Vojska Srbije
Vojska Srbije | |
---|---|
Osnovana | 6. maj 1830. god. |
Datum stanja | 8. jun 2006.[1] |
Vidovi vojske | |
Sedište | Neznanog junaka 38, Beograd |
Veb-sajt | www |
Vođstvo | |
Predsednik Republike | Aleksandar Vučić |
Ministar odbrane | Miloš Vučević |
Načelnik Generalštaba | Milan Mojsilović |
Brojno stanje | |
Vojno sposobni | od 18 |
Obavezni vojni rok | ne (od 2011) |
Broj raspoloživih za vojnu službu | 2.848.803, godina 15—49 (2022[4]) |
Broj sposobnih za vojnu službu | 2.250.554, godina 15—49 (2022[4]) |
Broj godišnje stasalih za vojnu službu | 72.180 (2022[4]) |
Aktivni sastav | 22.500[2] |
Rezervni sastav | 2.000 (aktivnih rezervista)[3] 600.000 (pasivnih rezervista) |
Troškovi | |
Budžet | 1,48 milijardi $ (2024)[5] |
Procenat BDP | 1,8% (2024) |
Industrija | |
Domaći nabavljači | Domaće fabrike
|
Strani dobavljači | Rusija Kina Francuska Nemačka |
Srodni članci | |
Činovi | Činovi Vojske Srbije |
Vojska Srbije (skraćeno VS) je oružana sila Republike Srbije. Zvanično je stvorena 8. juna 2006. godine uredbom Narodne skupštine Republike Srbije. Nastala je nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore od onih delova Vojske Srbije i Crne Gore koji su se nalazili na teritoriji Srbije.
Po Ustavu Republike Srbije, Vojska Srbije je oružana sila Republike Srbije namenjena za odbranu zemlje od oružanog ugrožavanja spolja, kao i za izvršavanje drugih misija i zadataka, u skladu sa Ustavom, zakonom i principima međunarodnog prava koji regulišu upotrebu sile. Vojska Srbije se može upotrebiti van granica Republike Srbije samo po odluci Narodne skupštine Republike Srbije.
Istorija
Stvaranje Srpske vojske
Duhovno raspoloženje srpskog stanovništva Beogradskog pašaluka, u jednom trenutku početkom 1804. godine prevagnulo je na onu stranu gde se jedini izlaz još video u podizanju oružja kojim bi se obezbedili pravda i pravo. Ta konačna odluka pala je u Orašcu na Sretenje. Bio je to tada neizvestan poduhvat u najsloženijim političkim uslovima ondašnje Evrope.
Dva puta su Srbi sa obe strane turske granice sadejstvovali austrijskoj vojsci u ratovima protiv Turske tokom 18. veka, upamtili su dvadesetogodišnju austrijsku vladavinu nad Beogradom i severnim delovima Srbije. Nije izbledelo sećanje da je posle Svištovskog mira između Austrije i Turske bilo obećano da će se Beogradski pašaluk podeliti na 12 nahijskih knježina, sa jednim „vrhovnim knezom” kao garancijom autonomije. Dakle, ono što su imali i za austrijske uprave, na šta su bili navikli. Ređali su se opetovani zahtevi Srba sultanu i žalbe na režim uzurpatora. Bojeći se novih ustanaka, Porta je naredila reforme i administrativne revizije u Bosni, ali ne uspeva da ih nametne agama i janjičarima u Srbiji. Srbi postavljaju u više mahova skoro 33 zahteva, od kojih se samo njih pet odnosi na agrarne odnose i spahije. Tražili su autonomiju kao i njihovi saplemenici na Temišvarskom saboru 1790. godine od austrijskog cara. Srbi u Temišvaru ističu da narod bez autonomije nije nacija. Duh Kočine krajine se živo pamti, kao i vojevanje frajkora u Mačvi, a preko reka je izbeglo oko 50.000 ljudi koji čekaju. Velike sile u potaji vuku svoje poteze i sagledavaju svoje strateške interese.
Zajedno sa oružanom borbom na prostorima gde su živeli Srbi polako se razvijala i svest gde je središte njihove državnosti. Pojam Srbije nastaće tek kao posledica ustanka i prerastanja borbe za autonomiju u okviru turskog poretka u borbu za samostalnu državu. Taj preobražaj desio se 1806. godine, posle velikih srpskih vojnih pobeda. Pobede nad turskom vojskom bitkama na Ivankovcu, Mišaru, Deligradu, ali i ulazak u Beograd, dale su ustanku međunarodni značaj, on postaje vododelnica za ondašnje velike sile. Ustanici su porazili ne samo tursku vojsku već, nehotično, i Napoleona, koji ju je opremao i vojnički instruisao da udari iz tri pravca, cara koji je svako odstupanje Turske video kao napredovanje Rusije. Mada ideološki saveznici, Austrijanci takođe zaziru od ruskih namera. Sami Rusi su poluostrvo radije želeli da vide razdrobljeno, a srpski ustanak tek kao podsticaj grčkom pokretu za oslobođenje. Ne znajući za pravila visoke politike, Srbi su se još u februaru 1806. obratili ruskom caru da ih podrži u pravu na nacionalnu državu u „balkanskim pokrajinama”, koja bi mogla podići vojsku od 200.000 ljudi. Mada gotovo nepismeni i bez stručnih vojnih škola, vođe ustanka i vojske pravilno cene strateške elemente u političkom odlučivanju, mesto vojske i vojne pretnje na prvom mestu.
Poraz Srpske vojske 1813. godine usledio je posle odbijanja da prime uslove rusko-turskog mira. Rusi koji su svakog časa očekivali upad Napoleona sklopili su jedan, po Srbe maglovit ugovor u Bukureštu, 28. maja 1812. godine, u kome se garantovala nedovoljno definisana unutrašnja samouprava i amnestija. Ostavljeno im je da se s Turcima nagode oko veličine danka i predaji oružja. Trebalo je da Turci ponovo uspostave ranije garnizone. Hajducima bi se dozvolilo da pobegnu u Rusiju i Nemačku. Rusija je za čuvara srpske autonomije odredila Austriju, državu čiji je kancelar davao podršku Turskoj. Na skupštini u Kragujevcu, gde su starešine odbacile ovu ponudu, rečeno je „da je ova zemlja pripadala našim precima i mi smo je našom krvlju osvojili. Ako je Rus obećao Turcima utvrđenja, moraće im ih negde drugde dati”.
Samopožrtvovanje starešina i boraca do poslednjeg momenta, njihovo držanje i pred brojnijim neprijateljem, Turci su dobro upamtili. I sama pomisao da bi se to moglo ponoviti terala ih je kasnije na popuštanje. Kada je planuo ponovni ustanak 1815. godine, bili su spremniji na popuštanje. Upotreba oružja i narodne vojske u borbi za stvaranje samostalne nacionalne države odredila je u srpskoj političkoj kulturi značaj vojnog faktora i opredeljenje da se vojska razvija kao narodna uzdanica koja će jednog dana dovršiti nacionalnu misiju oslobođenja.
Tokom ustanka Srpska vojska je bila narodna. Vojvode i starešine pozivale su seljake samo kad je predstojala borba. Oružje i opremu nabavljali su sami, ili pred bitku doturalo odnekud. Uz tu boračku masu po pozivu, tokom prve srpske — ustaničke državnosti, postojali su stalni odredi uvežbanih i naoružanih momaka koji su za svoju službu bili plaćeni. Zvali su ih bećarima ili momcima, a činili su neku vrstu pratnje Voždu Karađorđu i ostalim knezovima. Činili su posade utvrđenja i čuvali granice. Organizacija je ostala jednaka tokom oba ustanka.
Knez Miloš je posle Drugog ustanka raspustio vojsku, ali ona nije bila razoružana. Sa tom činjenicom — naoružanim narodom — računale su ondašnje i Turska i Austrija. Ovaj „švajcarski” sistem naoružanih „rezervista” ukinuo je tek kralj Milan. No, instrumentalizovani delovanjem ondašnjih radikala, seljaci Timočke krajine odbijaju da predaju oružje i dižu bunu, koju će stajaća vojska brzo ugušiti.
Uticaj Rusije
Devetnaesti vek je za srpsku autonomnu Kneževinu i, kasnije, nezavisnu Kraljevinu protekao u dograđivanju sistema narodne, ali i stajaće vojske. Vojska se pripremala saobrazno ondašnjim evropskim iskustvima, ekonomskim moćima države i državnim — nacionalnim programom koji je podrazumevao širenje nacionalnog nukleusa na još neoslobođene krajeve u kojima Srbi žive od davnina.
Naporu Srbije da organizuje primerenu stajaću vojsku daju otpor, u različitim vidovima, i Austrija i Turska. S druge strane, bez vojske, prepuštena na milost i nemilost turskom suverenitetu i promenljivoj politici zaštite velikih sila, ni već dobijena autonomija nije izgledala sasvim sigurna tekovina, koja se ne bi mogla izgubiti u nekoj situaciji zategnutih odnosa među velikim silama. A nije se moglo bez vojne organizacije i vojske ni pomišljati na dalju borbu za samostalnost.
U prvom periodu srpske autonomije, koju je, posle uspešnog rata sa Turskom (1827—1829), izdejstvovala Rusija i postala Jedrenskim mirom visoki pokrovitelj srpske autonomije, ta sila je dala pečat prvobitnom razvoju srpske stajaće vojske. Malu vojsku, počevši od uniforme, organizovala je Rusija po vlastitom uzoru. Aktivni oficiri su bili iz Rusije, uvedeni su ruski zakoni i egzercir. U periodu od 1830. do 1836. godine formirani su postepeno bataljon pešadije, konjički eskadron i topovska baterija. Tada je u Rusiju poslata i prva grupa od 12 mladića na školovanje za oficire. Prvi srpski zakon o ustrojstvu garnizonog vojinstva donesen je 1838. godine. Vojska se u toj prvoj fazi svog razvoja nalazila pod nadležnošću Ministarstva unutarnjih dela.
Stajaća vojska Srbije imala je krajem 1847. godine jedva 2.438 oficira, stručnih pripadnika i vojnika. Pešadija je bila uvećana za još jedan bataljon od četiri čete.
Austrija nije blagonaklono gledala na razvoj srpske državnosti, pa ni njene vojske. U prvoj fazi razvoja Srpske vojske nije bilo nekih posebnih uticaja. Kasnije, tokom 1860. godine počeli su prelasci mlađih srpskih oficira iz Austrougarske u Srpsku vojsku. U nju su dolazili i drugi, mahom Sloveni, lekari, apotekari, inženjeri, muzičari, ali i oficiri rodova. Srbija je 1867. donela Zakon o primanju stranih oficira.
Dominantni uticaj na razvoj Srpske vojske i vojne misli doći će iz Francuske, a nešto manje iz Pruske posle njene pobede nad Napoleonom III. Međutim, u domenu teorije, nemački vojni pisci, koji su i dalje razvijali Napoleonovu misao, biće opšte prisutni.
Modernizacija po ugledu na Francusku
Sa inženjerijom i artiljerijom se više nije moglo improvizovati. Kultu narodne vojske, koji se posle ustanka ponovo uzdigao učešćem srpskih dobrovoljaca pod Knićaninom u ratu vojvođanskih Srba i Austrije protiv Mađara 1848, polako se dodavala misao o potrebi izobražene i moderne vojske. Te ideje su promovisali najistaknutiji srpski političari i vojnici toga vremena. Budući general Milivoje Blaznavac, sa svojim ratnim iskustvom iz 1848. i potonjim školovanjem u Beču i Francuskoj, preneo je Garašaninu ideje o potrebi modernizacije u naslonu na francusku školu i odlučujuće uticao da se u Srbiji otvori Artiljerijska škola (Vojna akademija). S druge strane, interesi Francuza za Srbiju zbog Krimskog rata dovode do bliske saradnje u podizanju Topolivnice i obrazovanja kadra. Tada stvorene veze dovešće do toga da prvi ministar vojni u Srbiji bude upravo Francuz Ipolit Monden (1861—1865), koji je kao kapetan bio zadužen da 1856. napravi temeljnu studiju o Srbiji. No, danas bi rekli da je pragmatičnom i tehnokratskom pristupu kneza Mihaila da vojsku vode i razvijaju najstručniji, bez obzira na dinastičke predrasude, morala prethoditi smrt starog kneza Miloša, koji je u progonu pristalica Karađorđevića posle 1858. oterao iz zemlje ili u izolaciju najistaknutije promotore modernizacije, Zaha i Blaznavca među ostalima.
Novo ministarstvo
Monden je praktično ustrojio novo Ministarstvo vojno. U njegovoj kompetenciji bilo je i ministarstvo građevina ili dosledno, prema francuskom uzoru — Javnih radova. Putevi, mostovi, vodosnabdevanje, a kasnije i železnice, bile su u svim evropskim zemljama najvažniji uslov mobilizacije i ratnih operacija. Mondenova desna ruka bio je Blaznavac. Ruska pravila i zakoni zamenjeni su francuskim, ili su bili nešto malo prilagođeni srpskim prilikama. Ustanovljeni su penzioni fondovi za pomoć oficirima i podoficirima, reorganizovana zdravstvena služba, unapređeno je i konjogojstvo kao preduslov podizanja ratne armije, i mnogo štošta drugog. Srpska skupština je pre samog dolaska Mondena donela Zakon o Narodnoj vojsci. U tu snagu od sto do sto pedeset hiljada boraca, sa kojom Mihailo misli da vodi oslobodilačke ratove, jedino veruju Francuzi, koji su imali u rukama izveštaje Mondena, ali i iskustva iz svojih ratova u Italiji, na Krimu i Garibaldijevih pohoda. Narodna vojska, sada opremljena i brojnijom artiljerijom, vidno je napredovala zahvaljujući najviše upravo nacionalnom poletu.
-
Uniforma pešadijskog oficira srpske vojske iz 1900. godine. -
Poverljiva informacija o sastavu Srpske vojske iz 1901. godine. -
Uniforma Oficira Srpske i Jugoslovenske Vojske iz 1919. godine.
Iskustva ratova 1876—1878. godine uticala su na dalji razvoj srpske vojske i njeno modernizovanje. Srpski oficiri su se žalili na naoružanje, pa i na rusko komandovanje u prvom ratu (1876). Uočen je nedostatak većeg broja aktivnih starešina i sposobnih podoficira, ali i da su obični vojnici nedovoljno obučeni. Sve to je uticalo da se posle rata poveća broj pitomaca u školama, ustanovi šira mirnodopska formacija, koja bi obuhvatila prirodni priraštaj muškog stanovništva. Neželjeni rat, u koji je kralja Milana gurnula Austrija, rat protiv Bugarske kneževine 1885. godine, dao je nove impulse. Milan, iako se povukao sa prestola, postaje komandant vojske i inicira najznačajniju reformu koja će biti osnova formacije za oslobodilačke ratove 1912—1918. godine.
Za jačanje i osavremenjivanje srpske vojske u svim vremenima presudna je bila saglasnost vladarskog doma i najistaknutijih političkih činilaca, te nosilaca najviših vojnih položaja sa ciljevima nacionalne politike u bližem i daljem periodu. U tome je samo povremeno bilo kraćih perioda neslaganja, sumnje ili potpunog raskoraka. U vremenima presudne dominacije političkog faktora u odnosu na vojsku i njene potrebe, bilo je povremeno teško progurati vojne narudžbe, pa i najnužnije prioritete da zemlja ne bi zaostala za susednim zemljama i da bi imala perspektivnu snagu odvraćanja i u slučaju zaoštravanja odnosa sa velikim silama. Na primeru Srbije se moglo pratiti na kakvim iskušenjima je jedna mala, ekonomski nejaka i siromašna zemlja, koja pored odbrane ima i drugih prekih potreba.
Misije i zadaci vojske
Misije i zadatke Vojske definiše Skupština na osnovu neotuđivog prava države na individualnu i kolektivnu odbranu, saglasno članu 51. povelje OUN, na principima međunarodnog prava kojima se reguliše upotreba sile.
Misije Vojske su: odbrana države od spoljnog oružanog ugrožavanja; učešće u izgradnji i očuvanju mira u regionu i svetu; podrška u slučaju prirodnih nepogoda i katastrofa.
Osnovni zadaci Vojske su: odvraćanje od oružanog ugrožavanja i drugih vojnih izazova, rizika i pretnji bezbednosti; odbrana teritorije, vazdušnog prostora i akvatorije; osposobljavanje vojnika, starešina, komandi, jedinica i ustanova za realizaciju misija i zadataka; učešće u međunarodnoj vojnoj saradnji i mirovnim operacijama pod okriljem OUN i sistema kolektivne bezbednosti; pružanje pomoći u slučaju prirodnih nepogoda i katastrofa većih razmera, u kojima su ugroženi ljudski životi, životna sredina i materijalna dobra.[6]
Odbrambena sposobnost
Mogućnosti Vojske za otklanjanje opasnosti od vojnih pretnji iskazuju se sposobnošću za odvraćanje i odbranu.
Sposobnost za odvraćanje Vojske, kako je navedeno u Beloj knjizi odbrane, iskazuju njena opremljenost savremenim borbenim sistemima i organizovanost za obavljanje zadataka, te učešće u realizaciji zadataka u sastavu međunarodnih snaga. Vojska sposobnost za odbranu iskazuje svojim mogućnostima odbrane teritorije, vazdušnog prostora i akvatorije, uz angažovanje neophodnih resursa odbrane, samostalno i uz podršku partnera, saveznika i prijateljskih država.
Sposobnosti Vojske za odvraćanje i odbranu projektuju se za maksimalan intenzitet procenjenih vojnih izazova, rizika i pretnji bezbednosti, a vrsta, jačina i način angažovanja snaga zavise od konkretne situacije. Iskazuju se uspešnim funkcionisanjem sistema, javnošću rada i kvalitetom priprema za odbranu, osposobljenošću kadra, formiranjem borbenih sastava sposobnih da efikasno obave zadatke, vežbovnim aktivnostima (uključujući i snage partnera i saveznika), borbenim mogućnostima naoružanja i vojne opreme i visokim nivoom odlučnosti za odbranu.
Reforme
Reforme u Vojsci po NATO standardima su počele da se sprovode od 2003. godine dok je i dalje postojala državna zajednica Srbija i Crna Gora. Tada je na mesto ministra odbrane bio postavljen Boris Tadić. Tokom procesa modernizacije i profesionalizacije Vojske Srbije, broj aktivnih pripadnika vojske, je smanjen, tako da se danas iznosi oko 38 hiljada, u skladu sa Zakonom o vojsci republike Srbije. Takođe je, u skladu sa modernizacijom, došlo do smanjenja broja tenkova i ostalih oklopnih vozila. Svi stari tenkovi tipa T-55 su povučeni iz upotrebe do 2008. godine, tako da Srbija danas poseduje isključivo savramenije tenkove tipa M-84 i T-72. Srbija je takođe rashodovala i sve zastarele protivavionske sisteme ZSU-57-2. Činovi i oznake na uniformama pripadnika vojske Srbije su takođe reformisani po NATO standardima, tako da sada u sastavu oružanih snaga Srbije postoje novi činovi kao što su brigadni general i komodor. Decembra 2010. godine, usvajanjem izmena Zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi u Skupštini Srbije, suspendovano je obavezno služenje vojnog roka u Srbiji.[7] Istim zakonom predviđeno je da se na dobrovoljno služenje vojnog roka sa oružjem u Vojsci Srbije mogu prijaviti kandidati muškog i ženskog pola koji u tekućoj godini navršavaju od 19 do 30 godina života. takođe, pod istim uslovima se mogu prijaviti i za vojnostručno osposobljavanje za rezervne oficire Vojske Srbije.
Organizacija
Vojska Srbije je organizovana[8] na strategijskom, operativnom i taktičkom nivou, u komande jedinice i ustanove. Načelno je čine vidovi, rodovi i službe. Vidovi Vojske Srbije su: Kopnena vojska i Vazduhoplovstvo i protivvazduhoplovna odbrana. Princip organizovanja je хибридни, s izmešanim elementima vidovskog, pod jednim glavnim štabom i s elementima podele na operativne grupacije i službe.
Stalni sastav Vojske Srbije čine profesionalni pripadnici Vojske Srbije i vojnici na služenju vojnog roka.
Rezervni sastav Vojske Srbije čine rezervni oficiri, rezervni podoficiri i vojnici u rezervi. Rezervni sastav Vojske Srbije deli se na aktivnu rezervu i na pasivnu rezervu.
Jedinice podređene Generalštabu Vojske Srbije
- Brigada veze
- Bataljon veze
- Bataljon veze
- Bataljon veze
- Bataljon veze
- Centralna logistička baza
- skladišni bataljon
- skladišni bataljon
- skladišni bataljon
- skladišni bataljon
- Komandna četa
- SPC Beograd
- SPC Beograd
- Garda
- Prištapske jedinice
- Počasni bataljon
- Vojna policija Srbije
- Logistički bataljon
- Rezidencijalni objekti
- Objekti posebne namene
- 72. brigada za specijalne operacije
- Komandni bataljon
- Bataljon za specijalne operacije „Grifoni”
- Bataljon za specijalne operacije „Sokolovi”
- Logistička četa
- 63. padobranska brigada
Komanda za obuku
- Komandni bataljon (Topčider)
- Centar za obuku Kopnene vojske (Požarevac)
- Centar za obuku RViPVO (Batajnica)
- Centar za obuku logistike (Kruševac)
- Centar za obuku veze i informatike (Gornji Milanovac)
- Centar za usavršavanje kadrova ABHO (Kruševac)
- Centar za obuku i usavršavanje podoficira (Pančevo)
- centar za obuku (Sombor)
- centar za obuku (Valjevo)
- centar za obuku (Leskovac)
- Komanda za razvoj Beogradske brigade (Jakovo)
- Komanda za razvoj Rasinske brigade (Kruševac)
- Komanda za razvoj Timočke brigade (Zaječar)
- Komanda za razvoj Banatske brigade (Zrenjanin)
- Intervidovski poligon „Pasuljanske livade” (Ćuprija)
Uniforme
-
Službena uniforma
-
Maskirna uniforma
-
Uniforma M10 Vojske Srbije
-
uniforma Garde
Oznake
-
Oznaka pripadnosti Vojsci Srbije - na službenoj uniformi
-
Oznaka pripadnosti Vojsci Srbije - na maskirnoj uniformi
Vidovi
Vidovi Vojske Srbije su:
- Kopnena vojska i
- Ratno vazduhoplovstvo i protivvazduhoplovna odbrana
Rodovi
Rodovi Vojske Srbije su:
- pešadija,
- oklopne jedinice (OJ),
- artiljerija,
- inženjerija,
- artiljerijsko-raketne jedinice za protivvazduhoplovna dejstva (ARJ za PVD),
- avijacija,
- rečne jedinice,
- jedinice za elektronska dejstva (ED)
Službe
Službe Vojske Srbije se dele na opšte i logističke.
Opšte službe
- kadrovska,
- telekomunikacije,
- obaveštajna,
- bezbednosna,
- informatička,
- atomsko-biološko-hemijska,
- vazdušno osmatranje i javljanje,
- geodetska,
- pravna,
- finansijska i
- meteorološka i navigacijska služba.
Logističke službe
- tehnička,
- intendantska,
- sanitetska,
- saobraćajna,
- veterinarska i
- građevinska služba.
U odnosu na raniju organizaciju Vojske, status roda izgubili su veza, ABHO i VOJ, koji su postali službe, a postojećim službama pridodate su obaveštajna, bezbednosna i meteorološka i navigacijska služba.
Naoružanje
Kopnena vojska
Artiljerija
- Samohodna haubica 122 mm 2S1 Gvozdika
- haubica 122 mm D30
- SVRL M-63 Plamen
- SVRL M-77 Oganj
- SVRL M-87 Orkan
- top haubica M84 152 mm Nora
- top 130 mm M46
- top 76 mm ZIS-3
Oklopna-borbena sredstva
- Osnovni borbeni tenk M-84 [1]
- Osnovni borbeni tenk T-72 [2]
- BVP M-80A [3]
- Borbeno oklopno vozilo policije BOV M-86
- Oklopni izviđački automobil BRDM-2 [4]
- OT BTR-50
- OT BTR-60
- OT MT-LBu
Protivoklopna sredstva
- Protiv-oklopno vozilo BOV-1
- Protivoklopni lansirni komplet 9K111 „Fagot”
- Protivoklopna vođena raketa „Maljutka”
- Ručni bacač raketa 90 mm M79 „Osa”
- Ručni bacač raketa 64 mm M80 „Zolja”
- Ručni bacač raketa 120 mm M90 „Stršljen”
- Protivoklopni lanser „Bumbar”
Sredstva PVO
- PA top Bofors 40 mm L/70 — (navođen Žirafom)
- PA top 30mm M53/59 Praga
- PA top 20mm BOV-3
- LAKI PRENOSNI RAKETNI SISTEM PVO IGLA
- LAKI PRENOSNI RAKETNI SISTEM PVO STRELA-2M
- RAKETNI SISTEM PVO STRELA-10M
- RAKETNI SISTEM PVO STRELA-1M
- Raketni sistem PVO Neva
- Raketni sistem PVO Kub
Pešadijsko naoružanje
- Automatska puška 7.62 mm M70A/M70B1
- Automatska puška „Zastava” M-21 5.56 mm M21
- Automatski pištolj 7.65 mm „Škorpion” M84
- AUTOMATSKI BACAČ GRANATA 30 mm M-93 Zastava M93 (BGA)
- minobacač M57 60 mm
- minobacač M69 82 mm
- minobacač M75 120 mm
- Mitraljez 7.62 mm M-84
- Puškomitraljez 7.62 mm M72
- Pištolj 9 mm CZ99
- Snajperska puška 7.9 mm M76
- Snajperska puška 7.62 mm M91
- Snajperska puška 12.7 mm M93 Crna Strela
Ratno vazduhoplovstvo i PVO
Raketni sistemi PVO
Vazduhoplovi
Borbeni avioni
- MiG-29
- MiG-29A — 9.12A (lovački avion)
- MiG-29B — 9.12B (lovački avion)
- MiG-29 — 9.13 (lovački avion)
- MiG-29UB — 9.51B (nastavni lovac)
- J-22 Orao
- J-22 (jurišnik)
- NJ-22 (nastavni jurišnik)
- IJ-22 (izviđački jurišnik)
- INJ-22 (izviđački nastavni jurišnik)
- G-4 Super Galeb
- G-4 (školsko-borbeni mlaznjak)
- G-4 (varijanta tegljača meta)
Transportni avioni
Školski avioni
Helikopteri
- Mi-8 -
- Mi-8T (desantno-borbeni helikopter)
- Mi-17V (desantno-borbeni helikopter)
- Mi-17V-5 (desantno-borbeni helikopter)[9]
- Soko Gazela
- HO-45 (osnovni helikopter)
- HI-42 Hera (izviđački helikopter)
- HN-42M Gama (protivoklopni helikopter)
- HN-45M Gama2 (protivoklopni helikopter)
Naoružanje povučeno iz upotrebe
- Tenkovi tipa T-55 — Godina proizvodnje:1966-1982
- Samohodni protivavionski sistemi ZSU-57-2 — Godina proizvodnje:1960-1961
- Oklopni transporter M-60 — Godina proizvodnje:1961-1978
- Samohodno oruđe SU-100 — Godina proizvodnje:1961
- MiG-21 (nastavni lovac) — Godina proizvodnje:1959
Naoružanje planirano za modernizaciju
U pitanju su sredstva za koje je odlučeno da su perspektivna, za koja su već urađeni projekti.
- Osnovni borbeni tenk M-84 — Godina proizvodnje: 1985—1990
- Borbeno vozilo pešadije BVP M-80 — Godina proizvodnje: 1980—1991
- Borbeno oklopno vozilo BOV (U više verzija) — Godina proizvodnje: 1983—1991
- Jurišni avion J-22 Orao (dvosed NJ-22) — Godina proizvodnje: 1986—1992
- Helikopter Gazela (naoružana varijanta HN-42M/45M Gama) — Godina proizvodnje: 1981—1991
Buduće naoružanje
- Pištolj Zastava E3 9 mm PARA
- Pištolj 9 mm — Glock 17
- Automatska puška 5,56 mm — FN Minimi
- Modularna automatska puška — FN Scar-L
- Modularna automatska puška 6,5 mm/7,62mm — Zastava M17
- Dalekometna snajperska puška 12.7mm — Zastava M12 Crno koplje
- Bacač granata RBGR 40 mm
- Optički nišan za pušku kalibra 5.56mm M21
- Osmatračko-nišanski monokular i binokular za noćna dejstva
- Protivoklopna raketa 2T5 (dometa 5 km)
- Laserski vođena bomba LVB-250F (dometa 10 km)
- Vođena raketa vazduh-zemlja VRVZ-24 (dometa 10 km)
- Vođena raketa vazduh-zemlja VRVZ-200 (dometa 40 km)
- Vođena raketa zemlja-zemlja Košava-1 (dometa 50 km)
- Daljinski upravljana bezposadna platforma BV Miloš
- Terensko vozilo Zastava NTV
- Višenamensko oklopno borbeno vozilo 4x4 — BOV M16 Miloš
- Višenamensko oklopno borbeno vozilo 8x8 — LAZAR 3
- Samohodno artiljerijsko oruđe 155 mm „Aleksandar”
- LRSVM „Morava”
- Bespilotna letelica Pegaz
- Naoružana bespilotna letelica BPL
- Transportni helikopter Mi-17V-5
- Borbeni helikopter Mi-35M
- Višenamenski helikopter Airbus H145M
- PVO sistem kratkog dometa PASARS-16
- PVO sistem kratkog i srednjeg dometa Buk
Vidi još
Reference
- ^ „Istorijat Vojske Srbije”. Vojska Srbije. Pristupljeno 27. 6. 2023.
- ^ „Brojnost vojski Srbije, Hrvatske, BiH, Crne Gore i Severne Makedonije u 2021”. 28. 12. 2021.
- ^ „Iz stroja pravo na posao” (na jeziku: srpski). Večernje novosti. 22. 3. 2013. Pristupljeno 24. 5. 2014.
- ^ (PDF) https://publikacije.stat.gov.rs/G2023/Pdf/G20234003.pdf. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć) - ^ https://www.balkansec.net/post/vojni-bud%C5%BEet-srbije-u-2024-vi%C5%A1e-para-za-plate-manje-za-naoru%C5%BEanje-i-obuku. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć) - ^ „Vojska Srbije | O Vojsci | Vojska Srbije - Uloga, namena i zadaci”. Arhivirano iz originala 18. 2. 2009. g. Pristupljeno 27. 2. 2009.
- ^ „Ukinut obavezni vojni rok”, B92, 15. decembar 2010.
- ^ „Vojska Srbije | Organizacija | Struktura Vojske Srbije”. Arhivirano iz originala 18. 3. 2016. g. Pristupljeno 27. 2. 2009.
- ^ „Novi helikopteri stigli na aerodrom Batajnica”. RTS.rs. Pristupljeno 7. 7. 2016.
Spoljašnje veze
- Vojska Srbije
- Zvanični sajt Ministarstva odbrane Srbije
- Vojska Srbije i Crne Gore / Vojska Srbije i Crne Gore — VSCG
- Vojska Jugoslavije
- Vojna akademija Kraljevine Srbije — Fotografije
- Od februara sveštenici u vojsci, Jelena Čalija, Politika, društvo, 10. decembar 2010.
- U januaru uži izbor za novi borbeni avion, Miroslav Lazanski, Politika, društvo, 24. decembar 2010.