Blaž Kraljević

Blaž Kraljević
Blaž Kraljević ispred štaba HOS-a u Ljubuškom 1992.
Lični podaci
Datum rođenja	(1947-09-17)17. septembar 1947.
Mesto rođenja	Lisice, Ljubuški, FNRJ
Datum smrti	9. avgust 1992.(1992-08-09) (44 god.)
Mesto smrti	Kruševo, Mostar, Herceg-Bosna
Vojna karijera
Vojska	Armija Republike Bosne i Hercegovine Hrvatske odbrambene snage
Čin	General-Bojnik Armije BIH,Krilnik HOS-a
Učešće u ratovima	Rat u Bosni i Hercegovini

Blaž Kraljević (Lisice, Ljubuški 17. septembar 1947 — Kruševo, Mostar 9. avgust 1992) bio je komandant Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) u Hercegovini i general-major Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).

Postao je politički aktivista u Australiji 1967. godine. Uspostavljanjem višepartijskog sistema u Jugoslaviji, vraća se u Hrvatsku i pridružuje Hrvatskoj stranci prava. U decembru 1991. postavljen je na mjesto komandanta oružane formacije HSP-a, Hrvatskih odbrambenih snaga, u Hercegovini. Kao komandant HOS-a učestvovao je u ratnim okršajima sa Vojskom Republike Srpske na teritoriji Hercegovine. Zbog protivljenja saradnji sa Hrvatskim vijećem odbrane (HVO) dolazi u sukob sa rukovodstvom Herceg-Bosne, dok istovremeno uspostavlja veze sa ARBiH. HOS je zbog te saradnje postao sredstvo ABiH za destabilizaciju HVO-a i Herceg-Bosne, a Kraljević vođen ustaškom ideologijom, zagovara zajedničku saradnju Hrvata i Muslimana i uspostavljanje hrvatskih granica na Drini. Kraljević je sa svojom pratnjom pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo na kontrolnom punktu u Kruševu kod Mostara. Neki od njegovih saradnika tvrde da je Kraljević ubijen po nalogu hrvatskog političkog vrha. Istraga o njegovoj smrti se vodi od maja 2013. godine.

Mladost i emigracija

Blaž Kraljević je rođen u Lisicama, u Ljubuškom, kao jedno od osmoro djece Nikole i Mare Kraljević. Iz Jugoslavije je u junu 1966. pobjegao u Njemačku, odakle je otišao za Australiju u aprilu 1967. godine. Zajedno sa Antunom Šutom otvara restoran u doseljeničkoj četvrti Sent Olbans. U to vrijeme se pridružio Hrvatskom revolucionarnom bratstvu. Zajedno sa Šutom, Zdenkom Marničićem i Ilijom Lovrićem trebalo je da ode za Frankfurt, da se priključi Bugojanskoj grupi. Međutim, otputovali su samo Marničić i Lovrić, a Šuto se nekoliko nedjelja prije akcije sam dobrovoljno povukao. Kraljevića su dan prije odlaska, 19. maja 1972, uhapsili pripadnici Australijske bezbjednosno-obaveštajne organizacije (ABOO) zbog ilegalnog točenja pića. Samo hapšenje je sumnjivo jer se za taj prekršaj rijetko ili nikako hapsi, posebno ne od strane ABOO. Iz pritvora je Kraljević pušten 21. maja 1972, dan nakon što je Bugojanska grupa prešla austrijsko-jugoslovensku granicu.

Nakon puštanja iz pritvora, u hrvatski iseljeničkim krugovima u Australiji pojavile su se sumnje oko Kraljevićeve uloge u političkom iseljeništvu. Kraljevića su ispitivali unutar HRV-a te nakon saznanja da je tajno kontaktirao sa jednim agentom iz federalne službe. Preselio se u Kanberu, napuštajući australijsku državu Viktoriju po savjetu agenta. To saznanje nije bilo poznato ostalim iseljeničkim krugovima, već samo onima u državi Viktoriji i da bi izbjegao njihove optužbe nastavlja politički djelovati u Kanberi. Kada je 1976. osnovan ogranak Hrvatskog narodnog vijeća Rakovica u Kanberi, Kraljević je izabran za predsjednika. Sljedeće godine se učlanio u Hrvatsku republikansku stranku i postao predsjednik njenog ogranka u Zemunu. Krajem oktobra 1977. pokrenuto je privremeno Hrvatsko poslanstvo, a Kraljević je bio blagajnik. Kako je svoje poslove obavljao odgovorno, izabran je za sekretara Hrvatskog međudruštvenog odbora u Kanberi koji se sastojao od predstavnika većine hrvatski iseljeničkih organizacija, udruženja i društava.

Zbog njegovog poslovnog djelovanja u Kanberi, australijske vlasti su odbijale dati Kraljeviću državljanstvo i pasoš sve do kraja 1980-ih. Uoči pada Berlinskog zida 1988. i pred raspad Jugoslavije, Kraljević je, po uzoru na Dinka Dedića, Antu Šutu i Antuna Babića iz Melburna, osnovao Hrvatski informativni centar u Kanberi koji je imao cilj obavještavati tamošnje medije o stanju u Hrvatskoj.

Nakon uspostavljanja višestranačja u Hrvatskoj, u Zagrebu se osniva Hrvatska stranka prava, a za prvog povjerenika HSP-a za Australiju postavljen je Miro Hedješ iz Melburna, člana Australijsko-hrvatskog društva i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Međutim, Hedješ je već polovinom marta 1991. podneo ostavku zbog uvjerenja da rukovodstvo HSP-a treba da sarađuje sa hrvatskom vladom i da joj da podršku. Na njegovo mjesto je Dobroslav Paraga postavio Blaža Kraljevića. Za vrijeme čitavog boravka u Australiji, Kraljević je bio pasivan prema, kako ih je nazvao, „strancima iz HOP-a”, jer po njemu „nisu razumjeli vrijeme u kojem žive” i da „ispraznim ustašovanjem samo štete hrvatskoj stvari”. Stoga je njegovo imenovanje za povjerenika HSP-a za Australiju bilo iznenađujuće, jer je HSP uživao podršku isključivo HOP-a.

Rat

Dolazak u Hrvatsku

Kraljević je imao rezervu prema hrvatskoj iseljeničkoj politici i zauzeo je stajalište da je „njegovo mjesto u Hrvatskoj”. Nakon dolaska u Zagreb, Paraga ga postavlja na mjesto pročelnika kancelarije za propagandu, na tom mjestu je zamijenio bivšeg novinara nedjeljnika Globus Nikolu Šolića. Iseljeništvo u Australiji, posebno u Kanberi, zamjerilo je Kraljeviću što nije nekoliko hiljada australijskih dolara, koji su mu bili povjereni, predao kao pomoć Hrvatskoj vojsci već Dobroslavu Paragi. Po tvrdnjama njegovih poznanika, vjerovao je da će na taj način više doprinijeti odbrani Hrvatske.

Djelovanje u BiH

U Bosni i Hercegovini, Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine registrovana je 10. aprila 1991, a 13. juna iste godine uz prisustvo Parage, rukovodstvo HSP-a u ljubuškom hotelu Bigeste donijelo je Lipanjsku povelju o „uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cijelom povijesnom i etničkom prostoru”. Kraljević se u Hercegovinu vratio u oktobru 1991. sa Paraginom odlukom o smjeni dotadašnjeg koordinatora HSP-a BiH Ivice Karamatića, pjesnika iz Posušja i na njegovo mjesto postavio Mladena Bošnjaka Kobilu iz Ljubuškog sa stalnim prebivalištem u Osijeku. Sredinom decembra 1991. Kraljević se za stalno preselio u Hercegovinu sa ciljem osnivanja ratnog štaba HOS-a za Hercegovinu. Ratni štab HOS-a za Hercegovinu osnovan je 18. decembra 1991. u Ljubuškom. Katica Pernar je imenovana sekretaricom Ratnog štaba. Štab se nalazio u privatnoj kući Miloša Pavlaka. Nakon nerazjašnjene smrti Kraljevićevog komšije i saradnika iz Kanbere Kreše Kordića Žere, Kraljević je, po prijedlogu Mladena Bošnjaka, štab premjestio u kuću Zdravka Hrstića, predsjednika HSP-a BiH nakon rata. Kraljević je djelovao po nahođenju Parage koji je svojim pismom HOS podredio ARBiH prije nego što je ona bila stvarno ustrojena.

Istovremeno je Kraljević zaoštravao odnose sa Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom, a zbližavao se sa Alijom Izetbegovićem i Teritorijalnom odbranom Republike Bosne i Hercegovine, koja će kasnije postati ARBiH. Tada je već bilo jasno da Izetbegović i TO RBiH ne gaje prijateljske odnose sa Hrvatima u BiH. U ime Ratnog zapovjedništva HOS-a, Kraljević je 9. maja 1992. izdao proglas u kome je pozvao pripadnika HVO-a da se podrede HOS-u i TO RBiH.

Muslimansko rukovodstvo započelo je instrumentalizaciju HOS-a u BiH sa ciljem narušavanja HVO-a. Politika HSP-a odgovarala je muslimanskom rukovodstvu zbog sopstvenog zagovaranja unitarne Bosne, dok je HSP za krajnji cilj postavili stvaranje hrvatskih granica na Drini. Međutim, muslimansko rukovodstvo bilo je svjesno nemogućnosti ostvarivanja tog projekta.

HVO je sa Kraljevićem započeo pregovore oko uspostavljanja zajedničke komande i organizovanja zajedničke odbrane. U više navrata sa Kraljevićem je pregovarao Nijaz Batlak, general-major Hrvatske vojske, i Ivica Primorac, oficir HOS-a, koji su tražili da se pronađe rješenje, međutim Kraljević je svaku saradnju sa HVO-m odbacivao opravdanjem da HVO ne vode „pravi Hrvati”. U to vrijeme došlo je do narušavanja odnosa između Primorca, koji je smirivao tenzije, i Kraljevića. Primorac je u više navrata organizovao sastanke Batlaka i Kraljevića, ali bez uspjeha. Sa Kraljevićem je takođe pregovarao i Slobodan Praljak, koji takođe nije dobio Kraljevićev pristanak za saradnju HVO-a i HOS-a. Zapovjednik HOS-a u Ljubuškom, Ivica Tomić, održao je u julu 1992. sastanak sa Miletom Dedakovićem i Kraljevićem sa ciljem da riješi spor između HVO-a i HOS-a. Dedaković je smatrao da HVO i HOS treba da sarađuju u cilju odbrane hrvatskog naroda u BiH, dok je Kraljević odbijao svaki oblik saradnje i zahtijevao podređivanja HVO-a HOS-u. Kraljević je uskoro izdao i naređenje po kojem se pripadnicima HOS-a zabranjuje zaustavljanje na vojnim punktovima HVO-a, što se počinje dešavati već u julu 1992. u Mostaru. Nakon što su Franjo Tuđman i Izetbegović potpisali Splitsku deklaraciju 22. jula 1992, Kraljević se, sa još nekoliko pripadnika HOS-a, sastao sa generalom ARBiH Seferom Halilovićem. Na sastanku je postignut dogovor po kome će HOS preuzeti vlast u Ljubuškom, Čapljini i drugim gradovima.

Izetbegović je 2. avgusta 1992. donio odluku u kojoj HOS postaje sastavni dio TO RBiH, a Kraljevića je imenovao članom Glavnog štava TO RBiH. Takvo postupanje Kraljevića dovelo je do međuhrvatskog sukoba u BiH.

U Čapljini su HOS omasovili Muslimani. U julu 1992. HOS u Čapljini počinje stvarati probleme HVO-u pod komandom generala Praljka zbog velikog broja neevidentiranih boraca koji su uglavnom bili nepoznati. Zbog toga se Praljak sastaje sa Kraljevićem i na sastanku traži podređivanje HOS-a ili barem evidenciju o regrutovanju u HOS. Kraljević je takav prijedlog Praljka odbio. Sličan problem sa HOS-om se javio i u Stocu, gdje su 90% HVO-a činili Muslimani. Regrutacija HOS-a nepoznatim ili neevidentiranim osobama događala se i u Mostaru. Prema izvještaju Vojno-obavještajne službe Glavnog štaba HVO-a od 8. avgusta 1992, Muslimani su dobili interna uputstva da ulaze isključivo u sastav ARBiH ili HOS-a kako bi se borili protiv HVO-a.

Kraljević se tokom rata vodio ustaškom ideologijom. Kao cilj HOS-a u BiH postavio je stvaranje hrvatske granice na Drini, a vodio se uvjerenjem da su Muslimani u stvari Hrvati islamske vjeroispovijesti. U svojim nastupima napadao je Herceg-Bosnu i njenog predsjednika Matu Bobana, optuživajući ih za antihrvatstvo. U logoru Dretelj HOS je zlostavljao i ubijao srpsko stanovništvo, a Kraljević je za zamjenika upravnika logora postavio Ediba Buljubašića, osuđenog serijskog ubicu koji je priznao i ratne zločine počinjene u logoru Dretelj.

Smrt

Nakon zaoštravanja odnosa HVO-a i HOS-a, Herceg-Bosna je izdala naređenje kojim se traži hapšenje svih zapovjednika HOS-a koji odbiju saradnju sa HVO-om. U to vrijeme pripremale su se za operaciju Bura, za koju je bila potreba i pomoć HOS-a koja je bila pod znakom pitanja zbog saradnje sa ARBiH. HVO je od policije preuzela kontrolne punktove u sklopu tog naređenja, a poseban režim kontrole uspostavljen je u Mostaru zbog ratne opasnosti. Nakon organizovanog sastanka Kraljevića i oficira TO RBiH od strane Vinka Martinovića, zapovjednika HOS-a u Mostaru, Kraljević se 9. avgusta uputio u Čitluk gdje je, pod nerazjašnjenim okolnostima, došlo do međusobne paljbe između pripadnika HVO-a i HOS-a u kojoj je stradala Kraljevićeva pratnja koju je činilo osam pripadnika HOS-a i sam Kraljević, jedan pripadnik HVO-a, dok je drugi ranjen. Kraljević je trebalo da bude sproveden u Split, gdje je trebalo da pristane na podređenost HOS-a HVO-u.

Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice, 13. avgusta 1992. godine. Rukovodstvo HSP-a ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši vojni čin u HOS-u.

Stanko Primorac je neposredni prije Kraljevićeve pogibije sa 1. bataljonom HOS-a prešao u 156. brigadu HV-a i odbio se vratiti u HOS na poziv Kraljevića. Dva dana nakon pogibije Primorac je imenovan komandantom Ratnog štaba HOS-a u Hercegovini. Sa te pozicije je 23. avgusta 1992. potpisao sporazum sa ministrom odbrane Herceg-Bosne Brunom Stojićem o podređenosti HOS-a HVO-u.

Predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman, na prijedlog ministra odbrane, Gojka Šuška i Državnog povjerenstva za vojna odlikovanja i priznanja, odlikovao je 3. decembra 1996. Blaža Kraljevića odlikovanjem — Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana sa zlatnim pleterom.

Kontroverze

Pogibija Kraljevića postala je predmet nagađanja, pa se tako za njegovu smrt okrivljuju mnoge osobe. Mnogi za pogibiju krive Mladena Naletilića, komandanta Kažnjeničke brigade HVO-a. Stanko Primorac i Zvonko Jurišić, predsjednik HSP-a BiH za pogibiju su okrivili i Vicu Vukojevića, hrvatskog ustavnog sudiju, međutim Primorac je 2005. u svjedočenju odbrani generala Slobodana Praljka priznao da „niko ne zna” kako je došlo do Kraljevićeve pogibije. Neki smatraju i da je sam Primorac posredno odgovoran za pogibiju, a zajedno sa njim okrivljuje se i Ivica Lučić, istoričar i šef Sigurnosno-informativne službe HVO-a. Za umiješanost u Kraljevićevu pogibiju Paraga je okrivio i generala HVO-a Ivana Andabaka tvrdeći da je neposredno izvršio ubistvo Kraljevića i njegove pratnje.

Zbog pogibije Kraljevića i njegovih saboraca, bilo je otvoreno više istraga. Odmah nakon pogibije, advokat HSP-a Antun Miličević iz Makarske podigao je optužnicu protiv Bruna Stojića, Valentina Ćorića, Mladena Naletilića i drugih pred Županijskim sudom u Zagrebu. U septembru 1993. Paraga je pred Haškim tribunalom podigao optužnicu protiv Vice Vukojevića, Mate Bobana, Mladena Naletilića, Ivana Andabaka i Bruna Stojića, međutim, istraga nikada nije pokrenuta. Primorac je kao zastupnik u Parlamentu Federacije BiH u avgustu 2007. pozvao „sve federalne institucije, tužiteljstvo i sudske vlasti” da pokrenu istragu o Kraljevićevoj smrti. U oktobru 2009. Kantonalno tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona saslušalo je Ediba Buljubašića, osuđenog ratnog zločinca i oficira HOS-a, u istrazi o Kraljevićevoj smrti, ali je istraga ostala zatvorena sve do danas. U maju 2013. Županijsko državno tužilaštvo u Zagrebu ponovo je otvorilo istragu i počelo sa saslušanjem svjedoka u Mostaru.

Literatura

• Shrader, Charles R.; Meštrović, Stjepan G. (12. 06. 2003). The Muslim-Croat Civil War in Bosnia: A Military History, 1992—1994. Texas A&M University Press. str. 46. ISBN 978-1-60344-719-5.