Gotska linija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gotska linija

Nemačke odbrambene linije u severnoj Italiji do decembra 1944.
Vreme25. avgust 1944 – početak marta 1945.
Mesto
Severna Italija
Sukobljene strane
 UK
 SAD
 Britanska Indija
 Kanada
 Kraljevina Italija
 Poljska
 Novi Zeland
 Južnoafrička Unija
 Brazil
 Grčka
 Nacistička Nemačka
 Italijanska Socijalna Republika
Komandanti i vođe
Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Aleksander
Ujedinjeno Kraljevstvo Oliver Liz
Ujedinjeno Kraljevstvo Ričard Makriri
Sjedinjene Američke Države Mark Klark
Brazil Maskarenjaš di Moraiš
Nacistička Njemačka Albert Keselring
Nacistička Njemačka Hajnrih fon Fitinghof
Nacistička Njemačka Joahim Lemelzen
Italijanska Socijalna Republika Rodolfo Gracijani
Italijanska Socijalna Republika Alfredo Guconi

Gotska linija (nem. Gotenstellung) je bila nemačka odbrambena linija na Italijanskom frontu tokom Drugog svetskog rata. Ona je činila poslednji važnu liniju odbrane feldmaršala Alberta Keselringa duž obronaka severnih Apenina tokom povlačenja nemačkih snaga u Italiji protiv savezničkih armija u Italiji, kojima je komandomao general Harold Aleksander.

Adolf Hitler je imao bojazni zbog stepena gotovosti Gotske linije. Plašio se sa će Saveznici koristiti amfibijsko iskrcavanje da zaobiđu njegovu odbranu. Da bi smanjio njen značaj i u očima saveznika i neproijatelja, naredio je da joj se promeni ime, zbog njegove istorijske konotacije, verujući da ako Saveznici uspeju da se probiju da neće moći da iskoriste njeno impresivnije ime da uveličaju svoju pobedu. Zbog toga ju je Keselring preimenovao u Zelenu liniju u junu 1944.

Koristeći više od 15.000 prinudnih radnika, Nemci su izgradili više od 2.000 dobro utvrđenih mitranjeskih gnezda, kazamata, bunkera, osmatračkih mesta i artiljerijskih položaja da odbiju svaki pokušaj proboja Gotske linije.[1] Ova linij je probijena tokom operacije Olive (takođe ponekad poznate i kao bitka za Rimini), ali Keselringove snage su stalno uspevale da se povuku u dobrom redu. Ovo se ponavljalo sve do marta 1945, kada je Gotska linija probijena, ali bez odsudnog proboja. To se neće desiti sve do aprila 1945. tokom poslednje savezničke ofanzive na italijanskom ratištu.[2]

Operacija Olive se često opisuje kao najveća bitka ikad vođena u Italiji u pogledu materijala. Preko 1.200.000 ljudi je učestvovoalo u njoj. Bitka je dobila formu manevra opkoljavanja, koji su izvršile 8. britanska armija i 5. američka armija protiv 10. i 14. nemačke armije. Na Rimini, grad koji je bio pogođen ranijim napadima iz vazduha, je ispaljeno oko 1.470.000 zrna od strane saveznički kopnenih snaga.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

U junu 1944. Kada su se Nemci povukli iz Rima, Hitler naređuje svojim trupama u Italiji da se povuku severno i zauzmu odbrambeni položaj u Apeninima nadomak doline reke Po.

Nemački protivavionski položaj na Gotskoj liniji.

Gotska linija je bila pojas fortifikacija duboka oko 16 a dužine 320 km u prirodno čvrstom odbrambenom terenu u Italiji od grada Karare do Pezara. Radnici iz okupiranih država počeli su izgradnju linije već sredinom 1943. godine, a radovi na učvršćivanju nastavilo se i pošto su je Nemci okupirali sredinom 1944. godine. Do avgusta 1944, 2.400 mitraljeskih gnezda, 500 artiljerijskih i minobacačkih pozicija, 120.000 m bodljikave žice i još mnogo protivtenkovskih oruđa dodati su odbrani linije. Posle ulaska u Rim 4. juna, Američke i Britanske trupe forsiraju ka Severu. Dva meseca kasnije bili su nadomak Ankone, Areca i Pize i na prilazu Gotske linije. 25. avgusta Saveznici napadaju, uprkos čvrstom otporu Britanci zauzimaju Rimini 21. septembra, dok Amerikanci zauzimaju planinske prolaze na putu ka Bolonji. Nezgodni zimski uslovi naterali su saveznike na prekid ofanzive sve do Aprila 1945. kada je Gotska linija konačno probijena, a američke trupe ušle u dolinu reke Po i zauzele Bolonju 21. aprila 1945. Nemoćan pred savezničkim napadom, nemački zapovednik general Hajnrih fon Fitinghof pristaje na bezuslovnu predaju 2. maja 1945. čime se završavaju borbe na Italijanskom frontu u Drugom svetskom ratu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sterner 2008, str. 106.
  2. ^ Bryn, Chapter 14.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]