Devet Jugovića

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jug Bogdan sa sinovima, delo Adama Stefanovića
Mozaik na kapeli Sv. Pantelejmona sa česmom devet Jugovića u porti manastira Tronoša

Devet Jugovića su mitski junaci srpskih epskih pesama pretkosovskog i kosovskog ciklusa. Po usmenom narodnom predanju oni su bili sinovi Jug Bogdana i braća kneginje Milice[1].

Legenda[uredi | uredi izvor]

Postoji više navoda o njihovim imenima. U više pesama se javljaju imena trojice, Boška, barjaktara u Kosovskom boju[2][3], zatim Damjana i Vojina[3]. Po jednoj od verzija imena braće Jugovića su bila Vojin, Miljko, Marko, Ljubodrag, Radmilo, Boško, Stojan, Veselin i Vlaskoje-Damjan[4] S druge strane, u jednom od zapisa pesme Zidanje Ravanice se spominju Petar, Nikola i najmlađi Momir.[5]

U pesmi pretkosovskog ciklusa Zidanje Ravanice su predstavljeni u negativnom svetlu jer prisvajaju blago namenjeno gradnji manastira.[6] U Gornjoj Brnjici kod Prištine, kod seoske crkve Svetog Petra i Pavla, postoji 10 grobova za koje se veruje da pripadaju Jugovićima.[7]

...devet Jugovića
Sve carevo prodadoše pivo,
I carevu haznu zatomiše,
I nadnicu laku ostaviše,
A nadnicu po jednu aspricu,
Napojnicu po jednu čašicu;
Ne svetkuju petku ni neđelju,
Ni Iliju, koji gromom bije,
Ni Mariju, koja munjom pali.

Boško Jugović, po legendi barjaktar tokom Kosovskog boja

U pesmama kosovskog ciklusa (kao npr. u pesmama Kosovski boj i Smrt majke Jugovića) se ističe tragična pogibija Jug Bogdana i njegovih devet sinova. Posebno svedočanstvo narodnog predanja o junačkom kraju braće Jugovića se nalazi u pesmi Sluga Milutin[8] gde sluga odgovara carici Milici:

A Jug ti je, gospo, poginuo
u početku, u boju prvome.
Pogibe ti osam Jugovića,
đe brat brata izdati ne šćede —
dokle gođe jedan tecijaše;
još ostade Boško Jugoviću,
krstaš mu se po Kosovu vija,
još razgoni Turke na buljuke,
kao soko tice golubove.

U pesmi Ženidba kneza Lazara spominje se da su devet Jugovića, čuvši da srpski car Dušan prosi od Jug Bogda njihovu sestru Milicu za svoga slugu Lazara, pokušali da ubiju srpskog cara potegnuvši mačeve kovrdane, čime se daje opis imena mačeva devet Jugovića, ali ih je Jug Bogdan smirio.

Kad začuše devet Jugovića,
poskočiše na noge lagane,
potegoše mače kovrdane,
da pogube cara u stolici

O snazi njihovog kulta u srpskom narodu svedoče predanja o njihovoj navodnoj zaostavštini u vidu objekata kao što su česma devet Jugovića pored manastira Tronoša.[4] i navodni grob Boška Jugovića u blizini Ivanjice[1] Kod Zaostroga je brdo Viter, na kojem su ruševine starog grada, koje je lokalno narodno predanje (krajem 19. veka i ranije) pripisivalo Jugovićima. Tako fra Ivan Despot, koji je već prihvatio hrvatsku nacionalnu svest, piše: Na Viteru mome zlatili se porušeni Jugovića dvori.[9] I Lazar Tomanović spominje isto predanje: ...viti Viter, njegova osebina, na kom su ostaci starog grada, po predanju Jugovića dvori. [10][11]

Zavet braće Jugovića:

Sokolovi sivi tići,
Deco moja Jugovići,
Lazar zove, kruna ište,
Da idemo na bojište.
Na bojištu sablja čeka,
Jel’ vam žao mlada veka?
Ne žalimo mlada veka,
Jer nas večna slava čeka.
Ti ćeš s nama diko mila,
Mi smo tvojih devet krila,
Nek nas vide sred megdana,
Ko su deca Jug Bogdana.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Tomanović, Lazar (2007). Putopisna proza. Gradska biblioteka i čitaonica Herceg Novi. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]