Veliki požar u Londonu
Veliki požar u Londonu je požar koji je harao Londonom između 2. i 5. septembra 1666. godine, i u kome su bili uništeni centralni dijelovi grada. Vatra je progutala srednjovjekovni deo Londona unutar starih rimskih zidina. Takođe je ugrozila, ali nije uništila aristokratski deo Vestminstera, palatu Vajthol kao i veliki deo predgrađa u kom su živeli siromašni građani[1]
Vatra je uništila 13.200 kuća, 87 crkava, katedralu sv. Pavla, i većinu javnih zgrada. Procjenjuje se da je uništila domove 70.000 stanovnika, od ukupno 80.000 stanovnika koliko je u to doba London imao[2].
Tačan broj žrtava se ne zna, i tradicionalno vlada mišljenje da nije bio veliki, s obzirom da je zabilježen mali broj poginulih. Ovakvo shvatanje je dovedeno skoro u pitanje s obzirom da se u to doba nisu bilježile smrti siromašnih i pripadnika srednje klase, kao i da je mnogo njih progutala vatra ne ostavivši prepoznatljive tragove ostataka svojih žrtava.
Požar u kući Tomasa Farinora[uredi | uredi izvor]
Dana 2. septembra 1666. godine, u nedelju ujutru, započela je vatra u kući i prodavnici Tomasa Farinora, pekara kralja Čarlsa II[3]. Farinor je zaboravio da ugasi vatru u peći u noći prije toga, i žeravice su zapalile obližnju kamaricu drva za gorenje. Do 01:00 vatra je već zahvatila kuću i prodavnicu, dok je Farinor uveliko spavao. Farinorov pomoćnik se probudio i vidio kuću punu dima i probudio ukućane. Farinor, njegova žena i kćerka, kao i jedna sluškinja, su utekli kroz gornji prozor i preko vrha krova. Spremačica je bila toliko preplašena da se nije uspjela popeti na krov nego je ostala u kući - postajući tako prva žrtva vatre[2][3].
Širenje vatre[uredi | uredi izvor]
Žiške iz zapaljene kuće su pale na slamu i sijeno u obližnjem dvorištu Star Ina, u ulici Fiš Strit Hil. London je 1666. godine bio u velikoj mjeri izgrađen od drveta sa krovovima često pravljenim samo od lišća. Ove su se zgrade brzo zapalile. Vjetar je tog jutra duvao jako i brzo je raznosio vatru. Iz Star Ina, vatra je brzo prodrla do crkve svete Margaret, a zatim i u ulicu Temz Strit. Ovde je bilo skladišta i sanduka sa zapaljivim materijalima — uljem, plinom, ugljem, slamom itd. Do 08:00, sedam sati nakon početka vatre, plamen je došao na pola puta do starog Londonskog mosta.
Vatre su gorile čitava dva dana. Flit Strit, Old Bejli, Ladžit Hil, Njugejt su se pretvorili u pepeo. Zidine katedrale svetog Pavla su eksplodirale dok je istopljeno olovo teklo u potocima niz ulice. Vatra je gorila tri dana, na kraju uništavajući i hram u blizini Holborn Bridža. Gašenju se pristupalo prvenstveno unaprijed uništavajući kuće i zgrade koje vatra još nije uhvatila.
Ishod požara[uredi | uredi izvor]
Kad se vatra smirila, oko četiri petine Londona bilo je uništeno, oko 13.200 kuća, 87 crkava i 50 konjušnica na površini od oko 436 jutara zemlje[3]. Iako se smatra da je od vatre stradalo malo ljudi, u neku ruku, spasila je neke; pacovi koji su prenosili crnu kugu su pomrli u požaru. Nakon vatre broj umrlih od kuge je naglo opao.
Bilo je mnogo ljudi koji su naglo osiromašili jer su sve što su imali izgubili u vatri. Stanovništvo se razišlo po okolnim selima pa i dalje. Nekima su obezbijeđeni šatori, neki su sami sebi pravili sklonište pod improvizovanim kolibama.
Nakon ove vatre, London je bio natjeran da započne gradnju koja bi predupredila ovakve požare. Drvene kuće koje su se do tada gradile, zamijenjene su kućama od kamena i cigle. Osiguravajuća društva su shvatila da mogu izbjeći gubitak zapošljavanjem ljudi koji bi se borili protiv vatre. Kristofer Ren, veliki arhitekta XVII vijeka, počeo je rekonstrukciju Londona i izgradio 49 novih crkava zajedno sa katedralom svetog Pavla kakvu danas poznajemo. Nakon požara 1666. godine, lice Londona se zauvijek promijenilo.
Izvori[uredi | uredi izvor]
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
| Državne | |
|---|---|
| Ostale | |
