Pređi na sadržaj

Saadi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Saadi (سعدی)
Voštana figura Saadi-ja u Širazu
Lični podaci
Puno imeMuslihu-ud-Din Mušrif ibn-Abdulah Širazi
NadimakSaadi Širazi
Datum rođenja1210[1]
Mesto rođenjaŠiraz, Iran
Datum smrti1291 ili 1292[1]
Mesto smrtiŠiraz, Iran
Religijaislam
Književni rad
Jezik stvaranjaPersijski
Najvažnija delaĐulistan, Bustan Saadi

Abu-Muhamad Muslihu-ud-Din Mušrif ibn-Abdulah Širazi[2] (Persijski: ابومحمد مصلح‌الدین بن عبدالله شیرازی‎‎), poznatiji pod književničkim pseudonimom Saadi ili (سعدی Saʿadi), takođe poznat i kao Saadi od Širaza (سعدی شیرازی Saʿadi Širazi), bio je jedan od velikih persijskih pesnika i književnika srednjovekovnog doba. Poznat je ne samo u zemljama koje govore persijski, nego je bio citiran i u zapadnim izvorima. Poznat je po kvalitetu njegovih dela i po dubini socijalnih i moralnih misli. Saadi je široko priznat kao jedan od najvećih pesnika klasične književne tradicije, stekavši nadimak Gospodar govora ili Gospodar među persijskim učenjacima

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen u Širazu u Iranu oko 1210. godine, otac mu je umro dok je bio dete. Ostavio je sećanja na izlaske sa svojim ocem kao dete tokom praznika.

U svojoj mladosti, Saadi je iskusio siromaštvo i poteškoće i napustio je svoj rodni grad da bi otišao u Bagdad u potrazi za boljim obrazovanjem. Kao mladić se upisao na Nizamiju Univerzitet, gde je pohađao islamske nauke, pravo, način vladavina, istoriju, arapsku književnost i islamsku teologiju.

Teški uslovi nakon mongolske invazije Harezma i Irana su ga doveli do toga da trideset godina luta u inostranstvu i kroz Anadoliju. Posetio je Adansku luku i kod Konje sreo religiozne ratne propovednike, Siriju (gde pominje glad u Damasku), Egipat (gde opisuje muziku, bazare, sveštenstvo i elitu), i Irak (gde posećuje luku u Basri i reku Tigar). U svojim spisima spominje kadije, muftije Al-Azhara, veliki bazar, muziku i umetnost. U Alepu, Saadi se pridružio grupi sufija koji su se odlučno borili protiv krstaša. Saadija su zarobili krstaši u Akri gde je proveo sedam godina kao rob kopajući rovove oko tvrđave. Kasnije je pušten, nakon što su mameluci platili otkupninu za muslimanske zatvorenike u krstaškim tamnicama.

Saadi je posetio Jerusalim i onda pošao na hodočašće u Meku i Medinu.[3] Veruje se da je možda takođe posetio Oman i druge zemlje na jugu Arapskog poluostrva.

Zbog mongolskih invazija je bio prinuđen da živi u zabačenim područjima i sretao je karavane, preplašene za svoje živote na Putu svile. Saadi je živeo u izolovanim kampovima za izbeglice, gde se upoznao i sa razbojnicima, imami, ljudima koji su nekada posedovali ogromna bogatstva ili komandovali vojskama, intelektualce i obične ljude. Dok su Mongoli i Evropljani (kao što je Marko Polo) naginjali ka vladarima i dvorskom životu vladavine Ilkanata, Saadi je bio među običnim preživelima iz regije razorene ratom. Sedeo je u udaljenim čajdžinicama kasno noću i razmenjivao poglede sa trgovcima, seljanima, propovednicima, putnicima, lopovima i sufi prosjacima. Dvadeset ili više godina se držao istog načina propovedanja, savetovanja, i učenja, težeći u svojim propovedima mudrosti i kritikujući mane svog naroda. Saadijeva dela se odražavaju na živote običnih Iranaca koji pate od kolebanja, agonije i sukoba tokom burnih vremena invazije Mongola.

Saadija pozdravlja mladić iz Kašgara tokom časa u Buhari.

Saadi pominje sakupljače meda u Azerbejdžanu koji se plaše pljački Mongola. Konačno se vraća u Persiju gde se sastaje sa prijateljima iz detinjstva u Isfahanu i drugim gradovima. U Horasanu se sprijateljio sa turskim emirom po imenu Tugral. Saadi se pridružio njemu i njegovim ljudima na putu do Sinda gde upoznaje Pir Putura, pratioca persijskog sufija velikog gospodara Šejka Usmana Marvandvija (11171274).[4] Takođe piše u svojim spisima o putovanjima sa turskim emirom Tugralom u Sind (Pakistan preko reke Ind i pustinje Tar), Indiju (pogotovo Somnat, gde nailazi na Bramane), i srednju Aziju (gde upoznaje ljude koji su preživeli invaziju Mongola kod Harezma). Tugral unajmljuje Hindu stražare. Tugral kasnije ulazi u službu bogatog Delhi Sultanata i Saadi je pozvan u Delhi i kasnije posećuje vezira Gudžarata. Tokom boravka u Gudžaratu, Saadi saznaje više o Hindusima i posećuje veliki hram u Somnati, odakle beži zbog neprijatnog susreta sa bramanima. Saadi se vratio u Širaz pre 1257. godine (godina kada je završio Bustan). Saadi je u svojoj poeziji oplakivao pad Abasidskog halifata i uništenje Bagdada od strane Mongola, koje je vodio Hulagu, u februaru 1258. godine.

Kada se ponovo pojavio u rodnom gradu Širazu, verovatno je bio u kasnim četrdesetim godinama. Širaz, pod vladavinom Atabaka Abubakra Sada ibna Zengija (123160), salguridskog vladara provincije Fars, uživao je period relativnog mira. Saadi ne samo da je bio pozdravljen pri dolasku u grad, nego mu je ukazano veliko poštovanje od strane vladara i ubrajao se među velikanima provincije. Neki od Saadijevih najpoznatijih hvalospeva su napisani u znak zahvalnosti i veličanja vladajuće kuće i stavljeni nalaze se na početku njegovog znamenitog dela Bustana. Ostatak života Saadi je, izgleda, provedeo u Širazu.


Dela[uredi | uredi izvor]

Prva strana Bustana, iz mogulskog manuskripta.

Saadijeva najpoznatija dela su Bustan (Voćnjak) završen 1257. godine i Đulistan (Ružičnjak) iz 1258. godine.[5] Bustan je napisan u stihu. Sastoji se od priča koje prigodno ilustruju standardne vrline preporučene muslimanima (pravda, plemenitost, skromnost, zadovoljstvo) i razmišljanja o ponašanju derviša i njihovim ekstatičkim običajima. Gulistan je većinski pisan u prozi i sadrži priče i lično doživljene anegdote. Tekst je protkan raznim kratkim pesama koje sadrže aforizme, savete, i duhovita razmišljanja, pokazujući Saadijevu duboku svest o apsurdnosti ljudske egzistencije. Sudbina onih koji zavise od promenljivih raspoloženja vladara je u suprotnosti sa slobodom derviša.[5] O značaju profesija Saadi piše:

O najdraži svojih očeva, naučite zanat jer se na imovinu i bogatstvo sveta ne treba oslanjati; takođe, srebro i zlato su prilika da budeš u opasnosti jer ih ili može lopov ukrasti odjednom ili vlasnik postepeno trošiti; ali profesija je živa fontana i trajno bogatstvo; i iako profesionalan čovek može izgubiti bogatstva, to nije važno jer je profesija sama po sebi bogatstvo i gde god išli, uživaćete poštovanje i sedeti na visokim mestima, dok će oni koji ne znaju zanat skupljati mrvice i doživeti poteškoće.

Saadi je takođe zapamćen kao panegirista i liričar i autor je mnogih oda koje prikazuju ljudska iskustva, a takođe je autor specifičnih oda kao što je jadikovanje nad padom Bagdada nakon mongolske invazije 1258. godine. Njegovi tekstovi se nalaze u Gazalijat (Lirika), a njegove ode u zbirci Kasaida. Takođe je poznat po velikom broju dela na arapskom jeziku. U Bustanu, Saadi piše o čoveku koji priča o svom životu za vreme bitke sa Mongolima:[6]

U Isfahanu sam imao prijatelja koji je bio ratoboran, vatren i lukav....posle dugog vremena sam ga sreo: „O lovcu na tigrove! uzviknuo sam, šta te je učinilo da izgledaš oronulo kao stari lisac?“ Nasmejao se i rekao: „Od dana rata protiv Mongola, izbacio sam iz glave misli o borbi. Tada sam video zemlju prošaranu kopljima poput šume od trske. Podigala se kao dim prašina sukoba; ali kada sreća nema, od kakve je koristi bes? Ja sam onaj koji, u borbi, može koplje proturiti kroz prsten u šaci; ali, kako se moja zvezda i ja nismo sprijateljili, okružili su me sa svih srtrana. Iskoristio sam priliku za beg, jer se samo budala bori sa sudbinom. Kako mi moj šlem i oklop mogu pomoći, kada mi moja blistava zvezda ne pokazuje naklonost? Kada ključ pobede nije u šaci, niko ne može probiti vrata pohoda golim rukama.

Neprijatelj je bio kao čopor leoparda, a svi jaki kao slonovi. Glave heroja su bile obložene gvožđem, kao i kopita konja. Terali smo svoje arapske pastuve i kad su obe vojske naišle jedna na drugu, reklo bi se da su srušilo nebo na zemlju. Od kiše strela, koje su padale kao grad, oluja smrti se rađala na svakom koraku. Nijedan od naših vojnika nije izašao iz borbe a da mu oklop nije bio natopljen krvlju. Nisu naši mačevi bili tupi, već je to bila osveta zvezda loše sreće. Nadjačani, predali smo se, kao što bi se riba predala, i iako je zaštićena krljuštom, uhvaćena je kukom i mamcem. Pošto je sreća okrenula svoje lice, beskoristan je bio naš štit protiv strela sudbine.

Adamovi sinovi[uredi | uredi izvor]

Kopija Saadijevih radova bošnjačkog učenjaka Safvet beg Bašagića (1870—1934)

Saadi je poznat po svojim aforizmima, od kojih je najpoznatiji Bani Adam (Adamovi sinovi), koji je deo Gulistana. Na delikatan način poziva na rušenje svih barijera između ljudskih bića.

بنى‌آدم اعضای یک پیکرند
که در آفرینش ز یک گوهرند
چو عضوى به درد آورَد روزگار
دگر عضوها را نمانَد قرار
تو کز محنت دیگران بی‌غمی
نشاید که نامت نهند آدمی
Ljudi su dijelovi jednoga tijela
Jer čovjek je stvoren od iste materije.
Kad jedan dio oboli
Ni drugi ne ostaju u miru.
Ti, koji se ne brineš za nevolje drugih
Nisi dostojan da te zovu čovjekom.[7]

Inspiracija za te stihove je hadis, ili izreka, proroka Muhameda u kojem kaže: „Primer vernika (Muslimana) u svojoj naklonosti, milosti i sažaljenju za druge se vidi na primeru tela. Kada boli bilo koji ud, celo telo reaguje nesanicom i groznicom.“”[8]

Legat i poetski stil[uredi | uredi izvor]

Saadi pravi razliku između duhovnih i praktičnih, ili svetovnih aspekata života. U Bustanu, na primer, duhovni Saadi koristi zemaljski svet kao odskočnu dasku da sebe odvede van zemaljskih carstava. Slike u Bustanu su delikatne po prirodi i umirujuće. U Gulistanu, s druge strane, svetovni Saadi smanjuje duhovnost da dodirne srce svojih suputnika. Ovde su slike živopisne i, zahvaljujući Saadijevoj spretnosti, ostaju trajno u umu čitaoca. Takođe je realistična podela: šejh koji propoveda u tekiji doživljava potpuno drugačiji svet od trgovca koji prolazi kroz grad. Jedinstvena stvar u vezi Saadija je da otelovljuje i sufiju i šejha i putujućeg trgovca. Oni su, kako i sam kaže, dva zrna badema u istoj ljusci.

Saadijev stil proze, opisan kao „jednostavan, ali nemoguć za imitirati“ teče prilično prirodno i bez napora. Njegova jednostavnost, međutim, zasniva se na semantičkoj mreži sastavljenoj od sinonimije, homofonije, i oksimorona poduprtih unutrašnjim ritmom i spoljašnjom rimom.

Glavni među ovim radovima je Geteov West-Oestlicher Divan. Andre de Rier je bio prvi Evropljanin koji je predstavio Saadija na Zapadu, putem delimičnog francuskog prevoda Đulistana 1634. godine. Adam Olearius se ubrzo pojavio sa potpunim prevodom Bustana i Đulistana na nemački 1654. godine.

U svojim Predavanjima o Estetici, Hegel je pisao:

Panteistička poezija je imala, mora se priznati, viši i slobodniji razvoj u islamskom svetu, pogotovo među Persijancima ... Puno cvetanje persijske poezije dolazi do vrhunca potpunog preobražaja u govoru i nacionalnom karakteru, kroz Mohamedianizam ... U kasnijim vremenima, poezija ovog reda [Firdovsijeva epska poezija] je imala nastavak u ljubavnoj epici izuzetne nežnosti i slasti; ali je usledio preokret ka didaktici, u kojoj je, sa bogatim životnim iskustvom, Saadi bio gospodar pre nego što je potonula u dubine panteističkog miticizmav koji je učen i preporučen u neverovatnim pričama i legendarnim naracijama velikog Džalal-ed-Din Rumija.

Aleksandar Puškin, jedan od najslavnijih ruskih pesnika, citirao je Saadija u svom delu Evgenije Onjegin, „kao što je Saadi pevao u ranijim godinama, 'neki su daleko, neki su mrtvi'.“Đulistan je imao uticaja na bajke Žan de Lafontena. Bendžamin Frenklin je takođe u jednom od svojih dela, DLXXXVIII Priča o proganjanju, citirao jednu od Saadijevih priča iz Bustana, navodno ne znajući izvor. Ralf Voldo Emerson je takođe bio zainteresovan za Saadijeva dela, sam doprinoseći nekim izdanjima prevoda Saadijevih dela. Emerson, koji je čitao Saadija samo u prevedenom obliku, poredio je njegovo pisanje sa Biblijom, u smislu mudrosti i lepote naracije.

Treće ime francuskog fizičara Nikolas Leonard Sadi Karno-a je uzeto iz Saadijevog imena. Izabrao ga je njegov otac, Lazar Karno.


Mauzolej[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b http://www.iranicaonline.org/articles/sadi-sirazi
  2. ^ The City – Kathryn Hinds – Google Books. Books.google.com.pk. Pristupljeno 13. 08. 2012. 
  3. ^ „The Bustan of Sadi: Chapter III. Concerning Love”. Sacred-texts.com. Pristupljeno 13. 08. 2012. 
  4. ^ Personal Observations on Sindh: The Manners and Customs of Its Inhabitants ... – Thomas Postans – Google Boeken. Books.google.com. Pristupljeno 13. 08. 2012. 
  5. ^ a b „Sa'di's "Gulistan". World Digital Library. Pristupljeno 27. 05. 2017. 
  6. ^ „The Bustan of Sadi: Chapter V. Concerning Resignation”. Sacred-texts.com. Pristupljeno 13. 08. 2012. 
  7. ^ Trako, Salih (1989). Đulistan. Sarajevo: El-Kalem. str. 38. 
  8. ^ [Sahih Bukhari 5665, Sahih Muslim 2586]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]