Vizantološki institut SANU

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zgrada SANU u Beogradu. Ul. Knez Mihailova 35

Vizantološki institut osnovan je marta 1948. godine kao naučna ustanova Srpske akademije nauka.

Od samog početka rad Instituta počivao je na timskom radu naučnika angažovanih na različitim projektima. U rad instituta nisu bili uključeni samo stalni saradnici Instituta, nego i kolege iz srodnih naučnih disciplina i institucija. Institut je dao značajan doprinos razvoju svetske vizantologije, naročito u proučavanju vizantijskih državnih institucija i ideologije, vizantijskog društvenog poretka pozne epohe (XII–XV vek) i, pre svega, vizantijsko-srpskih odnosa. U više od šezdeset godina postojanja Institut je neprekidno delovao pod staranjem Odeljenja istorijskih nauka SANU i u saradnji sa njegovim članovima, tretitran uvek kao organizaciono jezgro svih naučnih aktivnosti u oblasti vizantologije. Kao takav, bio je i ostao jedina naučna organizacija ovog profila u čitavoj našoj zemlji, i u nekadašnjoj Jugoslaviji i u Republici Srbiji.

Naučna delatnost[uredi | uredi izvor]

Naučna delatnost Instituta bila je od početka interdisciplinarnog karaktera. Gotovo od samog osnivanja istraživanja su se sprovodila u četiri osnovna pravca:

  • Istorija Vizantije i vizantijsko-južnoslovenskih odnosa,
  • Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije,
  • Vizantijska književnost i srednjovekovni grčki jezik,
  • Vizantijska i postvizantijska umetnost.

U okviru rada Instituta pokrenuta su i dva projekta u saradnji sa sličnim institucijama u svetu, čiji su prvi rezultati i objavljeni: Grčki akti manastira Hilandara (sa Institutom za vizantijske studije u Parizu), Vizantijski natpisi na portretima iz Makedonije (sa Institutom za vizantijske studije u Atini). Od 2002. do 2005. uvedeni su i razvijani tzv. ciljni projekti (uključujući i pomenutu saradnju sa inostranim partnerima): Actes de Chilandar II; Ktitorski natpisi na freskama XII-XIII veka; Unutrašnji preobražaj Vizantije od X do XII veka; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije V. U 2006. godini započet je petogodišnji ciklus kombinovanih projekata, ciljnih i istovremeno šire postavljenih: Poslednje stoleće Vizantije i Srbije (šef projekta R. Radić), Vizantijski svet u promenama (X-XII vek) (šef projekta Lj. Maksimović), Zidno slikarstvo i natpisi XIV i XV veka (šef projekta G. Subotić). Od januara 2011. naučna delatnost Instituta objedinjena je u četvorogodišnjem projektu Tradicija, inovacija i identitet u vizantijskom svetu (šef projekta Lj. Maksimović), interdisciplinarnog karaktera, u koji su uključeni domaći i strani istraživači.

Institut je predstavljao kičmu organizacije nekolicine naučnih skupova, međunarodnih i domaćih. Godine 1961. održan je 12. međunarodni kongres vizantologa u Ohridu. Na 22. međunarodnom kongresu u Sofiji (avgust 2011) doneta je odluka da se Beogradu poveri organizacija narednog, 23. međunarodnog kongresa 2016. Podsećamo da je Beograd bio domaćin i 2. kongresa, održanog 1927. godine.

Već dve decenije, svake pete godine održava se nacionalna konferencija vizantologa. Prva je održana 1990. u Zadru (nazvana Jugoslovenska konferencija vizantologa), druga u Studenici 1995, treća u Kruševcu 2000, a poslednje dve, 2005. i 2010. u Beogradu. Na nacionalnim konferencijama okupljaju se naučnici svih generacija kako iz vizantologije tako i iz drugih srodnih naučnih disciplina. Saopštenja izložena na ovim skupovima objavljivana su u posebnim publikacijama i u ZRVI.

Institut je tokom svog postojanja bio koorganizator niza međudarodnih skupova, nastalih kao rezultat bilateralne saradnje. Poslednjih godina, takvi skupovi bili su vezani za bugarsko-srpsku (2008), francusko-srpsku saradnju (2010), a u planu su i nova naučna okupljanja, posebno jedan bilateralni skup sa grčkim kolegama.

Izdavačka delatnost[uredi | uredi izvor]

Institut je izdavač tri serije publikacija. Od 1952. do danas objavljeno je 47 svezaka Zbornika radova Vizantološkog instituta, svetski poznatog časopisa. Njegova bibliografska sigla – ZRVI / ZRVI – odavno je postala prepoznatljiva u svetu i navodi se u spiskovima skraćenica često citiranih publikacija u svim značajnijim delima svetske vizantologije. U okviru izdavačke delatnosti Instituta objavljeno je takođe i 40 posebnih, monografskih izdanja, među kojima je i 5 knjiga (od planiranih 7) u seriji Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije.

Direktori[uredi | uredi izvor]

Institutom su do danas rukovodila trojica direktora:

Saradnici[uredi | uredi izvor]

Sa svojim međunarodnim ugledom i uticajem na raznolike medievističke studije u našoj zemlji, kao i zbog svog unikatnog položaja kod nas, Institut ima dobre osnove za dalji razvoj naučne discpline ili, tačnije rečeno, zbira naučnih disciplina koje danas čine modernu vizantologiju. Trenutno Institut ima 12 stalnih saradnika, koji osim naučne delatnosti, učestvuju u radu upravnih i drugih organa Instituta. Od njih su troje članovi SANU, među kojima su dvojica i članovi Atinske akademije, a jedan Makedonske akademije nauka i umetnosti. Pored njih, za projekat Instituta u periodu 2011–2014. trenutno je vezano još 6 domaćih i 3 strana istraživača.

Gotovo svi saradnici su često pozivani na međunarodne naučne skupove ili kao predavači po pozivu na inostrane univerzitete, neki su bili ili su sada urednici ili saradnici međunarodnih i nacionalnih enciklopedijskih izdanja. Posebno je značajna činjenica što Institut predstavlja jezgro okupljanja još desetak naučnih radnika iz srodnih disciplina, koji na razne načine sarađuju u institutskim projektima ili u upravljanju Institutom. Ova praksa, koja traje decenijama, pokazala se izvanrednom i predstavlja u pravom smilu reči uzor multidisciplinarne saradnje.

Stalni saradnici Instituta:

Raniji saradnici[uredi | uredi izvor]

Institut je osnovao akademik Georgije Ostrogorski (direktor 1948–1976), uz koga su kao prvi saradnici bili Ivanka Nikolajević, Franjo Barišić, Lidija Tomić, Mila Rajković, Bariša Krekić, kao i službenici Zdenko Marinković i Borislav Radojčić. Saradnici Instituta, sa punim ili delimičnim angažmanom, bili su Jadran Ferluga, Božidar Ferjančić (direktor Instituta 1976–1998), Sima Ćirković, Jovanka Kalić, Ninoslava Radošević, Ivan Đurić, Dušan Korać. Među mlađim istraživačima instituta nalazili su se Sanja Mešanović, Ida Tot, Nada Zečević, Srđan Rajković, kao i spoljni saradnik, Vlada Stanković.

Radna tela instituta[uredi | uredi izvor]

Naučno veće Vizantološkog instituta[uredi | uredi izvor]

Upravni odbor Vizantološkog instituta[uredi | uredi izvor]

Redakcioni odbor Zbornika radova Vizantološkog instituta[uredi | uredi izvor]

  • urednik ZRVI: akademik Ljubomir Maksimović
  • sekretar Redakcije: mr Dejan Dželebdžić
  • članovi Redakcije:

Biblioteka Vizantološkog instituta[uredi | uredi izvor]

Institut raspolaže bogatom stručnom bibliotekom od preko 20 000 primeraka knjiga i časopisa, dopunjavanom poslednjih godina prvenstveno na osnovu obimne međunarodne razmene i pet značajnih privatnih zaveštanja. Uz to, fond biblioteke ima komplementarni oslonac u biblioteci Seminara za vizantologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, naročito u pogledu retkih starijih izdanja. Institutska biblioteka omogućava sprovođenje većeg dela naučnih istraživanja u Institutu, a od ogromne je koristi mnogim stručnjacima iz srodnih disciplina i institucija.[1][2]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „SANU - Vizantološki institut”. Arhivirano iz originala 6. 3. 2012. g. Pristupljeno 28. 1. 2012. 
  2. ^ Zvanični sajt SANU