Bitka za Batan
Bitka za Batan | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Deo Drugog svetskog rata | |||||||||||
Situacija na bojištu krajem januara 1942. | |||||||||||
| |||||||||||
Sukobljene strane | |||||||||||
SAD Filipini | Japansko carstvo | ||||||||||
Komandanti i vođe | |||||||||||
Daglas Makartur general Džonatan Vejnrajt |
general Masaharu Homa | ||||||||||
Jačina | |||||||||||
oko 80.000[1] | oko 40.000[1] | ||||||||||
Žrtve i gubici | |||||||||||
10.000+ ubijenih 20.000 ranjenih 70.000 zarobljenih[1] |
7.000 ubijenih i ranjenih 10.000 obolelih[1] |
Bitka za Batan (engl. Battle of Bataan), vođena od januara do aprila 1942, bila je deo japanske ofanzive na Pacifiku tokom Drugog svetskog rata. Borbe na Batanu vođene su u vreme kad su Japanci munjevito osvajali ogromna prostranstva Dalekog istoka, ne nailazeći nigde na ozbiljniji otpor. Gledane u tom svetlu, tromesečne borbe američke i filipinske vojske protiv Japanaca, na prostoru od nekoliko stotina kvadratnih kilometara, delovale su, uprkos teškom porazu, kao nada i ohrabrenje za SAD i njihove saveznike.[1]
Pozadina[uredi | uredi izvor]
Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]
Japanska invazija Filipina počela je 8. decembra 1941, sutradan posle bitke kod Perl Harbora, udarom japanske avijacije po aerodromima: već prvog dana, i onako slabo američko vazduhoplovstvo (oko 280 zastarelih mašina) prepolovljeno je, a do 12. decembra ostalo je malo aviona sposobnih za dejstvo. Snagama japanske 14. armije (2 pešadijske divizije i 1 brigada, pod komandom generala Masaharu Homa), koju su podržavale 3. flota (2 bojna broda, 5 teških, 3 lake krstarice i 14 razarača), 5. vazduhoplovna grupa sa Tajvana (20 eskadrila) i 4. divizija nosača aviona i 2 nosača hidroaviona, suprotstavila se Filipinska armija pod komandom generala Daglasa Makartura, jačine oko 11 nepotpunih divizija, podeljenih u 3 grupe: Severnoluzonska (4 pešadijske divizije i 1 konjički puk, general Džonatan Vejnrajt), Južnoluzonska (2 divizije, general Džordž Parker) i Visajansko-mindanaoska (3 divizije, general Viljem Šarp) - koja je branila srednje i južne Filipine, uz 2 divizije u rezervi kod Manile.[2]
Japanski desanti i pad Manile[uredi | uredi izvor]
Američka Azijska flota (1 teška i 2 lake krstarice, 13 razarača i 19. podmornica) napustila je Filipine već 10. decembra. Nakon više uspešnih manjih desanata na severnu i južnu obalu Luzona 10-12. decembra, ostrvu Mindanao (20. decembra) i ostrvu Holo (24. decembra), preduzetih za zbunjivanje protivnika, japanska glavnina iskrcala se na severnom Luzonu 22. decembra. Slaba i razvučena Severnoluzonska grupa nije mogla da spreči desant, niti nadiranje Japanaca u unutrašnjost; slično se desilo i na južnom Luzonu, gde se 24. decembra iskrcala japanska 16. pd i počela nastupanje prema Manili. U uverenju da neće biti u stanju da spreči pad Manile, general Makartur doneo je 24. decembra odluku o povlačenju svih snaga na Luzonu na poluostrvo Batan. Napuštena Manila pala je 2. januara 1942.[2]
Odstupajući pred japanskom 14. armijom, američko-filipinske snage organizovale početkom januara 1942. odsudnu odbranu poluostrva Batan (koje sa zapada i jugozapada zatvara prilaz Manili) da bi osloncem na ostrvo Korehidor zatvorili zaliv Manile. Prva, glavna odbrambena linija pružala se od Mabatanga do Maubana, a druga od Oriona na Bagak (engl. Bagac). Liniju Mabatang-Mauban zaposeli su 1. i 2. korpus filipinske armije, a jug poluostrva branile su od eventualnog pomorskog desanta razne jedinice objedinjene pod jednom komandom (engl. Service Command Area). Ukupno, Batan je branilo oko 80.000 slabo naoružanih i obučenih vojnika, od toga oko 5.000 Amerikanaca, pod komandom generala Daglasa Makartura.[1]
Bitka[uredi | uredi izvor]
Prva linija[uredi | uredi izvor]
Na osnovu iskustava iz prethodnih borbi na Filipinima, Japanci su očekivali da će lako osvojiti poluostrvo, pa su 9. jauara 1942. počeli napad samo sa 65. pešadijskom brigadom, ojačanom pešadijskim, tenkovskim i oko 4 artiljerijska puka, ali su postepeno morali uvesti u borbu i 16. pešadijsku diviziju. Do 17. januara uspeli su da potisnu levo krilo filipinskog 2. korpusa i da ga klinom odvoje od 1. korpusa, a do 21. januara da izbiju na zapadni drum.[1]
Druga linija[uredi | uredi izvor]
Tako je ozbiljno ugrožena odstupnica filipinskog 1. korpusa, zbog čega su američko-filipinske snage bile prinuđene da se povuku na liniju Orion-Bagak. Na nju su Japanci navalili 26. januara: u prvom naletu probili su front na desnom krilu filipinskog 1. korpusa i u pozadini odbrambene linije obrazovali nekoliko odvojenih džepova, dok su napadi na 2. korpus ostali bez rezultata.[1]
U žestokim borbama do polovine februara, američko-filipinske snage opkolile su i većim delom uništile uklinjene japanske delove, i do 17. februara ponovo uspostavile liniju odbrane. U međuvremenu, okončana je borba i sa japanskim delovima iskrcanim 22/23. januara i 1/2. februara na jugozapadnu obalu Batana, potpunim uništenjem dva bataljona japanske 16. pešadijske divizije.[1]
Japanski gubici i pojačanja[uredi | uredi izvor]
Posle pretrpljenog neuspeha stanje jedinica japanske 14. armije, pod komandom generala Masaharu Homa, na Luzonu postalo je veoma teško. Gubici 16. pešadijske divizije i 65. brigade iznosili su oko 7.000 ubijenih i ranjenih, a preko 10.000 vojnika obolelo je od raznih tropskih bolesti. Sredinom februara Japanci su na Batanu imali svega 3.000 vojnika sposobnih za borbu. Brojno mnogo jače američko-filipinske snage propustile su priliku da protivudarom potpuno razbiju Japance. Ali i njihovo stanje bilo je teško: zbog izrazite prevlasti Japanaca na moru i u vazduhu, u blokiranim jedinicama na Batanu vladale su epidemije i glad.[1]
Kao rezultat slabosti obeju strana, na Batanu je od sredine februara do početka aprila vladalo zatišje, koje su Japanci iskoristili za popunu gubitaka i dovlačenje svežih snaga. Istovremeno, borbena sposobnost američko-filipinskih jedinica, čiji je dnevni obrok bio sveden na 1/4, brzo je opadala. Zbog osetno smanjenih efektiva izvršena je reorganizacija - mnoge divizije (od ukupno 8) svedene su na pukove, a pukovi na bataljone. U međuvremenu, izvršene su izmene i u komandovanju: po naređenju predsednika SAD, Makartur je sa Korehidora, gde je bilo sedište njegove komande, prebačen 12. marta u Australiju da tamo preuzme novu dužnost, dok je komandu nad američko-filipinskim snagama preuzeo general Džonatan Vejnrajt (engl. Jonathan Wainwright), koji je dotle komandovao filipinskim 1. korpusom.[1]
Kapitulacija[uredi | uredi izvor]
Posle izvršenih priprema Japanci su prešli u napad 3. aprila snagama 65. brigade, 16. pešadijske divizije, pristigle 4. pešadijske divizije i 62. brigade 21. pešadijske divizije. Prodorom glavnih snaga na centru u šestodnevnim borbama potpuno su razbili filipinski 2. korpus, posle čega su američke snage kapitulirale 9. aprila.[1]
Posledice[uredi | uredi izvor]
Preostali branioci(oko 11.000), povukli su se na utvrđeno ostrvo Korehidor, južno od Batana, gde su se održali još mesec dana.[3]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e ž z i j k Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 1), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1970), str.509-510
- ^ a b Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 2), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1971), str.762
- ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 4), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str.595-596
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 1), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1970), str.509-510