Varnava Nastić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Varnava Nastić
Varnava Nastić
Lični podaci
Datum rođenja(1914-01-31)31. januar 1914.
Mesto rođenjaGeri, Indijana, SAD
Datum smrti12. novembar 1964.(1964-11-12) (50 god.)
Mesto smrtimanastir Beočin, SFRJ

Varnava (svjetovno ime Vojislav Nastić; Geri, 31. januar 1914 — manastir Beočin, 12. novembar 1964) je svetac Srpske pravoslavne crkve. Bio je vikarni episkop hvostanski Srpske pravoslavne crkve.

Život[uredi | uredi izvor]

Živopis Svetog ispovjednika Varnave u crkvi Sv. Vasilija Ostroškog u Novim Banovcima

U Sjedinjenim Američkim Državama je živio do svoje osme godine kada je, po završetku drugog razreda osnovne škole, zajedno sa roditeljima došao u Sarajevo. Ovdje je nastavio svoje školovanje i, sa odličnim uspjehom, završio osnovnu školu i gimnaziju sa višim tečajnim ispitom, a potom je, zajedno sa ocem, otišao u Ohrid kod episkopa Nikolaja (Velimirovića) da zatraži blagoslov za upis na Bogoslovski fakultet u Beogradu.

Otac episkopa Varnave Atanasije je, po svjedočenju Nikolaja Velimirovića, „aktivno je učestvovao u srpskom verskom bogomoljačkom pokretu i materijalno podržavao putovanja njihovih propovednika”. Poslije kraćeg razgovora i dobijenog blagoslova, Atanasije je upoznao vladiku Nikolaja i sa sinovljevom željom da postane monah. Vladika se ovome obradovao, ali mu je, ipak, rekao „da za sada ide i studira, a da će se on moliti Gospodu da mu ispuni i drugu želju”. Tako se Vojislav upisao na Bogoslovski fakultet u Beogradu.

Zamonašen je 1940. u Mileševi. Mitropolit dabrobosanski Petar ga je rukopoložio u čin jerođakona. Drugi svjetski rat ga je zatekao u Sarajevu, gdje je ostao u vrijeme postojanja NDH. Ante Pavelić mu je u Zagrebu ponudio da bude vladika Hrvatske pravoslavne crkve, što je on kategorički odbio. Vikarni vladika hvostanski postaje 1947. Rukopoložen je u Beogradu. [1]

Osuđen je u martu 1948. na 10 [1] ili 11 godina robije s teškim radom, pod optužbom za zločin izdaje, slabljenja ekonomske i vojne moći naše zemlje, pomaganje terorističkih bandi, vršenje neprijateljske propagande i vršenje špijunaže u korist anglo-amerikanaca. Od komunista mu je stavljeno na teret što je svoju sestru Dobrilu naučio engleski, kako bi mogla da dočeka anglo-amerikance. Krivično djelo špijunaže mu je montirano, a sastojalo se u tome što je u svoju kuću primio šofera UNRR-e koji je dovezao humanitarnu pomoć u Sarajevo. Zatvorsku kaznu je izdržavao u zeničkom zatvoru. Bio je u najstrožoj izolaciji, u mračnoj i vlažnoj ćeliji zloglasne zgrade 3/A. Komunisti su ga odmah ošišali i obrijali. Zbog slabe snage i krhkog zdravlja, odredili su mu da uči bravarski zanat. Mučili su ga glađu, žeđu i samoćom, kako bi ga slomili. Nedjeljom i praznicima je pojao tropare i druge crkvene pjesme, što je tamničare motivisalo da ga još više i strašnije kažnjavaju. Među zatvorenicima je bio omiljena ličnost, posebno među intelektualcima. Premještaju ga 1949. u srijemskomitrovački zatvor, zajedno sa još nekoliko srpskih intelektualaca. Vezali su ih žicom, a vladika je bio vezan za ruku sa jednim katoličkim župnikom. Kada je voz stigao u Srijemsku Mitrovicu, vagon sa osuđenicima je odvojen od kompozicije i postavnjen je na sporedni kolosjek. Pošto su u toku noći svi osuđenici zaspali, policija se povukla i zaključala vagon. Oko jedan sat nakon ponoći, na vagon u kome su se nalazili osuđenici, koji su čekali da budu sprovedeni u zatvor, naletila je jedna lokomotiva u punoj brzini.[2]

Od punog vagona osuđenika, samo su jedanaestorica preživila nesreću. Vladika se spasio tako što je od udara izletio kroz prozor, zajedno sa vezanim katoličkim župnikom, koji je na mjestu ostao mrtav. Vladika je tada polomio obje noge i jednu ruku. Lica na željezničkoj stanici, na kojoj se desio smišljeni komunistički zločin, potrčali su da pruže prvu pomoć preživjelima, ali ih je policija u tome spriječila. Sat vremena kasnije stiže medicinska ekipa, dok su se polomljeni osuđenici prevrtali i mučili na kamenju i u vagonu. Medicinsku ekipu je pratila patrola OZNA-e. Svi povrijeđeni su prebačeni u srijemskomitrovačku bolnicu.

Ljekari su savjesno počeli da vrše hitne hirurške intervencije, ali OZNA je nakon nekoliki sati došla i zabranila da se povrijeđenima dalje pruža ljekarska pomoć. Vladika se tada nalazio na operacionom stolu. Peta mu je bila probušena svrdlom, kako bi se u nju stavila metalna šipka. Ljekari su uzalud objašnjavali pogubnost takve odluke. Svi osuđenuci su potrpani u kamion, na gole daske karoserije. Do zatvora su voženi velikom brzinom po neravnom i razlokanom putu, tako da dvojica polomljenih osuđenika umiru u prijevozu do zatvora. Ostali su odveženi u zatvorsku bolnicu, a do bolnice ih voze konjskom zapregom. U tom zatvoru vladika ostaje nekoliko mjeseci, odakle je prebačen u Beograd, pa u beogradski manastir Vavedenje, gdje se oporavlja skoro godinu dana. Narod ga je tu masovno posjećivao, pa je naređen premještaj u manastir Gomionica kod Banje Luke

Do 1960. je u kućnom pritvoru u Gomionici. Nakon izdržane kazne odlazi u svetu obitelj Krušedol, a odatle u Beočin gdje je i umro 12. novembra 1964. godine pod sumnjivim okolnostima. Po nekim podacima, otrov mu je sipan u kafu. U manastir je često dolazio Milan Vilić, šef vjerske policije za Srbiju. Imao je zadatak da ga ubjeđuje da izmijeni stav prema vlasti, koju su komunisti nazivali narodnom vlašću. To je bilo uzaludno, jer je vladika ostao vjeran svojim vjerskim i narodnim idealima.

Na suđenju ga je javni tužilac Čedo Milojević pitao, da li i Tita smatra analfabetom, jer je u Sabornoj crkvi u Sarajevu tako nazvao sve nevjernike. Odgovorio je da jeste. I on i svi drugi, koji neće da znaju za tri slova, BOG. U završnoj riječi na suđenju je rekao: Ne iznenađuje me to što mi sudite i što je već toliko hrišćana osuđeno, jer to su Turci i Nemci i ustaše sa nama činili! [3]

Komunisti mu nisu dozvolili da se vrati na svoju eparhijsku katedru. Po svjedočenju episkopa srijemskog Vasilija umro je nakon intervencije zubara, koji mu je stavio otrov u zub.[4] Sahranjen je u manastiru Beočin.

Kanonizovan je,[5] a posvećen mu je Hram Svetog Varnave Hvostanskog na Vranješu. Doživotni saradnik i sekretar vladike Varnave je bio Lazar Babić, veliki poštovalac srpske dobrotvorke Delfe Ivanić.[6]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Džomić 1997, str. 65.
  2. ^ Džomić 1997, str. 66.
  3. ^ Džomić 1997, str. 68, 69.
  4. ^ [1] Episkop sremski Vasilije za „Politiku”: „Vratićemo ikone kada se i narod vrati u Hrvatsku” nov 18, 2014 u 23:04
  5. ^ Sveti Varnava Hvostanski Ispovednik (SPC) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. avgust 2017), pristupljeno 3. avgusta 2017.
  6. ^ Milanović, Jasmina (2012). DELFA IVANIĆ, USPOMENE. Beograd: INSTITUT ZA SAVREMENU ISTORIJU. str. 311. ISBN 978-86-7403-172-8. 

Napomene[uredi | uredi izvor]

Tekst je dijelom preuzet sa internet stranice mitropolije dabro-bosanske SPC, uz dozvolu.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Džomić, Velibor (1997). Stradanje srbske crkve od komunista. Svetigora, izadavačka ustanova mitropolije crnogorsko-primorske. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Варнава_Настић&oldid=27781315”