Danijel Ortega
Danijel Ortega | |||||||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||||||||||||||||||||
Puno ime | Hose Danijel Ortega Savedra | ||||||||||||||||||||||||||
Datum rođenja | 11. novembar 1945. | ||||||||||||||||||||||||||
Mesto rođenja | La Libertad, Nikaragva | ||||||||||||||||||||||||||
Religija | Katolik | ||||||||||||||||||||||||||
Porodica | |||||||||||||||||||||||||||
Supružnik | Rozario Muriljo (v. 2005) | ||||||||||||||||||||||||||
Deca | 9[1] | ||||||||||||||||||||||||||
Politička karijera | |||||||||||||||||||||||||||
Politička stranka | Sandinistički front nacionalnog oslobođenja (FSLN) | ||||||||||||||||||||||||||
|
Hose Danijel Ortega Savedra (šp. José Daniel Ortega Saavedra; La Libertad, 11. novembar 1945) je 83. predsednik Nikaragve. Bio je 79. predsednik Nikaragve, u periodu od 1985. do 1990. godine.[2] Lider je Sandinističkog fronta za nacionalno oslobođenje (FSLN). Posle narodnog ustanka u kome je svrgnut i proteran diktator Anastasio Somoza Debajle, Ortega postaje član vladajuće hunte, a kasnije i predsednik. On je sprovodio politike za postizanje levičarskih reformi širom Nikaragve. U kasnijim godinama, Ortegova ranija krajnja levičarska politika sve je više i više postalaja umerena, vodeći pro-biznis inicijative,[3] te čak i zbližavanje sa Katoličkom crkvom, usvajanjem snažne politike njegove vlade protiv pobačaja tokom 2000-ih i usvajanjem snažne verske retorike prethodno ateističkog Ortege.[4]
Njegov prvi predsednički mandat, obeležio je kontroverzni program agrarne reforme, sukob sa Reganovom administracijom, kao i pokušaj kontrarevolucije koju su potpomagali Amerikanci.[5] Ortega je poražen na predsedničkim izborima 1990. godine od Violete Čamoro, ali je ostao važna figura opozicije. Neuspešno se kandidovao na predsedničkim izborima 1996. i 2001. godine dok nije pobedio 2006.[6]
Rođen u radničkoj porodici, Ortega se od malih nogu suprotstavio Nikaragvanskom diktatoru Anastasio Somoza Debajlu i uključio se u subverzivni pokret protiv njegove vlade. Pridruživši se Sandinistima kao student 1963. godine, Ortega se uključio u aktivnosti gradskog otpora. On je bio uhapšen i zatvoren 1967.[7] Ortega je, poput mnogih političkih zatvorenika Somozinog režima, mučen i zlostavljan u zatvoru.[8] Po puštanju 1974, prognan je na Kubu, gde je prošao kroz obuku za gerilsko ratovanje od marksističko-lenjinističke vlade Fidela Castra.
Ortega je odigrao presudnu ulogu u formiranju ustaničke frakcije, koja je ujedinila FSLN i pokrenula masovne pobune 1978–1979,[9] kulminirajući Nikaragvanskom revolucijom. Nakon svrgavanja i progonstva Somozine vlade, Ortega je postao vođa vladajuće višestranačke Hunte nacionalne obnove. Godine 1984, Ortega je pobedio na spornim predsedničkim izborima u Nikaragvi sa preko 60% glasova kao kandidat FSLN-a.[7] Marksista-lenjinista, Ortega je tokom svog prvog mandata sprovodio program nacionalizacije, zemljišne reforme, programe preraspodele bogatstva i pismenosti. U 2017. je njegova supruga, Rozario Muriljo, postala potpredsednik republike. U novembru 2021. Danijel Ortega je ponovo izabran na četvrti petogodišnji mandat sa 75 odsto glasova, prema prvim delimičnim zvaničnim rezultatima koje je objavilo Vrhovno izborno veće.
Revolucija[uredi | uredi izvor]
Nakon rušenja Somoze sa vlasti 1979. godine, Ortega je postao član petočlane hunte Nacionalne obnove, koju čine još trojica članova Sandinista, biznismen Alfonso Robelo i Violeta Čamoro, udovica ubijenog novinara. Kako su Sandinisti dominirali huntom posle ostavke Robela i Čamorove, Ortega postaje de facto vođa države. Reganova administracija optužuje Sandiniste da potpomažu Marksističke revolucije u Latinskoj Americi, između ostalog onu u El Salvadoru. Nakon toga CIA počinje da finansira, naoružava i obučava bivše pripadnike Somozine Nacionalne garde za pripremanje kontrarevolucije. Između 1980. i 1989. godine stradalo je preko 30.000 ljudi u sukobima između Sandinističke vlade i pripadnika Kontre.
Na izborima 1990. godine. Ortega biva poražen od strane Violete Čamoro, koja predvodi 14 stranaka potpuno različitih ideologija, okupljenih u Savez Nacionalne opozicije.
Nakon dva izborna neuspeha 1996. i 2001. godine, Ortega se kandidovao i 2006. godine ali sa vidnim političkim promenama, naime on se krstio 2006. i promenio svoj odnos prema Katoličkoj crkvi, a za svog potpredsedničkog kandidata uzima bivšeg komandanta Kontri, Haimea Moralesa Karaza. Pobeđuje većinom glasova, ispred dvojice kandidata liberalnih stranaka.
Ortegina spoljna politika u drugom mandatu, usko je vezana uz saradnju sa Kubom i Venecuelom, kao i sa Rusijom, Iranom i Kinom.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Wilfredo Miranda, Lorena Arroyo (18. april 2021). „Los herederos de la dinastía Ortega Murillo y su cárcel de oro”. elpais.com (na jeziku: španski). El Pais. Pristupljeno 5. novembar 2021. „Ocho de los nueve hijos de la pareja presidencial nicaragüense tienen rango de asesores, controlan el negocio de la distribución del petróleo y dirigen la mayoría de los canales de televisión y compañías de publicidad que son beneficiadas con contratos estatales.”
- ^ „Daniel Ortega president of Nicaragua”. Britannica. Pristupljeno 1. 2. 2021.(jezik: engleski)
- ^ Webber, Jude (2018-08-22). „A rebel no more, Daniel Ortega comes to resemble the dictator he replaced”. The Irish Times. Pristupljeno 2020-11-11.
- ^ Belli, Gioconda (24. 8. 2018). „How Daniel Ortega Became a Tyrant - From Revolutionary to Strongman”. Foreign Affairs. Pristupljeno 2020-11-11.
- ^ „Daniel Ortega”. Biography. Pristupljeno 1. 2. 2021.(jezik: engleski)
- ^ "Ortega wins Nicaraguan election", BBC News, 8 November 2006.
- ^ a b Helicon, ur. (2016). „Ortega Saavedra, Daniel”. The Hutchinson Unabridged Encyclopedia with Atlas and Weather Guide. Abington: Helicon.
- ^ Bernard Diederich, Somoza and the Legacy of U.S. Involvement in Central America, p. 85.
- ^ Motyl, Alexander, ur. (2000). „Ortega, Daniel”. Encyclopedia of Nationalism: Leaders, Movements, and Concepts. Oxford: Elsevier Science & Technology.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- DeFronzo, James (2011). Revolutions and Revolutionary Movements (4th izd.). Boulder: Westview Press. ISBN 9780813344805.
- Kinzer, Stephen (1991). Blood of Brothers: Life and War in Nicaragua. New York: G. P. Putnam's Sons. ISBN 9780399135941.
- Close, David; Marti i Puig, Salvador; McConnell, Shelley, ur. (2012). The Sandinistas & Nicaragua Since 1979. Boulder: Lynne Rienner Publishers. ISBN 978-1-58826-798-6 — preko EBSCOHost., especially:
- Baltodano, Andrés Péréz, "Political Culture", pp. 65-90. loc. cit.
- Andrew, Christopher; Mitrokhin, Vasili. The World Was Going Our Way: The KGB and the Battle for the Third World. Basic Books (2005)
- Andrew, Christopher; Mitrokhin, Vasili. The Sword and the Shield: The Mitrokhin Archive and the Secret History of the KGB. Basic Books (2001)
- Arias, Pilar. Nicaragua: Revolución. Relatos de combatientes del Frente Sandinista. Mexico: Siglo XXI Editores, 1980.
- Asleson, Vern. Nicaragua: Those Passed By. Galde Press ISBN 1-931942-16-1, 2004
- Belli, Humberto. Breaking Faith: The Sandinista Revolution and Its Impact on Freedom and Christian Faith in Nicaragua. Crossway Books/The Puebla Institute, 1985.
- Beverley, John and Marc Zimmerman. Literature and Politics in the Central American Revolutions. Austin: University of Texas Press, (1990) ISBN 978-0-608-20862-6
- Christian, Shirley. Nicaragua, Revolution In the Family. New York: Vintage Books, 1986.
- Cox, Jack. Requiem in the Tropics: Inside Central America. UCA Books, 1987.
- Dawes, Greg (1993). Aesthetics and Revolution, Nicaraguan Poetry 1979–1990. Minneapolis: University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8166-2146-0.
- Gilbert, Dennis. Sandinistas: The Party And The Revolution. Blackwell Publishers, 1988.
- Hayck, Denis Lynn Daly. Life Stories of the Nicaraguan Revolution. New York: Routledge Publishing. 1990.
- Hodges, Donald C. Intellectual Foundations of the Nicaraguan Revolution. Austin: University of Texas Press, 1986.
- Kinzer, Stephen. Blood of Brothers: Life and War in Nicaragua, Putnam Pub Group, ISBN 0-399-13594-4, 1991.
- Kirkpatrick, Jean. Dictatorships and Double Standards. Touchstone, 1982.
- Miranda, Roger, and William Ratliff. The Civil War in Nicaragua: Inside the Sandinistas. New Brunswick: Transaction Publishers, 1993.
- Molero, Maria. "Nicaragua Sandinista: del sueno a la realidad". Institute of Political Science.(1999).
- Moore, John Norton, The Secret War in Central America: Sandinista Assault on World Order. university Publications of America, 1987.
- Nolan, David. The Ideology of the Sandinistas and the Nicaraguan Revolution. Coral Gables, Florida: University of Miami Press, 1984.
- Palmer, Steven. "Carlos Fonseca and the Construction of Sandinismo in Nicaragua". Latin American Research Review. Vol. 23. No. 1 (1988). 91–109.
- Prevost, Gary. "Cuba and Nicaragua: A special Relationship?". The Sandinista Legacy: The Construction of Democracy, Latin American Perspectives. 17.3 (1990)
- Sierakowski, Robert. Sandinistas: A Moral History. University of Notre Dame Press, 2019.
- Smith, Hazel. Nicaragua: Self-Determination and Survival. Pluto Press, (1991) ISBN 0-7453-0475-3
- Sirias, Silvio. Bernardo and the Virgin: A Novel. Northwestern University Press, 2005.
- The Dream of Sandino. Dir. Leuten Rojas. Latin American Review Series. c. 1983.
- Wright, Bruce E. Theory in the Practice of the Nicaraguan Revolution. New York: Latin American Studies. 1995.
- Zimmermann, Matilde. Sandinista: Carlos Fonseca and the Nicaraguan Revolution. Duke University Press, 2001.
- Canham-Clyne, John (1992). „Business as Usual: Iran–Contra and the National Security State”. World Policy Journal. 9 (4): 617—637. JSTOR 40209272.
- Hamilton, Lee H.; Inouye, Daniel K. (1987). Report of the Congressional Committees Investigating the Iran–Contra Affair (Izveštaj). Washington, D.C.: U.S. Government Printing Office.
- Hicks, D. Bruce (1996). „Presidential Foreign Policy Prerogative after the Iran–Contra Affair: A Review Essay”. Presidential Studies Quarterly. 26 (4): 962—977. JSTOR 27551664.
- Kornbluh, Peter; Byrne, Malcolm (1993). The Iran–Contra Scandal: The Declassified History. New York: New Press. ISBN 978-1-56584-024-9.
- Ranstorp, Magnus (1997). Hizb'allah in Lebanon: The Politics of the Western Hostage Crisis. New York: St. Martins Press.
- Reagan, Ronald (1990). An American Life. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-69198-1.
- Shenon, Philip; Engelberg, Stephen (5. 7. 1987). „Eight Important Days in November: Unraveling of the Iran–Contra Affair”. The New York Times (National izd.). sec. 1. p. 10.
- Tower, John; Muskie, Edmund; Scowcroft, Brent (26. 2. 1987). Report of the President's Special Review Board (Izveštaj). Washington, D.C.: U.S. Government Printing Office. OCLC 15243889.
- Walsh, Lawrence (4. 8. 1993). Final Report of the Independent Counsel for Iran/Contra Matters (Izveštaj). Washington, D.C.: U.S. Government Printing Office.
- Woodward, Bob (1987). Veil: The Secret Wars of the CIA, 1981–1987. New York: Simon and Schuster. ISBN 978-0-671-60117-1.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Predsednik Nikaragve Arhivirano 8 maj 2010 na sajtu Wayback Machine
- Biography by CIDOB
- „Nicaragua electoral authority unseats opposition lawmakers”. townhall.com. AP. 30. 7. 2016. Arhivirano iz originala 17. 11. 2016. g. Pristupljeno 16. 11. 2016.