Isa Čelebija
Isa Čelebija | |
---|---|
Datum rođenja | 1380. |
Mesto rođenja | Kutahja, Osmansko carstvo |
Datum smrti | 1406. |
Mesto smrti | Eskišehir, Osmansko carstvo |
Zanimanje | Princ Osmanskog carstva |
Isa Čelebija (tur. İsa Çelebi; 1380 — 1406) je bio sin sultana Bajazita I (1389—1403) i vladar dela Otomanske imperije (1402—1403), tokom građanskog rata koji usledio nakon Angorske bitke 1402. godine. On je posle bitke zavladao Bursom i okolinom 1402. godine, ali ga je brat Musa, u ime njihovog brata Mehmeta potisnuo sa tih poseda[1]. Isa je potom pobegao prvo kod Vizantinaca u Carigrad, a zatim kod svog preostalog brata Sulejmana, koji je vladao evropskim delom Bajazitove države[2]. Oni su mu pružili vojnu podršku i on je 1404. godine na čelu velike vojske prešao u Malu Aziju[1][2]. Njegov cilj je bio da potisne Mehmeda i povrati Bursu[1][2], ali je poražen u borbi sa njim. Njegova dalja sudbina nije poznata, smatra se da je tokom te ili narednih godina izgubio život. [a]
Pozadina[uredi | uredi izvor]
Isa je bio jedan od sinova Bajazita I, osmanskog sultana. Njegova majka je bila Devletšah Hatun, ćerka Sulejman Šaha i Mutahara Abide Hatun, ćerke sultana Veleda. Isa je radio kao guverner sandžaka u Antaliji i borio se u bici za Ankaru 1402. godine sa svojim ocem. Osmanska vojska je poražena, Bajazita I zarobio je Tamerlan, a Isa je pobegao u zapadnu Anadoliju.
Osmanski interegnum[uredi | uredi izvor]
1403. godine, nakon što je saznao za očevu smrt u zatočeništvu, počeo je da se bori za tron protiv svoje braće Mehmeta Čelebija, Muse Čelebija i Sulejmana Čelebija. Borio se protiv Muse da bi stekao kontrolu nad Bursom, anadolskom prestonicom carstva. Pobedio je Musu i osvojio kontrolu nad delom anadolijske teritorije carstva. Evropska teritorija, Rumelija, bila je pod kontrolom Sulejmana, a istočni deo anadolijske teritorije pod kontrolom Mehmeta (budućeg Mehmeta I). Osećajući da su njegove zemlje krhke, smeštene između braće sa obe strane, potpisao je ugovor o prijateljstvu sa vizantijskim carem Manojlom II Paleologom i odbio Mehmetov predlog da s njim podeli anadolijski deo carstva, na osnovu toga što je on stariji brat i imao je pravo na celu teritoriju. Nakon ovog odbijanja, poražen je od Mehmeta u bici kod Ulubada 1405. U ovoj bici je izgubio i vezira Timurtaša, koji je bio iskusan državnik. Pobegao je u Rumeliju preko vizantijskih teritorija.[3]
Sastao se sa Sulejmanom, koji je podržavao njegov cilj u Anadoliji. Sa svežim trupama koje mu je pružio Sulejman, vratio se u Anadoliju i pokušao da povrati Bursu. Iako nije uspeo, udruživši se sa anatolskim begovima, koje je njegov otac Bajazit I zarobio, ali koji su stekli nezavisnost nakon Bajazitovog poraza u bici kod Ankare, nastavio je da se bori protiv Mehmeta. Međutim, posle niza poraza i izdaje svojih saveznika, Isa je odustao od rata za presto.[4]
Prema istoričaru Jozefu fon Hameru, nakon što je izgubio borbu, Isa se sakrio. Prema drugim izvorima, međutim, primetili su ga u javnom kupalištu (turski: hamam) u Eskišehiru i ubili ga Mehmetovi partizani 1406. godine.
Posledice[uredi | uredi izvor]
Nakon njegove smrti, interegnum se nastavio do 1413.
1413. godine, Mehmed je postao jedini vladar carstva kao i Mehmed I nakon poraza Muse. Još jedan od braće, Mustafa Čelebija, koji se skrivao tokom interegnuma , kasnije je vodio dve neuspele pobune protiv prestola, jednu protiv Mehmeta 1416. godine, a drugu 1421. protiv svog sestrića Murata II. Murat je prozvao Mustafu Čelebija Mustafom Lažnim i pogubio ga.
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Ne zna se pouzdano kada je umro, niti da li je umro prirodnom smrću ili je poginuo tokom borbi ili ga je neko od braće zarobio i pogubio.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Sugar, Peter F. (1996). Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804 (na jeziku: engleski). Seattle: University of Washington Press. str. strane 25—26. ISBN 978-0-295-95443-1.
- ^ a b v Shaw, Stanford J. (1977). History of the Ottoman Empire and modern Turkey (na jeziku: engleski). Cambridge: Cambridge University Press. str. strane 36—38. ISBN 978-0-521-29163-7.
- ^ Joseph von Hammer: Osmanlı Tarihi Vol I (condensation: Abdülkadir Karahan), Milliyet yayınları, İstanbul. p 55-56
- ^ Prof. Yaşar Yüce-Prof. Ali Sevim: Türkiye Tarihi Cilt II, AKDTYKTTK Yayınları, İstanbul, 1991 p 72
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Sugar, Peter F. (1996). Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804 (na jeziku: engleski). Seattle: University of Washington Press. str. strane 25—26. ISBN 978-0-295-95443-1.
- Shaw, Stanford J. (1977). History of the Ottoman Empire and modern Turkey (na jeziku: engleski). Cambridge: Cambridge University Press. str. strane 36—38. ISBN 978-0-521-29163-7.