Bojni brod

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Američki bojni brod USS Ajova

Bojni brod je naziv za najjače naoružan i najviše oklopljen ratni brod sa glavnom brodskom baterijom koja se sastoji od topova velikog kalibra. Postoje od XVI veka sa pojavom karaka i galeona, u XVII i XVIII veku kao linijski brodovi, oklopnjače, predrednoti u XIX, a drednoti na samom početku XX veka.

Tokom kasnog XIX veka. i početka XX veka. veka bojni brod bio je najmoćnija vrsta ratnog broda, a flota koncentrisana oko bojnog broda bila je ključni deo komandne doktrine pomorskog ratovanja nekoliko decenija[1].

Tokom Drugog svetskog rata bojni je brod je zastareo i prestao da bude odlučujući faktor na moru. Mnogo korisniji u pomorskom ratovanju postali su pre svega manji i brži razarači, podmornice i moćni nosači aviona. Dok je nekoliko bojnih brodova korišteno kao brodovi za podršku, za gašenje požara i kao platforme za vođene rakete. Neke zemalje je zadržale bojne brodove i nakon pedesetih godina 20. veka, a poslednji brodovi su povučeni iz upotrebe krajem 1990-ih i 2000-ih.

Namena[uredi | uredi izvor]

Bojni brodovi su davali artiljerijsku podršku to jest: gađanje ciljeva na obali, u unutrašnjosti, na moru i za amfibijske desante. Često su služili kao komandni brodovi. Međutim, njihova glavna uloga bila je da ograniče korišćenje mora u bilo koje svrhe od strane neprijatelja. Vrednost borbenog broda bila je dovedena u pitanje, čak i tokom njihovog vrhunca[2]. Tokom Prvog i Drugog svetskog rata, delatnost nemačke mornarice bila je ograničena od strane kraljevske mornarice, koja je imala više ratnih brodova. S druge strane, podmornice i avioni postali su važniji činioc u pomorskom ratovanju a mogli su biti proizvedeni u velikom broju.

Bojni brodovi su bili su ranjivi sa manjim i jeftinijim oružjem kao što su: torpeda, pomorske mine, a kasnije i avioni te vođene rakete[3][4] a sa tim i manje evikasni

Strategija i doktrina[uredi | uredi izvor]

Doktrina[uredi | uredi izvor]

Borbeni brodovi bili su otelovljenje morske moći. Za Alfreda Teara Mena (Alfred Thayer Mahan) i njegove sledbenike, snažna mornarica bila je presudna za uspjeh jedne nacije, a kontrola mora bila je od presudne važnosti za projekciju sile na kopno i more. Menova teorija, predložena u Uticaju morske moći na istoriju 1660.-1783. Iz 1890., Diktirala je ulogu borbenog broda da istjera neprijatelja sa mora[5]. Iako bi posao pratnje, blokade i racije mogli obavljati krstaši ili manja plovila, prisustvo borbenog broda bilo je potencijalna prijetnja bilo kojem konvoju u pratnji bilo kojeg broda osim kapitalnih brodova. Ovaj koncept "potencijalne pretnje" može se dalje generalizovati pukim postojanjem (za razliku od prisustva) moćne flote koja vezuje protivničku flotu. Ovaj koncept je postao poznat kao „flota u postojanju“ - neaktivna, ali još uvek moćna flota koja je prisiljavala druge da troše vreme, resurse i trud da se aktivno zaštite od nje.

Men je dalje rekao da se pobeda može postići jedino angažmanom između bojnih brodova, koji su u nekim plovilima postali poznati kao odlučujuća doktrina borbe, dok su ciljali na trgovačke brodove (trgovačka racija ili (guerre de course), kako ih je pozvao Ženi Ikole (Jeune École)) nikada ne mogu uspeti[6].

Men je bio veoma uticajan u pomorskim i političkim krugovima tokom čitavog doba borbenog broda[1][7], pozivajući na veliku flotu najmoćnijih mogućih borbenih brodova. Menov se rad razvio krajem 1880-ih, a krajem 1890-ih stekao je veliki međunarodni uticaj na pomorsku strategiju[1]; na kraju su ga usvojile mnoge glavne mornarice (posebno britanska, američka, nemačka i japanska ). Snaga Mahanijinog mišljenja bila je važna u razvoju trka za borbene organe, a podjednako je važna i u sporazumu sila da ograniče broj borbenih brodova u međuratnom dobu.

Predloženi borbeni brodovi „flota u postojanju“ jednostavno bi postojanjem mogli da vežu superiorne neprijateljske resurse. Za to se verovalo da može uspostaviti ravnotežu u sukobu čak i bez bitke. Ovo sugeriše da bi čak i za slabije mornaričke moći flota bojnih brodova mogla imati važan strateški efekat[8].

Strateški i diplomatski uticaj[uredi | uredi izvor]

Prisustvo borbenih brodova imalo je veliki psihološki i diplomatski uticaj. Slično današnjem posjedovanju nuklearnog oružja, vlasništvo nad brodovima služilo je za poboljšanje projekcije snaga jedne zemlje[1].

Čak i za vreme hladnog rata, psihološki uticaj borbenog broda bio je značajan. 1946, američka misija Misuri poslata je da dostavi posmrtne ostatke ambasadora iz Turske, a njeno prisustvo u turskim i grčkim vodama sprečilo je mogući sovjetski prodor u region Balkana[9]. U septembru 1983. godine, kada je milicija Druza u planinama Shouf u Libanonu pucala na mirovne trupe SAD, dolazak USS Nju Džersija promenio je odnos snaga. Artiljerijska vatra iz Nju Džersija kasnije je ubio vođe milicija[10].

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Bojni brodovi Drugog svetskog rata

Bojni brodovi Prvog svetskog rata

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Sondhaus, L. Naval Warfare 1815–1914, ISBN 0-415-21478-5.
  2. ^ O'Connell, Robert J. (1993). Sacred vessels: the cult of the battleship and the rise of the U.S. Navy. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-508006-8. 
  3. ^ Keegan, John 1993. Battle at sea: from man-of-war to submarine. London: Pimlico.
  4. ^ Lenton, H. T.: Krigsfartyg efter 1860
  5. ^ Massie, Robert K. Castles of Steel, London, (2005) ISBN 1-84413-411-3.
  6. ^ Mahan, A.T., Captain, U.S. Navy. Influence of Sea Power on History, 1660–1783. Boston: Little Brown, passim.
  7. ^ Kennedy, pp. 2, 200, 206.
  8. ^ Pike, John (3. 5. 2007). „Fleet in Being”. Global security. Arhivirano iz originala 13. 2. 2009. g. Pristupljeno 31. 1. 2009. 
  9. ^ „USS Missouri”. Dictionary of American Naval Fighting Ships. Naval Historical Center. Arhivirano iz originala 9. 4. 2010. g. Pristupljeno 18. 3. 2007. 
  10. ^ „USS New Jersey”. Dictionary of American Naval Fighting Ships. Arhivirano iz originala 3. 2. 2007. g. Pristupljeno 18. 3. 2007. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]