Julska zavjera

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Hitler i Musolini u Vučjoj jami poslije eksplozije
Martin Borman, Herman Gering i Bruno Lercer pregledaju konferencijsku salu nakon eksplozije.

Julska zavjera je bio neuspješan pokušaj Klausa fon Štaufenberga i ostalih zavjerenika da 20. jula 1944. godine ubiju Adolfa Hitlera, u njegovoj Vučjoj jami blizu Rastenburga u Istočnoj Pruskoj. Operacija Valkira koja se prvobitno odnosila na dio zavjere, postala je povezana sa cijelim događajem. Očigledna svrha pokušaja atentata bila je preuzimanje političke kontrole nad Njemačkom i njenim oružanim snagama od Nacističke partije (uključujući i SS) i postizanje mira sa Saveznicima što je prije moguće. Osnovna želja mnogih uključenih visokih oficira Vermahta očigledno je bila da pokažu svijetu da nisu svi Nijemci bili poput Hitlera i Nacističke partije. Detalji o mirovnim inicijativama zavjerenika još uvijek nisu poznati,[1][2][3] ali bi vjerovatno uključili zahtjeve za validaciju široko rasprostranjenih njemačkih teritorijalnih aneksija u Evropi.[4][5]

Julska zavjera je bila kulminacija pokušaja Njemačkog pokreta otpora da zbaci nacističku vladu. Neuspjeli atentat i vojni državni udar koji je trebalo da uslijedi, doveli su do hapšenja najmanje 7.000 ljudi od starne Gestapoa, od kojih je 4.980 ubijeno.[6]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Borbeni frontovi u Evropi od 15. jula 1944

Od 1938. postojale su grupe koje su planirale neki vid svrgavanja unutar Nemačke armije i u Nemačkoj vojnoj obaveštajnoj organizaciji.[7] Rane vođe ovih zavera bili su general-major Hans Oster, general-pukovnik Ludvig Bek i feldmaršal Ervin fon Vicleben. Oster je bio zamenik načelnika vojnoobaveštajne službe. Bek je bio bivši načelnik štaba Vrhovne komande nemačke vojske (OKH). Fon Vicleben je bio bivši komandant nemačke 1. armije i bivši vrhovni komandant Nemačke armijske komande na Zapadu. Oni su uskoro uspostavili kontakte sa nekoliko istaknutih civila, uključujući Karla Gerdelera,[8] bivšeg gradonačelnika Lajpciga, i Helmuta Džejmsa fon Moltka,[9] praunuka Moltka starijeg, heroja Francusko-pruskog rata.

Grupe vojnih zaverenika razmenjivale su ideje sa civilnim, političkim i intelektualnim grupama otpora u kružoku Krejzau (koji se sastajao na imanju fon Moltka u Krejzau) i u drugim tajnim krugovima. Moltke je bio protiv ubistva Hitlera; umesto toga, hteo je da mu se sudi. Moltke je rekao, „svi smo mi amateri i samo bismo to zabrljali”. Moltke je takođe verovao da bi ubistvo Hitlera bilo licemerno: Hitler i nacionalni-socijalizam pretvorili su nepravdu u sistem, nešto što bi otpor trebalo da izbegne.[10]

Planovi za rušenje i sprečavanje Hitlera u pokretanju novog svetskog rata razvijeni su tokom 1938. i 1939. godine, ali su prekinuti zbog neodlučnosti armijskog generala Franca Haldera i feldmaršala Voltera fon Brauhiča i neuspeha zapadnih sila da se suprotstave Hitlerovoj agresiji do 1939.[11]

Godine 1942. formirana je nova konspirativna grupa koju je predvodio pukovnik Hening fon Treskov, član štaba feldmaršala Fedora fon Boka, koji je komandovao Armijskom grupom Centar u Operaciji Barbarosa. Treskov je sistematski regrutovao opozicionare u osoblje grupe, što ga je učinilo nervnim centrom otpora vojske. Malo se moglo učiniti protiv Hitlera, jer je bio pod strogom stražom, a niko od zaverenika nije mu se mogao dovoljno približiti.[12]

Tokom 1942. godine, Oster i Treskov su ipak uspeli da obnove efikasnu mrežu otpora. Njihov najvažniji regrut bio je general Fridrih Olbriht, šef sedišta Generalštaba u Bendlerbloku u centralnom Berlinu, koji je kontrolisao nezavisni sistem komunikacije za rezervne jedinice širom Nemačke. Povezivanjem ovog preimućstva sa Treskovom grupom otpora u Armijskoj grupi centar stvoren je održiv aparat za državni udar.[13]

Krajem 1942, Treskov i Olbrajt formulisali su plan za atentat na Hitlera i njegovo svrgavanje tokom Hitlerove posete sedištu Armijske grupe centar u Smolensku u martu 1943. postavljanjem bombe na njegov avion (Operacija Iskra). Bomba nije uspela da eksplodira, a drugi pokušaj nedelju dana kasnije sa Hitlerom na izložbi zarobljenog sovjetskog naoružanja u Berlinu takođe nije uspeo.[14] Ovi neuspesi su demoralisali zaverenike. Tokom 1943. Treskov je bezuspešno pokušao da angažuje visoke komandire vojske kao što su feldmaršal Erih fon Manštajn i feldmaršal Gerd fon Rundštet, da podrže preuzimanje vlasti. Treskov je posebno radio na svom glavnokomandujućem Armijske grupe centar, feldmaršalu Ginteru fon Klugu, kako bi ga ubedio da krene protiv Hitlera i povremeno je uspevao da dobije njegovu saglasnost, da bi u poslednjem trenutku našao na neodlučnog.[15] Međutim, uprkos njihovom odbijanju, niko od feldmaršala nije prijavio svoje veleizdajničke aktivnosti Gestapu ili Hitleru.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kirst 1966.
  2. ^ Winston Churchill,war annual books, "1944"
  3. ^ Shirer 2011
  4. ^ von Klemperer, Klemens (1994). German Resistance against Hitler: The Search for Allies Abroad 1938–1945. 
  5. ^ Hoffmann, Peter. History of the German Resistance, 1933–1945. str. 608—609. 
  6. ^ According to records of the Führer Conferences on Naval Affairs. Shirer (1960). str. 1393.
  7. ^ Hans Magnus Enzensberger (2008). Hammerstein oder Der Eigensinn. Eine deutsche Geschichte. Frankfurt am Main: Suhrkamp. ISBN 978-3-518-41960-1. 
  8. ^ „Carl Goerdeler”. Britannica. Pristupljeno 7. 3. 2021. 
  9. ^ „Helmuth James Graf von Moltke”. Gedenkstatte Deutscher Widerstand. Pristupljeno 7. 3. 2021. 
  10. ^ Kurtz 1946, str. 224.
  11. ^ Wheeler-Bennett 2005, str. 471
  12. ^ Kurtz 1946, str. 226.
  13. ^ Fest 1997, str. 188.
  14. ^ „Another Plot to Kill Hitler Foiled”. History.com. Pristupljeno 7. 3. 2021. 
  15. ^ von Schlabrendorff, Fabian, They Almost Killed Hitler, p. 39.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]