Pređi na sadržaj

Prva iprska bitka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prva iprska bitka
Deo Prvog svetskog rata

Slika nemačkih vojnika tokom bitke kod Ipra
Vreme19. oktobar22. novembar 1914.
Mesto
Ishod Neodlučujuće
Sukobljene strane
 Nemačko carstvo
Komandanti i vođe
Jačina
  • Treća francuska republika 3,989,103
  • Belgija oko 247,000
  • Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske 163,897
  • Nemačko carstvo 5,400,000
  • Žrtve i gubici
  • Treća francuska republika 50,000–85,000
  • Belgija 58,155
  • Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske 21,562
  • Nemačko carstvo 80,000
  • Prva bitka kod Ipra (fr. Première Bataille des Flandres; nem. Erste Flandernschlacht; 19. oktobar – 22. novembar 1914) je bila bitka u Prvom svetskom ratu, vođena na Zapadnom frontu oko Ipra, u Zapadnoj Flandriji, Belgija. Bitka je bila deo Prve bitke za Flandriju, u kojoj su se od 10. oktobra do sredine novembra borile nemačka, francuska, belgijska vojska i britanske ekspedicione snage (BEF) od Arasa u Francuskoj do Niuvporta na belgijskoj obali. Bitke kod Ipra počele su na kraju Trke ka moru, recipročnih pokušaja nemačke i francusko-britanske vojske da napreduju pored severnog boka svojih protivnika. Severno od Ipra, borbe su nastavljene u bici kod Izera (16–31. oktobar), između nemačke 4. armije, belgijske vojske i francuskih marinaca.

    Napadi BEF-a (feldmaršala ser Džona Frenča), belgijski napadi i francuske Osme armije u Belgiji nisu napredovali dalje od Ipra. Nemačka 4. i 6. armija zauzele su male količine zemlje, uz veliku cenu za obe strane, tokom bitke kod Izera i južnije kod Ipra. General Erih fon Falkenhajn, šef Generalštaba Nemačke, pokušao je ograničenu ofanzivu da zauzme Ipr i Mon Kemel, od 19. oktobra do 22. novembra. Nijedna strana nije prebacila snage u Flandriju dovoljno brzo da bi ostvarila odlučujuću pobedu i do novembra obe strane su bile iscrpljene. Vojskama je nedostajalo municije, patili su od niskog morala, a neke pešadijske jedinice su odbijale naređenja. Jesenje bitke u Flandriji postale su statične, operacije iscrpljivanja, za razliku od manevarskih bitaka tokom leta. Francuske, britanske i belgijske trupe su, u improvizovanoj odbrani na terenu, četiri nedelje odbijale nemačke napade. Od 21. do 23. oktobra, nemački rezervisti su izvršili masovne napade na Langemark, sa gubicima do 70 procenata, uz mali efekat.

    Rat između masovnih vojski, opremljenih oružjem industrijske revolucije i njenog kasnijeg razvoja, pokazao se neodlučnim, jer su terenska utvrđenja neutralisala mnoge klase ofanzivnog oružja. Odbrambena vatrena moć artiljerije i mitraljeza dominirala je bojnim poljem i sposobnošću armija da se snabde i zamene gubitke, koje su nedeljama produžile borbe. Trideset četiri nemačke divizije su se borile u Flandriji, protiv dvanaest francuskih, devet britanskih i šest belgijskih divizija, zajedno sa marincima i konjicom. Tokom zime, Falkenhajn je ponovo razmotrio nemačku strategiju jer su Vernichtungsstrategie i nametanje diktiranog mira Francuskoj i Rusiji premašili nemačke resurse. Falkenhajn je osmislio novu strategiju za odvajanje Rusije ili Francuske od savezničke koalicije putem diplomatije, kao i vojne akcije. Strategija iscrpljivanja (Ermattungsstrategie) učinila bi cenu rata prevelikom za saveznike, sve dok jedan ne odustane i sklopi separatni mir. Preostale zaraćene strane bi morale da pregovaraju ili da se suoče sa Nemcima koncentrisanim na preostalom frontu, što bi bilo dovoljno da Nemačka nanese odlučujući poraz.

    Bitka[uredi | uredi izvor]

    Bitka kod Langemarka[uredi | uredi izvor]

    Bitka kod Langemarka se odigrala od 21. do 24. oktobra, nakon napredovanja nemačke 4. i 6. armije koje je počelo 19. oktobra, pošto je levi bok BEF-a počeo da napreduje prema Meninu i Roeselareu. Dana 20. oktobra, Langemark, severoistočno od Ipra, držale su francuska teritorijalna jedinica i britanski 4. korpus na jugu. Prvi korpus (general-potpukovnik Daglas Hejg) trebalo je da stigne sa naređenjem za napad 21. oktobra. Dana 21. oktobra bilo je oblačno i pokušaji izviđanja nemačkih položaja tokom popodneva nisu primetili nikakvo kretanje nemačkih trupa; dolazak četiri nova nemačka rezervna korpusa otkriven je izjavama zarobljenika, bežičnim presretanjem i sve većom snagom nemačkih napada; Sada se znalo da je 5+1⁄2 pešadijskih korpusa severno od Lisa, zajedno sa četiri konjička korpusa, protiv 7+1⁄3 britanskih divizija i pet savezničkih konjičkih divizija. Britanski napad je rano napredovao, ali je 4. armija započela seriju napada, iako loše organizovanih i slabo podržanih. Nemačka 6. i 4. armija napale su od Armentiera do Mesina i Langemarka. Britanski 4. korpus je napadnut oko Langemarka, gde je 7. divizija uspela da odbije nemačke napade, a 1. korpus je bio u stanju da napravi kratko napredovanje.[1]

    Na severu, francuska konjica je potisnuta nazad u Iser od strane 13. rezervnog korpusa i do sumraka je ukopana od spoja sa Britancima kod Stenstrata do okoline Diksmuidea, granice sa belgijskom vojskom. Britanci su zatvorili jaz sa malim brojem pojačanja i 23. oktobra, francuski 9. korpus je preuzeo severni kraj isturenog dela Ipra, oslobađajući 1. korpus sa 17. divizijom. Korteker Kabare je ponovo zauzela 1. divizija, a 2. divizija je smenjena. Sledećeg dana, 1. korpus je smenjen i 7. divizija je privremeno izgubila Poligon Vud. Levi bok 7. divizije zauzela je 2. divizija, koja se uključila u kontranapad francuskog 9. korpusa na severnom krilu prema Roeselareu i Torhoutu, pošto su borbe severnije na Izeru ometale nemačke napade oko Ipra.[2] Nemački napadi izvršeni su na desnom krilu 7. divizije kod Geluvelta.[1] Britanci su poslali ostatke 1. korpusa da pojačaju 4. korpus. Nemački napadi od 25. do 26. oktobra izvedeni su južnije, protiv 7. divizije na Menin putu, a 26. oktobra deo linije se raspao sve dok rezerve nisu skupljene kako bi se blokirao jaz i izbegao poraz.[3]

    Fusnote[uredi | uredi izvor]

    1. ^ a b Edmonds 1925, str. 166–167.
    2. ^ Strachan 2001, str. 276.
    3. ^ Edmonds 1925, str. 202.

    Reference[uredi | uredi izvor]

    Bibliografija[uredi | uredi izvor]

    Knjige[uredi | uredi izvor]

    Novine[uredi | uredi izvor]

    Veb-sajtovi[uredi | uredi izvor]

    Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]