Bitka na Drini (1876)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Bitka na Drini (vođena 3. jula-15. septembra 1876), jedno od ratišta prvog srpsko-turskog rata (1876-1877).[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Srbija je objavila rat Turskoj 30. juna 1876, pošto su mobilizacija, koncentracija i strategijski razvoj srpske narodne vojske uspešno izvršeni. Ukupno je mobilisano 162 bataljona pešadije, 36 baterija, 21 eskadron konjice (oko 124.000 ljudi i 160 topova) operativne vojske, uz još oko 5.000 dobrovoljaca. Srpske snage bile su podeljene na četiri odvojena ratišta: Moravska vojska (71 bataljon[a], 17 baterija i 15 eskadrona) imala je zadatak da napreduje dolinom Južne Morave i zauzme Niš, Timočka vojska (34 bataljona[b], 6 baterija i 2 eskadrona) imala je da prodre u Bugarsku, Ibarska vojska (32 bataljona[v], 6 baterija i 2 eskadrona) imala je da prodre u Sandžak i zauzme Novi Pazar i Sjenicu, dok je Drinska vojska trebalo da brani granicu na Drini.[1]

Drinska vojska[uredi | uredi izvor]

Drinska vojska, pod komandom generala Ranka Alimpića, bila je u trenutku objave rata okupljena kod Lešnice. Sastojala se od 11 bataljona pešadije, 4 baterije, 2 eskadrona, jednog inžinjerijskog bataljona i Dobrovoljačkog korpusa. Dobrovoljački korpus formiran je 14. maja 1876. u Šapcu od dobrovoljaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i Makedonije, a u njegovom sastavu nalazio se i odred Italijana-Garibaldinaca, među kojima je bilo i Francuza, Nemaca, Čeha, Belgijanaca i Norvežana.[2] Pred početak operacija srpska Vrhovna komanda odlučila je da Drinska vojska preduzme ofanzivu prema Bijeljini.[1]

Ratne operacije[uredi | uredi izvor]

Drinska vojska je 3. jula prešla Drinu preko Bujuklića ade i, posle bezuspešnog napada na Bijeljinu, povukla se na desnu obalu. Posada iz sela Crna Bara zauzela je noću 4/5. jula Bosansku Raču i onemogućila turskom garnizonu u Bijeljini dalje snabdevanje iz Austrije. Zbog toga je turski garnizon pokušao 5. jula da povrati Bosansku Raču, ali ga je Drinska vojska dočekala kod sela Međaša i u sedmočasovnom boju odbacila prema Bijeljini, a zatim utvrdila Bosansku Raču i položaje kod sela Popova. Turske snage iz Bijeljine (oko 10.000 nizama, redifa i bašibozuka) ponovo su napale 20. jula glavninu Drinske vojske, ali su u tročasovnom boju na reci Starači odbijene i delom gonjene. Pored toga Turci su do 12. avgusta izveli više bezuspešnih napada na Mali Zvornik, Ljuboviju, radaljska utvrđenja, Runjevu glavicu, Sakar i Šepak. Radi presecanja turske veze između Bijeljine i Brčkog i dizanja naroda na ustanak, komandant Drinske vojske uputio je u pozadinu turskih snaga kod Bijeljine dva bataljona pešadije i pola brdske baterije, koji su se posle borbe s jačim turskim snagama 10. avgusta na Janjaru povukli na polazni položaj. Veće borbe vođene su sa Turcima 12. avgusta na Bujuklića adi, kod sela Batkovića 6-8. septembra i kod Malog Zvornika 12. septembra. Pošto su Turci u međuvremenu ojačali svoje snage u Bijeljini, Drinska vojska se, po odobrenju Vrhovne komande, povukla noću 14/15. septembra na desnu obalu Drine.[1]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Od toga 2 inžinjerijska bataljona.
  2. ^ Od toga jedan inžinjerijski.
  3. ^ Od toga jedan inžinjerijski.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 9, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1975), str.117-119
  2. ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 2, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1971), str. 496

Literatura[uredi | uredi izvor]