Pređi na sadržaj

Filip Filipović (vaterpolista)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Filip Filipović
Filip Filipović na utakmici protiv Brazila na Olimpijskim igrama 2016.
Lični podaci
Datum rođenja (1987-05-02)2. maj 1987.(37 god.)
Mesto rođenja Beograd, SFRJ
Državljanstvo Srbija
Visina 1,97 m
Igračke informacije
Pozicija krilo
Jača ruka leva
Trenutni klub Olimpijakos
Broj 10
Seniorska karijera
GodineKlubovi
2001—2009 Partizan
2009—2012Pro Reko
2012—2014Radnički
2014—2020Pro Reko
2020—2021Solnok
2021—2023Olimpijakos
2023—Novi Beograd
Reprezentativna karijera
2003—2021 SCG / Srbija

Filip Filipović (Beograd, 2. maj 1987) je srpski vaterpolista, višestruki olimpijski, svetski i evropski šampion, više puta proglašavan za najboljeg svetskog i evropskog vaterpolistu. Sa četiri medalje, uključujući dve zlatne, jedan je od najtrofejnijih srpskih olimpijaca.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Vaterpolo je počeo da trenira sa sedam godina u školi Partizana.

Partizan[uredi | uredi izvor]

Sa 14 godina debitovao je za prvi tim Partizana kod Dejana Udovičića. Standardni prvotimac crno-belih postao je u sezoni 2001/2002 kada je osvojio prvu duplu krunu. U narednih sedam godina bio je član Partizana sa kojim je još tri puta bio osvajač Prvenstva i Kupa Srbije.

Pro Reko[uredi | uredi izvor]

Sa 22 godine napustio je srpski vaterpolo i potpisao ugovor sa italijanskim gigantom Pro Rekom. U prvoj sezoni igrao je zajedno sa Vanjom Udovičićem i Slobodanom Nikićem. Došli su do naslova prvaka Evrope, Italije i Superkupa Evrope. U narednoj sezoni stigao je do titule u Prvenstvu Italije i Evropi. U sezoni 2011/2012 pored titule u Italiji osvojio je Regionalnu ligu. Pred početak Olimpijskih igara 2012, Pro Reko je odlučio da zbog finansijskih problema da otkaz svim strancima.

Radnički[uredi | uredi izvor]

Nakon Olimpijskih igara u Londonu, Filipović se vratio u srpski vaterpolo. Nakon razgovora sa Partizanom i Zvezdom, odlučio se da prihvati ponudu Radničkog iz Kragujevca.[1] U Kragujevcu je proveo dve godine i osvojio Kup Evrope 2013. godine, a naredne godine bili su vicešampioni Evrope. Na domaćoj sceni nisu uspevali da pariraju Crvenoj zvezdi od koje su poraženi i u Superkupu Evrope 2013. Nakon dve godine Filipović i Radnički su se rastali, uz neisplaćene obaveze kluba prema igraču. Sportska arbitraža Olimpijskog komiteta Srbije 2015. presudila je u korist Filipovića.[2]

Povratak u Pro Reko[uredi | uredi izvor]

Nova, stara luka za Filipovića od 2014. godine je u Đenovi. Zaigrao je po drugi put za Pro Reko sa kojim je potvrdio titule Lige šampiona, Superkupa Evrope, te duple krune u Italiji. Pro Reko je napustio u leto 2020. i prešao u mađarski Solnok.

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Sa 16 debitovao je za seniorsku reprezentaciju. Selektor Nenad Manojlović je poveo Filipovića na Evropsko prvenstvo 2003. u Kranju gde je Srbija i Crna Gora osvojila zlatnu medalju, mada nije ulazio u igru. Od tada do danas odigrao je 367 utakmica i postigao 643 gola. Drugi je na listi najboljih strelaca reprezentacije Srbije svih vremena iza Aleksandra Šapića.

Olimpijske igre[uredi | uredi izvor]

Tri puta je nastupao na Olimpijskim igrama. Na debiju 2008. godine pored starijih i iskusnijih igrača nije imao punu minutažu. Na letnjim olimpijskim igrama 2012. godine sa reprezentacijom Srbije osvojio je bronzanu medalju, a uvršten je u idealni tim turnira.[3] Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. sa reprezentacijom Srbije je osvojio zlatnu medalju. Uz to ponovio je uspeh sa prethodnih, uvršten je u idealni tim, ali i proglašen za najkorisnijeg igrača turnira.[4][5]

Svetska prvenstva[uredi | uredi izvor]

Debitovao je u Melburnu 2007. kada je srpski tim porazom od Španije zauzeo četvrto mesto. Na narednom, u Rimu 2009. po prvi put pod imenom Srbija došao je do zlatne medalje i uz 20 golova bio najbolji strelac turnira. U Šangaju 2011 poražen je u finalu, ali je proglašen za najboljeg igrača prvenstva.[6] Bio je učesnik Svetskog prvenstva 2013. u Barseloni kada je Srbija završila kao sedma, ali i one koja je u Kazanju 2015. došla do zlatne medalje. Na poslednjem odigranom šampionatu sveta, u Budimpešti 2017. osvojio je bronzu. Odlukom selektora da odmori standardne igrače, propustio je Svetsko prvenstvo 2019.[7]

Evropska prvenstva[uredi | uredi izvor]

U Kranju 2003. godine započeo je takmičenje na šampionatima Evrope zlatnom medaljom. Isti uspeh ponovio je i 2006. godine u Beogradu. U Malagi 2008. godine pretrpeo je poraz u finalu od Crne Gore i osvojio srebro, dok je 2010. godine u Zagrebu bio treći. Od 2012 do 2018. godine sa reprezentacijom Srbije bio je četiri puta prvak Evrope. Te 2018. godine u Barseloni predvodio je, po prvi put na Evropskom prvenstvu Srbiju kao kapiten i proglašen za najboljeg igrača turnira.[8] Na Evropskom prvenstvu 2020. predvodio je Srbiju do petog mesta u Budimpešti uz deset postignutih golova.

Ostala takmičenja[uredi | uredi izvor]

Najviše medalja sa reprezentacijom Filipović je osvojio kroz Svetsku ligu. Jedanaest medalja, do čega deset zlatnih. Desetu je osvojio 2019. u Beogradu čime je postao jedan od rekordera u ovom takmičenju.[9]. U Ruzi 2017. osvojio je prvi trofej kao kapiten.[10]. Sa Svetskog kupa nosi dva zlata, iz Budimpešte 2006. i Oradee 2010, dok je na Mediteranskim igrama osvojio medalju više. Bronzu iz Almerije 2005, te zlata iz Peskare 2009. i Taragone 2018.

Juniorska reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Sa juniorskom reprezentacijom osvojio je Evropsko prvenstvo 2002. godine u Bariju, 2004. godine na Malti, 2005. u Sofiji i 2006. godine u Velikom Varadinu. Pored ovih zlata, sa Evropskog prvenstva za juniore ima i bronzu iz Hagena osvojenu 2001. godine. Na Svetskom prvenstvu za juniore trijumfovao je 2003. u Napulju i 2005. u Argentini.

Nagrade i priznanja[uredi | uredi izvor]

  • „Majska nagrada” Sportskog saveza Srbije 2007
  • Najbolji vaterpolista Evrope za 2009, 2014[11], 2016[12]. i 2018[13]. po izboru LENa
  • Najbolji strelac Svetskog prvenstva u Rimu 2009. (20 golova), finalnog turnira Svetske lige 2014. (17 golova), Olimpijskih igara 2016. (19 golova)
  • Najbolji igrač Svetskog prvenstva u Šangaju 2011, Evropskog prvenstva 2018.
  • Najbolji igrač sveta za 2011,[14] 2014.[15] i 2021.[16] po izboru FINA
  • Sportista godine 2016. od strane Olimpijskog komiteta Srbije[17]
  • Najbolji vaterpolista u 2015. po izboru sajta "Vaterpolo svet"
  • Američki časopis „Swimming world” ga je proglasio za najboljeg vaterpolistu 2016. godine.[18]
  • Član idealnog tima na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. i Riju 2016. godine
  • Sportista godine 2021. od strane Olimpijskog komiteta Srbije[19]

Klupski trofeji[uredi | uredi izvor]

Partizan

Pro Reko

Radnički

Solnok

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]