Дивокоза
| Divokoza | |
|---|---|
| |
| Rupicapra rupicapra | |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Mammalia |
| Red: | Artiodactyla |
| Porodica: | Bovidae |
| Potporodica: | Caprinae |
| Rod: | Rupicapra |
| Vrsta: | R. rupicapra
|
| Binomno ime | |
| Rupicapra rupicapra (Linnaeus, 1758)
| |
| |
| Areal divokoze, areal u Holocenu (siva), moderni areal (crvena) | |
Divokoza (lat. Rupicapra rupicapra) je naziv za vrstu papkara iz porodice šupljorožaca (Bovidae) i potporodice koza (Caprinae). Ova vrsta ne pripada samom rodu koza (Capra), već odvojenom rodu (Rupicapra). Divokoza može narasti do 80 cm visine, a u dužinu do 130 cm, dok su jači mužjaci teški više od 40 kg. Ženke su nešto manje i lakše. Prirodni neprijatelj im je vuk, a za mlade opasnost može predstavljati i orao. Divokoze mogu živeti do 20 godina.
Izgled[uredi | uredi izvor]
Divokoza je mala vrsta šupljorošca. Odrasle jedinke dostižu visinu od 70–80 cm i dužinu tela od 107–137 cm. Mužjaci su krupniji od ženki i dostižu težinu od 30–60 kg, dok ženke teže 25–45 kg.[2] Boja krzna zimi je tamnosiva, skoro crna, dužine do 12 cm, a leti žućkastocrvena dužine do 3 cm. Glava je blede boje, sa tamnom prugom oko očiju i gubice. Od potiljka do repa proteže se tamnija pruga. Boje mužjaka su gotovo uvek nešto tamnije od ženki. Imaju rogove, ali su oni kod kod mužjaka jači, duži i povijeniji nego kod ženki. Za mužjaka je karakteristična i kičica na trbuhu i jači i deblji vrat. Rogovi rastu svake godine za određenu dužinu i nikada ne otpadaju. Starost jedinke možemo odrediti brojem godova na rogu koji su izraženi. U prve četiri godine prirast roga je veliki, a zatim opada, ali je i dalje vidljiv. Divokoze vole mir i napuštaju uznemirena lovišta. U lovištu je vrlo oprezna i brzo oseća prisustvo opasnosti, pri čemu pravi uzbunu za ostale jedinke glasnim piskom.
Ishrana[uredi | uredi izvor]
Divokoza je u hrani izuzetno skromna životinja. Hrani se planinskim travama i mladim lišćem grmolikih biljaka, zimi pupoljcima, suvim vlasima trave, kupinama i malinama, koje nakon hranjenja preživa. Vrlo rado uzima so koja joj se mora redovno iznosti.
Ima odlično razvijen osećaj mirisa, vidi dobro, ali reaguje tek na pokret.
Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]
Parenje divokoza počinje u novembru i traje do sredine decembra, kad najveći mužjak nastoji oterati sve potencijalne konkurente i skupiti u krdo što više ženki, ponekad služeći se i svojim rogovima. Ženka se jari u maju i junu, a jare (jedno, a vrlo retko dvoje) je brzo u stanju da prati majku. Jare doji majčino mleko oko šest meseci. Roščići mu rastu već u prvoj godini, a polnu zrelosti stiču u trećoj godini.[2] Ženke žive sa mladuncima i mlađim mužjacima u krdima. Odrasli mužjaci su izdvojeni i žive pojedinačno, a krdu prilaze samo u vreme parenja. Ženke i mužjaci su polno zreli u trećoj godini, ali mužjaci moraju dostići potpunu fizičku zrelost da bi se mogli boriti za ženku.
Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Divokoze se mogu naći na planinama zapadne, južne i istočne Evrope, i u Maloj Aziji na Kavkazu. U prošlosti su bile široko zastupljene u šumama, ali su usled prisutne ljudske aktivnosti proterane na visoke planine.
Van Evrope, divokoza je uvezena na Novi Zeland 1907, kao poklon austrijskog cara Franca Jozefa I. Tamo su naišle na odlične životne uslovi, populacija je brzo porasla i danas vrsta nije ugrožena, tako da zavod za zaštitu, čak ohrabruje lov ove divljači, zbog očuvanja biljnog sveta.[3][4]
Podvrste[uredi | uredi izvor]
Podvrste divokoze Rupicapra rupicapra su:
- R. rupicapra tatrica (divokoza sa Tatri): sa staništem u Slovačkoj (Visoke Tatre, zapadne Tatre, Bele Tatre, i Niske Tatre) i Poljskoj (visoke Tatre i zapadne Tatre).
- R. rupicapra balcanica (balkanska divokoza): podvrsta sa staništem u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, na severu Grčke (Pind), Republici Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori i Sloveniji.
- R. rupicapra carpatica (karpatska divokoza): Rumunija
- R. rupicapra cartusiana (šartruska divokoza): Francuska
- R. rupicapra rupicapra (alpska divokoza): Austrija, Francuska, Nemačka, Italija, Švajcarska, Slovačka (Velika Fatra, Slovački raj)
- R. rupicapra asiatica (anadolska divokoza ili turska divokoza): Turska
- R. rupicapra caucasica (kavkaska divokoza): Azerbejdžan, Gruzija, Ruska Federacija
- R. rupicapra ornata (sin. Rupicapra pyrenaica ornata, abruška divokoza): Italija.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Anderwald, P.; Ambarli, H.; Avramov, S.; Ciach, M.; Corlatti, L.; Farkas, A.; Jovanovic, M.; Papaioannou, H.; Peters, W.; Sarasa, M.; Šprem, N.; Weinberg, P. & Willisch, C. (2021). „Rupicapra rupicapra”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2021.1. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 6. 4. 2021. Baza podataka uključuje i dokaze o riziku ugroženosti. (jezik: engleski)
- ^ a b Macdonald, D.W.; Barrett , P. (1993). "Mammals of Europe."
- ^ „Recreational hunting in Nelson/Marlborough - Chamois at the Department of Conservation” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 05. 02. 2018. g. Pristupljeno 05. 03. 2017. (jezik: engleski)
- ^ „Heritage Preservation (p. 40 and 45) at the Department of Conservation” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 4. 2. 2018. g. Pristupljeno 5. 3. 2017. (jezik: engleski)
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Macdonald, D.W.; Barrett , P. . "Mammals of Europe." New Jersey. . Princeton University Press. 1993. ISBN 978-0-691-09160-0.
