Asonanca
Asonanca (lat. Assonare — zvučati u skladu) je figura dikcije koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvučnog efekta. U staroj francuskoj poeziji poslednji akcentovani vokal, i to u nizovima uzastopnih stihova, „asosira“.[1] Pošto su se neki stihovi počeli rimovati, u novijoj poeziji asonanca se počela suprotstavljati rimi, tj. počela je da se oslobađa. Kada se koristi u kombinaciji sa rimom, asonanca se naziva „nepravom“ ili „ nečistom“ rimom. Javlja se u poeziji, gde se koristi da bi se postigla eufonija, tj. milozvučnost. Asonanca se pored poezije javlja i u izrekama. Korišćena je i u engleskoj poeziji, a važna je i za francusku, špansku i keltsku poeziju.
Primeri[uredi | uredi izvor]
- Vladislav Petković Dis, Možda spava
- Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao
- Sima Pandurović, Rodna gruda
- Sve se više voli što se većma stari
- Jovan Jovanović Zmaj, Đulići XXXVI
- Divlje stvore i oblike,
- Eno, eno već se gube,
- Pa se opet vrate
- Branko Radičević, ?
- Odo odma, lego u postelju,
- Da odspavam svoju ranu velju,
- Lego tako, pa lego i onako
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Stambolić, Miloš, ur. (1986). Rečnik književnih termina. Beograd: Nolit. str. 52. ISBN 86-19-00635-5.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Dragiša Živković, Rečnik književnih termina, Drugo dopunjeno izdanje, Beograd, Nolit, 1992.
- Milivoj Solar, Teorija književnosti, Zagreb, Školska knjiga, 1989.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Definicija, etimologija, primeri Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. septembar 2008)
- Assonance
- Izvod iz rečnika
- Rhetorical Figures in Sound: Assonance Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. oktobar 2008)
- Osnovne odlike