Pređi na sadržaj

Bogoslovski dijalog Pravoslavne i Katoličke crkve

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Papa rimski Franja i patrijarh konstantinopoljski Vartolomej I u hramu Vaskrsenja Hristovog u Jerusalimu, 2014. godine.

Bogoslovski dijalog Pravoslavne i Katoličke crkve je bogoslovski dijalog[a] Pravoslavne crkve i Katoličke crkve u okviru Mješovite bogoslovske komisije [ru], s ciljem proučavanja osobenosti vjeroučenja [ru] strana u dijalogu i smatra se početkom puta ka evharistijskom jedinstvu.[3] Odluke o pokretanju dijaloga donijete su šezdesetih godina 20. vijeka, a zvanični dijalog je počeo 1980. godine. Ekumenističke inicijative patrijarha konstantinopoljskog i Drugog vatikanskog sabora šezdesetih godina nazivane su „dijalog ljubavi”,[4] a zvanične bogoslovske rasprave od 1980. nazivaju se „dijalog istine”.[3][5][6][7] U toku bogoslovskih rasprava razvijena su dokumenta koja definišu sličnosti i razlike Pravoslavne i Katoličke crkve. Početkom devedesetih, pravoslavno-katolički dijalog zakomplikovan je događajima u istočnoj Evropi,[8][b] što je dovelo do fokusiranja dvostranog dijaloga na temu unijatstva i prozelitizma.[10] Na Balamandskom institutu u Libanu strane su potpisale sporazum 1993, kojim se određuje zajednički stav po ovom pitanju.[3][1] Međutim, i u pravoslavnim i u katoličkim krugovima, ovaj sporazum je izazvao pomiješane reakcije.[1] Od 2000. do 2005. ponovo je nastupila kriza u dijalogu, a rad Mješovite komisije je faktični obustavljen.[13] Uprkos protivljenju konzervativnih krugova, zvaničan pravoslavno-katolički dijalog je nastavljen od 2005. godine. Strane su u Raveni bile u mogućnosti da potpišu zajedničku izjavu 2007. u kojoj su sumirani rezultati prethodnih sastanaka dijaloga. Bez obzira na svu složenost i probleme pravoslavno-katoličkih odnosa, dvostrani bogoslovski dijalog je nastavljen.[3] Postoje i brojne posebne pravoslavno-katoličke međunarodne komisije i regionalne organizacije koje se bave pitanjima dvostranog dijaloga.[14][15][16][17][18][19][20]

Predistorija[uredi | uredi izvor]

Istorija pravoslavno-katoličkih odnosa[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Istorija Katoličke crkve
Vidi još: Fotijev raskol, Veliki raskol, Drugi lionski sabor, Ferarsko-firentinski sabor i Brestovska unija
Katedrala Santa Marija del Fjore, u kojoj je potpisana Firentinska unija 1439. godine.

Protivrječnosti između istočnog i zapadnog hrišćanstva koje su se gomilale vijekovima,[21][22][v] dovele su do Velikog raskola 1054,[24] konsolidovanog međusobnim anatemama.[25][26][27] Neki od razloga raskola crkava bili su eklisiološki,[22][28] dogmatski[29] i politički.[30][27][31][32][33] Prekid opštenja između Vizantijske crkve i Rimske katedre doveo je do pojave sve većeg broja razlika u svim sferama crkvenog života. U 11. vijeku, Katolička crkva odobrila je uvođenje Filiokve u Simbol vjere.[34][32] Ovaj umetak se odnosio na dogmat o Trojici i govorio o ishođenju Svetog duha ne samo od Boga Oca, nego i „od Oca i Sina”.[35] Pravoslavci su optužili zapadne hrišćane da su prekršili 7. pravilo Trećeg vaseljenskog sabora,[36][37] a takođe se nisu mogli složiti sa katoličkim viđenjem uloge pape rimskog u Crkvi.[38] Krajem 12. i početkom 13. vijeka desili su se istorijski događaji koji su učvrstili raskol: pokolj Latina u Konstantinopolju (1182), postavljanje latinskih jerarha u Jerusalimu, Antiohiji i poslije krstaškog napada i u Konstantinopolju (1204),[32] obrazovanje Latinskog carstva[39] i protjerivanje pravoslavaca u Nikeju.[40] Sredinom 13. vijeka krstaši su vršili napade s ciljem širenja katolicizma u ruske zemlje, ali su ti pokušaji bili bezuspješni.[41][42]

Papa rimski Grgur X je sazvao Drugi lionski sabor 1274.[43] s ciljem uspostavljanja unije između Istočne i Zapadne crkve.[44] Istočni delegati sabora priznali su primat episkoparimskog i vjeroučenje Katoličke crkve.[45] Po mnogo čemu, ovu uniju je inicirao vizantijski car Mihailo VIII Paleolog, suprotno mišljenju Pravoslavne crkve.[40][46] Poslije Mihailove smrti 1282, uniju je raskinuo njegov sin Andronik II.[47][48] Sredinom 15. vijeka ponovo je pokušano uspostavljanje jedinstva Crkve. U Italiji je održan Ferarsko-firentinski sabor od 1438. do 1445, koji je sazvao papa rimski Evgenije IV s ciljem ujedinjenja crkve. U radu sabora su učestvovale religijske (predvođeni patrijarhom Josifom II) i političke (predvođeni carem Jovanom VIII) vođe Vizantije.[49] Tokom rada sabora, pravoslavci su se složili sa svim tačkama katoličkog vjeroučenja i prvenstvom pape u Vaseljenskoj crkvi, a unija je potpisana 5. jula 1439. godine.[50][51][52][53]

Nakon proglašenja unije, u Vizantiji je nastala opozicija predvođena mitropolitom efeskim Markom, koja je odbacila uniju.[54][55] Poslije pada Konstantinopolja 1453. i likvidacije Vizantije, jerarsi Pravoslavne crkve, uz podršku vjernika i pod pritiskom Osmanskog carstva,[56] odbacili su uniju sa Rimskom katedrom.[57] Pravoslavna crkva je ponovo izrazila neslaganje sa katoličkim bogoslovljem, ističući nezakonitost Filiokve i odbacivanje dogmata o čistilištu, kao i odbacivanje papskog prvenstva u Crkvi. Konstantinopoljski pomjesni saborPravoslavne crkve 1484. priznao je nekanoničnost Firentinskog sabora i njegove odluke proglasio nevažećim.[58][56]

Uprkos odbacivanju Firentinske unije, pravoslavno-katolički kontakti su nastavljeni.[59] Po pravilu, većina ovih kontakata bila je izražavanje katoličkog prozelitizma prema pravoslavcima. Misionarska djelatnost Katoličke crkve se intenzivirala od 1570-ih godina.[60] Napori da ka prisajedinjenju pravoslavnih sa Rimskim prijestolom, uz očuvanje njihove liturgijske tradicije, doveli su do pojave brojnih grkokatoličkih crkava.[59][61] Katolički misionari postigli su najveći uspjeh na području istočne Evrope: u Žečpospoliti (obrazovana Ruska unijatska crkva (1596)),[60] u Zakarpatju (obrazovana Rusinska unijatska crkva (1646)),[62][63] u Transilvaniji (obrazovana Rumunska grkokatolička crkva (1698)),[64] takođe i u Osmanskom carstvu (obrazovane Melkitska (1724)[65][66] i Bugarska (1861)[67] grkokatoličke crkve).[59]

Više puta zbog promjena političke situacije, pod pritiskom vlasti carske Rusije,[68][69] Sovjetskog Saveza,[70][71][72][73][74] Rumunije,[12] Čehoslovačke,[75] značajan dio grkokatolika vratio se u okrilje Pravoslavne crkve (Polocki sabor [ru] 1839,[68][76][77] Lavovski sabor [ru] 1946,[78] Albajulijska nacionalna crkvena skupština [ru] 1948,[79][80] likvidacija [ru] Slovačke grkokatoličke crkve 1950[81]).[60][g] Tako je u 20. vijeku u Galiciji došlo do situacije da se pravoslavlje spolja nameće stanovništvu.[87][88] Rimska katedra nije priznala likvidaciju unijatskih zajednica[89] i branila je pravo na postojanje istočnokatoličkih crkava, što, po katolicima, svjedoči o kompatibilnosti, dubokoj raznolikosti tradicija[85] i obnavljanju modela crkvenoj jedinstva prvog milenijuma.[69] Po mišljenju mnogih pravoslavnih istraživača, unijatstvo je „nastalo kao plod sile i političkog kompromisa, a ne pristanak i izbor slobodne volje”,[90] i duži niz godina je postojalo kao glavni faktor koji je kočio razvoj pravoslavno-katoličkih odnosa.[91][92][93][94] Misionarski uspjesi katolika na Bliskom istoku doveli su do rasta antilatinskih osjećanja među pravoslavcima. Istovremeno, u gusto naseljenim područjima na Sredozemlju zabilježeno je zajedničko učešće katolika i pravoslavaca u svetim tajnama. Rimska Kongregacija za širenje vjere zabranila je 1729. svako učešće u katoličkim svetim tajnama hrišćanima koji nisu u zajednici sa Rimom.[95][96] Kao odgovor na to, pravoslavni patrijarsi su odlučili 1755. da prekrštavaju katolike koji su prešli u Pravoslavnu crkvu. Ova prakse se nastavila sve do kraja 19. vijeka.[97]

Odnose Pravoslavne i Katoličke crkve tokom srednjeg i novog vijeka odlikuje eklisiološko i soteriološko uvjerenje u njihovu isključivost i „jeretičnost” suprotne strane.[98][99][100] Istovremeno, u nekim istorijskim etapama, pravoslavno-katolički odnosi su se poboljšavali.[d] U januaru 1848, papa rimski Pije IX je u svojoj enciklici „In Suprema Petri” izrazio želju za dijalogom sa Pravoslavnom crkvom. U maju 1848. jerarsi Aleksandrijske, Antiohijske, Jerusalimske i Konstantinopoljske crkve objavili su „Odgovor istočnih patrijaraha na poslanicu Pija X [ru]”.[98][102][103] U svojoj Poslanici, pravoslavni jerarsi su odbili prijedlog prisajedinjenja sa Katoličkom crkvom i iznijeli niz bogoslovskih problema u pravoslavno-katoličkim odnosima.[104] Istovremeno, prilikom sazivanja Prvog vatikanskog sabora (1869—1870), došlo je do krize u odnosima Vatikana i istočnih katolika. Sveta stolica je, kao odgovor na postupke unijatskih patrijarha, započela proces latinizacije istočnokatoličkih crkava. Pontifikat Lava XIII (1878—1903) obilježile su nove inicijative za dijalog sa Istokom i rješavanje problema istočnokatoličkih crkava.[đ][99][107][108] Međutim, inicijative Svete stolice nisu dovele do stvarnog poboljšanja odnosa sa Pravoslavnom crkvom.[98] U 20. vijeku, Prvi svjetski rat, revolucija u Rusiji, grčka Maloazijska katastrofa, Drugi svjetski rat i uspostavljanje komunističkih režima u istočnoj Evropi doveli su do strašnih posljedica po pravoslavne crkve.[109] Sve do sredine 20. vijeka pomjesne pravoslavne crkve nisu imale mogućnost punopravnog bogoslovskog dijaloga sa Rimokatoličkom crkvom. Tokom ovog perioda, Sveta stolica nije činila primjetne ekumenske pokušaje da se proširi na Istok, iako nije odstupila od ideologije unije i stvaranja Ruskog apostolata [ru].[110][111] Do promjene stava prema načinu dijaloga sa Pravoslavnom crkvom došlo je poslije Drugog vatikanskog sabora (1962—1965), koji je odigrao važnu ulogu u početku zvaničnog bogoslovskog dijaloga sa pravoslavcima. Tako su se sredinom 20. vijeka normalizovali pravoslavno-katolički odnosi, koji su prošli evoluciju od prozelitizma do uvažavajuće saradnje.[112]

Priprema bogoslovskog dijaloga[uredi | uredi izvor]

Mozaik koji prikazuje papu rimskog Pavla VI i patrijarha konstantinopoljskog Atinagora.

Na Prvom svepravoslavnom skupu [ru] pokrenuto je pitanje odnosa sa Katoličkom crkvom. Kardinal Avgustin Bea, predsjedavajući Papskog savjeta za unaprjeđenje hrišćanskog jedinstva [ru], poslao je 1963. predstojateljima pravoslavnih crkava poziv da prisustvuju Drugom vatikanskom saboru kao posmatrači. O ovom pozivu se razgovaralo na Drugom svepravoslavnom skupu [ru] na ostrvu Rodos.[113] Tokom održavanja skupa, delegati su se izjasnili za pokretanje bogoslovskog dijaloga sa katolicima.[1] Tokom Drugog vatikanskog sabora usvojen je dekret „Unitatis Redintegratio”, posvjećen ekumenskim djelatnostima[114] i koji doprinosi razviju dijaloga sa Pravoslavnom crkvom.[3][115][116] Susret patrijarha konstantinopoljskog Atinagore i pape rimskog Pavla VI desio se 1964. godine.[117] U decembru 1965. Antinagora i Pavle VI donijeli su zajedničku odluku [ru] da ukinu anateme iz 1054. godine.[118][119][120][121] Oni su se 1967. izjasnili za pokretanje bogoslovskog dijaloga. Patrijarh konstantinopoljski Dimitrije i papa rimski Jovan Pavle II su 1979, tokom papine posjete Turskoj, objavili odluku o osnivanju Mješovite međunarodno bogoslovske komisije za pravoslavno-katolički dijalog uz saglasnost svih pomjesnih pravoslavnih crkava.[112][1][122] Mješovita komisija dobila je dva kopredsjedavajuća — jednog sa katoličke i drugog sa pravoslavne strane. Dužnost katoličkog kopredsjedavajućeg komisije imali su čelnici Papskog savjeta za unaprjeđenje hrišćanskog jedinstva: kardnali Johanes Vilebrands (1979—1989), Edvard Idris Kasidi (1989—2001), Valter Kasper (2001—2010) i Kurt Koh (od 2010). Sa pravoslavne strane tu dužnost su obavljali predstavnici patrijarha konstantinopoljskog: arhiepiskop australijski Stilijan (1979—2000), mitropolit pergamski Jovan (2006—2016) i mitropolit pisidijski Jov (od 2016).[123]

Vođenje zvaničnog bogoslovskog dijaloga[uredi | uredi izvor]

Početak dijaloga (1980-ih)[uredi | uredi izvor]

Zvanični bogoslovski dijalog počeo je 1980, zasjedanjima održanim na grčim ostrvima Patmos i Rodos.[124] Strane su započele razgovore na temu „Tajna Crkve i Evharistije u svjetlosti Tajne Svete Trojice”. Drugo zasjedanje Mješovite komisije održano je u njemačkom gradu Minhenu 1982, gdje je usvojen završni dokument o prvoj temi o kojoj se raspravljalo.[125] Na Kritu 1984. pravoslavni i katolički bogoslovi su otpočeli raspravu o temi „Vjera, Svete tajne i jedinstvo Crkve”.[112] Tema je nastavljena na zasjedanju u poljskom Opolu 1985. godine. Završene rasprave i usvajanje zajedničke izjave na ovu temu održane su 1986. i 1987. u italijanskom Bariju.[126] U finskom Novom Valamu 1988. održano je naredni sastanak bogoslova Mješovite komisije, na kome su strane započele raspravu na temu „Sveta tajna sveštenstva u svetotajinskoj strukturi Crkve sa posebnim osvrtom na važnost apostolskog prejemstva za osveštavanje i jedinstvo naroda Božjeg”.[1][127] Bogoslovski dokument nastali tokom ovih zasjedanja dali su bogoslovsku osnovu za dalje rasprave o pitanjima tokom dijaloga. U paragrafima 53. i 55. izjave, usvojene na zasjedanjima u Novovalamskom manastiru (1988), strane su se dotakle jednog od glavnih kontroverznih eklisioloških pitanja — prvenstvo pape u Vaseljenskoj crkvi.[3][127]

Prva kriza dijaloga[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Četvorostrana komisija

Na prelazu iz 1980-ih u 1990-e, usljed raspada Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza, misionarska djelatnost Katoličke crkve se intenzivirala u istočnoj Evropi.[128] Početkom 1990-ih u Ukrajini je obnovljena Grkokatolička crkva, što je često bilo praćeno nasilnim preuzimanjem crkava iz jurisdikcije Ruske pravoslavne crkve.[129][130][131][132][133][134] Uprkos mirovnim procesima Ruske pravoslavne i Rimokatoličke crkve i usvajanju „Preporuke za normalizaciju odnosa između pravoslavnih i katolika istočnog obreda u Zapadnoj Ukrajini” na sastanku u Moskvi u januaru 1990,[135] nasilna dejstva grkokatolika protiv pravoslavaca u Ukrajini su nastavljena.[130][136][137] Četvorostrana komisija, sačinjena od predstavnika Ruske pravoslavne crkve, Ukrajinskog egzarhata RPC, Rimske kurije i Ukrajinske grkokatoličke crkve, počela je 6. marta 1990. sa radom na normalizaciji odnosa između pravoslavaca i grkokatolika u zapadnoj Ukrajini. Uprkos održavanju niza sastanaka i razvijanju inicijativa za rješavanje međureligioznog sukoba [ru], nije došlo do praktičnog poboljšanja situacije. Komisija je prestala sa radom[138] 13. marta 1990. godine.[137][139] Pravoslavna strana je optužila grkokatolike[140] da ometaju rad komisije, što im je omogućilo da nastave sa brzim preuzimanjem imovine.[141][142][143][144] Prema katoličkoj strani, rad komisije je poremećen zbog odbijanja Ruske pravoslavne crkve da prizna nezakonitost Lavovskog sabora 1946. i kanoničnost UGKC.[11][139] U junu 1990, na šestom zasjedanju Mješovite bogoslovske komisije u njemačkom Frajzingu, strane su nastavile raspravu o eklisiološkim pitanjima, uključujući i pitanje unijatstva. Ruska pravoslavna crkva je izrazila želju za dijalogom sa Rimokatoličkom crkvom o situaciji u zapadnoj Ukrajini. Papa rimski Jovan Pavle II je tokom sastanka sa delegacijom Ruske pravoslavne crkve u Vatikanu izjavio „o zakonitosti postojanja katoličkih crkava istočnog obreda u Ukrajini i o tome, da je Rim garant za sljedbenike unijatske crkve”.[130][145] Međutim, ove inicijative i napori nisu uspjeli da promijene situaciju iz korijena.[130] Zbog zaoštravanja religijske situacije u Ukrajini, Ruska pravoslavna crkva je preuzela inicijativu za prekid zvaničnog bogoslovskog dijaloga sa Katoličkom crkvom, što su podržale i druge pomjesne pravoslavne crkve.[1][146] Uprkos pogoršanju obostranih odnosa, strane su preduzele korake za prevazilaženje krize i nastavak bogoslovskog dijaloga. U junu 1991, u italijanskoj Ariči, strane su izradile nacrt dokumenta „Unijatizam — metod za vaspostavljanje jedinstva u prošlosti i sadašnje traganje za punim opštenjem”.[1]

Balamanski sporazum[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Balamanski dokument

U junu 1993, na redovnom (sedmom) zasjedanju Mješovite bogoslovske komisije na Balamandskom bogoslovskom institutu u Libanu, strane su razvile zajednički dokument.[147] Ova deklaracija se sastojala iz tri dijela: uvod, eklisiološka načela i praktična pravila. U uvodu, pozivajući se na ranije sastanke u Frajsingu (1990) i Ariči (1991), strane odbacuju uniju kao metod traženja jedinstva, jer je u „suprotnosti sa zajedničkim predanjem naših Crkava.”[148] U tekstu dokumenta, crkve su se odrekle prozelitizma, uz obrazloženje da „ne treba da tražimo obraćanje [conversion] lica iz jedne Crkve u drugu kako bi im bilo osigurano spasenje”.[1] Važna tačka deklaracije bilo je priznanje da su Katolička crkva i Pravoslavna crkva nosioci spasenja i da se njihovi odnosi zasnivanju na terminu „sestrinske Crkve”.[1][122] Tekst deklaracije dao je istorijsku ocjenu zaključivanju unijatskih ugovora, koji su „dovele do ujedinjenja određenih zajednica sa Rimskom katedrom, ali su, posledično tome, izazvale prekid opštenja sa njihovim Crkvama-majkama”.[59] Tako su u dokumenti formulisana tri principa: odbacivanje unijatizma kao metoda postizanja jedinstva (tačka 2), priznanje prava na postojanje Grkokatoličkih crkava (tačka 3)[149] i nepovredivost slobode ljudske savjesti (tačke 15).[150]

Ovaj dokument bio je prelazni u radu Mješovite bogoslovske komisije, nisu ga potpisali predstavnici strana, a u izradi deklaracije nisu učestvovali ni predstavnici nekih pomjesnih pravoslavnih crkava.[e][1][122] Balamandska deklaracija izazvala je pomiješane reakcije i u Katoličkoj[152] i u Pravoslavnoj crkvi.[1][153] Konzervativni jerarsi, bogoslovi i mirjani kritikovali su Balamandsku izjavu zbog njenog pretjeranog ekumenizma, izjava o „istim svetim tajnama” i upotreba termina „sestrinske Crkve”.[154] Istočne katoličke crkve su kritikovale ovaj dokument.[59][155] Grkokatolici su bili nezadovoljni osudom unije kao oblika crkvenog jedinstva i nazvali su sporazum primjerom „antikatoličkog ekumenizma”.[156] Dokument su kritikovali i pravoslavni hrišćani:[1][151][157][158][159][160] tako, na primjer, Sinod Grčke crkve je osudio Balamandski sporazum, uz napomenu da „Balamandski tekst o uniji — neprihvatljiv sa pravoslavne tačke gledišta”.[161]

Druga kriza dijaloga[uredi | uredi izvor]

U Ariču 1998. strane su pripremile preliminarni dokument za dalju raspravu na sljedećem sastanku Mješovite bogoslovske komisije. Pravoslavni bogoslovi nisu postavljali pitanje ukidanja istočnokatoličkih crkava, ali su tražili da katolička strana nedvosmisleno osudi sam princip unijatstva zahvaljujući kojem su ove crkve i nastale.[59] Rad Mješovite bogoslovske komisije je nastavljen na zasjedanju u američkom Baltimoru jula 2000. na temu „Eklisioloških i kanonskih posljedica svetotajinske prirode Crkve”. Tokom razgovora, strane su iznijele različite stavove o postojanju istočnokatoličkih crkava. Pravoslavni učesnici su izrazili nezadovoljstvo postojanje unijatskih crkava na kanonskoj teritoriji pravoslavnih crkava, čime je, po njihovom mišljenju, narušen temeljno eklisiološko načelo po kome na određenom mjestu može biti samo jedna pomjesna crkva i samo jedan episkop.[1][59] Katolički bogoslovi su izjavili da istočne katoličke crkve brane jedinstvo sa episkop rimskim kao neophodno eklisiološko načelo Crkve prije podjele.[1] Katolička strana je odbila da prizna formulacije pravoslavnih bogoslova o unijatskim crkvama.[59] Ovo neslaganje nije omogućilo usvajanje usaglašenog dokumenta nakon zasjedanja i zapravo je poslužilo kao razlog za prekid zvaničnog bogoslovskog dijaloga.[1][3] Komisija je smatrala da je neophodno dalje dublje proučavanje bogoslovskih, pastirskih, istorijskih i kanonskih pitanja vezanih za pitanje unijatstva.[162]

Nastavak dijaloga[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Ravenski dokument

Na sastanku predstojatelja pravoslavnih crkava u Istanbulu 2005, zahvaljujući naporima pravoslavnog kopredsjedavajućeg Mješovite bogoslovske komisije mitropolita pergamskog Jovana, pravoslavne crkve su se izjasnile za ponovo uspostavljanje zvaničnog bogoslovskog dijaloga sa Katoličkom crkvom.[3] Papa rimski Benedikt XVI se u decembru 2005. obratio članovima Mješovite bogoslovske komisije u vezi sa nastavkom pravoslavno-katoličkog dijaloga i izrazio nadu u „pokret ka jedinstvu”.[163] Sljedeće (deveto) zasjedanje Mješovite komisije održano je u septembru 2006. u Beogradu.[164] Strane su razgovarale na temu „Eklisiološke i kanonske posljedice svetotajinske prirode crkve. Sabornost i autoritet u Crkvi”.[1] Sljedeće zasjedanje održano je u italijanskoj Raveni 2007. godine. Kao ishod zasjedanja strane su usvojile zajedničku izjavu na temu „Eklisiološke i kanonske posljedice svetotajinske prirode crkve. Crkveno opštenje, sabornost i autoritet”.[165] Ovaj sporazum rezimirao je plodove bogoslovskih konsultacija 1982, 1987. i 1988. godine. U Ravenskoj izjavi, strane su istakle zajedničko predanje dveju Crkava u pogledu na crkveno jedinstvo, a takođe su prepoznali tri nivoa crkvenog života: mjesni, regionalni i vaseljenski. Istovremeno, ostavljeno je za dalju raspravu problematična tvrdnja da je episkop Rima „prvi” među patrijarsima na vaseljenskom nivou.[3] Ravenski dokument nisu potpisali predstavnici Ruske pravoslavne crkve, koji su imali zamjerku na sadržaj dokumenta,[166][167][168][169] kao i protest jer je Konstantinopoljska patrijaršija na zasjedanje pozvala predstavnike Estonske apostole pravoslavne crkve.[170][171] Redovna zasjedanja Mješovite bogoslovske komisije na temu „Uloga rimskog episkopa u kinoniji Crkve u prvom milenijumu” održana su u kiparskom Pafosu 2009. i Beču 2010. godine.[3][172][173]

Dijaloga 2010-ih i sadašnje stanje[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Susret patrijarha moskovskog Kirila i pape rimskog Franje

Trinaesto zasjedanje Mješovite bogoslovske komisije održano je u jordanskom Amanu 2014. na temu „Sinodalnost i primat”.[174] Tokom rada, bogoslovi komisije su odlučili da pripreme nacrt zajedničkog saopštenja, koji bi trebalo dobro proučiti i ozvaničiti tokom narednih zasjedanja komisije.[175] U italijanskom Kjetiju 2016. je održan četrnaesto zasjedanje komisije, na kojem su strane usvojile dokument na temu „Sinodalnost i primat u prvom milenijumu. Na putu ka zajedničkom shvatanju služenja jedinstvu Crkve”.[176][177][178] Pripremi sastanak Mješovit bogoslovske komisije održan je na grčkom ostrvu Leros 2017. godine. Na zasjedanju je odlučeno da je potrebno pripremiti dokument na temu „Na putu ka jedinstvu u vjeri: bogoslovska i kanonska pitanja”.[179] U vezi djelovanja Konstantinopoljske patrijaršije u Ukrajini 2018, Ruska pravoslavna crkva je prestala [ru] s učešćem u svim strukturama u kojima predsjedavaju i kopredsjedavaju predstavnici Konstantinopoljske patrijaršije,[180][181][182] što je ugrozilo dalje vođenje zvaničnog pravoslavno-katoličkog dijaloga.[183][184][185] Međutim, pripremna zasjedanja Mješovite bogoslovske komisije na temu „Sinodalnost i primat u drugom milenijumu i danas” održana su u monaškoj zajednici Bose [it] u Italiji 2018.[186] i 2019. godine.[187]

U maju 2022, nakon dvogodišnje pauze izazvane pandemijom kovida 19, održano je zasjedanje koordinacionog komiteta u Retimnu na Kritu. Na zasjedanju je završen rad na tekstu „Sinodalnost i primat u drugom milenijumu i danas”.[188] Od 1. do 7. juna 2023. u egipatskoj Aleksandriji održan je petnaesto zasjedanje Mješovite bogoslovske komisije,[189] na kojoj su strane usvojile dokument „Sinodalnost i primat u drugom milenijumu i danas”.[190]

Dvostrani dijalog i odnosi Rimokatoličke crkve sa pomjesnim pravoslavnim crkvama[uredi | uredi izvor]

Odnosi Katoličke crkve i Aleksandrijske patrijaršije[uredi | uredi izvor]

Aleksandrijska patrijaršija aktivno učestvuje u ekumenskom dijalogu sa Rimokatoličkom crkvom. Na ustoličenju patrijarha aleksandrijskog Nikolaja VI 1968, delegacija Rimokatoličke crkve predala je Aleksandrijskoj patrijaršiji česticu moštiju Svetog Marka, osnivača Aleksandrijske crkve.[191] U Rimu je 2013. održan susret pape rimskog Franje i patrijarha aleksandrijskog Teodora II.[192] Patrijarh Teodor II je u Kairu 28. aprila 2017. učestvovao u zajedničkoj ekumenskoj molitvi sa papom Franjom, koptskim patrijarhom Teodorom II i patrijarhom konstantinopoljskim Vartolomejem.[193]

Odnosi Katoličke crkve i Antiohijske patrijaršije[uredi | uredi izvor]

Krajem 20. vijeka započeti su aktivni ekumenski kontakti i dijalog između Antiohijske patrijaršije i grkokatoličke Melkitske crkve, koja se odvojila od Antiohijske patrijaršije 1724. godine.[65][66][194] Na inicijativu melkitskog arhiepiskopa baalbeškog Ilije, dvije crvke su 1974. obrazovale dvostranu bogoslovsku komisiju kako bi krenule ka evharistijskom opštenju. Međutim, građanski rat u Libanu spriječio je dijalog između crkava. Arhiepiskop Ilija je 1995. predočio Sinodu Melkitske crkve formulu na osnovu koje je trebalo da se ostvari jedinstvo sa pravoslavcima. Sastojala se u potpunom priznanju dogmata Pravoslavne crkve i u opštenju u svetim tajnama sa episkopom Rima, u granicama koje su priznali Sveti Oci Istoka tokom prvog milenijuma, prije podjele.[195] Ovu inicijativu (poznata kao Melkitska inicijativa) odobrila su 24 od 26 članova Sinoda Melkitske crkve, a kasnije predstavljena patrijarhu antiohijskom Ignjatiju IV i patrijarhu melkitskom Maksimu V. Razvoj ove ekumenske inicijative doveo je do početka rada dvostrane bogoslovske komisije (po dva bogoslova sa svake strane), koja je pripremila dokument pod nazivom „Ponovno ujedinjenje Antiohijske patrijaršije”. O radu komisije se raspravljalo na zasjedanjima sinoda Melkitske crkve (jul 1996) i Antiohijske patrijaršije (oktobar 1999).[196]

Sveti sinod Antiohijske patrijaršije odlučio je da nastavi kontakte sa Melkitskom crkvom i učešće u pravoslavno-katoličkom dijalogu u okviru Mješovite međunarodno bogoslovske komisije. Međutim, pravoslavna strana je takođe primjetila da je inerkomunion[ž] sa Melkitskom crkvom, treba da bude ne prvi, već posljednji korak ka punom jedinstvu. Sinod je takođe napomenuo da se stupanje u opštenje sa Melkitskom crkvom mora odobriti na svepravoslavnom nivou.[20] Komentarišući 1997. „Melkitsku inicijativu” u pismu patrijarhu Maksimu V, prefekt Kongregacije za doktrinu vjere kardinal Jozef Ratcinger, prefekt Kongregacije za istočne crkve kardinal Akile Silvestrini i kardinal Edvard Kasidi kritikovali su ideju interkomuniona između odvojene istočnokatoličke crkve i posebne pomjesne crkve i napomenuli: „treba izbjegavati preuranjene jednostrane inicijative”.[198]

Odnosi Katoličke i Bugarske pravoslavne crkve[uredi | uredi izvor]

Papa Franja tokom posjete Bugarskoj, 2019. godina.

I pored činjenica, da je Bugarska pravoslavna crkva bila jedna od rijetkih crkava koja je poslala posmatrače na Drugi vatikanski sabor,[120] pozicija Bugarske crkve u odnosu na katolicizam je jedna od najžešćih među autokefalnim pravoslavnim crkvama.[199] U uslovima usložnjavanja pravoslavno-katoličkih odnosa 2000, patrijarh bugarski Maksim je tokom susreta sa kardinalom Kasidijem odbio pozvati papu rimskog u Bugarsku.[200] Uprkos posjetama papa rimskih Jovana Pavla II (2002)[201] i Franje (2019)[202] Bugarskoj, predstojatelji crkava nisu potpisali zajedničke dokumente. Papa rimski Jovan Pavle II je 2002. na sastanku sa patrijarhom bugarskim Maksimom i članovima Sinoda Bugarske crkve naveo primjer Ćirila i Metodija (zajednički sveci za pravoslavce i katolike) kao upečatljiv primjer jedinstva zapadnih i istočnih hrišćana.[203] Istovremeno, nakon papine posjete Bugarskoj, Katolička crkva je 2002. i 2006. predala dio moštiju Svetog Dasija Dorostoljskog i Svetog Georgija Bugarskoj crkvi.[204] Bugarska crkva je od 2009. zvanično objavila da ne učestvuje u bogoslovskom dijalogu sa Rimokatoličkom crkvom.[205] Tokom Franjine posjete Bugarskoj, Sinod Bugarske crkve je dao zvaničnu izjavu da „Bugarska crkva neće učestvovati ni u kakvim zajedničkim službama ili molitvama sa katoličkom stranom”.[206] Tokom posjete, Franja se sastao sa sveštenom jerarhijom Bugarske crkve, održao govore o ekumenizmu, zajedničkim svecima i posjetio Spomen-hram Aleksandra Nevskog u Sofiji.[207] Nakon Franjine posjete, u februaru 2020. Rimokatolička crkva je odlučila da Bugarskoj crkvi prenese čestica moštiju svetitelja Klimenta Rimskog i Potita,[208] koji su živjela na području današnje Bugarske.[204]

Odnosi Katoličke i Gruzinske pravoslavne crkve[uredi | uredi izvor]

Papa rimski Franja ispred Patrijaršije u Tbilisiju, 2016. godina.

Ekumenski kontakti između Katoličke i Gruzinske pravoslavne crkve počeli su nakon posjete katolikosa-patrijarha sve Gruzije Ilije II Rimu i susreta s papom rimski Jovanom Pavlom II 1980. godine.[209] Međutim, konzervativni vjernici u Gruziji su iskazali nezadovoljstvo ekumenskim kontaktima crkava.[210] Tendencije protiv ekumenizma bile su posebno jake u monaškoj sredini i izražavale su se u nedopustivosti učešća u zajedničkim molitvama sa inoslavnima. Unutarcrkvena borba između pristalica i protivnika ekumenskog dijaloga dovela je do toga se Gruzinska crkva 1997. povukla iz Svjetskog savjeta crkava i Konferencije evropskih crkava,[211] a 8. oktobra 1998. Sinod Gruzinske crkve je označio kao neprihvatljiv Balamandski sporazum, koji je postignut u okviru svepravoslavno-katoličkog dijaloga 1993. godine.[212] Uprkos antiekumenističkom pokret u crkvenoj sredini, Gruzinska crkva je nastavila da učestvuje u bogoslovskom dijalogu sa Rimokatoličkom crkvom.[211] Jovan Pavle II je posjetio Gruziju 1999, kada je održao sastanka sa predsjednikom Gruzije Eduardom Ševardnadzeom i patrijarhom Ilijom II, koji su papi poklonili ikonu Bogorodice i zajedno s njim posjetili Saborni hram Svetichoveli. Papa je služio misu u tbiliskoj Dvorani sporta i prenoćio u prihvatilištu za beskućnike i siromašnu djecu. Uprkos činjenici da su najviši jerarsi učestvovali na sastanku sa papom, Ilija II je učešće vjernika Gruzinske crkve u katoličkom bogosluženju u Dvorani sporta nazvao „neprihvatljivim korakom”.[213]

Papa Franja je posjetio Gruziju 2016, kada se sastao sa predsjednikom Gruzije Giorgijem Margvelašvilijem i patrijarhom Ilijom II, a takođe je održao javnu misu na stadionu Mihail Meshi, kojoj je prisustvovalo oko 3000 ljudi. Gruzinska crkva, prateći svoju konzervativnu opoziciju, odbila je zajedničke ekumenske molitve sa katoličkom stranom, a najviši jerarsi Gruzinske crkve ignorisali su papinu misu na stadionu.[214] Takođe, neposredno prije papine posjete, patrijarh Ilija II nije preporučio pravoslavnim vjernicima da učestvuju u katoličkom bogosluženju.[215] Papinu posjetu pratili su protesti nekih mirjana i sveštenoslužitelja Gruzinske crkve, koji su stupali pod sloganima „Vatikan — duhovni agresor”. Patrijaršija je, komentarišući proteste pojedinih vjernika, izdala saopštenje u kojem osuđuje negativne izjave duhovnih lica Gruzinske crkve upućene papi Franji.[216]

Odnosi Katoličke crkve i Jerusalimske patrijaršije[uredi | uredi izvor]

Tokom posjete Jerusalimu u januaru 1964, papa rimski Pavle VI se sastao sa patrijarhom jerusalimskim Venediktom. Razvoj odnosa sa katolicima poslije Drugog vatikanskog sabora doveo je do povećanja uticaja Rimokatoličke crkve među arapskom pastvom [en] Jerusalimske crkve. Patrijarh Venedikt je krajem 1964. optužio Katoličku crkvu za prozelitizam i „izdaju jevanđeljske propovjedi”. U cilju poboljšanja odnosa, Katolička crkva je 1965. prenijela mošti Save Osvećenog u Jerusalim. Venedikt je u svojoj poruci 1969. zabranio članovi crkve da učestvuju u bogosluženjima i svetim tajnama inoslavnih crkava.[217] Predstavnici Jerusalimske patrijaršije bili su oprezni prema ekumenskim inicijativama u drugoj polovini 20. vijeka. Od 1989. do 2006. predstavnici Jerusalimske patrijaršije nisu učestvovali u radu Mješovite bogoslovske komisije za dijalog sa Rimokatoličkom crkvom.[218] Patrijarh Diodor se usprotivio nastavku bogoslovskog dijaloga 1992. sa predstavnicima inoslavlja, posebno sa katolicima.[219] Nakon izbora Teofila III za patrijarha jerusalimskog 2005, predstavnici Jerusalimske patrijaršije ponovo su nastavili da učestvuju u dijalogu sa katolicima u okviru Mješovite bogoslovske komisije. Tokom posjete pape rimskog Benedikta XVI Svetoj zemlji, patrijarh Teofil je, na sastanku sa pontifikom, održao govor u kome je pozvao na „razvijanje dinamičnog dijaloga između Pravoslavne i Katoličke crkve”.[218]

Odnos Katoličke i Kiparske pravoslavne crkve[uredi | uredi izvor]

Dvostrani odnosi Rimokatoličke i Kiparske pravoslavne crkve počeli su da se aktivno razvijaju stupanjem na dužnost arhiepiskopa kiparskog Hrizostoma II 2006. godine. Hrizostom II je posjetio Rim 2007. i potpisao zajedničku deklaraciju sa Benediktom XVI.[220] Hrizostom II je 2009. javno osudio grupu monaha koji su se protivili održavanju jedanaestog zasjedanja Mješovite bogoslovske komisije u kiparskom Pafosu.[221] Hrizostom II je uputio zvaničan poziv papi i Benedikt XVI je 2010. stigao na Kipar, što je izazvalo proteste pojedinih konzervativnih vjernika.[222]

Odnosi Katoličke i Konstantinopoljske patrijaršije[uredi | uredi izvor]

Papa rimski Franja i patrijarh konstantinopoljski Vartolomej I, 2014. godina.

Aktivna ekumenska pozicija patrijarha konstantinopoljskog Atinagore (1949—1972) doprinijela je početku svepravoslavno-katoličkog dijaloga. Atinagorina ideja „jedinstva hrišćana bez ujedinjenja Crkve” postala je osnova odnosa Konstantinopoljske crkve i Vatikana. Uprkos protivljenju pojedinih jerarha Konstantinopoljske crkve, predstavnici Konstantinopoljske patrijaršije bili su prisutni na 3. i 4. zasjedanju Drugog vatikanskog sabora kao posmatrači. Patrijarh Atinagora se sastao sa papom Pavlom VI u Jerusalimu 1964, potpisao deklaraciju [ru] o opozivu međusobne anateme iz 1054. u decembru 1965,[223] sastao se sa papom u Istanbulu u julu 1967. i Rimu u oktobru 1967. godine.[224] Na sastanku u Istanbulu 1967, Atinagora je izjavio da jedinstvo crkve treba da bude zasnovano na saglasnosti u osnovnim načelima vjere uz zadržavanje raznolikosti i slobode bogoslovske misli. Na sastanku u Rimu, patrijarh i papa potpisali su drugu zajedničku deklaraciju. Atinagorin nasljednik, patrijarh Dimitrije I, sastao se sa papom Jovanom Pavlom II 1979.[225] i 1987. godine.[226][227] Na sastanku 1987, u znak jedinstva u osnovama vjere, papa i patrijarh su pročitali Simbol vjere na grčkom bez Filiokve. Od tada, Konstantinopoljska patrijaršija i Katolička crkva ustanovile su tradiciju da delegacije obje crkve posjećuju Rim i Istanbul na dane sjećanja apostola Petra i Pavla (29. juna i 30. novembra).[146][228] Vartolomej I, koji je postao patrijarh konstantinopoljski 1991, nastavio je da razvija odnose sa Rimokatoličkom crkvom.[229]

Vartolomej je posjetio Rim u julu 1995.[230] i potpisao zajedničku deklaraciju sa Jovanom Pavlom II o izgledima za dvostrani dijalog Vatikana i Konstantinopoljske patrijaršije.[231][232] Devedesetih godina 20. vijeka i u prvoj deceniji 21. vijeka, uprkos pravoslavno-katoličkoj konfrontaciji u Jugoslaviji, Rumuniji i Ukrajini i obustavljaju zvaničnog svepravoslavno-katoličkog bogoslovskog dijaloga, Konstantinopoljska patrijaršija je uspjela da nastavi s razvojem odnosa sa Rimokatoličkom crkvom. Vartolomej je u januaru 2002. učestvovao na katoličkim manifestaciji „Dani molitve za mir u cijelom svijetu” u Asiziju, a u junu 2002. potpisao je zajedničku deklaraciju[233] sa papom o pitanjima životne sredine. Vartolomej i Jovan Pavle II su potpisali još jednu zajedničku deklaraciju 2002. o globalnim izazovima našeg vremena i problemima zajedničkog rada na „na novoj jevanđelizaciji” Evrope.[234] U novembru 2004. Jovan Pavle II je u bazilici Svetog Petra predao Vartolomeju mošti svetih Grigorija Bogoslova i Jovana Zlatoustog, koje su kasnije dostavljene u Istanbul.[229] Novoizbrani papa Benekidt XVI posjetio je 2006. rezidenciju patrijarha konstantinopoljskog u Fanaru i potpisao zajedničku deklaraciju sa Vartolomejom,[235] a Vartolomej je 2011. posjetio Asizi gdje učestvovao u manifestaciji „Dan molitve o miru u cijelom svijetu”, Rim je posjetio 2012, gdje je govorio na 50. godišnjici Drugog vatikanskog sabora, a 2013. je prisustvovao, prvi put u istoriji, svečanosti ustoličenja novog rimskog pontifika Franje. Nakon izbora pape Franje, nastavljen je razvoj odnosa Katoličke crkve i Konstantinopoljske patrijaršije. Predstojatelji su se sastali u Jerusalimu (maj) i Istanbulu (novembar) i potpisali dvije zajedničke deklaracije; 2006. jerarsi su zajedno sa arhiepiskopom atinskim Jeronimom II potpisali treću zajedničku izjavu. Konstantinopoljska patrijaršija i Rimokatolička crkva su od 2008. inicirali redovne pravoslavne-katoličke forume na različite teme: odnosi crkve i države, ekonomski i ekološki problemi, religijska i kulturna raznolikost.[229]

Odnosi Katoličke i Rumunske pravoslavne crkve[uredi | uredi izvor]

Papa rimski Franjo i patrijarh rumunski Danijel ispred Hrama spasa naroda u Bukureštu, 2019. godina.

Rumunska pravoslavna crkva je, nakon što je dobila zvaničan poziv, odbila da pošalje posmatrače na Drugi vatikanski sabor. Prve uzajamne posjete delegacija Rumuniji i Vatikanu dogodile su se 1971. i 1972. godine. Delegacija Rimokatoličke crkve, na čelu sa kardinalom Johanesom Vilebrandsom, učestvovala je u događajima povodim 90. godišnjice autokefalnosti Rumunske pravoslavne crkve 1975. godine. Vilebrands je 1977. ponovo posjetio Rumuniju, gdje je učestvovao u intronizaciji novog patrijarha rumunskog Justina. Od 1980. predstavnici Rumunske crkve učestvuju u zvaničnom svepravoslavno-katoličkom dijalogu. U januaru 1987. novi patrijarh rumunski Teoktist posjetio je Vatikan. Početkom 1990-ih, odnosi između Katoličke i Rumunske pravoslavne crkve naišli su na poteškoće, uključujući i zbog legalizacije Rumunske grkokatoličke crkve. Imovinski sporovi pravoslavaca i grkokatolika doveli su osnivanja zajedničke komisije Rumunske pravoslavne crkve i rumunskih grkokatolika 1997. godine.[236]

U Rumuniji se pravoslavno-katolički dijalog suočava sa mnogim poteškoćama, ali su odnosi počeli da se poboljšavaju. Važan događaj za pomirenje, bilo je prisustvo patrijarha Teoktista na sahrani grkokatoličkog mitropolita Aleksandra Todea. Papa rimski Jovan Pavle II posjetio je Rumuniju u maju 1999, što je doprinijelo razvoju saradnje Katoličke i Rumunske pravoslavne crkve. Tokom posjete, papa se sastao sa patrijarhom Teoktistom i potpisali su zajedničku deklaraciju[237] (u kojoj su pozvali na rješenje sukoba Jugoslavije i NATO mirnim putem).[146] Papa je naveo „Rumunija je dom, gdje se Istok i Zapad susreću u prirodnom dijalogu”.[236] Teoktist je 2002. posjetio Vatikan, gdje je potpisao zajedničku deklaraciju sa Jovanom Pavlom II.[238] Papa Franjo je posjetio Rumuniju 2019,[239] sastao se sa patrijarhom Danijelom[240] i pozvao pravoslavno i katoličko stanovništvo Rumunije na jedinstvo.[241]

Odnosi Katoličke i Ruske pravoslavne crkve[uredi | uredi izvor]

Poslije Drugog vatikanskog sabora (kome su prisustvovali posmatrači Ruske pravoslavne crkve)[120][242][243] na inicijativu kardinala Johanesa Vilebrandsa i mitropolita lenjingradsko-novgorodskog Nikodima,[244] započet je bogoslovski dijalog Rimokatoličke i Ruske pravoslavne crkve. Prvi bogoslovski razgovori o socijalnoj doktrini Katoličke crkve održani su na Lenjingradskoj duhovnoj akademiji 1967. godine.[245] Sastanci bogoslova dvije crkve postali su redovni i održavani su u Bariju (Italija) 1970, u Zagorsku (Sovjetski Savez) 1973, u Trentu (Italija) 1975, u Odesi (Sovjetski Savez) 1980. i u Veneciji (Italija) 1987. godine.[246] Na ovim sastancima, strane su razgovarale o pitanjima eklisiologije i postigle zajednički dogovor o nizu tema: katoličnost crkve, apostolsko prejemstvo[1] i mjesto crkve i pojedinca hrišćanina u savremenom svijetu. Prema riječima patrijarha moskovskog Pimena, ovi razgovori su doprinijeli početku svepravoslavno-katoličkog dijaloga 1980. godine.[124] Tako su od druge polovine 1960-ih odnosi Katoličke i Ruske crkve počeli naglo da se razvijaju. Međusobno zbližavanje dovelo je do toga da je Sinod Ruske crkve priznao mješovite pravoslavno-katoličke brakove 1967,[245] dozvolio je učenje svetih tajni katolicima i starovjercima ako je to potrebno 1969,[120][247] dok je delegacije Ruske crkve posjetila Vatikan 1977. godine.[124]

Početkom 1990-ih, odnosi između Ruske pravoslavne i Katoličke crkve bili su složeni,[248] zaoštravanjem religijske situacije u zapadnoj Ukrajini zbog legalizacije crkvenih struktura grkokatolika.[100][249] Od oktobra 1989. do januara 1990, u Lavovskoj, Ivano-frankovskoj i Ternopoljskoj oblasti Ukrajine zabilježena su 32 slučaja nasilnog preuzimanja crkava, kao i prijetnji pravoslavnim sveštenoslužiteljima.[130] Vezano za zaoštravanje religijske situacije u Ukrajini, Ruska crkva je predložila prekid zvaničnog bogoslovskog dijaloga sa Katoličkom crkvom, što su podržale i druge pomjesne pravoslavne crkve.[100] Na sastanku predstavnika Ruske crkve i Rimokatoličke crkve u Danilovom manastiru u Moskvi 6. januara 1990, donijeta je odluka o stvaranju četvoročlane komisije za rješavanje situacije.[133][250] Komisije je 7. marta 1990. usvojila „Saopštenje Četvorostrane komisije o rješavanju odnosa između pravoslavaca i katolika istočnog obreda u zapadnoj Ukrajini”, koje nisu potpisali predstavnici Ukrajinske grkokatoličke crkve. Predstavnici ukrajinskih grkokatolika su odbijanje potpisivanja obrazložili nezadovoljstvom pogrdnim formulacijama dokumenta upućenog grkokatolicima, kao i neizvjesnošću po pitanju crkvene imovine. Nakon toga, rad komisije je prekinut.[11][251] Međusobni kontakti crkava nastavljeni su sastancima 1992. i 1994. u Ženevi, na kojima su strane izjavile svoju privrženost mirnom rješavanju spornih pitanja i pozvale svjetovne vlasti Ukrajine da se ne miješaju u unutrašnje crkvene probleme.[1] Sastanci delegacija Ruske crkve (predvođena mitropolitom Kirilom (Gundjajevom)) i delegacijom Rimokatoličke crkve (predvođena kardinalom Eduardom Kasidijem), posvjećenih temama unijatstva i katoličkog prozelitizma na teritoriji Zajednice nezavisnih država održani su u Moskvi (1995, 1998. i 1999), u Rimu (1996) i u Bariju (1997)[252].[1] Susret patrijarha moskovskog i pape rimskog planiran je u austrijskom Gracu 1997, ali do njega nikada nije došlo.[248][253]

Poslije posjete pape rimskog Jovana Pavle II Ukrajini 2001. bez zvaničnog poziva Ukrajinske pravoslavne crkve i stvaranju katoličkih eparhija na teritoriji Rusije 2002, napetosti u odnosima crkava su nastavljene.[254] Na sastanku delegacija obje crkve u Ženevi 2003, katolička strana je pokrenula pitanje stvaranje patrijaršije za grkokatolike na teritoriji Ukrajine. Odlučeno je da se osnuje Zajednička radna grupa za problematična pitanja između Katoličke crkve i Ruske pravoslavne crkve 2004,[255] u kojoj su bili predstavnici Moskovske patrijaršije, Papskog savjeta za unaprjeđenje hrišćanskog jedinstva i katoličkih struktura u Rusiji.[1] Ova komisija se bavila najhitnijim problemima dvostranih odnosa.[100][253] Kao dio prijateljskih gestova s ciljem obnavljanja svepravoslavno-katoličkog dijaloga, Katolička crkva je Ruskoj crkvi 2004. prenijela „vatikansku” ikonu Kazanjske Božje majke [ru].[256][257][258] Odluka o osnivanju zajedničke radne grupe za kulturnu saradnja donijeta je 2015. godine.[259] U kubanskoj Havani je održan sastanak patrijarha moskovskog Kirila i pape rimskog Franje 2016,[260][261][262] nakon čega su jerarsi potpisali zajedničku deklaraciju.[263] Ovaj susret izazvao je oprečne reakcije, ali je doprinio razvoju odnosa Ruske pravoslavne i Rimokatoličke crkve. U tekstu deklaracije istraživači primjećuju kako tradicionalna pitanja klasičnog ekumenizma, pitanja ujedinjenja (paragrafi 8—23, 28), tako i pitanja saradnje u različitim nebogoslovskim sferama.[264]

Odnosi Katoličke i Srpske pravoslavne crkve[uredi | uredi izvor]

Pravoslavna crkva u selu Kusonje kod Pakraca, srušena 1942. godine.[265] Predstavnici Srpske pravoslavne crkve bili su diskriminisani, izloženi pritiscima, prijetnjama i zločinima tokom Drugog svjetskog rata i ratova u bivšoj Jugoslaviji, što je značajno otežalo dijalog sa Katoličkom crkvom.[266]

Najteži period u odnosima Katoličke i Srpske pravoslavne crkve bio je Drugi svjetski rat, tokom kojeg su pojedini katolički jerarsi sarađivali sa ustaškim režimom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji je progonio srpsko pravoslavno stanovništvo.[267] Odnosi između crkava počeli su da se poboljšavaju tokom Drugog vatikanskog sabora. Kardinal Johanes Vilebrands je od 1963. do 1969. pet puta posjetio Beograd i susreo se sa jerarsima Srpske crkve. Patrijarh srpski German se 1985. sastao sa državnim sekretarom Vatikana Agostinom Kazarolijem. Na ovom sastanku usvojena je odluka da se otpočne regionalni pravoslavno-katolički bogoslovski dijalog u Jugoslaviji u okviru zajedničke komisije za dijalog između Sinoda Srpske crkve i Konferencije katoličkih episkopa Jugoslavije [hr].

Početkom 1990-ih, u pozadini građanskog rata u Jugoslaviji, pravoslavno-katolički odnosi u zemlji su se pogoršali. Na zasjedanju Sinoda Srpske crkve u novembru 1991. donijeta je odluka o prekidu dijaloga sa Katoličkom crkvom. Razlozi za ovu odluku bili su prozelitsko djelovanje unije u pravoslavnoj sredini, stav pape rimskog Jovana Pavla II u vezi pravoslavnih crkava, kao i izjava zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića o razlozima izbijanja rata u Hrvatskoj. Međutim, od izbora episkopa raško-prizrenskog Pavla za patrijarha srpskog 1990. do njegove smrti 2010, uprkos društveno-političkoj krizi i ratu u bivšoj Jugoslaviji, Pravoslavna i Katolička crkva su više puta izrazile sa brojnim mirovnim inicijativama. Na primjer, u maju i avgustu 1991. održana su dva susreta patrijarha Pavla i kardinala Franje Kuharića na teritoriji Hrvatske, a 10. oktobra 1991. papa Jovan Pavle II poslao je poruku patrijarhu Pavlu u kojoj je konstatovao mirne inicijative patrija i kardinala.[268] Krajem septembra 1992, uz posredovanje Konferencije evropskih crkava u Bosaju (kod Ženeve), održan je treći sastanak patrijarha Pavla i kardinala Kuharića, na kojem su strane ponovo pozvale na zaustavljanje rata.[269] Takođe, uprkos protivljenju pojedinih episkopa i mirjana Srpske crkve u aprilu 1993. dva jerarha Srpske crkve mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i episkop bački Irinej sastali su se sa papom Jovanom Pavlom II i dogovorili niz pitanja za uspostavljanje dvostrane saradnje. Patrijarh srpski Pavla i nadbiskup zagrebački Kuharić i nadbiskup sarajevski Pulić potpisali su Sarajevsku deklaraciju 1994, kojom su zaraćene strane pozvale na prekid borbenih dejstava. Po završetku rata počeo je uspostavljanje pravoslavno-katoličkih odnosa.

Od 1998. do 2000. u Bosni i Hercegovini su se održavali redovni susreti pravoslavnih i katoličkih arhijereja, a patrijarh Pavle je 1999. posjetio Zagreb. Od 1998. nastavljeni su redovni sastanci zajedničke komisije Sinoda Srpske crkve i katoličkih biskupa na kojima se raspravljalo o pitanjima mješovitih brakova i povratka izbjeglica. Važan doprinos pravoslavno-katoličkom dijalogu dala je saradnja bogoslovskih fakulteta univerziteta u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Jedan od glavnih problema u dvostranim odnosima Katoličke i Srpske pravoslavne crkve bili su kontakti katoličke strane sa predstavnicima nekanonske Makedonske pravoslavne crkve.[z][266] Odnosi između crkava održavaju se na parohijskom, akademskom nivou i u okviru bogoslovskog dijaloga Mješovite bogoslovske komisije, ali i dalje doživljavaju poteškoće zbog različitih pogleda na prošlost.[272][273][274]

Odnosi Katoličke i Grčke pravoslavne crkve[uredi | uredi izvor]

U kontekstu usložnjavanja pravoslavno-katoličkih odnosa početkom 1990-ih, Grčka crkva je zauzela aktivnu poziciju. Sinoda Grčke crkve je u februaru 1992. optužio katolike da koriste istočnokatoličke crkve za širenje u pravoslavnim zemalja, a takođe je pozvao grčku vladu da prekine diplomatske odnose sa Vatikanom.[275] Papa Jovan Pavle II je posjetio Grčku 2001. godine. Predstavnici javnosti, jerarsi, monasi i mirjani Grčke crkve protestvovali su i pozvali grčku vladu da otkaže posjetu pontifika. Tokom posjete, predstojatelj Grčke crkve arhiepiskop atinski Hristodul je istakao da su protesti dijela pravoslavne pastve test „čišćenja istorijskog pamćenja” na koje je papa pozvao. Jovan Pavle II zatražio je od grčkog naroda oproštaj za postupke krstaša[84] i priznao „težinu protivrječnosti prošlosti i sadašnjosti” koje se moraju prevazići. Nakon posjete, jerarsi su potpisali zajedničku deklaraciju u kojoj su predstojatelji crkava osudili „svaku upotrebu nasilja, prozelitizma i fanatizma u ime vjere”, a takođe su izrazili zabrinutost zbog izazova našeg vremena: društvene nepravde, ratova, terorizma i nasilja u svijetu.[146][276] Hristodul je potpisao drugu zajedničku deklaraciju sa papom Benediktom XVI 2006. godine.[277] Papa Franjo je Grčku posjetio 2016. godine.[202] U aprilu 2016, arhiepiskop atinski Jeronim II u izbjegličkom kampu na Lezbosu, zajedno sa patrijarhom konstantinopoljskim Vartolomejom i papom rimskim Franjom, potpisao je još jednu zajedničku pravoslavno-katoličku izjavu.[278]

Pravoslavno-katolički dijalog u Sjedinjenim Državama[uredi | uredi izvor]

Patrijarh konstantinopoljski Vartolomej i nadbiskup njuorleanski Alfred Hjuz pregledaju posljedice uragana Katrina, Sjedinjene Države 2006. godine.

Pravoslavno-katolički dijalog u Sjedinjenim Državama u okviru Sjevernoameričkih pravoslavno-katoličkih bogoslovskih konsultacija započet je 1965. godine. U konsultacijama sa katoličke strane učestvuju predstavnici Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Država, a sa pravoslavne strane predstavnici Skupštine kanonskih pravoslavnih episkopa Sjeverne i Centralne Amerike. U sastavu Skupštine kanonskih pravoslavnih episkopa, a koji su učestvovali u dijalogu sa pravoslavne strane, delegirani su predstavnici konstantinopoljske Albanske pravoslavne eparhije u Americi, Arhiepiskopije američke, Ukrajinske pravoslavne crkve u Sjedinjenim Državama, Američke karpatorusinske pravoslavne eparhije, antiohijske Arhiepiskopije sjevernoameričke, bugarske Eparhije u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji, gruzinske Eparhije sjevernoameričke, Pravoslavne crkve u Americi, rumunske Mitropolije dvije Amerike i Srpske pravoslavne crkve u Sjevernoj i Južnoj Americi. Konsultacije su održale značajan broj sastanaka i razgovarale o širokom spektru pitanja: od bioetike do eklisioloških pitanja. Najznačajnije sa bogoslovske tačke gledišta bile su zajedničke izjave iz 1999. (o svetim tajnama)[279] i 2003. (o problemu Filiokve).[280] Pored opštih izjava o različitim bogoslovskim temama, konsultacijama su komentarisane zajedničke izjave Mješovite bogoslovske komisije (Minhen 1982,[281] Bari 1987,[282] Novi Valam 1988,[283] Balamand 1993.[284] i Ravena 2007[285]).[286] Konsultativni sastanci se odražavaju dva puta godišnje.[287] Takođe, pravoslavno-katolički dijalog u Sjedinjenim Državama vodi se u okviru Zajedničkog komiteta pravoslavnih i katoličkih episkopa. Sastanci komiteta održavaju se godišnje. Rad komiteta počeo je 1981. i obuhvata uglavnom pitanja pastirskog karaktera.[288]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Analiza bogoslovskog aspekta dijaloga[uredi | uredi izvor]

Karakteristika bogoslovskih diskusija[uredi | uredi izvor]

Osnovne bogoslovske razlike između pravoslavaca i katolika o kojima se raspravljalo na Firentinskom saboru bile su: odnos prema poimanju prvenstva pape, Filiokve, upotreba kvasnog i beskvasnog hljeba u evharistiji i katoličko učenje o čistilištu.[119][289] Uglavnom, duže vrijeme su prvenstvo pape i Filiokve bili glavne dogmatske razlike Katoličke i Pravoslavne crkve.[290] Papa Pije IX je bulom „Ineffabilis Deus” 1854. proglasi dogmat o bezgrješnom začeću Djevice Marije,[291][292][293] a Prvi vatikanski sabor (1869—1870) tradicionalnom je učenju o prvenstvu pape dodao je dogmat o vjeroučiteljskoj nepogrješivosti Rimskog pontifika.[294][295][296] Na početku zvaničnog bogoslovskog dijaloga odlučeno je da se rasprava započne pitanjima u kojima strane imaju mnogo više zajedničkog od raznih kontroverznih pitanja.[119][258] Tačnije, Katolička crkva je priznala apostolsko prejemstvo u Pravoslavnoj crkvi,[297] a takođe je pozitivno ocijenila poštovanje ikona, poštovanje Bogorodice, svetaca, odnos prema svetoj tajni evharistije, liturgijske i monaške tradicije pravoslavaca.[298][i] Glavni cilj komisije bio je da utvrdi da li ima osnova za potpunu obnovu evharistijskog opštenja.[298][84]

Od prvih zasjedanja, razgovori su bili usredsređeni na eklisiološke aspekte.[84] U prvoj etapi dijaloga (prva četiri zasjedanja) Mješovita komisija mogla je da izda zajednička dokumenta koja ukazuju na dubok stepen zajedničkog razumijevanja pitanja vjere, svetih tajni i Crkve:[109] „Tajna Crkve i Evharistije u svjetlosti Tajne Svete Trojice” (Minhen 1982),[125] „Vjera, svete tajne i jedinstvo Crkve” (Bari 1987),[126] „Sveta tajna sveštenstva u svetotajinskoj strukturi Crkve sa posebnim osvrtom na važnost apostolskog prejemstva za osveštavanje i jedinstvo naroda Božjeg” (Novi Valam 1988).[127] Strane su se složile da postoji samo jedna Crkva, a razlike u bogoslovskim formulacija mogu biti posljedica istorijskih okolnosti. Istraživači su primjetili ogromnu ulogu Minhenskog dokumenta iz 1982. za dalji razvoj dijaloga, jer su prvi put poslije dužeg vremena katolički i pravoslavni bogoslovi izdali zajednički dokument koji izražava „zajedničku vjeru”.[300][301] Kako su istraživači primjetili, u tekstovima zajedničkih saopštenja, strane su se trudile da ne koriste izraze karakteristične samo za jednu konfesiju,[300] a takođe su nastojale da izbjegnu „sporne formulacije”.[84] Jedno od najhitnijih bogoslovskih pitanja u istoriji pravoslavno-katoličkih odnosa, Filiokve, tokom dijalog je izgubilo na važnosti[302] i nije imalo isti značaj kao pitanje priznanja vaseljenske vlasti pape rimskog.[303] U tekstu Minhenskog dokumenta strane su, pozivajući se na Novi zavjet (Jn. 15:26) priznale, da Sveti duh ishodi od Oca, kao jedinstveni izvor u Trojici.[125][304] Pored toga, u pojašnjenju „Les traditions grecque et latine concernant la procession du Saint-Esprit”[305][306][307] iz 1995. Papski savjet za unaprjeđenje hrišćanskog jedinstva priznao je kao zakonito uklanjanje Filiokve iz liturgijske tradicije, ne samo istočnokatoličkih crkava, nego i u latinskom obredu.[34] U deklaraciji „Dominus Iesus” Kongregacije za doktrinu vjere iz 2000,[308] Simbol vjere je objavljen bez Filiokve, a ovo odbacivanje je takođe više puta iskazao Jovan Pavle II na bogosluženjima.[34] Strane su takođe konstatovale zajedničko poimanje sveštenstva i apostolskog prejemstva.[84] Iz nedostatka tekstova zajedničkih saopštenja, istraživači su istakli: njihov teško razumljiv jezik,[300] rijetku upotrebu citata iz Svetog pisama i povećanu pažnju evharistije u poređenju sa drugim svetim tajnama kada se raspravlja o svetotajinskim pitanjima.[282]

Svetotajinske teme razmatrane su od 1984. do 1987. i svele su se na raspravu o svetim tajnama. Po ovom pitanju, strane su se složile da „vjera živi, prenosi i ispovijeda” u svetim tajnama, a za učešće u zajedničkim svetim tajnama neophodna je zajednička vjera, razlike u davanju svetih tajni su određene tradicijom, a središnje mjesto među svetim tajnama zauzima evharistija.[84] Tokom ovih rasprava, strane su pokazale zajedničko razumjevanje stvarnog prisustva tijela Hristovog u hljebu i vinu evharistije.[125][281][j] Od 1990. do 2000, na inicijativu pravoslavne strane, tema rada Mješovite komisije bio je problem unijatstva, čije rasprave su činile drugu fazu dijaloga.[300] Rasprava o temi unije na osmom zasjedanju u Sjedinjenim Državama (2000), koja se praktično završila bez rezultata, dovela je do krize dijaloga i obustave rada Mješovite komisije.[162] Nakon krize dijaloga i njegovog nastanka 2006, strane su počele da razgovaraju o problemima eklisiologije i ulozi episkopa Rima u Crkvi.[1] Rasprave na ovu temu dobile su protivrječan karakter, što je rezultiralo prilično dugom raspravom.[311] Krajem 2010-ih, ovaj problem je ostao glavna tema rada Mješovite bogoslovske komisije.[186][187]

Problematična pitanja pravoslavno-katoličkog dijaloga[uredi | uredi izvor]

Među glavni aspektima o kojima se razgovaralo tokom zvaničnog pravoslavno-katoličkog dijaloga, posebno mjesto zauzelo je pitanje odnosa strana prema prvenstvu rimskog episkopa u Vaseljenskoj crkvi.[312][154][313][314][315][316][317] Prema riječima kopredsjedavajućeg Mješovite bogoslovske komisije sa pravoslavne strane, arhiepiskopa australijskog Konstantinopoljske patrijaršije Stilijana, a takođe i predsjedavajućeg Papskog savjeta za unaprjeđenje hrišćanskog jedinstva kardinala Valtera Kaspera,[318] tema nepogrešivosti i prvenstva rimskog pape postala je glavno pitanje dijaloga.[319] Katolicizam tvrdi da rimski episkop ima punu i neposrednu jurisdikcionu vlast nad cijelom Crkvom.[320] Katolički bogoslovi vide legitimnost prvenstva „Petrovog nasljednika” na osnovu jevađeljskog testa o riječima Isusa Hrista upućenih apostolu Petru (Mt. 16:18—19).[34] Rimska crkva je od ranih vremena počela da se povezuje sa apostolom Petrom (od 3. vijeka) i da razvija učenje o njegovom posebnom statusu među apostolima, a samim tim i o posebnom statusu rimskog episkopa.[321] Drugi vatikanski sabor, razvijajući katoličko bogoslovlje, potvrdio je tvrdnju o božanskom pravu na prvenstvo i na poseban vjeroučiteljski autoritet pape.[84][322][k] Pri tome 1995. u enciklici „Ut Unum Sint” Jovan Pavle II je pozvao hrišćanske konfesije na bogoslovsku raspravu o temi prvenstva rimskog pontifika.[109][325][326][327] Katolici su posebno priznali da je „forma, koju prvenstvo sada ima u Katoličkoj crkvi, neprihvatljiva za sve druge crkve”.[84] Ova papina inicijativa naišla je na pozitivan prijem, posebno među protestantima, jer je ukazivala da je Sveta stolica spremna na fleksibilnost po ovom pitanju.[109][301] Ipak, zvaničnici Katoličke crkve nastavili su da brane tradicionalno katoličko shvatanje ovog pitanja u duhu Prvog vatikanskog sabora. Papski savjet za unaprjeđenje hrišćanskog jedinstva je 2001. izdao dokument „Petrovo služenje” u kojem se navodi: „Katolička crkva smatra da je prvenstvo Rima uspostavljeno božanskim pravom i da kao takav pripada osnovnoj i nepromjenljivoj strukturi Crkve.”[84] Pravoslavna strana ne prihvata pretenzije papske katedre na apsolutnu vlast[328][329] i prvenstvo shvata isključivo kao primus inter pares („prvi među jednakima”).[330][331][3][332] U jevanđelskom tekstu (Jn. 21:17), na koji se katolički bogoslovi pozivaju da bi opravdali poseban status apostola Petra, pravoslavni vide kao ponovo uspostavljanje Petra u apostolstvu, od kojeg je otpao nakon trostrukog odricanja, a ne kao davanje posebne vlasti njemu.[333][334] Pored pravoslavno-katoličkog spora o ovoj temi, tokom dijaloga pojavila se protivrječnost u stavovima Konstantinopoljske i Moskovske patrijaršije po pitanju učenja o prvenstvu.[335][336][337]

Drugo problematično pitanje u okviru bogoslovske pitanje bilo je unijatstvo.[338][339] Katolička strana je nazvala religijske faktore glavnim razlozima unijatstva, dok je pravoslavna kao osnovu uspjeha unije istakla političke faktore.[340] Kopredsjedavajući bogoslovske komisije na katoličkoj strani, kardinal Edvard Kasidi, nazvao je unijatstvo „jezgrom” pravoslavno-katoličkog dijaloga.[319] Nesuglasice među strana po pitanju odnosa prema uniji izazvale su slabljenje intenziteta dijaloga od 1990. do 2000. godine. Kao što pokazuje iskustvo iz intervjua, ovo pitanje zahtjeva dalje proučavanje i rasprave bogoslova obje Crkve. Osnova za dalje načine traženja konsenzusa po ovom pitanju može biti izjava sa šestog zasjedanja Mješovite komisije u Frajzingu (1990),[3] u kojoj su se strane složile da je „unija kao metod, tamo gdje primijenjena, nije služila ciljevima zbližavanja Crkava. Naprotiv, izazvala je nove podjele. Tako stvorena situacija bila je povod za sukobe i nedaće, koje su se urezale u istorijsko pamćenje obje Crkve. Osim toga, eklisiološki motivi nas podstiču da tražimo druge puteve”.[1] Uprkos sporazumima o uniji u Frajzingu i Balamandu, pape Jovan Pavle II i Benedikt XVI više puta su izražavali podršku uniji kao sredstvu crkvenog jedinstva.[341] Drugo problematično pitanje je razlika u stavovima autokefalnih pomjesnih pravoslavnih crkava po mnogim pitanjima dijaloga.[311][l] Rimokatolička crkva naširoko koristi praksu „tumačenja” dokumenata usvojenih u okviru dijaloga, uz pomoć papskih enciklika, ukaza i stava zvaničnih organa Katoličke crkve.[342] Primjer za to je bio kada su članovi Kongregacije za doktrinu vjere Katoličke crkve kardinal Jozef Racinger i nadbiskup Tacizio Bentone 2000. napravili dokument koji je razjasnio termin „sestrinske Crkve”. U ovom obrazloženju sveštenoslužitelji su primjetili: „Primjena takvog izraza u odnosu na Katoličku crkvu i Pravoslavnu crkvu u cjelini (ili na jednu, posebno uzetu pomjesnu pravoslavnu crkvu) dovodi u sumnju postojanje Jedine Svete Katoličanske i Apostolske Crkve, utvrđene u Simbolu vjere”.[343] Takođe, u jednom intevjuu, Racinger je izjavio da je „Katolička crkva majka drugih hrišćanskih crkvi i da se ne može smatrati ’sestrom’. Izraz ’sestrinske Crkve’ se odnosi na odnos između katolika, pravoslavaca i protestanata”, dodajući da se protivi „primitivnom ekumenizmu”.[344] Komentarišući potpisivanje Ravenskog dokumenta, sekretar Kongregacije za doktrinu vjere Anđelo Amato je 2008. izjavio da je jezik teksta usvojenog u Raveni „bliži pravoslavnoj, nego katoličkoj crkvenoj tradiciji”.[345]

Ocjena dijaloga[uredi | uredi izvor]

Pravoslavno-katolički dijalog dobio je različite ocjene u bogoslovskim i crkvenim krugovima. Najveću podršku dijalogu pružili su Sveta stolica i Konstantinopoljska patrijaršija.[346] Ekumenistički pokret u cjelini pozdravlja ovaj dijalog, ali primjećuje veliki broj ozbiljnih bogoslovskih preprjeka stvarnom zbližavanju Katoličke i Pravoslavne crkve.[3] Dijalog je viđen kao „razgovor dva saveznika”, koja brane tradicionalne hrišćanske vrijednosti u savremenom svijetu.[347][154][249][348][349][350] Ipak, jerarsi, bogoslovi i mirjani koji su učestvovali u dijalogu dvaju crkava, u različitim etapama izražavali su nezadovoljstvo ustupcima suprotnoj strani i samom činjenicom dijaloga.[157][158][159][219][351][352][353] Uprkos bliskih kontaktima jerarha i bogoslova crkava, većina vjernika je skeptična prema kontaktima sa drugom stranom.[354][355] Time su pravoslavci postavili važan uslov za dijalog o prestanku bilo kakvog prozelitskog djelovanja Katoličke crkve na kanonskoj teritoriji Pravoslavne crkve.[356][357] Zauzvrat, katolički (uglavnom grkokatolici) predstavnici izrazili su nezadovoljstvo sporazumima o unijatstvu koji su postignuti tokom ovog bogoslovskog dijaloga.[59][155] Ovaj bogoslovski dijalog izazvao je aktivne rasprave u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. Tako su izjave Kongregacije za doktrinu vjere 2000. o pitanju upotrebe termina „sestrinske Crkve” izazvale rasprave u katoličkim krugovima bogoslovskog pokreta, koji je podržao mišljenje kardinala Jozefa Racingrea, i liberalni pokret u savremenom katoličkom bogoslovlju.[324][lj] Neki predstavnici katoličke strane optužili su Rusku pravoslavnu crkvu da je ometala dijalog početkom 1990-ih,[358] nakon uspostavljanja katoličkih biskupija u Rusiji 2002,[359] poslije odbijanja da potpiše Ravne dokument 2007.[360] i povlačenja iz dijaloga 2018. godine.[183][184]

Pozitivne reakcije na dijalog[uredi | uredi izvor]

Katolički nadbiskup Fransisko Havijer Erasuris Osa i antiohijski arhiepiskop santjaški i čileanski Sergije u Santijagu, 2009. godine.

Sveta stolica generalno pristupa dijalogu sa pravoslavcima sa stanovišta hrišćanskog ekumenizma, koji se razvija nakon Drugog vatikanskog sabora.[3] Tokom dijaloga, pape rimske su više puta isticale da savremeni odnosi sa Pravoslavnom crkvom treba da se grade na načelima jednakosti i poštovanja.[163][361] Tokom posjete Grčkoj 2001, papa Jovan Pavle II je tražio oproštaj za postupke krstaša 1204. godine.[84] Od ranih 1960-ih, nakon početka „dijaloga ljubavi”, rimski potifici su potpisali značajan broj zajedničkih deklaracija o različitim pitanjima dvostranih odnosa sa jerarsima pravoslavnih crkvi: Pavle VI sa patrijarhom konstantinopoljskim (1965.[223] i 1967[224]), Jovan Pavle II sa patrijarhom konstantinopoljskim (1979,[225] 1987, 1995, 2002.[233] i 2004[234]), sa patrijarhom rumunskim (2002),[238] sa arhiepiskopom atinskim (2001),[276] Benedikt XVI sa patrijarhom konstantinopoljskim (2006),[235] sa arhiepiskopom atinskim (2006),[277] Franjo sa patrijarhom moskovskim (2016).[260][261][262] Po početku zvaničnog bogoslovskog dijaloga, rimski pontifici su počeli da posjećuju zemlje sa većinskim pravoslavnim stanovništvom. Tako je papa Jovan Pavle II je posjetio Rumuniju (1999), Gruziju (1999), Grčku (2001), Ukrajinu (2001), Bugarsku (2002),[201] papa Benedikt XVI je posjetio Kipar (2010),[222] a Franjo Grčku (2016), Gruziju (2016), Bugarsku (2019), Sjevernu Makedoniju (2019) i Rumuniju (2019).[202] Neki katolički jerarsi i bogoslovi aktivno su učestvovali u razvoju pravoslavno-katoličkih odnosa, koristeći iskustvo dijaloga. Eleuterio Fortino, sveštenik grkokatoličke Italoalbanske crkve i zamjenik sekretara Papskog savjeta za unaprjeđenje jedinstva hrišćana, bio je aktivan u razvoju dijaloga sa pravoslavnim crkvama.[362]

Od samog početka dijaloga i tokom njegovog razvoja,[363][364] Ruska pravoslavna crkva se zalagala za njegovo održavanje.[124] Ruska pravoslavna crkva je 2000. u dokumentima usvojenim na arhijerejskom saboru priznala Katoličku crkvu kao „crkvu u kojoj se čuva apostolsko prejemstvo rukopoloženja”.[297][365] Najviši jerarsi Konstantinopoljske patrijaršije u cjelini pozitivno gledaju na dijalog sa Katoličkom crkvom,[366][367][368] a patrijarh konstantinopoljski Vartolomej I imao je brojne lične sastanke sa papama rimskim: Jovanom Pavlom II, Benediktom XVI i Franjom.[230] Nakon izbora Teofila III za patrijarha jerusalimskog 2005, predstavnici Jerusalimske patrijaršije ponovo su nakon pauze (od 1989. do 2006) učestvovali u dijalogu.[218] Grčka pravoslavna crkva se 2009. zalagala za nastavak dijaloga sa Katoličkom crkvom, uz poštovanje kanona i dekreta vaseljenskih sabora.[369] Kiparska pravoslavna crkva je, nakon izbora Hrizostoma II za arhiepiskopa kiparskog 2006, počela da aktivno učestvuje u bogoslovskom dijalogu sa Katoličkom crkvom.[370] Hrizostom II je 2009. javno osudio grupu monaha, koji su se protivili održavanju jedanaestog zasjedanja Mješovite bogoslovske komisije u kiparskom Pafosu.[221] Papa Benedikt XVI je posjetio Kipar 2010. godine.[222][371] Pravoslavni jerarsi i bogoslovi su takođe nastojali da razviju dijalog sa Katoličkom crkvom. Određeni doprinos razvoju pravoslavno-katoličkih odnosa u 20. vijeku dali su Georgije Florovski,[372] arhiepiskop briselski Vasislije,[373] mitropolit lenjingradski i ladožski Nikodim[374] i mitropolit pergamski Jovan.[375]

Negativne reakcije na dijalog[uredi | uredi izvor]

U Katoličkoj crkvi nezadovoljstvo napretkom bogoslovskog dijaloga sa Pravoslavnom crkvom iskazali su uglavnom jerarsi grkokatoličkih crkava.[319][92][122] Apostolski administrator za grkokatolike Rumunije episkop kluško-gerlski Đorđe, u pismo papi Jovanu Pavlu II 1994. kritikovao je Balamandsku deklaraciju i odbacio sve dogovore bogoslovskog dijaloga sa pravoslavcima o pitanju unijatstva. U svom pismu, episkop je primjetio: „Rumunska crkva, koja je u opštenju sa Rimom, ne prihvata ništa iz tekstova potpisanih na Rodosu, u Frajzingu, Ariči i Balamandu, i proglašava nevažećim potpise stavljene ispod ovih tekstova”. Predstojatelj ukrajinskih grkokatolika arhiepiskop Miroslav je takođe kritikovao dijalog.[122] Uglavnom, predstavnici Ukrajinske grkokatoličke crkve bili su nezadovoljni formulacijom o unijatstvu u dokumentima zajedničkog dijaloga.[376] Istovremeno, katolici vizantijsko obreda u Rumuniji i Ukrajini su vraćanje svojih crkava iz imovine pravoslavnih crkava smatrali obnavljanjem pravde i bili su nezadovoljni postupcima Vatikana, koji je, po njihovom mišljenju, nedovoljno dosljedno branio interese grkokatolika i nastavio dijalog sa pravoslavcima po „svaku cijenu”.[12][358] Episkop čikaški Venedikt Ukrajinske grkokatoličke ckve je 2016. izjavio: „ekumenski susreti ne daju rezultate, a unija postoji 400 godina i za to vrijeme niko nije predložio drugi model jedinstva”.[69]

Pomjesne pravoslavne crkve, u različitim etapama zvaničnog bogoslovskog dijaloga, kritikovale su usvojena dokumenta u okviru bogoslovskih diskusija sa katolicima. Predstavnici Grčke crkve su 1980. odbili da učestvuju u dijalogu zbog prisustva predstavnika istočnokatoličkih crkava u Mješovitoj bogoslovskoj komisiji.[119] Grčka crkva je osudila Balamandsku deklaraciju 1994,[161] a 2007. je kritikovala eklisiološke odredbe i dokumente usvojene u okviru dijaloga.[377] Sinod Gruzinske crkve je 8. oktobra 1998. Balamandski sporazum nazvao „neprihvatljivim”.[212] Zbog zaoštravanja religijske situacije u Ukrajini početkom 1990-ih, Ruska pravoslavna crkva je predložila obustavu bogoslovskog dijaloga sa katolicima,[1] a u julu 2002. Sinod Ruske crkve je osudio Katoličku crkvu „zbog prozelitizma, koji predstavlja ozbiljnu prepreku normalizaciji pravoslavno-katoličkih odnosa”.[10] Pomjesne pravoslavne crkve podržale su Rusku crkvu po „unijatskom” pitanju,[378] a Srpska crkva i po pitanju uspostavljanja katoličkih eparhija u Rusiji.[379] Patrijarh Aleksije II je 2008. izjavio: „Balamandski dokument nikada nije postao prepreka za katolike da nametnu uniju i nastave širenje na istok”.[380] Katolički jerarsi, kardinali Valter Kasper i Žan-Lui Toran, primjetili su neosnovanost optužbi za prozelitizam protiv Pravoslavne crkve u vezi sa uspostavljanjem katoličkih eparhija u Rusiji 2002. godine.[359] Jerusalimska patrijaršija nije faktički učestvovala u dijalogu od 1989. do 2006,[218] a patrijarh jerusalimski Diodor se 1992. usprotivio nastavku bogoslovskog dijaloga sa katolicima.[219] Bugarska pravoslavna crkva je 2009. odlučila da prekine učešće u zvaničnom dijalogu sa katolicima.[205] Skeptične ocjene o ekumenskim djelatnostima iznijeli su i jerarsi drugih pomjesnih. Na primjer, komentare na dokumente Svepravoslavnog sabora 2016. koji definišu odnose sa Katoličkom crkvom dali su predstavnici Antiohijske, Gruzinske i Srpske crkve.[381] Pravoslavno-katolički dijalog kritikovali su Sveta Gora,[319][382] grčki,[151][158][160][383][384][385][386] ruski,[387][388] kiparski[222][371] i srpski[389] jerarsi, monasi, bogoslovi i mediji.[349]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bogoslovski dijalog u hrišćanstvu jeste dvostrani ili višestrani susreti predstavnika hrišćanskih konfesija s ciljem približavanja kroz analizu vjeroučenja crkava učesnica u dijalogu.[1][2]
  2. ^ Vezano za legalizaciju grkokatoličkih crkava u Slovačkoj,[9] Rumuniji i Ukrajini početkom devedesetih godina, imovinski sporovi između katolika i pravoslavaca oko vlasništva nad crkvama doveli su do povećanja napetosti u pravoslavno-katoličkim odnosima.[10][11][12]
  3. ^ Od 4. do 8. vijeka, Rimske i Konstantinopoljske katedre bile su u međusobnom raskolu ukupno 203 godine:
  4. ^ Katolici ne priznaju odluke o likvidaciji unije grkokatoličkih struktura sa Rimom.[82][83] Papa rimski Jovan Pavle II priznao je zakonitost Brestovske unije i podržao obnovu Ukrajinske grkokatoličke crkve (UGKC).[84] Papa rimski Benedikt XVI je 2006. Lavovski sabor iz 1946, kojim je odlučen raskid s Vatikanom i ponovo sjedinjenje s Pravoslavnom crkvom, označio kao „lažni sabor”.[85] Poglavar ukrajinskih grkokatolika Svjatoslav izjavio je 2014. da UGKC podržava osudu metoda unije, „pošto Lavovski pseudosabor 1946. smaramo upravo takvim aktom unijatstva, usljed kojeg je naša Crkva nasilno likvidirana i prisajedinjena Moskovskoj patrijaršiji.”[86]
  5. ^ Za vrijeme vladavine vizantijskog cara Aleksija I Komnina (1081—1118),[40] po početku krstaških pohoda, odnosi između Latinske i Vizantijske crkve su se poboljšali. U 15. vijeku, prije početka Ferarsko-firentinskog sabora, Grci i Latini su priznali jedni druge kao Crkve.[101][52] Takođe, uprkos odluci pravoslavnih patrijarha 1755, Ruska crkva je nastavila da prima novopreobraćene katolike kroz pokajanje.[95]
  6. ^ Enciklika pape Lava XIII „Orientalium dignitas” objavljena je 1894, kojom je uspostavljena zabrana latinizacije obreda istočnih katolika, zaštićena njihova crkvena tradicija,[105] a takođe je proširena jurisdikcija melkitskog patrijarha na cjelokupnu teritoriju Osmanskog carstva.[98][106]
  7. ^ U izradi deklaracije nisu učestvovali predstavnici Jerusalimska patrijaršije, Srpske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve, Gruzinske pravoslavne crkve, Grčke pravoslavne crkve i Pravoslavne crkve čeških zemalja i Slovačke.[1][151]
  8. ^ Interkomunion — zajedno učešće u evharistiji predsavnika različitih hrišćanskih konfesija.[197]
  9. ^ Na liturgiji u Sabornom hramu Svetog Klimenta Ohridskog u Skoplju 24. maja 2022. patrijarh srpski Porfirije je saopštio da je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve jednoglasno odlučio da prizna autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve — Ohridske arhiepiskopije.[270] Tomos o autokefalnosti je dobila od patrijarha srpskog Porfirija u Beogradu 5. juna 2022. godine.[271]
  10. ^ Uprkos tome što neke pomjesne pravoslavne crkve priznaju apostolsko prejemstvo i svete tajne Katoličke crkve, ne postoji jedinstveno gledište o jerarhiji i validnosti katoličkih svetih tajni u Pravoslavnoj crkvi.[299]
  11. ^ U Vusteru u Masačusetsu 13. decembra 1969. Sjevernoamerička pravoslavno-katolička bogoslovska konsultacije usvojila je zajedničku izjavu o evharistiji, u kome su strane izrazile zajedničko uvjerenje da „u evharistijskoj trpezi, po obećanju Hristovom, Otac šalje Duha, da osveti elemente u tijelo i krv Isusa Hrista”.[309][310]
  12. ^ U glavom eklisiološkom dokumentu Drugog vatikanskog sabora „Lumen Gentium”, sa osvrtom na ustav „Pastor aeternus” Prvog vatikanskog sabora, potvrđeno je učenje o uspostavljanju, neprekidnosti, značenju i smislu svetog prvenstva rimskog pontifika i njegovog nepogrešivog učiteljstva,[323] a papa se imenuje kao „Nasljednik Petra, namjesnik Hrista i vidljiva Glava cijele Crkve”.[324]
  13. ^ Delegacija Ruske pravoslavne crkve je 2007. odbila da potpiše završi dokument nakon intervjua u Raveni zbog neslaganja sa stavom predstavnika Konstantinopoljske patrijaršije.[171] Delegacija Gruzinske pravoslavne crkve je 2016. u Kjetiju izrazila neslaganje sa određenim paragrafima zajedničkog dokumenta[178].
  14. ^ Najistaknutiji predstavnici tzv. „novog bogoslovlja” koji su doprinijeli razvoju ideja ekumenizma u Rimokatoličkoj crkvi bili su Andri de Lubac, Hans Urs fon Baltazar, Hans King, Pjer Tejar de Šarden i dr.[296]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f Speranskaя E. S. (2007). „Dialogi bogoslovskie Russkoй pravoslavnoй cerkvi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XIV : „Daniil — Dimitriй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 608—614. ISBN 978-5-89572-024-0. 
  2. ^ „Otnošeniя Pravoslavnoй Cerkvi s ostalьnыm hristianskim mirom / Oficialьnыe dokumentы / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). 28. 1. 2016. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  3. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Savvatos 2014, str. 487—488.
  4. ^ Zutter 2004, str. 280—281.
  5. ^ Kalaitzidis 2014, str. 135.
  6. ^ Lefevere, Patricia (1. 10. 1992). „Orthodox – Catholic Ecumenical Developments”. Occasional Papers on Religion in Eastern Europe. 12 (5): 41—49. ISSN 2693-2148. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  7. ^ „The Purpose of the Meeting Between Pope Francis and Ecumenical Patriarch Bartholomew in Jerusalem – Orthodox-Catholic Theological Dialogue – Apostolic Pilgrimage of Pope Francis and Ecumenical Patriarch Bartholomew to Jerusalem”. apostolicpilgrimage.org (na jeziku: engleski). Apostolic Pilgrimage to Jerusalem. 25. 5. 2014. Arhivirano iz originala 19. 2. 2021. g. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  8. ^ Bairactaris 2014, str. 186.
  9. ^ Burega V. V. (2010). „Ioann”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIII : „Innokentiй — Ioann Vlah”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 401—402. ISBN 978-5-89572-042-4. 
  10. ^ a b v Dikarev 2014, str. 763.
  11. ^ a b v „Ukrainskaя Greko-Katoličeskaя Cerkovь. Istoriя (konec 80-h godov HH veka – do naših dneй) - RISU”. Religiozno-informacionnaя služba Ukrainы (na jeziku: ruski). 16. 11. 2011. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  12. ^ a b v „Greko-katoliki Rumыnii kritikuюt Vatikan za nedostatočno radikalьnuю poziciю po otnošeniю k Rumыnskoй Pravoslavnoй Cerkvi”. sedmitza.ru (na jeziku: ruski). Cerkovno-Naučnый Centr „Pravoslavnaя Эnciklopediя”. 12. 9. 2003. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  13. ^ Яrockiй 2016, str. 119.
  14. ^ „V Lюblяne sostoяlisь sobesedovaniя predstaviteleй Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi, Serbskoй Pravoslavnoй Cerkvi i Rimsko-Katoličeskoй Cerkvi v Slovenii / Novosti / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). 30. 7. 2016. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  15. ^ „V stolice Avstrii sostoяlasь konferenciя, posvящennaя vtoroй godovщine gavanskoй vstreči Papы Franciska i Patriarha Kirilla / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  16. ^ „The North American Orthodox-Catholic Theological Consultation Has Released a New Agreed Statement on the Vocation and Mission of the People of God | USCCB”. www.usccb.org (na jeziku: engleski). 6. 8. 2019. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  17. ^ „The Joint Committee of Orthodox and Catholic Bishops”. The Joint Committee of Orthodox and Catholic Bishops. Arhivirano iz originala 30. 10. 2020. g. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  18. ^ „Rumыnskaя Pravoslavnaя Cerkovь razvivaet dialog s greko-katolikami - RISU”. Religiozno-informacionnaя služba Ukrainы (na jeziku: ruski). 15. 7. 2011. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  19. ^ Sakun, Olьga (5. 3. 2020). „V Moskve predstavlen pravoslavno-katoličeskiй dokument - Vatican News”. www.vaticannews.va (na jeziku: ruski). Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  20. ^ a b Samra, Bishop Nicholas J. (1997). „Healing the Church of Antioch: The Greek-Melkite Initiative”. CNEWA (na jeziku: engleski). Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  21. ^ Phan 2000, str. 37.
  22. ^ a b Cleenewerck 2007, str. 28—29.
  23. ^ Volkonskiй 1933, str. 206.
  24. ^ Kuzenkov, Pavel (6. 3. 2019). „Raskol cerkvi: katoličestvo i pravoslavie — vse samoe interesnoe na PostNauke”. postnauka.org (na jeziku: ruski). PostNauka. Pristupljeno 7. 2. 2024. 
  25. ^ Congar 1959, str. 73.
  26. ^ Southern 1990, str. 67—69.
  27. ^ a b Harris 2017, str. 259—287.
  28. ^ Kozlov & Ogickiй 1995, str. 61.
  29. ^ Smith 1978, str. 188.
  30. ^ Bayer 2004, str. 209.
  31. ^ Voprosы teologii 2019, str. 370.
  32. ^ a b v Ware, Kallistos. „The Great Schism: The Estrangement of Eastern and Western Christendom”. orthodoxinfo.com. Pristupljeno 7. 2. 2024. 
  33. ^ Hart, David Bentley (13. 6. 2014). „The Myth of Schism”. Clarion Journal. Pristupljeno 7. 2. 2024. 
  34. ^ a b v g E. A. Pilipenko (2013). „Katolicizm”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXII : „Katehizis — Kievo-Pečerskaя ikona „Uspenie Presvяtoй Bogorodicы“”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 49—84. ISBN 978-5-89572-035-6. 
  35. ^ „Filioque”. Manikovskiй — Meotida. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. 2003. str. 76/. ISBN 978-5-85270-353-8. 
  36. ^ Kasper 2008, str. 163.
  37. ^ Fink, Karl-August (2019). „Evgeniй IV. Bazelьskiй i Ferraro-Florentiйskiй soborы”. Simvol. 2019: 21. 
  38. ^ Kavasila, Nil. O papskom pervenstve i pričinah raznoglasiй v Cerkvah (na jeziku: ruski). Azbuka verы. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  39. ^ Zutter 2004, str. 56.
  40. ^ a b v Voprosы teologii 2019, str. 372.
  41. ^ Nazarova 1999, str. 190—201.
  42. ^ Zutter 2004, str. 61.
  43. ^ Zutter 2004, str. 76.
  44. ^ E. A. Zabolotnый (2016). „Lionskaя uniя”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XLI : „Livaniй — Lьvovskiй v čestь Preobraženiя Gospodnя ženskiй monastыrь”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 74—78. ISBN 978-5-89572-021-9. 
  45. ^ Mereminskiй S. G. (2008). „Lionskie soborы”. Islandiя — Kancelяrizmы. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /. ISBN 978-5-85270-343-9. 
  46. ^ Filonov, V. I. (2015). „Popыtki katoličeskoй cerkvi preodoletь raskol s pravoslaviem v period s XII po XIV vekov”. Srednerusskiй vestnik obщestvennыh nauk. 2 (38): 230—236. ISSN 2071-2367. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  47. ^ Žavoronkov P. I. (2001). „Andronik II”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). II : „Aleksiй, čelovek Božiй — Anfim Anhialьskiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 417—418. ISBN 5-89572-007-2. 
  48. ^ S. A. Яcыk (2016). „Lionskiй II Sobor”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XLI : „Livaniй — Lьvovskiй v čestь Preobraženiя Gospodnя ženskiй monastыrь”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 84—86. ISBN 978-5-89572-021-9. 
  49. ^ Paškin, N. G. (2006). „Vizantiйskaя delegaciя na Zapade v preddverii Ferraro-Florentiйskogo sobora”. Antičnaя drevnostь i srednie veka. 2006. Vыp. 37: k XXI meždunarodnomu kongressu vizantinistov (London, 21-26 avg. 2006 g.) (na jeziku: ruski): 355—362. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  50. ^ Kozlov & Ogickiй 1995, str. 45.
  51. ^ Siropul 2010, str. 282.
  52. ^ a b Voprosы teologii 2019, str. 373.
  53. ^ Ostroumov, Ivan N. (1861). The History of the Council of Florence. Translated ... by Basil Popoff ... Edited by ... J. M. Neale (na jeziku: engleski). Joseph Masters. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  54. ^ Siropul 2010, str. 14.
  55. ^ Pogodin, Amvrossy. „St. Mark of Ephesus and the False Union of Florence: Part III from His Life”. orthodoxinfo.com. Orthodox Info. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  56. ^ a b Bernackiй M. M. (2015). „Konstantinopolьskie soborы”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXVII : „Konstantin — Korin”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 299—343. ISBN 978-5-89572-045-5. 
  57. ^ Gill 2011, str. 390.
  58. ^ Izotov 2018, str. 66.
  59. ^ a b v g d đ e ž z Igorь Vыžanov (2005). „Vostočnыe katoličeskie cerkvi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). IX : „Vladimirskaя ikona Božieй Materi — Vtoroe prišestvie”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 484—492. ISBN 5-89572-015-3. 
  60. ^ a b v Florя B. N. (2003). „Brestskaя uniя”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). VI : „Bondarenko — Varfolomeй Эdesskiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 238—242. ISBN 5-89572-010-2. 
  61. ^ Maksutov, Ivar; Юdin, Alekseй (29. 7. 2014). „«Unii praktikovalisь v istorii praktičeski vseh cerkveй» — vse samoe interesnoe na PostNauke”. postnauka.org (na jeziku: ruski). PostNauka. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  62. ^ Zutter 2004, str. 150.
  63. ^ Юrasov M. K., Dostalь M. Ю., Dronov M. Ю. (2008). „Zakarpatьe”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XIX : „Efesяnam poslanie — Zverev”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 538—547. ISBN 978-5-89572-034-9. 
  64. ^ Zutter 2004, str. 178.
  65. ^ a b Zutter 2004, str. 164—165.
  66. ^ a b Tamborra 2007, str. 7—8.
  67. ^ Tamborra 2007, str. 238.
  68. ^ a b Zutter 2004, str. 240.
  69. ^ a b v Vіlьčinsьkiй, Orest Dmitro (27. 5. 2016). „"Unія іsnuє vže 400 rokіv і za ceй čas nіhto tak і ne zaproponuvav іnšu modelь єdnostі", - vladika Venedikt”. archives.ugcc.ua (na jeziku: engleski). Oficialьnый informacionnый resurs Ukrainskoй Greko-Katoličeskoй Cerkvi. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  70. ^ Petruško, Vladislav (10. 3. 2016). „Kanoničen li Lьvovskiй sobor 1946 goda?”. pravoslavie.ru. Pravoslavie.Ru. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  71. ^ Koževnikov, I. E.; Pisьmenюk, Ilья (12. 3. 2016). „Obяzanы li mы bыtь vragami? Istoričeskiй kontekst Sovmestnogo zaяvleniя Papы Rimskogo Franciska i Svяteйšego Patriarha Kirilla”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  72. ^ Lefevere, Patricia (1. 11. 1989). „Ecumenical Movement: Best Place for the Orthodox/Uniate Talks”. Occasional Papers on Religion in Eastern Europe. 9 (6). ISSN 2693-2229. 
  73. ^ Šlihta, Natalья (2014). „«Ukrainskiй» kak «Ne-pravoslavnый», ili kak greko-katoliki «Vossoedinяlisь» s Russkoй pravoslavnoй cerkovью (1940-1960-e gg. )”. Gosudarstvo, religiя, cerkovь v Rossii i za rubežom. 4 (32): 208—234. ISSN 2073-7203. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  74. ^ Vedeneev, Dmitriй Valerьevič (2019). „Deяtelьnostь sovetskih specslužb po likvidacii greko-katoličeskoй cerkvi v Zakarpatskoй Ukraine”. Vestnik Pravoslavnogo Svяto-Tihonovskogo gumanitarnogo universiteta. Seriя 2: Istoriя. Istoriя Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi. 4 (88): 78—97. ISSN 1991-6434. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  75. ^ Zutter 2004, str. 263—265.
  76. ^ Kiprianovič 2006, str. 21.
  77. ^ Tamborra 2007, str. 71.
  78. ^ Prot. Aleksiй Doboš (2016). „Lьvovskiй sobor”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XLII : „Lьvovskiй sobor — Maksim, blažennый, Moskovskiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 8—14. ISBN 978-5-89572-047-9. 
  79. ^ V. P. Bespalko (2000). „Alba-Юlьskoe nacionalьnoe cerkovnoe sobranie 1948 g.”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). I : „A — Aleksiй Studit”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 470—471. ISBN 5-89572-006-4. 
  80. ^ Zutter 2004, str. 277.
  81. ^ V. V. Burega, M. V. Škarovskiй (2008). „Elevferiй”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XVIII : „Egipet drevniй — Эfes”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 282—287. ISBN 978-5-89572-032-5. 
  82. ^ Prokopov, Vladimir (2. 3. 2016). „Lьvovskiй psevdosobor 1946 goda”. archives.ugcc.ua (na jeziku: engleski). Oficialьnый informacionnый resurs Ukrainskoй Greko-Katoličeskoй Cerkvi. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  83. ^ Babinskiй, Anatoliй (31. 5. 2016). „Ruka, zavisšaя v vozduhe: popыtka vzaimoponimaniя UGKC s RPC v svete perepiski po slučaю 60-letiя Lьvovskogo psevdosobora 1946 goda - RISU”. risu.ua (na jeziku: ruski). Religiozno-informacionnaя služba Ukrainы. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  84. ^ a b v g d đ e ž z i j Ioseleva, M. A. (2013). „Osnovnыe aspektы эkumeničeskogo dialoga rimsko-katoličeskoй Cerkvi s pravoslavnыmi Cerkvяmi v period pontifikata Ioanna Pavla II”. Kulьtura. Duhovnostь. Obщestvo (5): 51—60. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  85. ^ a b Benedictus PP. XVI. (22. 2. 2006). „Letter to Card. Lubomyr Husar, Major Archbishop of Kyiv-Halič”. vatican.va. The Holy See. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  86. ^ „«Cerkva Moskovsьkogo patrіarhatu može daleko bіlьše zrobiti dlя deeskalacії nasilьstva v Ukraїnі ta primirennя», – Glava UGKC”. archives.ugcc.ua (na jeziku: engleski). 14. 10. 2014. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  87. ^ Hann & Magocsi 2005, str. 71—81.
  88. ^ Marinčenko, A. N. (1. 7. 2014). „Podgotovka k likvidacii UGKC v 1946 g. i rolь v эtom processe RPC” (PDF). Naukoviй vіsnik Mikolaїvsьkogo nacіonalьnogo unіversitetu іmenі V.O. Suhomlinsьkogo. Іstoričnі nauki, № 3.38 (110): 72—79. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  89. ^ Chadwick 2003, str. 413—414.
  90. ^ Hieromonk Auxentios. „The Tragedy of Our Uniate Brothers”. orthodoxinfo.com. Orthodox Info. 
  91. ^ Tsypin, V. (22. 10. 2015). „The Uniate Factor in the Relationship Between the Orthodox Church and the Vatican”. pravoslavie.ru. Pravoslavie.RU. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  92. ^ a b Ilarion (Alfeev) (30. 6. 2014). „Vыpadы uniatov protiv Rossii i Russkoй Cerkvi ne sodeйstvuюt dialogu meždu našimi Cerkvami”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. 
  93. ^ Avgustin (Markevič) (2003). „Pravoslavie i uniatstvo: sosuщestvovanie ili protivostoяnie?” (PDF). Pravoslavnoe učenie o Cerkvi: 312—321. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  94. ^ Ranne, Aleksandr (1990). „Problema unii i pravoslavno-katoličeskiй dialog”. Hristianskoe čtenie (1): 125—135. ISSN 1814-5574. Pristupljeno 8. 2. 2024. 
  95. ^ a b Voprosы teologii 2019, str. 377.
  96. ^ Zutter 2004, str. 197.
  97. ^ Kalaitzidis 2014, str. 142.
  98. ^ a b v g Pravoslavie i Katoličestvo. Ot konfrontacii k dialogu 2001, str. 97—101.
  99. ^ a b Voprosы teologii 2019, str. 381.
  100. ^ a b v g Dikarev, A. V. (16. 2. 2010). „Sovremennoe sostoяnie otnošeniй meždu Russkoй Pravoslavnoй i Rimsko-Katoličeskoй Cerkvami: oficialьnый vzglяd, Alekseй Dikarev: novostь OVCS”. mospat.ru (na jeziku: ruski). Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  101. ^ Zutter 2004, str. 81—82.
  102. ^ Tamborra 2007, str. 109.
  103. ^ „Okružnoe poslanie Edinoй, Svяtoй, Sobornoй i Apostolьskoй Cerkvi ko vsem Pravoslavnыm hristianam (1848 g.) - Pravoslavnaя эlektronnaя biblioteka čitatь skačatь besplatno”. lib.pravmir.ru. Onlaйn biblioteka saйta Pravoslavie i mir. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  104. ^ „Encyclical of the Eastern Patriarchs, 1848”. orthodoxinfo.com. Orthodox Info. 
  105. ^ Zutter 2004, str. 311.
  106. ^ Pope Leo XIII (30. 11. 1894). „Orientalium Dignitas”. papalencyclicals.net (na jeziku: engleski). Papal Encyclicals. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  107. ^ Hugh-Donovan 2015, str. 158.
  108. ^ Krыsov A. G., Tюšagin V. V. (2015). „Lev XIII”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XL : „Langton — Livan”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 283—287. ISBN 978-5-89572-033-2. 
  109. ^ a b v g Kasper, Walter (2003). „The Current Situation in Ecumenical Theology”. Angelicum. 80 (3): 721—732. ISSN 1123-5772. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  110. ^ Pravoslavie i Katoličestvo. Ot konfrontacii k dialogu 2001, str. 153—157.
  111. ^ Hugh-Donovan 2015, str. 100—101.
  112. ^ a b v Pravoslavie i Katoličestvo. Ot konfrontacii k dialogu 2001, str. 201—211.
  113. ^ Ionita 2014, str. 118.
  114. ^ Livcov, V. A. (2007). „Dekretы Vtorogo Vatikanskogo sobora, kak dokumentы kanoničeskogo prava, i načalo эkumeničeskogo dialoga Rimskoй Katoličeskoй i Russkoй Pravoslavnoй Cerkveй”. Predstavitelьnaя vlastь. Zakonodatelьstvo, kommentarii, problemы. 1 (74): 18—22. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  115. ^ Filonov, V. I. (2008). „Prinяtie itogov vtorogo Vatikanskogo sobora i formirovanie novoй normativnoй bazы katoličeskoй Cerkvi v otnošenii pravoslaviя, v kontekste эkumenizma”. Učenыe zapiski Orlovskogo gosudarstvennogo universiteta. Seriя: Gumanitarnыe i socialьnыe nauki (1): 255—258. ISSN 1998-2720. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  116. ^ Roberson, Ronald G. (2010). „The Dialogues of the Catholic Church with the Separated Eastern Churches”. U.S. Catholic Historian. 28 (2): 135—152. ISSN 0735-8318. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  117. ^ Fortino, Eleuterio F. „Roma e Costantinopoli al servizio dell'unità”. christianunity.va. Dicastery for promoting christian unity. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  118. ^ Kleman 2006, str. 90.
  119. ^ a b v g Ionita 2014, str. 462—464.
  120. ^ a b v g Filonov, Vladimir Ivanovič (2013). „Načalo pravoslavno-katoličeskogo dialoga i učastie v nem Russkoй pravoslavnoй cerkvi”. Vlastь. 9: 114—116. ISSN 2071-5358. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  121. ^ Nelюbov B. A. (2002). „Afinagor I”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). IV : „Afanasiй — ru:Bessmertie”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 85—87. ISBN 5-89572-009-9. 
  122. ^ a b v g d „Kommentariй Sinodalьnoй Bogoslovskoй komissii k dokumentam dialoga meždu Russkoй Pravoslavnoй i Rimsko-Katoličeskoй Cerkvami”. Žurnal Moskovskoй Patriarhii : Ežemesяčnый žurnal. Moskva: Izdatelьstvo Moskovskoй Patriarhii. 12: 26—28. 1997. 
  123. ^ „The Joint International Commission for Theological Dialogue Between the Roman Catholic Church and the Orthodox Church”. prounione.it. Interconfessional Dialogues · Centro Pro Unione. Pristupljeno 9. 2. 2024. 
  124. ^ a b v g Buevskiй, A. S., ur. (1988). Russkaя pravoslavnaя cerkovь, 988-1988: očerki istorii (na jeziku: ruski). Izd. Moskovskoй Patriarhii. str. 97. Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  125. ^ a b v g „The Mystery Of The Church And Of The Eucharist In The Light Of The Mystery Of The Holy Trinity – Ecumenical Patriarchate Permanent Delegation to the World Council of Churches”. ecupatria.org. Permanent delegation to the world council of churches Ecumenical Patriarchate. Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  126. ^ a b „Bari Document | Faith, Sacraments and the Unity of the Church”. christianunity.va. Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  127. ^ a b v „Valamo Document | The Sacrament of Order in the Sacramental Structure of the Church. With Particular Reference to the Importance of Apostolic Succession for the Sanctification and Unity of the People of God”. christianunity.va. Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  128. ^ Kazakova, Tatьяna Sergeevna (2011). „Pravoslavno-katoličeskiй dialog v konce XX veka”. Vestnik Volžskogo universiteta im. V. N. Tatiщeva (7): 203—209. ISSN 2076-7919. 
  129. ^ Petruško, V. I. „II. Načalo religioznыh konfliktov v galičine na rubeže 1980-90-h godov i vozobnovlenie avtokefalistskogo raskola na Ukraine”. sedmitza.ru (na jeziku: ruski). Cerkovno-Naučnый Centr „Pravoslavnaя Эnciklopediя”. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  130. ^ a b v g d Koroleva, L. A.; Korolev, A. A.; Miku, N. V.; Moiseev, I. S. (2015). „Vzaimootnošeniя Russkoй pravoslavnoй i Rimsko-Katoličeskoй cerkveй v 1980—1990 godы po voprosu uniatskoй cerkvi”. Sovremennыe problemы nauki i obrazovaniя. 1 (1). Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  131. ^ Bogdanov, Vladimir (23. 8. 2005). „Uniatы rvutsя v Kiev”. Rossiйskaя gazeta (na jeziku: ruski). Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  132. ^ Ilarion (Alfeev) (20. 3. 2011). „Pravoslavno-katoličeskie otnošeniя: 20 let posle padeniя Berlinskoй stenы. Vыstuplenie mitropolita Volokolamskogo Ilariona na IV Meždunarodnom kongresse «Mesto vstreči ― Vselenskaя Cerkovь»”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй Moskovskogo patriarhata. 
  133. ^ a b „Zaяvlenie Svящennogo Sinoda Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi v svяzi so skladыvaющeйsя situacieй v otnošeniяh s Katoličeskoй Cerkovью”. Hristianskoe čtenie. 1: 5—9. 1991. ISSN 1814-5574. Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  134. ^ Boйko, Roman (2009). „Osoblivostі greko-katolicьkogo pіdpіllя v Ukraїnі naperedodnі legalіzacії UGKC”. Naukovі zapiski [Nacіonalьnogo unіversitetu Ostrozьka akademія]. Ser. : Іstorične relіgієznavstvo (1): 13—24. Pristupljeno 10. 2. 2024. 
  135. ^ Loya, Joseph (1. 2. 1994). „Interchurch Relations in Post-Perestroika Eastern Europe: A Short History on an Ecumenical Meltdown”. Occasional Papers on Religion in Eastern Europe. 14 (1). ISSN 2693-2229. 
  136. ^ Pašaeva N. M., Nazarenko A. V., Florя B. N. (2014). „Galickaя Rusь”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXIV : „Kiprskaя pravoslavnaя cerkovь — Kirion, Vassian, Agafon i Moiseй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 328—340. ISBN 978-5-89572-039-4. 
  137. ^ a b Pidgaйko V. G. (2016). „Lьvovskaя i Galickaя eparhiя”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XLI : „Livaniй — Lьvovskiй v čestь Preobraženiя Gospodnя ženskiй monastыrь”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 734—749. ISBN 978-5-89572-021-9. 
  138. ^ Petruško, V. I. (2010). „Papa Ioann Pavel II i ukrainskie uniatы”. Ežegodnaя bogoslovskaя konferenciя Pravoslavnogo Svяto-Tihonovskogo gumanitarnogo universiteta. 20: 375—377. 
  139. ^ a b Tamborra 2007, str. 568.
  140. ^ Mitr. Ilarion (Alfeev) (2014). „Kirill, Patriarh Moskovskiй i vseя Rusi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXIV : „Kiprskaя pravoslavnaя cerkovь — Kirion, Vassian, Agafon i Moiseй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 382—500. ISBN 978-5-89572-039-4. 
  141. ^ Prot. Cыpin V. A., Petruško V. I. (2001). „Arhiereйskiй sobor Russkoй Pravoslavnoй cerkvi 25-27 oktяbrя 1990 g.”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). III : „Anfimiй — Afanasiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 550—551. ISBN 5-89572-008-0. 
  142. ^ Prot. Cыpin V. A., Petruško V. I. (2001). „Arhiereйskiй sobor Russkoй Pravoslavnoй cerkvi 30-31 яnvarя 1990 g.”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). III : „Anfimiй — Afanasiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 548—549. ISBN 5-89572-008-0. 
  143. ^ Prot. Boečko V., Petruško V. I. (2009). „Ivano-Frankovskaя i Kolomыйskaя eparhiя”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XX : „Zverin v čestь Pokrova Presvяtoй Bogorodicы ženskiй monastыrь — Iveriя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 672—677. ISBN 978-5-89572-036-3. 
  144. ^ „«PAPA UEHAL, PROBLEMЫ OSTALISЬ. Vozvraщenie k proйdennomu: mitropolit Kirill kommentiruet itogi poezdki Ioanna Pavla II na Ukrainu». Intervью mitropolita Smolenskogo i Kaliningradskogo Kirilla gazete «Solidarnostь». «Solidarnostь» №39 (334), oktяbrь 2001 goda”. old.mospat.ru (na jeziku: ruski). Russkaя Pravoslavnaя Cerkovь (arhiv). 29. 10. 2001. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  145. ^ Koroleva, L. A.; Melьničenko, O. V. (2012). „Vlastь, russkaя pravoslavnaя cerkovь i Rimsko-katoličeskaя cerkovь v Rossii (1985—2000 gg. ): k voprosu o vzaimootnošeniяh”. Vestnik Krasnoяrskogo gosudarstvennogo agrarnogo universiteta. 2: 222—226. ISSN 1819-4036. 
  146. ^ a b v g Petruško V. I., Tюšagin V. V. (2010). „Ioann Pavel II”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIV : „Ioann Voin — Ioanna Bogoslova Otkrovenie”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 467—499. ISBN 978-5-89572-044-8. 
  147. ^ „Balamand Document | Uniatism, Method of Union of the Past, and the Present Search for Full Communion”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  148. ^ Zutter 2004, str. 202.
  149. ^ Khomych, Taras (2006). „Eastern Catholic Churches and the Question of 'Uniatism': Problems of the Past, Challenges of the Present and Hopes for the Future”. Louvain Studies. 31 (3—4): 214—237. doi:10.2143/LS.31.3.2028184. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  150. ^ Fortino, Mons. Eleuterio F. (11. 4. 2001). „Dialogue With the Orthodox”. ewtn.com (na jeziku: engleski). EWTN Global Catholic Television Network. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  151. ^ a b v „Letter to the Ecumenical Patriarch Concerning the Balamand Agreement”. orthodoxinfo.com. Orthodox Info. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  152. ^ Ieromonah Ioann (Guaйta) (2010). „Apostolьskaя konstituciя Benedikta XVI —”. Cerkovь i Vremя. 4 (53): 33—51. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  153. ^ Maksimov, A. S. (2006). Missiя katoličeskoй cerkvi v XX veke. XVI Ežegodnaя bogoslovskaя konferenciя 2006 goda. 
  154. ^ a b v „Pravoslavno-katoličeskie otnošeniя na sovremennom эtape: novostь OVCS”. mospat.ru (na jeziku: ruski). Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. 1. 11. 2010. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  155. ^ a b „Naslіdki zustrіčі Papi і Kirila”. day.kyiv.ua (na jeziku: ukrajinski). 15. 2. 2014. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  156. ^ Erickson, John H. (7. 4. 2000). „A Retreat from Ecumenism in Post-Communist Russia and Eastern Europe?” (PDF). Harriman Institute Columbia University: 1—10. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  157. ^ a b The Balamand Union: A Victory of Vatican Diplomacy (PDF). St. Gregory Palamas Monastery Etna, CA: Center for traditionalist orthodox studies. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  158. ^ a b v Bishop Auxentios of Photiki. „"Balamand Explained": First Betrayal, Now Deception”. orthodoxinfo.com. Orthodox Info. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  159. ^ a b „Papism, the Hagiorite Fathers, and the Aftermath of the “Balamand Union”1” (PDF). Hagios Kyprianos. 258: 211—215. 1994. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  160. ^ a b Romanides, Fr. John. „A Critique of the Balamand Agreement”. orthodoxinfo.com. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  161. ^ a b „Эkumeničeskoe dviženie. Hronologiя. 1991—1998 gg.”. Portal-credo.ru. Arhivirano iz originala 31. 10. 2020. g. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  162. ^ a b „2000 Plenary Session”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  163. ^ a b „2005 Address of Benedict XVI to members of the Coordinating Committee”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  164. ^ „Devяtoe zasedanie Smešannoй komissii po bogoslovskomu dialogu meždu Pravoslavnoй Cerkovью i Katoličeskoй Cerkovью v Belgrade” (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 27. 9. 2006. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  165. ^ „Ravenna Document | Ecclesiological and Canonical Consequences of the Sacramental Nature of the Church. Ecclesial Communion, Conciliarity and Authority”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  166. ^ „Episkop Ilarion zaяvil protest kardinalu Kasperu v svяzi s proceduroй vedeniя pravoslavno-katoličeskogo dialoga / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 25. 9. 2006. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  167. ^ „Episkop Ilarion: «Bez Russkoй Cerkvi budet trudno sohranяtь vpečatlenie, čto v dialoge učastvuet polnota Pravoslavnoй Cerkvi» / Intervью / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 16. 11. 2007. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  168. ^ „Poziciя Moskovskogo Patriarhata po voprosu o pervenstve vo Vselenskoй Cerkvi / Oficialьnыe dokumentы / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 26. 12. 2013. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  169. ^ „Primat i sobornostь s pravoslavnoй točki zreniя: novostь OVCS”. Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. (na jeziku: ruski). 9. 11. 2014. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  170. ^ „Russian delegates walk out of talks with Vatican over dispute with another Orthodox church”. wwrn.org. WWRN – World-wide Religious News. 11. 10. 2017. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  171. ^ a b „Delegaciя Moskovskogo Patriarhata pokinula zasedanie Smešannoй komissii po pravoslavno-katoličeskomu dialogu / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 10. 10. 2007. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  172. ^ „2009 Plenary Session”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  173. ^ „2010 Plenary Session”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  174. ^ „Zaveršila rabotu XIII plenarnaя sessiя Smešannoй komissii po bogoslovskomu dialogu meždu Pravoslavnoй i Rimsko-Katoličeskoй Cerkvami: novostь OVCS”. mospat.ru (na jeziku: ruski). Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. 23. 9. 2014. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  175. ^ „2014 Plenary Session”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  176. ^ „2016 Plenary Session”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  177. ^ „2016 Chieti Document”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  178. ^ a b „Zaveršilasь rabota XIV plenarnoй sessii Smešannoй komissii po bogoslovskomu dialogu meždu Pravoslavnoй Cerkovью i Rimsko-Katoličeskoй Cerkovью / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 22. 9. 2016. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  179. ^ „Koordinacionnый komitet pravoslavno-katoličeskogo dialoga sformuliroval novыe temы dlя dalьneйšeй rabotы: novostь OVCS”. mospat.ru (na jeziku: ruski). Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. 9. 9. 2017. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  180. ^ „Svящennый Sinod Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi priznal nevozmožnыm dalьneйšee prebыvanie v evharističeskom obщenii s Konstantinopolьskim Patriarhatom / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 15. 10. 2018. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  181. ^ „Narada koordinacійnogo komіtetu Mіžnarodnoї zmіšanoї komіsії z pravoslavno-katolicьkogo dіalogu vіdbulasя bez RPC - RІSU”. Relіgійno-іnformacійna služba Ukraїni (na jeziku: ukrajinski). 20. 11. 2018. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  182. ^ „RPC vыhodit iz Meždunarodnoй komissii po bogoslovskomu dialogu meždu Rimsko-Katoličeskoй i Pravoslavnыmi Cerkvami”. sedmitza.ru (na jeziku: ruski). Cerkovno-Naučnый Centr „Pravoslavnaя Эnciklopediя”. 23. 10. 2018. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  183. ^ a b Duncan, Robert (13. 5. 2019). „New Orthodox schism stalls ecumenical dialogue, Vatican official says”. Crux (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  184. ^ a b Allen Jr., John L. (20. 10. 2018). „Moscow’s veto on Catholic/Orthodox dialogue may be slipping away”. Crux (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  185. ^ Khulap, Vladimir (2019). „In a difficult search for mutual understanding”. Issues of Theology. 1 (3): 348—351. doi:10.21638/spbu28.2019.304. 
  186. ^ a b „Coordinating Committee Meeting Bose (Italy), 13-17 November 2018”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  187. ^ a b „2019 Joint Coordinating Committee (Bose, Italy)”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  188. ^ „Meeting of the Coordinating Committee of the Joint International Commission for Theological Dialogue in Crete – Ecumenical Patriarchate Permanent Delegation to the World Council of Churches”. ecupatria.org. Ecumenical Patriarchate Permanent Delegation to the World Council of Churches. 22. 5. 2022. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  189. ^ „JOINT INTERNATIONAL COMMISSION FOR THE THEOLOGICAL DIALOGUE BETWEEN THE ROMAN CATHOLIC CHURCH AND THE ORTHODOX CHURCH - Οικουμενικό Πατριαρχείο”. ec-patr.org (na jeziku: grčki). 10. 6. 2023. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  190. ^ „Alexandria Document | Synodality and Primacy in the Second Millennium and Today”. christianunity.va. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  191. ^ Čičurov I. S., Pančenko K. A., mitr. Zimbabviйskiй, Nelюbov B. A., Buevskiй A. S. (2000). „Aleksandriйskaя pravoslavnaя cerkovь”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). I : „A — Aleksiй Studit”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 559—594. ISBN 5-89572-006-4. 
  192. ^ „Pope receives Greek Orthodox Patriarch of Alexandria and All Africa”. archivioradiovaticana.va. Vatican Radio. 30. 9. 2013. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  193. ^ „Historic ecumenical prayer in Egypt for peace and unity”. oikoumene.org (na jeziku: engleski). The World Council of Churches. 30. 4. 2017. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  194. ^ Čičurov I. S., Pančenko K. A., Nadžim M. Svящ., Frazier T. L., Nelюbov B. A. (2001). „Antiohiйskaя pravoslavnaя cerkovь”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). II : „Aleksiй, čelovek Božiй — Anfim Anhialьskiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 501—529. ISBN 5-89572-007-2. 
  195. ^ Graham, James K. (9. 12. 2017). „ARCHBISHOP ELIAS ZOGHBY’S VISION OF CHRISTIAN UNITY”. ORTHODOXY IN DIALOGUE (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  196. ^ „A Call For Unity – the Melkite Synod – Melkite Eparchy of Newton”. melkite.org. Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  197. ^ Speranskaя E. S. (2010). „Interkommunion”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIII : „Innokentiй — Ioann Vlah”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 116—117. ISBN 978-5-89572-042-4. 
  198. ^ Brown, David (12. 12. 2017). „ROME’S RESPONSE TO THE ZOGHBY INITIATIVE”. ORTHODOXY IN DIALOGUE (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 2. 2024. 
  199. ^ Pullella, Philip; Krasimirov, Angel (3. 5. 2019). „Pope on sensitive trip to Orthodox Bulgaria and North Macedonia”. Reuters (na jeziku: engleski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  200. ^ A. G. Krыsov (2013). „Kassidi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXI : „Karakalla — Katehizaciя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 526—528. ISBN 978-5-89572-031-8. 
  201. ^ a b „Apostolic Voyage in Azerbaijan and Bulgaria, 2002 | John Paul II”. vatican.va. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  202. ^ a b v „Apostolic Journey of the Holy Father to Bulgaria and North Macedonia (5-7 May 2019) | Francis”. vatican.va. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  203. ^ „Apostolic Voyage in Azerbaijan and Bulgaria: Courtesy visit to His Beatitude Patriarch Maxim and to the Holy Synod, Patriarchal Palace, Sofia (May 24, 2002) | John Paul II”. vatican.va. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  204. ^ a b Sakun, Olьga (29. 2. 2020). „Papa peredal Bolgarskoй Pravoslavnoй Cerkvi moщi dvuh svяtыh - Vatican News”. www.vaticannews.va (na jeziku: ruski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  205. ^ a b „Bolgarskaя Pravoslavnaя Cerkovь otkazalasь ot dialoga s predstavitelяmi Rimsko-katoličeskoй Cerkvi / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). 10. 7. 2009. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  206. ^ „Vo vremя vizita Papы Franciska v Bolgariю Bolgarskaя Cerkovь ne budet učastvovatь v sovmestnыh službah ili molitvah”. sedmitza.ru (na jeziku: ruski). Cerkovno-Naučnый Centr „Pravoslavnaя Эnciklopediя”. 4. 4. 2019. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  207. ^ Brockhaus, Hannah. „Pope Francis in Bulgaria: Catholics and Orthodox are united by 'ecumenism of blood'”. Catholic News Agency (na jeziku: engleski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  208. ^ „Gift of the holy relics of Saint Clement and Potitus”. christianunity.va. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  209. ^ Asatiani K., Pataridze L., Abašidze Z., Lomouri N., Aleksidze Z., Kudava B., Silogava V., Koridze T., Todadze H., Vardosanidze S., Džohadze G. (2006). „Gruzinskaя pravoslavnaя cerkovь. Častь I”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XIII : „Grigoriй Palama — Danielь-Rops”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 191—229. ISBN 5-89572-022-6. 
  210. ^ Prokofьeva, Katerina (2. 10. 2016). „Papo-rimskaя borьba”. Эho Kavkaza (na jeziku: ruski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  211. ^ a b „Iliя II”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXII : „Ikona — Innokentiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». 2009. str. 292—300. ISBN 978-5-89572-040-0. 
  212. ^ a b „The 1998 Synodical Decision of the Orthodox Church of Georgia on the Chambessy and Balamand Agreemen”. orthodoxethos.com (na jeziku: engleski). Orthodox Ethos. 24. 11. 2016. Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  213. ^ Pipiя, Besik (29. 9. 2016). „Kak Papa Rimskiй nočeval v Tbilisi v priюte dlя bezdomnыh”. Sputnik Gruziя (na jeziku: ruski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  214. ^ Winfield, Nicole; Dzhindzhikhashivili, Misha (1. 10. 2016). „Pope presses Georgian Orthodox agenda despite Mass absence”. AP News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  215. ^ Miщenko, Olьga (1. 10. 2016). „Pravoslavnaя cerkovь Gruzii boйkotirovala messu papы – DW – 1. oktobar 2016”. dw.com (na jeziku: ruski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  216. ^ Ahmeteli, Nina (2. 10. 2016). „Vizit papы rimskogo v Gruziю: ovacii i protestы”. BBC News Russkaя služba (na jeziku: ruski). Pristupljeno 13. 2. 2024. 
  217. ^ Tkačenko A. A., Popov I. N., Pančenko K. A., Lisovoй N. N. (2009). „Ierusalimskaя pravoslavnaя cerkovь”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXI : „Iverskaя ikona Božieй materi — Ikimatariй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 446—500. ISBN 978-5-89572-038-7. 
  218. ^ a b v g Ebeid 2014, str. 348—349.
  219. ^ a b v „Firm Declarations of Patriarch Diodoros”. orthodoxinfo.com. Orthodox Info. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  220. ^ „Common Declaration of Pope Benedict XVI and His Beatitude Chrysostomos II”. christianunity.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  221. ^ a b „Kiprckaя Pravoslavnaя Cerkovь vыstupaet protiv prerыvaniя dialoga meždu pravoslaviem i katoličestvom / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. 19. 10. 2009. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  222. ^ a b v g O. V. Loseva (2014). „Kiprskaя Pravoslavnaя cerkovь”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXIV : „Kiprskaя pravoslavnaя cerkovь — Kirion, Vassian, Agafon i Moiseй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 8—59. ISBN 978-5-89572-039-4. 
  223. ^ a b „Conclusion of the II Vatican Council: Joint Catholic-Orthodox declaration, approved by Pope Paul VI and Ecumenical Patriarch Athenagoras I of Constantinople (7 December 1965) | Paul VI”. vatican.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  224. ^ a b „Common Declaration of Pope Paul VI and Patriarch Athenagoras I”. christianunity.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  225. ^ a b „Common Declaration of Pope John Paul II and Ecumenical Patriarch Dimitrios”. christianunity.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  226. ^ „Common Declaration of Pope John Paul II and Ecumenical Patriarch Dimitrios”. christianunity.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  227. ^ Svящ. Sergiй Govorun (2007). „Dimitriй I”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XV : „Dimitriй — Dopolneniя k „Aktam Istoričeskim“”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 101—102. ISBN 978-5-89572-026-4. 
  228. ^ Izotov 2018, str. 67.
  229. ^ a b v Vinogradov A. Ю., Zaharov G. E., Gracianskiй M. V., Zaplatnikov S. svящ., Luhovickiй L. V., Popov I. N., Kuzenkov P. V., Gerd L. A., Ermilov P. diak., Balašov N. V. prot., Asmus M. V. svящ., Monahov S. A. (2015). „Konstantinopolьskaя pravoslavnaя cerkovь”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXVII : „Konstantin — Korin”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 193—299. ISBN 978-5-89572-045-5. 
  230. ^ a b „Meetings of Popes and Ecumenical Patriarchs – Apostolic Pilgrimage of Pope Francis and Ecumenical Patriarch Bartholomew to Jerusalem”. apostolicpilgrimage.org. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  231. ^ „Varfolomeй I”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). VI : „Bondarenko — Varfolomeй Эdesskiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». 2003. str. 717—718. ISBN 5-89572-010-2. 
  232. ^ „Common Declaration of Pope John Paul II and Patriarch Bartholomew”. christianunity.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  233. ^ a b „Common Declarationon Environmental Ethics signed by the Holy Father and the Ecumenical Patriarch His Holiness Bartholomew I (June 10, 2002) | John Paul II”. vatican.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  234. ^ a b „Common Declaration signed by the Holy Father and the Ecumenical Patriarch His Holiness Bartholomew I (July 1, 2004) | John Paul II”. vatican.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  235. ^ a b „Apostolic Journey to Turkey: Common Declaration by His Holiness Benedict XVI and Patriarch Bartholomew I (November 30, 2006) | BENEDICT XVI”. vatican.va. Pristupljeno 16. 2. 2024. 
  236. ^ a b Fortino, Eleuterio F. (1. 10. 2003). „Romanian Orthodox and Roman Catholic Churches | EWTN”. EWTN Global Catholic Television Network (na jeziku: engleski). Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  237. ^ „Common Declaration of Pope John Paul II and Patriarch Teoctist”. christianunity.va. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  238. ^ a b „Joint Declaration of Pope John Paul II and Patriarch Teoctist”. christianunity.va. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  239. ^ Horowitz, Jason; Gillet, Kit (1. 6. 2019). „Pope Francis Seeks to Mend Open Wounds With Orthodox Church in Romania”. The New York Times. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  240. ^ „Apostolic Journey of the Holy Father to Romania (31 May – 2 June 2019) | Francis”. vatican.va. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  241. ^ „Papa Francisk v Buhareste prizval katolikov i pravoslavnыh k edinstvu”. RFI (na jeziku: ruski). 1. 6. 2019. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  242. ^ Krыsov A. G. (2004). „Villebrands”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). VIII : „Veroučenie — Vladimiro-Volыnskaя eparhiя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 484—485. ISBN 5-89572-014-5. 
  243. ^ Dikarev, Aleksiй (2013). „Nablюdateli Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi na II Vatikanskom sobore: predыstoriя”. Cerkovь i Vremя. 62 (1): 107—137. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  244. ^ Makeeva, Darья Vladimirovna (2015). „Deяtelьnostь mitropolita Leningradskogo i Novgorodskogo nikodima (Rotova) po ustanovleniю dialoga RPC MPS inoslavnыmi cerkvami”. Vestnik Svяto-Filaretovskogo instituta. 13: 122—134. ISSN 2658-7599. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  245. ^ a b Tamborra 2007, str. 522.
  246. ^ „The Diaconal Function of the Church, Especially in the Service of Peace”. christianunity.va. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  247. ^ „Rešeniя Sinodov Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi 1969 i 1986 gg. o dopuщenii katolikov i staroobrяdcev k Svяtыm Tainstvam Pravoslavnoй Cerkvi”. blagogon.ru. Pravoslavnый žurnal Blagodatnый ogonь. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  248. ^ a b Berdnikov, A. A.; Melьničenko, O. V.; Koroleva, L. A.; Korolev, A. A. (2015). „Эvolюciя otnošeniй meždu Russkoй Pravoslavnoй cerkovью i Rimsko-katoličeskoй cerkovью vo vtoroй polovine 1980-h – 1990-h gg.”. Sovremennыe naučnыe issledovaniя i innovacii (na jeziku: ruski). 6 (2). Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  249. ^ a b Bыkova, Galina Ivanovna; Špakovskaя, Marina Anatolьevna (2012). „Evropeйskiй vektor эkumeničeskoй politiki Vatikana v 1990-h 2010-h gg”. Vlastь. 3: 157—160. ISSN 2071-5358. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  250. ^ „The Situation of Catholics of Eastern Rite in Western Ukraine”. christianunity.va. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  251. ^ Černoperov, V. L. (2019). „Trudnый dialog Russkoй pravoslavnoй cerkvi i Vatikana pri patriarhe Aleksii II”. Rossiйskiй universitet v neustoйčivom mire: globalьnыe vыzovы i nacionalьnыe otvetы: 320—328. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  252. ^ „Relations between Orthodox and Greek Catholics in Ukraine”. christianunity.va. Pristupljeno 18. 2. 2024. 
  253. ^ a b Pяtakov, Sergeй (20. 8. 2017). „Istoriя vzaimootnošeniй RPC i Rimsko-katoličeskoй cerkvi”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  254. ^ Petruško V. I. (2006). „Guzar”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XIII : „Grigoriй Palama — Danielь-Rops”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 429—430. ISBN 5-89572-022-6. 
  255. ^ „Svяteйšiй Patriarh Aleksiй: V povestke dnя dvustoronnih otnošeniй s Rimsko-Katoličeskoй Cerkovью ostaюtsя problemы, trebuющie realьnogo razrešeniя / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 24. 6. 2008. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  256. ^ Čugreeva N. N., Zimina N. P., Plыgun E. K., Igum. Serafim (Piterskiй), mon. Meletiя (Pankova), Kočetov D. B., Klimkova M. A., Igum. Ekaterina (Gaeva) (2012). „Kazanskaя ikona Božieй Materi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIX : „K — Kamenac”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 197—247. ISBN 978-5-89572-025-7. 
  257. ^ „Sblizit li ikona hristian? – DW – 28. avgust 2004”. dw.com (na jeziku: ruski). 28. 8. 2004. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  258. ^ a b Roberson, Ronald G. „Relations between the Catholic Church and the Orthodox Church – Orthodox-Catholic Theological Dialogue – Apostolic Pilgrimage of Pope Francis and Ecumenical Patriarch Bartholomew to Jerusalem”. www.apostolicpilgrimage.org. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  259. ^ „V Moskve prošlo očerednoe zasedanie Rabočeй gruppы po kulьturnomu sotrudničestvu meždu Russkoй Pravoslavnoй Cerkovью i Rimsko-Katoličeskoй Cerkovью / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 13. 2. 2019. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  260. ^ a b „Historic meeting in Havana between Pope Francis and Patriarch Kirill”. christianunity.va. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  261. ^ a b Bukalov, A.; Щerbakova, V. (5. 2. 2016). „"Ogromnoe sobыtie": vstreča patriarha i pontifika kak važnaя veha v otnošeniяh cerkveй - TASS”. TACC. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  262. ^ a b Scammell, R. (5. 2. 2016). „Pope Francis and Russian patriarch to meet in Cuba in historic breakthrough”. Washington Post. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  263. ^ „Common Declaration of Pope Francis and Patriarch Kirill”. christianunity.va. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  264. ^ Šiškov, Andreй (2017). „Dva эkumenizma: konservativnыe hristianskie alьяnsы kak novaя forma эkumeničeskogo vzaimodeйstviя”. Gosudarstvo, religiя, cerkovь v Rossii i za rubežom. 1 (35): 269—300. ISSN 2073-7203. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  265. ^ Havranek, Danijela (28. 8. 2015). „Dan kada su Kusonje prepolovljene”. Portal Novosti. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  266. ^ a b Nikolić, Marko (2010). „Aktuelni odnosi Rimokatoličke (RKC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC)”. Zbornik Matice srpske za društvene nauke (133): 19—37. doi:10.2298/ZMSDN1033019N. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  267. ^ Skurat, Konstantin Efimovič (1994). „6. Serbskaя Pravoslavnaя Cerkovь v XX veke // Glava II. Serbskaя Pravoslavnaя Cerkovь”. Istoriя Pravoslavnыh Pomestnыh Cerkveй (na jeziku: ruski). Moskva: Russkie ogni ; ANS. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  268. ^ „Lettera al Patriarca della Chiesa Ortodossa Serba, Sua Beatitudine Pavle(10 ottobre 1991) | Giovanni Paolo II”. vatican.va. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  269. ^ Barišić, Srđan. „Srpska pravoslavna crkva i Jugoslavija”. yuhistorija.com. YU Historija. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  270. ^ „Patrijarh Porfirije: Gospod je Alfa i Omega našeg postojanja u istoriji i u večnosti | Srpska Pravoslavna Crkva [Zvanični sajt]”. www.spc.rs. Pristupljeno 05. 06. 2022. 
  271. ^ „Patrijarh srpski Porfirije uručio arhiepiskopu Stefanu Tomos kojim se potvrđuje autekefalnost Makedonske pravoslavne crkve - Ohridske Arhiepiskopije | Srpska Pravoslavna Crkva [Zvanični sajt]”. www.spc.rs. Pristupljeno 05. 06. 2022. 
  272. ^ „Stav Srpske Pravoslavne Crkve o crkvenoj krizi u Ukrajini”. arhiva.spc.rs (na jeziku: srpski). Srpska Pravoslavna Crkva. 13. 3. 2019. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  273. ^ „Bosnians protest Mass in Sarajevo for Nazi-allied soldiers”. AP News (na jeziku: engleski). 16. 5. 2020. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  274. ^ Torlo, Maja (1. 11. 2014). „Religion Misused by Serbs and Croats”. Occasional Papers on Religion in Eastern Europe. 34 (5): 12—23. ISSN 2693-2229. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  275. ^ Roberson, Ronald (1. 6. 1998). „The Catholic Church and Reconciliation with the Orthodox in Eastern and Central Europe”. Occasional Papers on Religion in Eastern Europe. 18 (3). ISSN 2693-2229. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  276. ^ a b „Jubilee Pilgrimage to Greece, Syria and Malta: Reading of the „Declaration on the Christian Roots of Europe” - Areopagus of Athens (May 4, 2001) | John Paul II”. vatican.va. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  277. ^ a b „Common declaration by His Holiness Benedict XVI and His Beatitude Christodoulos, Archbishop of Athens and All Greece (December 14, 2006) | BENEDICT XVI”. vatican.va. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  278. ^ „Joint Declaration of Pope Francis, Ecumenical Patriarch Bartholomew and Archbishop Hieronymos”. christianunity.va. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  279. ^ „Baptism and „Sacramental Economy” An agreed Statement of the North American Orthodox-CatholicTheological Consultation Saint Vladimir's Orthodox Seminary, June 3, 1999”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). 3. 6. 1999. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  280. ^ „The Filioque: a Church-Dividing Issue? An Agreed statement of the North American Orthodox-Catholic Theological Consultation Saint Paul's College, Washington, D.C. October, 2003”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). oktobar 2003. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  281. ^ a b „A Response to the Joint International Commission for Theological Dialogue between the Orthodox Church and the Roman Catholic Church regarding the Munich Document U.S. Theological Consultation, 1983”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). 1983. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  282. ^ a b „A Response to the Joint International Commission for Theological Dialogue Between the Orthodox Church and the Roman Catholic Church Regarding the Bari Document U.S. Theological Consultation, 1988”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). 1988. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  283. ^ „A Joint Reaction by the Orthodox/Roman Catholic Consultation in the U.S.A. to the International Orthodox/Roman Catholic Commission's Text: U.S. Theological Consultation, 1989”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). 1989. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  284. ^ „A Response of the Orthodox/Roman Catholic Consultation in the United States to the Joint International Commission for Theological Dialogue between the Orthodox Church and the Roman Catholic Church Regarding the Balamand Document U.S. Theo. Cons., 1994”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). 1994. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  285. ^ „Response to Ravenna Document”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). 2009. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  286. ^ „Archbishop Elpidophoros of America calls for dialogue between the Roman Catholic and Orthodox Churches”. OrthodoxTimes. 22. 9. 2020. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  287. ^ „An Outline of the Theological Dialogue Between the Orthodox Church and the Roman Catholic Church – Orthodox-Catholic Theological Dialogue – Apostolic Pilgrimage of Pope Francis and Ecumenical Patriarch Bartholomew to Jerusalem”. apostolicpilgrimage.org. Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  288. ^ „The North American Orthodox-Catholic Theological Consultation”. Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America (na jeziku: engleski). Pristupljeno 19. 2. 2024. 
  289. ^ Pospelov, Anton (1. 2. 2017). „Sporы o Čistiliщe na Ferraro-Florentiйskom sobore”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  290. ^ Kasper 2006, str. 212.
  291. ^ Tamborra 2007, str. 226.
  292. ^ E. E. Makarov, A. A. Tkačenko (2008). „Začatie pravednoй Annoй Presvяtoй Bogorodicы”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XIX : „Efesяnam poslanie — Zverev”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 713—715. ISBN 978-5-89572-034-9. 
  293. ^ Malkov P. Ю., Ivanov M. S., Vasečko V. N., Kvlividze N. V. (2002). „Bogorodica”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). V : „Bessonov — Bonveč”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 486—504. ISBN 5-89572-010-2. 
  294. ^ Tamborra 2007, str. 283.
  295. ^ Tokareva E. S. (2004). „Vatikanskiй I sobor”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). VII : „Varšavskaя eparhiя — Veroterpimostь”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 286—303. ISBN 5-89572-010-2. 
  296. ^ a b Manzюk, V. I. (2010). „Genezis katoličeskoй modeli эkumenizma”. NOMOTHETIKA: Filosofiя. Sociologiя. Pravo. 13 (14 (85)): 253—256. ISSN 2712-746X. Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  297. ^ a b Emelьяnov N. svящ. (2001). „Apostolьskoe preemstvo”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). III : „Anfimiй — Afanasiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 129—131. ISBN 5-89572-008-0. 
  298. ^ a b Яrockiй 2016, str. 115.
  299. ^ Voprosы teologii 2019, str. 391.
  300. ^ a b v g Zutter 1995, str. 69—93.
  301. ^ a b Larencakis, G. (2003). „Problema эkkleziologii v otnošeniяh meždu pravoslavnoй i nepravoslavnыmi Cerkvami” (PDF). Pravoslavnoe učenie o Cerkvi (na jeziku: ruski): 298—311. Pristupljeno 29. 8. 2022. 
  302. ^ Lekciя 12: Dialog s Katoličeskoй i Orientalьnыmi Cerkvami. na sajtu YouTube
  303. ^ Tamborra 2007, str. 4.
  304. ^ T. Kurilec. Эkumeničeskoe dviženie. 7/3. Pravoslavno-katoličeskiй dialog. «Dialog istinы». na sajtu YouTube
  305. ^ Pravoslavie i Katoličestvo 2005, str. 511—522.
  306. ^ Minkov, Stanislav Sergeevič (20. 2. 2020). „O vliяnii pravoslavnogo bogosloviя na Katehizis UGKC”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  307. ^ „Grečeskaя i latinskaя tradicii ob ishoždenii Svяtogo Duha”. christianunity.va. Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  308. ^ „Dominus Iesus”. vatican.va. Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  309. ^ „An agreed statement on the Holy Eucharist”. assemblyofbishops.org (na jeziku: engleski). Assembly of Canonical Orthodox Bishops of the United States of America. 13. 12. 1969. Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  310. ^ „An Agreed Statement on the Holy Eucharist | USCCB”. www.usccb.org (na jeziku: engleski). 3. 12. 1969. Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  311. ^ a b „Vstreča komissii po dialogu meždu pravoslavnыmi i katolikami ne zaveršilasь prinяtiem itogovogo dokumenta”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. 23. 10. 2009. Pristupljeno 21. 2. 2024. 
  312. ^ Voprosы teologii 2019, str. 353.
  313. ^ Moga, Ioan (25. 11. 2018). „Future Perspectives on Orthodox-Catholic Dialogue on the basis of current documents of the Great and Holy Synod of Crete”. Journal for the Study of Religions and Ideologies (na jeziku: engleski). 17 (51): 21—37. ISSN 1583-0039. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  314. ^ Šiškov, Andreй Vladimirovič; Kыrležev, Aleksandr Ivanovič (2019). „Pervenstvo v Cerkvi: bogoslovie i cerkovnaя praktika”. Voprosы teologii. 1 (3): 405—426. doi:10.21638/spbu28.2019.306. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  315. ^ Šiškov, A. V. (2014). „Pervenstvo v Cerkvi v bogoslovii mitropolita Pergamskogo Ioanna (Ziziulasa)”. Vestnik Russkoй hristianskoй gumanitarnoй akademii. 15 (1): 32—41. ISSN 1819-2777. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  316. ^ František, Dvornik (14. 4. 2011). „Vizantiя i rimskoe pervenstvo”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  317. ^ „Mitropolit Volokolamskiй Ilarion: Utverždeniя o «prorыve» v pravoslavno-katoličeskom dialoge ne sootvetstvuюt deйstvitelьnosti / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). 28. 9. 2010. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  318. ^ Velikanov, Pavel (30. 5. 2008). „Intervью kardinala Valьtera Kaspera: specialьno dlя”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.Ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  319. ^ a b v g Tsetsis 2014, str. 324—325.
  320. ^ Gooley 2010, str. 233.
  321. ^ Voprosы teologii 2019, str. 394.
  322. ^ Kaliničenko E. V., Ponomarёv V. P., Potašinskaя N. N., Pučkin D. Э., Tюšagin V. V. (2004). „Vatikanskiй II sobor”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). VII : „Varšavskaя eparhiя — Veroterpimostь”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 283—286. ISBN 5-89572-010-2. 
  323. ^ Kettenhofen, Эrih (2013). „Kafedra Petra v pervыe veka. Ot načala do otdeleniя papstva ot Vizantii v VIII v”. Vestnik Pravoslavnogo Svяto-Tihonovskogo gumanitarnogo universiteta. Seriя 1: Bogoslovie. Filosofiя. Religiovedenie. 48 (4): 7—29. ISSN 1991-640X. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  324. ^ a b Suvorov, Vadim Gennadьevič (2015). „Razvitie katoličeskogo učeniя o papskom primate vo vtoroй polovine HH veka i ego ocenka v trudah russkih pravoslavnыh bogoslovov”. Istoričeskaя i socialьno-obrazovatelьnaя mыslь. 7 (7—2): 84—91. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  325. ^ Voprosы teologii 2019, str. 388.
  326. ^ Gooley 2010, str. 3.
  327. ^ „Ut Unum Sint (25 May 1995) | John Paul II”. vatican.va. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  328. ^ Diakon Vladimir Vasilik (29. 3. 2010). „Russkie bogoslovы o probleme pervenstva v Cerkvi. Častь 1”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  329. ^ Яblunovskiй, Sergiй (20. 12. 2016). „Dogmat o papskom primate v ocenke pravoslavnыh bogoslovov vtoroй polovinы XIX – pervoй polovinы XX vv.”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.Ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  330. ^ Garuti 2004, str. 43.
  331. ^ Vgenopulos 2013, str. 59.
  332. ^ Morris, John (oktobar 2017). „An Orthodox Response to the Recent Roman Catholic Declaration on the Nature of the Church”. antiochian.org. Antiochian Orthodox Christian Archdiocese of North America. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  333. ^ Vgenopulos 2013, str. 60.
  334. ^ Vasiliй (Krivošein) (24. 12. 2012). „Dogmatičeskoe postanovlenie «O Cerkvi» II-go Vatikanskogo sobora s pravoslavnoй točki zreniя”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  335. ^ Burega, Vladimir Viktorovič (25. 12. 2007). „Diskussiя o probleme pervenstva v sovremennom katoličeskom bogoslovii”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  336. ^ Ilarion (Alfeev) (25. 11. 2009). „Mežhristianskie otnošeniя v 1990—2008 godah”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  337. ^ Episkop Venskiй i Avstriйskiй Ilarion (26. 9. 2006). „Otvet episkopa Venskogo i Avstriйskogo Ilariona na zaяvlenie kardinala Valьtera Kaspera / Oficialьnыe dokumentы”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  338. ^ Izotov 2018, str. 70.
  339. ^ Konstantinova, Elena (16. 10. 2020). „Uniatы pomešali эkumeničeskomu dialogu s Pravoslavnoй Cerkovью, - RKC”. SPŽ | SPZH (na jeziku: ruski). Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  340. ^ Father Roberson. „New Challenges for Catholic-Orthodox Dialogue”. CNEWA (na jeziku: engleski). Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  341. ^ Georgiй (Kapsanis) (21. 9. 2008). „Uniя: metod papocentristskogo эkumenizma”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  342. ^ Savvatos 2014, str. 489.
  343. ^ „Note on the expression «Sister Churches», June 30, 2000”. vatican.va. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  344. ^ Starodubcev, Oleg (16. 11. 2006). „Rezulьtatы pontifikata Ioanna Pavla II”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  345. ^ „Kongregaciя veroučeniя poka ne sformulirovala oficialьnuю poziciю v otnošenii prinяtogo v Ravenne zaяvleniя Smešannoй pravoslavno-katoličeskoй bogoslovskoй komissii / Novosti / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 11. 3. 2008. Pristupljeno 23. 2. 2024. 
  346. ^ „Report of Mons. Eleuterio F. Fortino on”. christianunity.va. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  347. ^ Sokolovski 2014, str. 23.
  348. ^ Šatalin, Vadim (11. 11. 2010). „Эkspert: „Meždu pravoslavnыmi i katolikami idet process sbliženiя” – DW – 11. novembar 2010”. dw.com (na jeziku: ruski). Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  349. ^ a b „RPC i Vatikan: neobhodimostь i trudnosti dialoga”. BBC News Russkaя služba (na jeziku: ruski). 13. 3. 2013. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  350. ^ „Episkop Ilarion prizval sozdatь alьяns s katolikami… / SOVA”. sova-center.ru (na jeziku: ruski). Sova. 29. 9. 2006. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  351. ^ arhimandrit Georgiй. „Ravenskiй dokument i pervenstvo Papы”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.ru. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  352. ^ „A Protest to Patriarch Athenagoras on the Lifting of the Anathemas of 1054”. orthodoxinfo.com. 15. 2. 1965. 
  353. ^ Metropolitan PHILARET (2. 12. 1965). „A Protest to Patriarch Athenagoras on the Lifting of the Anathemas of 1054”. orthodoxinfo.com. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  354. ^ Reese, Thomas (2. 6. 2017). „Orthodox not interested in reunion with Rome”. National Catholic Reporter (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  355. ^ „3. Orthodox Christians support key church policies, are lukewarm toward reconciling with Roman Catholic Church”. pewresearch.org. Pew Research Center's Religion & Public Life Project. 8. 11. 2017. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  356. ^ „Dialog s Vatikanom vozmožen tolьko pri uslovii ego otkaza ot prozelitičeskoй deяtelьnosti / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.ru. 3. 9. 2004. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  357. ^ „«OTVESTVENNOSTЬ ZA ZAMORAŽIVANIE PRAVOSLAVNO-KATOLIČESKOKOGO DIALOGA VSECELO LOŽITSЯ NA VATIKAN». Intervью Svяteйšego Patriarha Moskovskogo i vseя Rusi Aleksiя II gazete «Asahi» (Яponiя) : Russkaя Pravoslavnaя Cerkovь (arhiv)”. mospat.ru. Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. 30. 5. 2002. Arhivirano iz originala 20. 10. 2020. g. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  358. ^ a b Pardo, Jesús Simón. „Relaciones entre ortodoxos y católicos”. Catholic.net (na jeziku: španski). Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  359. ^ a b „Uvažaйte duhovnыe nuždы katolikov Rossii”. catholic.ru (na jeziku: ruski). 8. 6. 2003. Arhivirano iz originala 4. 11. 2007. g. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  360. ^ „V Vatikane ne želaюt prodolžatь pravoslavno-katoličeskiй dialog bez učastiя Russkoй Cerkvi / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. 16. 11. 2007. Pristupljeno 24. 2. 2024. 
  361. ^ „Delegaciя Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi vo glave s mitropolitom Volokolamskim Ilarionom vstretilasь s Papoй Franciskom: novostь OVCS”. Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. (na jeziku: ruski). 30. 5. 2018. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  362. ^ Morelli, Domenico (1. 10. 2010). „In memoria di Mons. Eleuterio Fortino, sacerdote arbёresh”. shqiptariiitalise.com (na jeziku: italijanski). Shqiptari i Italise. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  363. ^ „Posle vstreči s papoй Rimskim mitropolit Kirill vыs… / SOVA”. Sova (na jeziku: ruski). 19. 5. 2006. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  364. ^ Lipič, Olьga (17. 7. 2006). „Sinod RPC vыstupil za razvitie dialoga s Katoličeskoй Cerkovью”. RIA Novosti (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  365. ^ „Osnovnыe principы otnošeniя Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi k inoslaviю / Oficialьnыe dokumentы / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 7. 6. 2008. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  366. ^ Vladimirov, Viktor (14. 9. 2019). „Patriarh Varfolomeй: naši Cerkvi – sёstrы - Vatican News”. Vatican News (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  367. ^ „Dialog s katolikami budet prodolžatьsя - mitropolit Pergamskiй Ioann. Blagovest-Info”. Blagovest info. 25. 11. 2009. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  368. ^ „Patriarh Varfolomeй I zaяvil o gotovnosti priznatь početnoe pervenstvo episkopa Rima / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. 26. 11. 2007. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  369. ^ „Эlladskaя Cerkovь vыstupaet za prodolženie dialoga meždu pravoslavnыmi i katolikami — no pri opredelennыh usloviяh”. sedmitza.ru (na jeziku: ruski). Cerkovno-Naučnый Centr „Pravoslavnaя Эnciklopediя”. 20. 10. 2009. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  370. ^ Яrockiй 2016, str. 118.
  371. ^ a b „Kuda poedet papa Benedikt XVI v 2010 godu?”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.Ru. 22. 1. 2010. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  372. ^ Baker & Danckaert 2014, str. 214.
  373. ^ Antoniй (Lambrehts) (27. 11. 2009). „Arhiepiskop Vasiliй (Krivošein) i ego otnošenie k Katoličeskoй Cerkvi”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.Ru. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  374. ^ Filonov, Vladimir Ivanovič (2018). „Vzaimodeйstvie Russkoй pravoslavnoй i rimsko-katoličeskoй cerkveй v 40-60 godы XX veka”. Vestnik gosudarstvennogo i municipalьnogo upravleniя (2): 74—79. ISSN 2225-8272. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  375. ^ Asproulis 2014, str. 254—255.
  376. ^ Galadza, Peter (27. 5. 2016). „Relations of the Orthodox Church with "Uniates"”. publicorthodoxy.org (na jeziku: engleski). Public Orthodoxy. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  377. ^ „Poslanie Svящennogo Sinoda Эlladskoй Pravoslavnoй Cerkvi mitropolitu Pergamskomu Ioannu (Ziziulasu), sopredsedatelю Smešannoй komissii po bogoslovskomu dialogu meždu Pravoslavnoй Cerkovью i Rimsko-Katoličeskoй Cerkovью”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.Ru. 3. 4. 2008. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  378. ^ „Vse Pravoslavnыe Cerkvi negativno ocenivaюt perspektivы sozdaniя greko-katoličeskogo patriarhata na Ukraine. : Russkaя Pravoslavnaя Cerkovь (arhiv)”. mospat.ru (na jeziku: ruski). Otdel vnešnih cerkovnыh svяzeй. Moskovskogo Patriarhata. 16. 2. 2004. Arhivirano iz originala 20. 10. 2020. g. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  379. ^ „Serbskaя Pravoslavnaя Cerkovь sčitaet deйstviя Vatikana v Rossii”. pravoslavie.ru. Pravoslavie.Ru. 12. 3. 2002. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  380. ^ „Istoriя otnošeniй meždu Russkoй pravoslavnoй i Rimsko-katoličeskoй cerkvяmi. Dosьe - TASS”. TACC. 11. 2. 2016. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  381. ^ Vasenev, Andreй (13. 6. 2016). „Ostrov pravoslaviя”. Kommersantъ (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  382. ^ „The Official Statement from Mt. Athos on the Pope's Visit to the Phanar (2006)”. orthodoxinfo.com. Orthodox Info. 30. 12. 2006. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  383. ^ Zissis, Theodore (1990). „Uniatism : A Problem in the Dialogue Between the Orthodox and Roman Catholics”. The Greek Orthodox Theological Review. 35: 21—31. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  384. ^ „Mitropolit Pireйskiй Serafim podverg rezkoй kritike deяtelьnostь Patriarha Varfolomeя”. sedmitza.ru (na jeziku: ruski). Cerkovno-Naučnый Centr „Pravoslavnaя Эnciklopediя”. 9. 6. 2013. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  385. ^ Ierofeй (Vlahos). „Dialog meždu pravoslavnыmi i rimo-katolikami Διάλογος Ὀρθοδόξων καί Ρωμαιοκαθολικῶν Μητροπολίτου Ναυπάκτου καί Ἁγίου Βλασίου Ἱεροθέου”. apologet.spb.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavnый Apologet. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  386. ^ Šilin G. K. (2009). „Zisis”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XX : „Zverin v čestь Pokrova Presvяtoй Bogorodicы ženskiй monastыrь — Iveriя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 184—185. ISBN 978-5-89572-036-3. 
  387. ^ Amelьkina, Anna (2005). „Diakon Andreй Kuraev: «Katoličestvu nužnы „russkie malьčiki“»”. Profilь. 13: 28—29. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  388. ^ „SPG prizыvaet Aleksiя II razorvatь vse otnošeniя s … / SOVA”. sova-center.ru (na jeziku: ruski). Sova. 22. 8. 2005. Pristupljeno 2. 3. 2024. 
  389. ^ Mitrovič, Miladin (20. 5. 2008). „Ravennskiй dokument v svete politiki Vatikana”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.ru. Pristupljeno 2. 3. 2024. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Богословски_дијалог_Православне_и_Католичке_цркве&oldid=27541203”