Bitka za Batan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka za Batan
Deo Drugog svetskog rata

Situacija na bojištu krajem januara 1942.
Vreme8. decembar 19419. april 1942.
Mesto
poluostrvo Batan, Luzon.
UzrokJapanska invazija Filipina decembra 1941.
Ishod Japanska pobeda
Teritorijalne
promene
Japanci osvojili poluostrvo Batan.
Sukobljene strane
 SAD
 Filipini
 Japansko carstvo
Komandanti i vođe
Daglas Makartur
general Džonatan Vejnrajt
general Masaharu Homa
Jačina
oko 80.000[1]
oko 40.000[1]
Žrtve i gubici
10.000+ ubijenih
20.000 ranjenih
70.000 zarobljenih[1]
7.000 ubijenih i ranjenih
10.000 obolelih[1]

Bitka za Batan (engl. Battle of Bataan), vođena od januara do aprila 1942, bila je deo japanske ofanzive na Pacifiku tokom Drugog svetskog rata. Borbe na Batanu vođene su u vreme kad su Japanci munjevito osvajali ogromna prostranstva Dalekog istoka, ne nailazeći nigde na ozbiljniji otpor. Gledane u tom svetlu, tromesečne borbe američke i filipinske vojske protiv Japanaca, na prostoru od nekoliko stotina kvadratnih kilometara, delovale su, uprkos teškom porazu, kao nada i ohrabrenje za SAD i njihove saveznike.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Japanska invazija Filipina počela je 8. decembra 1941, sutradan posle bitke kod Perl Harbora, udarom japanske avijacije po aerodromima: već prvog dana, i onako slabo američko vazduhoplovstvo (oko 280 zastarelih mašina) prepolovljeno je, a do 12. decembra ostalo je malo aviona sposobnih za dejstvo. Snagama japanske 14. armije (2 pešadijske divizije i 1 brigada, pod komandom generala Masaharu Homa), koju su podržavale 3. flota (2 bojna broda, 5 teških, 3 lake krstarice i 14 razarača), 5. vazduhoplovna grupa sa Tajvana (20 eskadrila) i 4. divizija nosača aviona i 2 nosača hidroaviona, suprotstavila se Filipinska armija pod komandom generala Daglasa Makartura, jačine oko 11 nepotpunih divizija, podeljenih u 3 grupe: Severnoluzonska (4 pešadijske divizije i 1 konjički puk, general Džonatan Vejnrajt), Južnoluzonska (2 divizije, general Džordž Parker) i Visajansko-mindanaoska (3 divizije, general Viljem Šarp) - koja je branila srednje i južne Filipine, uz 2 divizije u rezervi kod Manile.[2]

Japanski desanti i pad Manile[uredi | uredi izvor]

Američka Azijska flota (1 teška i 2 lake krstarice, 13 razarača i 19. podmornica) napustila je Filipine već 10. decembra. Nakon više uspešnih manjih desanata na severnu i južnu obalu Luzona 10-12. decembra, ostrvu Mindanao (20. decembra) i ostrvu Holo (24. decembra), preduzetih za zbunjivanje protivnika, japanska glavnina iskrcala se na severnom Luzonu 22. decembra. Slaba i razvučena Severnoluzonska grupa nije mogla da spreči desant, niti nadiranje Japanaca u unutrašnjost; slično se desilo i na južnom Luzonu, gde se 24. decembra iskrcala japanska 16. pd i počela nastupanje prema Manili. U uverenju da neće biti u stanju da spreči pad Manile, general Makartur doneo je 24. decembra odluku o povlačenju svih snaga na Luzonu na poluostrvo Batan. Napuštena Manila pala je 2. januara 1942.[2]

Odstupajući pred japanskom 14. armijom, američko-filipinske snage organizovale početkom januara 1942. odsudnu odbranu poluostrva Batan (koje sa zapada i jugozapada zatvara prilaz Manili) da bi osloncem na ostrvo Korehidor zatvorili zaliv Manile. Prva, glavna odbrambena linija pružala se od Mabatanga do Maubana, a druga od Oriona na Bagak (engl. Bagac). Liniju Mabatang-Mauban zaposeli su 1. i 2. korpus filipinske armije, a jug poluostrva branile su od eventualnog pomorskog desanta razne jedinice objedinjene pod jednom komandom (engl. Service Command Area). Ukupno, Batan je branilo oko 80.000 slabo naoružanih i obučenih vojnika, od toga oko 5.000 Amerikanaca, pod komandom generala Daglasa Makartura.[1]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Prva linija[uredi | uredi izvor]

Na osnovu iskustava iz prethodnih borbi na Filipinima, Japanci su očekivali da će lako osvojiti poluostrvo, pa su 9. jauara 1942. počeli napad samo sa 65. pešadijskom brigadom, ojačanom pešadijskim, tenkovskim i oko 4 artiljerijska puka, ali su postepeno morali uvesti u borbu i 16. pešadijsku diviziju. Do 17. januara uspeli su da potisnu levo krilo filipinskog 2. korpusa i da ga klinom odvoje od 1. korpusa, a do 21. januara da izbiju na zapadni drum.[1]

Druga linija[uredi | uredi izvor]

Tako je ozbiljno ugrožena odstupnica filipinskog 1. korpusa, zbog čega su američko-filipinske snage bile prinuđene da se povuku na liniju Orion-Bagak. Na nju su Japanci navalili 26. januara: u prvom naletu probili su front na desnom krilu filipinskog 1. korpusa i u pozadini odbrambene linije obrazovali nekoliko odvojenih džepova, dok su napadi na 2. korpus ostali bez rezultata.[1]

U žestokim borbama do polovine februara, američko-filipinske snage opkolile su i većim delom uništile uklinjene japanske delove, i do 17. februara ponovo uspostavile liniju odbrane. U međuvremenu, okončana je borba i sa japanskim delovima iskrcanim 22/23. januara i 1/2. februara na jugozapadnu obalu Batana, potpunim uništenjem dva bataljona japanske 16. pešadijske divizije.[1]

Japanski gubici i pojačanja[uredi | uredi izvor]

Posle pretrpljenog neuspeha stanje jedinica japanske 14. armije, pod komandom generala Masaharu Homa, na Luzonu postalo je veoma teško. Gubici 16. pešadijske divizije i 65. brigade iznosili su oko 7.000 ubijenih i ranjenih, a preko 10.000 vojnika obolelo je od raznih tropskih bolesti. Sredinom februara Japanci su na Batanu imali svega 3.000 vojnika sposobnih za borbu. Brojno mnogo jače američko-filipinske snage propustile su priliku da protivudarom potpuno razbiju Japance. Ali i njihovo stanje bilo je teško: zbog izrazite prevlasti Japanaca na moru i u vazduhu, u blokiranim jedinicama na Batanu vladale su epidemije i glad.[1]

Kao rezultat slabosti obeju strana, na Batanu je od sredine februara do početka aprila vladalo zatišje, koje su Japanci iskoristili za popunu gubitaka i dovlačenje svežih snaga. Istovremeno, borbena sposobnost američko-filipinskih jedinica, čiji je dnevni obrok bio sveden na 1/4, brzo je opadala. Zbog osetno smanjenih efektiva izvršena je reorganizacija - mnoge divizije (od ukupno 8) svedene su na pukove, a pukovi na bataljone. U međuvremenu, izvršene su izmene i u komandovanju: po naređenju predsednika SAD, Makartur je sa Korehidora, gde je bilo sedište njegove komande, prebačen 12. marta u Australiju da tamo preuzme novu dužnost, dok je komandu nad američko-filipinskim snagama preuzeo general Džonatan Vejnrajt (engl. Jonathan Wainwright), koji je dotle komandovao filipinskim 1. korpusom.[1]

Kapitulacija[uredi | uredi izvor]

Posle izvršenih priprema Japanci su prešli u napad 3. aprila snagama 65. brigade, 16. pešadijske divizije, pristigle 4. pešadijske divizije i 62. brigade 21. pešadijske divizije. Prodorom glavnih snaga na centru u šestodnevnim borbama potpuno su razbili filipinski 2. korpus, posle čega su američke snage kapitulirale 9. aprila.[1]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Preostali branioci(oko 11.000), povukli su se na utvrđeno ostrvo Korehidor, južno od Batana, gde su se održali još mesec dana.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 1), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1970), str.509-510
  2. ^ a b Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 2), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1971), str.762
  3. ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 4), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str.595-596

Literatura[uredi | uredi izvor]