Svetozar Ritig
| svetozar ritig | |
|---|---|
 Svetozar Ritig | |
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 6. april 1873. |
| Mesto rođenja | Brod na Savi, Austrougarska |
| Datum smrti | 21. jul 1961. (88 god.) |
| Mesto smrti | Zagreb, NR Hrvatska, FNR Jugoslavija |
| Profesija | sveštenik |
| Delovanje | |
| Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba |
Msgr. dr. Svetozar Ritig (hrv. Svetozar Rittig; Brod na Savi, 6. april[1] 1873 – Zagreb, 21. jul 1961) bio je hrvatski sveštenik, crkveni istoričar, teolog i političar.
Župnik i crkveni istoričar[uredi | uredi izvor]
Studirao je bogosloviju u Sarajevu, Đakovu, Beču i Rimu, a zaređen za sveštenika 1895. godine. Neko je vreme bio sekretar biskupa Josipa Juraja Štrosmajera, čije je političke ideje prihvatio. Predavao je crkvenu istoriju u Đakovu i na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Neko je vreme bio urednik Katoličkog lista u Zagrebu. Doktorirao je u Beču 1902. godine. Objavljivao je naučne radove iz crkvene istorije.
Župnik centralne zagrebačke župe[uredi | uredi izvor]
Godine 1915. bio je imenovan župnikom župe Sv. Blaža, a 1917–1941. bio je župnik centralne zagrebačke župe Sv. Marka. Istakao se zaslugama za Crkvu i u znak priznanja imenovan za papinskog tajnog komornika i opata sv. Helene od Podborja. Penzionisan je 1954, ali je kao naučnik ostao aktivan i dalje.
Bio je čovek velikog obrazovanja i širokog duha. Njegov župni dom na Gornjem gradu u Zagrebu bio je sastajalište umetnika i intelektualaca. Razvio je karitativnu delatnost, pokrenuo župski list. Uz pomoć Meštrovića i Joze Kljakovića obnovio je i umetnički obogatio crkvu sv. Marka na Markovom trgu u Zagrebu.
Hrvatska crkvena istorija i Staroslovenski institut[uredi | uredi izvor]
Glavni mu je naučni interes bio hrvatska crkvena istorija za koju je ostavio vredne priloge. Njegovo najvažnije naučno delo je Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, s osobitim obzirom na Hrvatsku, I. sveska od 863 – 1248 (Zagreb 1910). Godine 1947. postao je redovni član JAZU.
U Zagrebu je pokrenuo osnivanje staroslovenske akademije, kao nastavak ugasle krčke, koja je 1952. prerasla u Staroslovenski institut. Na njegovom je čelu bio sve do smrti. Institut (kasnije zavod) nosio je od 1961. do 1997. njegovo ime, a danas ima prvobitni naziv.
Političko delovanje[uredi | uredi izvor]
U politiku je ušao kao pristalica Štrosmajerove politike. Zalagao se za ujedinjenje južnoslovenskih naroda na federalističkim načelima, čemu je ostao veran do smrti.
U Austrougarskoj[uredi | uredi izvor]
Bio je član Stranke prava, koja je od 1905. bila članica Hrvatsko-srpske koalicije. Bio je zastupnik kotara Đakovo u Saboru od 1908. do 1918. godine. Godine 1917. Otputovao je u Švajcarsku, uspostavljajući vezu između Sabora i emigrantskog Jugoslovenskog odbora. Godine 1918. Postao je član Narodnog vijeća SHS-a.
U Kraljevini SHS/Jugoslaviji[uredi | uredi izvor]
Nakon uspostave Kraljevine SHS pridružio se partiji Hrvatska zajednica. Bio je član Privremenog narodnog predstavništva od 1919. do 1920. Godine 1919. u ime katoličkih biskupa Kraljevine SHS sastavio je memorandum za Vatikan, tražeći priznanje nove države i lično ga predao papi. Uzastopno je bio biran za zastupnika u Gradskom zastupništvu Zagreba, tako da je na toj funkciji bio od 1917. do 1932. godine. Insistirao je na potrebi radikalnijeg rešavanja socijalnih problema.
Nakon proglašenja Šestojanuarske diktature, Ritig se, kao uvereni pobornik jugoslovenske ideje, stalno začlagao za hrvatsko-srpsko pomirenje i za postizanje kompromisa s dvorom. Vodio je tzv. Poklonstvenu delegaciju kralju Aleksandru u Beograd.
Na sednici Gradskog veća Zagreba, 28. novembra 1929, održao je govor u kojem je žestoko kritikovao delovanje Ante Pavelića, koji se u emigraciji stavio u službu italijanskih i mađarskih ciljeva. U ovom govoru upotrebio je parolu Ne tražimo tuđe, ali ne dajemo ni svoje!, koju je, efektno skraćenu (Tuđe nećemo – svoje ne damo!) upotrebio Josip Broz Tito u jednom govoru na Visu 1944. i ubrzo je postala čuvena.[2]
Nakon atentata na kralja Aleksandra, godine 1934, bio je četvrti potpisnik memoranduma za uređenje unutrašnjih prilika u Kraljevini Jugoslaviji, upućenog regentu princu Pavlu. Prvi je potpisnik bio zagrebački nadbiskup Antun Bauer, drugi nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, treći splitski biskup Bonefačić. Sledili su potpisi četrdesetak najuglednijih ljudi iz Hrvatske. Tekst memoranduma pripisuje se Ivanu Meštroviću, a prvi zahtev bio je puštanje Mačeka iz zatvora.[3]
Kada su u Zagreb počele da dolaze izbeglice iz nacističke Nemačke, naročito jevrejski begunci pred holokaustom, osnovao je 1936. crkveni odbor za njihovo zbrinjavanje.
Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]
Nakon uspostave NDH, ustaška vlast ga je planirala uhapsiti krajem juna 1941. godine. Doznavši za to, 30. juna 1941. otišao je iz Zagreba k svome bratu u Novi Vinodolski, na područje koje je okupirala Italija, a krajem avgusta u Selce. Ubrzo, preko organizacije Komunističke partije Hrvatske u Selcima, stupio je u kontakt s Narodnooslobodilačkim pokretom i novčano ga pomagao.
Dva dana po kapitulaciji Italije, 10. septembra 1943, organizovan je njegov put kolima u Otočac, gde se susreo sa predsednikom AVNOJ-a dr Ivanom Ribarom, Andrijom Hebrangom i drugim vođama Narodnooslobodilačkog pokreta. Drugi dan vratio se u Selce. Nekoliko dana kasnije pratio je dr Ivana Ribara u poseti krčkom biskupu dr Josipu Srebrniću, kojega su pokušali nagovoriti da pruži podršku Narodnooslobodilački pokretu i pošalje nekoliko svojih sveštenika za verske referente na oslobođenu teritoriju. Srebrnić je to odbio, a godinu dana kasnije uputio je kleru svoje biskupije okružnicu kojom je osudio NOP i zabranio saradnju s njim.
Na Drugom zasedanju ZAVNOH-a u Plaškom, 12. oktobra 1943, održao je govor, koji je štampan u Vjesniku Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte Hrvatske u broju od 20. novembra 1943. kao uvodni tekst, a dvaput je štampan i kao brošura na ciklostilu.
Posleratna karijera[uredi | uredi izvor]
Bio je imenovan predsednikom komisije za verske poslove NR Hrvatske. Posle rata Ritig je biran na razne političke dužnosti. Bio je poslanik u Ustavotvornoj, Saveznoj skupštini i u Saboru NR Hrvatske. Od 1946. do 1954. bio je ministar bez portfelja u vladi NRH.
Zalagao se za potpisivanje sporazuma između Jugoslavije i Vatikana, do čega je konačno došlo tek 1966, nakon njegove smrti.
Umro je 21. jula 1961. godine u Zagrebu.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Stanojević, Stanoje (ur.) Narodna enciklopedija : srpsko-hrvatsko-slovenačka, sv. 3/4., Bibliografski zavod d.d., Zagreb, [1925.]-1929. pp. 951.
F. RITTIG SVETOZAR DR., historik (6/4 1873, Brod na Savi).
- ^ Posljednji krvavi događaji i strahovita otkrića uzbuđuju savjest i dušu svakog našeg građanina, a vjekovni neprijatelji hrvatskog naroda trljaju zadovoljno svoje ruke i vrebaju na naš teritorij, na naš hrvatski, na naš državni teritorij. (…) Gospodo! Grad Zagreb je postao velik po tome, što je on nosilac i apostol ove jugoslavenske misli, kao narodnog vjerovanja i ispovijedi svih nas, koji smo sa tri imena bili razdvojeni u nekoliko država. Mi znamo da nad našom zemljom ima oblaka, ali otvoreno ovdje kažemo, da za nas Hrvate druge obećane zemlje nema nego Jugoslavija. Nema je, jer rješenje svih naših želja i svih naših težnja jedino je moguće u Jugoslaviji, jer ona obuhvaća čitav naš teritorij u kome žive Hrvati. Zato sav onaj rad dr. Pavelića, generala Sarkotića i ne znam kako se sve tko od njih zove, kao i njihovih drugova, ne izvire iz genija hrvatskog naroda, ne izvire iz njegove kulturne tradicije i političkih interesa, nego iz službe tuđinskoj misiji, tuđinskoj politici. (…) Zar nije zločin igrati se sudbinom Dalmacije, u kojoj se rodila hrvatska državna misao? (…) Nema, gospodo, Hrvatske bez Dalmacije! Nema ni Jugoslavije bez Dalmacije! Mi poštujemo veliku talijansku kluturu. Mo smo s talijanskim narodom stajali i stojimo u uskim vezama, želimo to i dalje, jer smo narod miroljubiv i ne tražimo tuđe, ali ne dajemo ni svoje! (Petešić, pp. 133-134)
- ^ Petešić 1982, str. 132.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Jugoslovenski savremenci: ko je ko u Jugoslaviji. „Sedma sila“, Beograd 1957, 610. str.
- Enciklopedija Jugoslavije (knjiga sedma). „Jugoslavenski leksikografski zavod“, Zagreb 1968, 83-84. str.
- Petešić, Ćiril (1982). Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945. Zagreb: Vjesnikova pres-agencija i Globus. str. 130—154.
