Sibirski Tatari
| Себер татарлар, Seber tatarlar | |
|---|---|
| Regioni sa značajnom populacijom | |
 Rusija | 6.779[1] (2010) |
| Jezici | |
| sibirskotatarski | |
| Religija | |
| sunitski islam, šamanizam | |
| Srodne etničke grupe | |
| nekoliko sibirskih etničkih grupa | |
Sibirski Tatari (st. себер татарлар, seber tatarlar), grupa su Tatara koja živi u šumama i stepama južnog Sibira sve do planine Ural i reke Jenisej u Rusiji. Potomci su tatarskog stanovništva Sibirskog kanata, koji je Rusko carstvo osvojilo 1582. Sibirski Tatari sebe nazivaju Jerle Kaluk („stariji nastanjenici”) da bi se istakli od Volških Tatara koji žive na jugozapadu, u Republici Tatarstan.[2] Broj Sibirskih Tatara je procenjena na između 6.779[1] i 210.000[3][4]. U verskom pogledu, Sibirski Tatari delom praktikuju tradicionalna verovanja (šamanizam), a delom su islamske veroispovesti. Govore sibirskotatarskim jezikom, koji spada u tatarsku grupu turkijske porodice jezika.
Populacija[uredi | uredi izvor]
Tatara u Sibiru ima oko 500.000, od toga se kao Sibirski Tatari na popisu stanovništva Rusije 2002. izjasnilo oko 9.611 osoba,[5] a 2010. samo 6.779[1]. Stvaran broj Sibirskih Tatara procenjen je na oko 210.000,[3][4] od kojih se većina izjašnjava kao Tatari.
Podgrupe[uredi | uredi izvor]
Sibirski Tatari se dele na tri glavne grupe, koje su dalje podeljene na veći broj manjih:[3]
- Tobolsko-irtiški Tatari (naseljavaju Tjumensku, Kurgansku i Omsku oblast):
- Tjumensko-turinski Tatari;
- Tobolski Tatari;
- Zabolotni Tatari (Jaskolbinski Tatari);
- Kurdačko-sargatski Tatari;
- Tarski Tatari;
- Barabinski Tatari (naseljavaju Novosibirsku oblast):
- Barabinsko-turaški Tatari;
- Ljubejsko-tunuski Tatari;
- Tereninsko-čojski Tatari;
- Tomski Tatari (naseljavaju Tomsku, Kemerovsku i Novosibirsku oblast):
- Kalmaci (Kalmački Tatari);
- Čati (Čatski Tatari);
- Euštinci (Euštinski Tatari);
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Russian Census 2010: Population by ethnicity Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. decembar 2013) (jezik: ruski)
- ^ Bennigsen & Wimbush 1986, str. 231–232
- ^ a b v Tomilov N. A. (2003). „Sibirskie tatarы”. Muzeй arheologii i эtnografii OmGU. Kafedra эtnografii i muzeevedeniя Omskogo gosudarstvennogo universiteta. Arhivirano iz originala 29. 06. 2019. g. Pristupljeno 26. 06. 2019.
- ^ a b Tatarы sibirskie // Rossiйskiй эtnografičeskiй muzeй.
- ^ „Siberian Tatars”. Arhivirano iz originala 27. 02. 2002. g.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Bennigsen, Alexandre; Wimbush, S. Enders (1986). „The Siberian Tatars”. Muslims of the Soviet Empire : A Guide. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 231—232. ISBN 978-0-253-33958-4.