Pređi na sadržaj

Rujnik

Koordinate: 43° 23′ 19″ S; 21° 52′ 35″ I / 43.3885° S; 21.8765° I / 43.3885; 21.8765
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rujnik
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugNišavski
GradNiš
Gradska opštinaCrveni Krst
Stanovništvo
 — 2011.Pad 490
Geografske karakteristike
Koordinate43° 23′ 19″ S; 21° 52′ 35″ I / 43.3885° S; 21.8765° I / 43.3885; 21.8765
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina459 m
Rujnik na karti Srbije
Rujnik
Rujnik
Rujnik na karti Srbije
Ostali podaci
Pozivni broj018
Registarska oznakaNI

Rujnik je naseljeno mesto u gradskoj opštini Crveni Krst na području grada Niša u Nišavskom okrugu. Nalazi se u planinskom području Popove glave i Crnog vrha, na oko 9 km severno od centra Niša. Prema popisu iz 2002. bilo je 569 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 585 stanovnika).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Nalazi preistorijskog, kao i rimskog i vizantijskog porekla ukazuju na davnu naseljenost seoskog prostora. Na brdu Kremenac nađeno je mnogo obrađenog i poluobrađenog kamena. O ovom selu nema podataka iz slovenskog srednjovekovnog i ranog turskog perioda. Prvi službeni podatak o njemu datira iz 1783/84. godine i to iz izveštaja austrijskih uhoda, koji ga pominju kao selo s oko 40 kuća. Među selima (121 selo) stradalim u vreme Milojeve i Srndakove bune 1841. godine nalazi se i Rujnik. Oslobođenje od Turaka zateklo ga je kao manje selo sa dvadesetak zadružnih domaćinstava.

Posle oslobođenja od Turaka većina domaćinstava se domogla većih kompleksa zemljišta, ali s raspadanjem porodičnih zadruga počeo je već krajem 19. veka proces zemljišnog usitnjavanja. Zbog svog brdsko-planinskog smeštaja i pretežne upućenosti na šumsko-stočarsku privredu, Rujnik je u odnosu na Hum, Kamenicu, Gornji i Donji Komren i druga kotlinska sela, ispoljavao znake slabijeg imovnog položaja. U ataru su zapažene pojave uglja, ali bez pokušaja eksploatacije. Zbog toga su se već krajem 19. veka i u prvoj polovini 20. veka javile tendencije pečalbarenja, dopunskog privređivanja i iseljavanja.

Posle Drugog svetskog rata, naročito šezdesetih godina 20. veka, ojačao je proces prelaženja na gradska radnička zanimanja, ali najčešće uz zadržavanje seoskih poseda i jačanje mešovite privrede. Godine 1971. Rujnik je imao 74 poljoprivredna, 66 mešovitih i 5 nepoljoprivrednih domaćinstava.

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Do Rujnika se može doći prigradskom linijom 30 PAS Niš - Gornji Komren - Hum - Rujnik - Leskovik.

Demografija[uredi | uredi izvor]

Krajem 19. veka (1895) Rujnik je manje selo s 34 zadružnih domaćinstava i 344 stanovnika, a godine 1930. u njemu je živelo 57 domaćinstava i 380 stanovnika.

U naselju Rujnik živi 410 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 46,9 godina (46,9 kod muškaraca i 46,8 kod žena). U naselju ima 152 domaćinstvo, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,22.

Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[1]
Godina Stanovnika
1948. 723
1953. 790
1961. 829
1971. 741
1981. 647
1991. 585 575
2002. 569 572
2011. 490
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[2]
Srbi
  
548 96,30%
Romi
  
13 2,28%
Crnogorci
  
1 0,17%
nepoznato
  
6 1,05%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  2. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  3. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Enciklopedija Niša: Priroda, prostor, stanovništvo; izdanje Gradina - Niš, 1995.g. pp. 186.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]