Grigorije Čudotvorac
Ovaj članak možda zahteva čišćenje i/ili prerađivanje kako bi se zadovoljili standardi kvaliteta Vikipedije. Problem: članak je napisan hagiografskim stilom, a takođe je najverovatnije i istorijski neutemeljen. |
Sveti Grigorije Čudotvorac[1] poznat i kao Grigorije Neokesarijski (grč. Γρηγόριος Νεοκαισαρείας) (213--270) je pravoslavni svetitelj, učitelj crkve, prvi episkop Neokesarije Pontijske (Mala Azija) i osnivač Crkve u Kapadokiji.
Rođen je u Neokesariji oko 213. godine u uglednoj paganskoj porodici. Rođeno ime mu je bilo Teodor, a nakon što se krstio uzeo je ime Grigorije. U rodnom gradu izučavao je pravo i retoriku. U Kesariji palestinskoj upoznao se sa Origenom. Slušajući njegova predavanja u poznatoj Aleksandrijskoj školi, krstio se i ostao je da ga sluša još pet godina (233-238). Pre odlaska iz škole, održao je svoj čuveni Pohvalni govor Origenu. Nekoliko godina kasnije, Grigorije je ustoličen za episkopa Neokesarije. U episkopskoj službi istakao se kao snažna ličnost, s velikim sposobnostima za organizovanje crkvenog života, bio je i veliki podvižnik i čudotvorac.
Njegovo žitije napisao je Sveti Grigorije Niski.
Poznat je i po svom učenju o Svetoj Trojici, koje su kasnije koristili i Sveti Oci Crkve: Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov i Grigorije Niski, njega je posle proučio i potvrdio i Prvi vaseljenski sabor (325).
Kada je počelo progonstvo hrišćana pod carem Decijem Trajanom (249-251), sveti Grigorije je odveo svoje vernike u udaljenu planinu. Međutim, jedan neznabožac ih je prijavio progoniteljima, i vojnici su opkolili planinu. Svetitelj je predavši uputstva svom đakonu, otišao na otvoreno mesto, podigao svoje ruke ka nebu, i počeo da se moli Bogu. Vojnici su pretražili planinu nekoliko puta, prolazeći pored Hrišćana, ne videvši ih, tako da su konačno odustali u potrazi i otišli. Po povratku u grad, rekli su da na planini nema nikoga i da samo dva drveta stoje jedno naspram drugog. Neznabožac koji je izdao mesto skrivanja Hrišćana se prvo iznenadio, a onda poverovavši u Hrista i sam se obratio u hrišćanstvo.
Po prestanku progonstava, Sveti Grigorije se vratio u Neokesariju. Uspostavio je dane proslavljanja mučenika koji su postradali za Hrista. U to vreme se počelo širiti lažno učenje Pavla Samosatskog, patrijarha Antiohije. Ta jeres je pogrešno učila o suštini Svete Trojice i suštini Boga Oca. Osuđena je na pomesnom saboru u Antiohiji (265), gde je učestvovao i Sveti Grigorije.
Odličnim pastirskim vođstvom, efektnim propovedima, čudima i blagoslovima, broj hrišćana u gradu je neprekidno rastao, tako da je na kraju u njemu opstalo samo 17 neznabožaca. Po dolasku Svetog Grigorija na mesto episkopa, u gradu je bilo svega 17 Hrišćana.
Umro je u dubokoj starosti, u vreme cara Aurelijana.
Književna dela[uredi | uredi izvor]
Nekoliko Grigorijevih dela sačuvano je u celosti:
- Pohvalni govor Origenu - najveća vrednost ovog panegirika je u opisu Origenovog učiteljskog rada;
- Izloženje vere - delo u kojem daje ispravno učenje Crkve ο Svetoj Trojici, ne ponavljajući ni jednu od Origenovih zabluda;
- Kanonska poslanica - pismo upućeno nekom nepoznatom Episkopu na njegovo traženje u kome Grigorije daje savete mesnom Episkopu za uspostavljanje zdravog Crkvenog poretka;
- Parafraza na Eklisijaste (Knjiga propovednikova) - u Minjovoj Patrologiji pogrešno se pripisuje Grigoriju Bogoslovu;
- Ο nestradalnosti i stradalnosti Boga - delo u kome pisac iznosi svoje mišljenje da Bog ne može da strada, ali je slobodan u odlučivanju; budući slobodan, Sin Božiji je dobrovoljno postradao, ali svojim stradanjem On je pobedio smrt tako da je upravo njegovo stradanje otkrilo Njegovu nestradalnost; ovo delo je opstalo u prevodu na sirijski jezik.
Pravoslavna crkva proslavlja svetog Grigorija 17. novembra po julijanskom kalendaru.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
Napomena: Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz Ohridskog prologa Nikolaja Velimirovića.
- ^ „Sveti Grigorije Čudotvorac | Srpska Pravoslavna Crkva [Zvanični sajt]”. www.spc.rs (na jeziku: srpski). Arhivirano iz originala 29. 10. 2020. g. Pristupljeno 2022-05-03.