Idi Amin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi Amin Dada
Idi Amin
Lični podaci
Datum rođenja(1925-05-17)17. maj 1925.
Mesto rođenjaKoboko, Protektorat Uganda
Datum smrti16. avgust 2003.(2003-08-16) (78 god.)
Mesto smrtiDžeda, Saudijska Arabija
ReligijaIslam
Profesijaoficir
Politička karijera
Činporučnik
25. januar 1971 — 11. april 1979.
PrethodnikMilton Obote
NaslednikJusuf Lule

Idi Amin Dada Ume (engl. Idi Amin Dada Oumee; Koboko, 17. maj 1925Džeda, 16. avgust 2003) bio je ugandski političar i vojni oficir. Bio je na dužnosti predsjednika Republike Ugande od 1971. do 1979. godine.[1]

Amin je rođen u Koboku ili Kampali, a otac mu je poticao iz naroda Kakva, a majka iz naroda Lugbara. Godine 1946. pridružio se Kraljevskim afričkim strijelcima Britanske kolonijalne vojske kao kuvar. Napredovao je do čina poručnika, učestvujući u britanskim akcijama protiv somalijskih pobunjenika u Šifta ratu i zatim u Mau Mau ustanku u Keniji. Uganda je stekla nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevstva 1962. godine, a Amin je ostao u oružanim snagama, napredujući do čina majora, a 1965. godine je imenovan za zapovjednika vojske. Kada je shvatio da ga ugandskih predsjednik Milton Obote planira uhapsiti zbog pronevjere vojnih sredstava, pokreće državni udar 1971. i proglašava se predsjednikom.[1]

Tokom godina na vlasti, Amin je od prozapadnog vladara koji je uživao podršku Izraela postao osoba koju podržavaju libijski vođa Muamer el Gadafi, zairski predsjednik Mobutu Sese Seko, Sovjetski Savez i Istočna Njemačka.[2][3][4] Godine 1975, Amin je postao predsjedavajući Organizacije afričkog jedinstva (OAJ), panafričke grupe koja je promovisala solidarnost među afričkim zemljama.[5] Uganda je bila članica Komisije za ljudska prava OUN od 1977. do 1979. godine.[6] UK je prekinula diplomatske odnose sa Ugandom 1977. godine, a Amin je objavio da je porazio Britance i svojoj tituli dodao „osvajač Britanske imperije”. Radio Uganda je tada objavio njegovu titulu u potpunosti: „Njegova ekselencija doživotni Predsjednik Republike Ugande feldmaršal hadžija dr Idi Amin Dada, gospodar svih životinja na Zemlji i osvajač Britanske imperije u Africi”.[7]

Kako je Aminova vladavina napredovala u kasne sedamdesete godine, došlo je do povećanja nemira protiv njegovog progona određenih etničkih grupa i političkih disidenata, zajedno sa veoma lošim međunarodnim pogledom na Ugandu poslije Aminove podrške otmičarima u operaciji Entebe. Pokušao je anektirati tanzanski region Kagera 1978. godine, zbog čega je tanzanski predsjednik Džulijus Njerere naredio invaziju na Ugandu; tanzanske snage su zauzele Kampalu i zbacile Amina na vlasti. Amin je otišao u egzil, prvo u Libiju, pa zatim u Saudijsku Arabiju, gdje živio sve do svoje smrti 16. avgusta 2003. godine.

Aminova vladavina je bila okarakterisana grubim kršenjem ljudskih prava, političkim represijama, etničkim progonom, vansudskim ubistvima, nepotizmom, korupcijom i lošim ekonomskim upravljanjem. Međunarodni posmatrači i grupe za ljudske prava procjenjuju da je tokom Aminovog režima ubijeno između 100.000[8][1] i (300.000)[1] 500.000[7] ljudi.

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Amin nikada nije napisao autobiografiju niti je potvrdio ili opovrgao bilo koju informaciju o svom životu. Postoje kontradiktornosti u podacima o njegovom rođenju. Većina biografskih izvora kaže da je rođen u Koboku ili Kampali oko 1925. godine. Prema nekim podacima, Idi Amin je bio sin Andreasa Njabirea (1889—1976) pripadnika naroda Kakva, koji je prešao iz katolicizma u islam 1910. godine i promenio ime u Amin Dada. Kada ga je otac napustio, podizala ga je majčina porodica. Ime Aminove majke je bilo Asa Ate (1904—1970), pripadnice naroda Lugbara. Amin je pohađao islamsku školu u Bombou. Nakon nekoliko godina je napustio školu i regrutovan je u britansku vojsku.

Vojna karijera[uredi | uredi izvor]

Amin je stupio u Kraljevske afričke strelce 1946. godine kao pomoćnik kuvara. Prema sopstvenoj tvrdnji bio je primoran da stupi u vojsku tokom Drugog svetskog rata gde je učestvovao u borbama u Burmi, ali podaci pokazuju da je regrutovan nakon završetka rata. Premešten je 1947. godine u Keniju kao pešadinac i služio je u 21. pešadijskom bataljonu Kraljevskih afričkih strelaca, sve do 1949. godine. Te godine, jedinica je prekomandovana u Somaliju da se bori protiv somalijskih Šifta (bande pljačkaša). Godine 1952. njegova jedinica je učestvovala u borbama protiv pobunjenika tokom ustanka Mau Mau u Keniji. Iste godine je unapređen u kaplara, a onda u narednika 1953. godine.

Godine 1954. Amin je postao efendija, (najviši čin u koji je mogao da bude unapređen afrički vojnik u britanskoj vojsci u to vreme). Amin se iste godine vratio u Ugandu, a 1961. je unapređen u poručnika, tako postavši jedan od prve dvojice Ugandskih vojnika koji su dobili oficirski čin. Zatim mu je poveren zadatak da smiri sukob između Karamojonga, nomadskog plemena iz Ugande i kenijskih Turkana, koji je nastao zbog krađe stoke. Godine 1962. unapređen je u čin kapetana, a 1963. u čin majora.

Amin je bio aktivan sportista tokom vojne karijere. Bio je bokserski šampion Ugande u poluteškoj kategoriji od 1951. do 1960, a bavio se još plivanjem i ragbijem.

Komandant vojske[uredi | uredi izvor]

Godine 1965. premijer Milton Obote i Amin su bili umešani u šverc slonovače i zlata u Ugandu iz Demokratske republike Kongo. Kako je kasnije tvrdio general Nikolas Olenga, saradnik bivšeg Kongoanskog lidera Patrisa Lumumbe, to je bio deo aranžmana da se pomogne trupama koje su bile suprotstavljene Kongoanskoj vladi, jer ih je Amin snabdevao naoružanjem u zamenu za slonovaču i zlato. Povodom ovih optužbi je 1966. godine parlament zahtevao hitnu istragu. Obote je zbacio kabaku (kralja) Edvarda Mutesa II, sebe je proglasio izvršnim predsednikom a Amina je proizveo u čin pukovnika i postavio ga na položaj komandanta vojske. Amin je komandovao napadom na kabakinu palatu i primorao Mutesa da ode u izgnanstvo u Ujedinjeno Kraljevstvo, gde je i ostao do svoje smrti 1969. godine.

Dolazak na vlast[uredi | uredi izvor]

Sukob između Amina i Obotea je kulminirao kada se Amin umešao u sukobe u Sudanu, vojno potpomažući pobunu u južnom Sudanu i nakon pokušaja atentata na Obotea 1969. godine. U oktobru 1970, Obote je lično preuzeo kontrolu nad oružanim snagama, smenivši Amina sa položaja komandanta svih oružanih snaga.

Saznavši da Obote planira da ga uhapsi zbog pronevere sredstava iz vojnog budžeta, Amin je preuzeo vlast uz podršku vojske 25. januara, 1971. godine, dok je Obote prisustvovao samitu Komonvelta u Singapuru. Trupe lojalne Aminu su zauzele međunarodni aerodrom, i zaposele Kampalu. Vojska je opkolila Oboteovu rezidenciju i blokirala sve glavne puteve. Radio Uganda je izneo optužbe za korupciju na račun Oboteove vlade. Oduševljena masa je izašla na ulice pozdravljajući mere koje je Amin preduzeo. Amin je tada izjavio da je on vojnik a ne političar, i da će vojna uprava imati ulogu prelazne vlade do novih izbora, koji će biti raspisani čim se situacija normalizuje. Takođe je obećao da će osloboditi sve političke zatvorenike.

Aminovi postupci su naišli na odobravanje i međunarodne zajednice. Priredio je bivšem kralju i predsedniku Mutesi (koji je preminuo u egzilu) sahranu uz sve državne počasti aprila 1971, oslobodio mnoge političke zatvorenike, i ponovio dato obećanje o održavanju slobodnih izbora u najkraćem mogućem roku, koji bi ponovo uveli demokratiju u zemlji.

Uspostavljanje vojne diktature[uredi | uredi izvor]

Nedelju dana po zbacivanju Obotea sa vlasti, 2. februara 1971, Amin se proglasio predsednikom Ugande, vrhovnim komandantom oružanih snaga, načelnikom generalštaba i komandantom avijacije. Proklamovao je ukidanje ustava i ubrzo formirao Savet odbrane sastavljen od vojnih oficira, sa njim kao na čelu. Uzdigao je vojni sud iznad civilnog i postavio vojna lica na položaje u vladi. Amin je preimenovao predsedničku rezidenciju u Kampali u „Komandni most“. Rasformirao je obaveštajnu službu pod nazivom „Opšta služba“ (GSU) koju je formirala prethodna vlada, i zamenio je novom „Državnom istražnom upravom“ (SRB). Štab SRB-a u Nakaseru, predgrađu Kampale je mesto na kome su mučeni i pogubljeni mnogi Aminovi politički neistomišljenici. Druge službe, kao što su vojna policija i Služba javne bezbednosti (PSU), su imale ulogu da iskorene svako protivljenje Aminovoj politici.

Obote je izbegao u Tanzaniju, gde mu je zaštitu pružio tanzanijski predsednik Džulijus Njerere. Uskoro mu se pridružilo 20 000 izbeglica iz Ugande, bežeći pred represijom Aminovog režima. Opozicija je pokušala da povrati vlast organizovanjem pobune 1972. godine, ali bez uspeha.

Progon etničkih manjina[uredi | uredi izvor]

Amin se osvetio za pokušaj zbacivanja sa vlasti 1972. čistkom u vojsci od Oboteovih pristalica, pretežno pripadnika etničkih manjina. U julu 1971, vojnici koji su bili pripadnici drugih etničkih zajednica su masakrirani u kasarnama, i do početka 1972. godine, oko 5 000 vojnika pripadnika manjina, i bar dvostruko više civila, je prosto nestalo. Žrtve su uskoro postali i verske vođe, novinari, sudije, advokati, studenti i intelektualci, osumnjičeni kriminalci, i stranci. U nekim slučajevima i cela sela su u potpunosti zbrisana. U ovoj atmosferi nasilja, mnogi su ubijani iz kriminalne pobude ili bez ikakvog razloga. Broj tela koja su plutala Nilom je bio toliko veliki da su sprečavala normalan rad hidroelektrane na Ovenovim vodopadima, u više navrata.

Ubistva koja su bila etnički i politički motivisana, nastavila su se tokom 8 godina Aminove vladavine. Tačan broj stradalih je ostao nepoznat. Međunarodna komisija za pravdu je ustanovila da broj postradalih nije manji od 80.000 i da verovatno iznosi oko 300.000. Prema podacima opozicije taj broj se kreće oko 500.000. Neke od najpoznatijih žrtava su bili: Benedikto Kivanuka, bivši premijer i ministar pravde; Žanani Luvum, Angkikanski nadbiskup; Džozef Mubiru, bivši guverner Centralne banke; Frenk Kalimuzo, prodekan univerziteta Makerere; Bajron Kavadva, čuveni dramski pisac; i dva Aminova ministra: Erinajo Vilson Orijema i Čarls Obot Ofumbi.

Henri Kjemba, Aminov ministar zdravlja, je emigrirao 1977. u Ujedinjeno Kraljevstvo. Kjemba je napisao i objavio Državu krvi, delo posvećeno Aminovoj vladavini.

U avgustu 1972, Idi Amin je objavio ono što je on nazvao „ekonomski rat“, paket mera koje su se odnosile na oduzimanje imovine Azijatima i Evropljanima. U Ugandi je živelo oko 80 000 Azijata koji su mahom bili Indijci rođeni u Ugandi, čiji su preci došli u Ugandu dok je on još uvek bila Britanska kolonija. Mnogi od njih su imali firme, uključujući i velika preduzeća, koja su činila stub ekonomije Ugande. Amin je 4. avgusta 1972. doneo dekret kojim se iz zemlje proteruje 60.000 Azijata koji nisu bili državljani Ugande (mahom su zadržali Britansko državljanstvo). Ovo je kasnije obuhvatilo svih 80 000 Azijata. Većina njih koji su imali Britansko državljanstvo, oko 30.000, emigriralo je u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ostali su otišli u Australiju, Kanadu, Indiju, Švedsku i SAD. Amin je oduzetu imovinu i preduzeća koja su pripadala Azijatima dao na korišćenje svojim pristalicama, što je dovelo do industrijskog kolapsa. To je predstavljalo težak udarac za već uzdrmanu ekonomiju.

Međunarodni odnosi[uredi | uredi izvor]

Odmah nakon proterivanja Indijaca, Indija je prekinula sve diplomatske odnose sa Ugandom. Iste godine, sprovodeći svoj „ekonomski rat“, Amin je prekinuo diplomatske odnose sa Ujedinjenim Kraljevstvom i nacionalizovao 85 britanskih kompanija. Predao je izraelske vojne posmatrače Libiji i Sovjetskom Savezu u zamenu za podršku.

Američki ambasador Tomas Patrik Milejdi preporučio je 1973. da SAD smanje svoje prisustvo u Ugandi. Milejdi je opisao Aminov režim kao „rasistički, štetan i nepredvidiv, brutalan, nesposoban, ratoboran, nerazuman, apsurdan, i militaristički nastrojen“, što je dovelo do zatvaranja njihove ambasade u Kampali.

Juna 1976, Amin je dozvolio otetom francuskom avionu, koji su otela dva pripadnika (PLO)a i dva pripadnika nemačke Revolucionarne ćelije, da sleti na aerodrom u Entebeu. Tu su se otmičarima pridružila još trojica terorista. Ubrzo, 156 putnika koji nisu posedovali izraelski pasoš su oslobođena, dok su 83 državljana Izraela, kao i još 20 drugih putnika koji su odbili da napuste svoje saputnike, zadržani kao taoci. Nakon Izraelskog pokušaja spasavanja, skoro svi taoci su oslobođeni. Troje je stradalo a 10 je bilo ranjeno; 6 otmičara, 45 ugandskih vojnika, i jedan izraelski vojnik, su poginuli.

Uganda je stvorila jaku vojsku, što je povećalo zabrinutost u Keniji. Početkom juna 1975, kenijski zvaničnici su otkrili veliki konvoj sovjetskog naoružanja na putu za Ugandu u luci Mombasa. Tenzije između Ugande i Kenije su dostigle vrhunac u februaru 1976. kada je Amin izjavio de će proučiti mogućnost da dao južnog Sudana i zapadnu i centralnu Keniju, pripoji Ugandi, kao istorijski deo kolonijalne Ugande. Kenijska vlada je odgovorila odlučnim saopštenjem da Kenija neće dati ni delić svoje teritorije. Amin je ustuknuo kada je kenijska vojska rasporedila svoje trupe duž granice.

Neobično ponašanje[uredi | uredi izvor]

Kako su godine odmicale, Amin je postao neverovatno čudan i nekomunikativan. Nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo prekinula odnose sa njegovim režimom, Amin je 1977. proglasio pobedu nad Britancima, a sebe proglasio osvajačem Britanske imperije. Amin i zairski predsednik Mobutu Sese Seko su 1971. promenili imena Albertovog jezera i Edvardovog jezera u jezero Mobutu Sese Seko i jezero Idi Amin Dada. Amin je postao predmet glasina i mitova, uključujući i široko ukorenjeno mišljenje da je bio kanibal. Neke od nepotvrđenih glasina, na primer da je osakatio jednu od svojih žena, su raširene filmom, Uspon i pad Idija Amina.

Gubitak vlasti i izgnanstvo[uredi | uredi izvor]

Do 1978, broj Aminovih bliskih saradnika se značajno smanjio, i on se suočio sa nezadovoljstvom unutar Ugande. Nakon ubistva Luvuma i ministara Orijeme i Ofumbija 1977. godine, nekoliko Aminovih ministara je pobeglo iz zemlje. Kasnije te godine, nakon što je Aminov potpredsednik, general Mustafa Adrisi, povređen u saobraćajnoj nesreći, trupe lojalne njemu su se pobunile. Amin je poslao vojsku na pobunjenike, a neke od njih su prešle Tanzanijsku granicu. Amin je optužio tanzanijskog predsednika Džulijusa Njererea za pretnju ratom protiv Ugande, izdajući naređenje za napad na tanzanijsku teritoriju.[1]

Njerere je uzvratio kontranapadom, potpomognut izbeglicama iz Ugande. Aminova vojska se neprekidno povlačila, uprkos vojnoj pomoći Libije, a on je bio primoran na bekstvo 11. aprila 1979. kada je Kampala pala. Pobegao je prvo u Libiju a zatim i u Saudijsku Arabiju.

Pokušao je da se vrati u Ugandu 1979, navodno da predvodi oružanu grupaciju koju je organizovao pukovnik Oris. Doputovao je u Kinšasu, ali ga je zairski predsednik Mobutu Sese Seko primorao da se vrati nazad u Saudijsku Arabiju.[1]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Jedna od Aminovih žena, Madina, izjavila je 20. jula 2003. da se Amin nalazi u komi i na samrti. Molila je predsednika Ugande Musevinija da dozvoli Aminu da umre u Ugandi. Musevini je odgovorio da bi onda morao da odgovara za svoja dela. Idi Amin je preminuo u Saudijskoj Arabiji 16. avgusta 2003, gde je i sahranjen.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 43. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ Oliver, Roland; Atmore, Anthony (1994). Africa Since 1800 (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 272. ISBN 9780521429702. Pristupljeno 21. 4. 2019. 
  3. ^ Tatum, Dale C. (2002). Who Influenced Whom?: Lessons from the Cold War (na jeziku: engleski). University Press of America. str. 177. ISBN 9780761824442. Pristupljeno 21. 4. 2019. 
  4. ^ Winrow, Gareth M. (2009). The Foreign Policy of the GDR in Africa (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 141. ISBN 9780521122597. Pristupljeno 21. 4. 2019. 
  5. ^ „Idi Amin: a byword for brutality”. News24 (na jeziku: engleski). 21. 7. 2003. Arhivirano iz originala 21. 04. 2019. g. Pristupljeno 21. 4. 2019. 
  6. ^ Gershowitz, Suzanne (20. 2. 2007). „The Last King of Scotland, Idi Amin, and the United Nations | Young Professionals in Foreign Policy”. web.archive.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 29. 9. 2007. g. Pristupljeno 21. 4. 2019. 
  7. ^ a b Keatley, Patrick (18. 8. 2003). „Obituary: Idi Amin”. The Guardian (na jeziku: engleski). Pristupljeno 21. 4. 2019. 
  8. ^ Ullman, Richard H. (24. 1. 2016). „Human Rights and Economic Power: The United States Versus Idi Amin”. Pristupljeno 21. 4. 2019. „The most conservative estimates by informed observers hold that President Idi Amin Dada and the terror squads operating under his loose direction have killed 100,000 Ugandans in the seven years he has held power 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]