Istorija Grčke

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Istorija Grčke predstavlja istoriju jedne od najstarijih država sveta. Najstariji dokaz postojanja čoveka na Balkanu datiran je oko 270.000 godine p. n. e. u pećini Petralona u grčkoj pokrajini Makedoniji[1]. Najstarija neolitska naselja Evrope pronađena su u Grčkoj i potiču iz 7. milenijuma p. n. e.[1]. Egejske civilizacije dobile su imena zavisno od teritorije na kojima su se razvijale. Tako su u bronzanom dobu postojale Mikenska, Minojska, Kikladska i Trojanska civilizacija. Egejske civilizacije uništene su dolaskom plemena Doraca sa severa u periodu od 1100. do 1000. godine p. n. e. Nakon Mračnog veka i Arhajske Grčke nastupa period Klasične Grčke obeležen Grčko-persijskim ratovima i borbama između Sparte, Atine i Tebe za prevlast u Heladi. Godine 338. p. n. e. Grčka pada pod makedonsku hegemoniju. Nakon smrti Aleksandra Makedonskog nastupa period Helenističke Grčke koji će potrajati sve do pada poslednjih grčkih teritorija pod rimsku vlast. U Rimskom carstvu Grčka je bila kulturno središte carstva, a grčki jezik je smatran ravnopravnim latinskom. Podelom carstva na Istočno i Zapadno, Grčka ulazi u sastav Vizantijskog carstva gde će se, sa prekidom od 1204-1261, nalaziti sve do 1461. godine. Grčka ulazi u sastav Osmanskog carstva gde će biti podeljena na 6 sandžaka. Od svih balkanskih hrišćanskih naroda u Osmanskom carstvu, Grci su bili najnapredniji u kulturnom i ekonomskom pogledu. Godine 1821. podignut je ustanak. Grci su se, uz pomoć evropskih sila, izborili za nezavisnost. Proglašena je Kraljevina Grčka. U Prvom balkanskom ratu, Grčkoj su priključene preostale teritorije naseljene grčkim stanovništvom. U Prvom svetskom ratu učestvovala je protiv Antante, a u Drugom svetskom ratu na strani Saveznika. Nakon završetka rata izbija Grčki građanski rat između Grčke vlade i Komunističke partije. Rat je završen pobedom nacionalne armije. Godine 1967. u Grčkoj je izvršen državni udar. Sledećih sedam godina grčke istorije poznato je pod nazivom "Grčka vojna hunta". Nakon pada hunte, referendumom je izglasano ukidanje monarhije i uvođenje republikanskog državnog uređenja. Od 1980. godine Grčka je članica NATO pakta, a od sledeće godine i Evropske unije.

Neolit[uredi | uredi izvor]

Neolitska revolucija je u Evropu stigla preko Grčke i Balkana počev od 7. veka p. n. e. Neke neolitske zajednice, kao što su npr. Sesklo u Grčkoj, živele su u utvrđenim naseljima od po 3000 do 4000 ljudi. Neolit u Grčkoj završen je nastupanjem tzv. Heladskog perioda koji je nastupio oko 3200. godine p. n. e.

Bronzano doba[uredi | uredi izvor]

Početkom 3. milenijuma p. n. e. ljudi egejske civilizacije upoznali su tehniku obrade metala, najpre bakra, a kasnije i bronze. Pojavu metala nauka vezuje za dolazak novih plemena iz Anadolije u egejski basen. Istraživanja su pokazala da se upotreba metala javlja gotovo istovremeno u raznim mestima egejskog basena, na Kritu, obalama Male Azije i Makedonije. Jedinstvo kulture u oblasti egejskog basena dovelo je do stvaranja pojma "egejska civilizacija"[2].

Minojska civilizacija[uredi | uredi izvor]

Ruševine palate u Knososu

Najstarija istorija Krita postala je poznata nakon iskopavanja koja je u periodu od 1893. do 1931. godine izvršio arheolog Artur Evans. On je istoriju Minojske civilizacije podelio na tri perioda: ranominojski (3000—2200), srednjeminojski (2200—1600) i poznominojski period (1600—1400)[3]. Civilizacija je naziv dobila po mitskom kralju Minosu. Petnaest vekova nakon svog nastanka, Minojska civilizacija dostigla je svoj vrhunac. Minojci su došli na Krit sa kopna Grčke. Središte civilizacije bio je grad Knosos, a značajan centar bio je i Festos. U trećem milenijumu p. n. e. kritsko društvo bilo je na višem stepenu razvoja od društva kontinentalne Grčke. Karakteriše ga razvijeno rodovsko uređenje i vladavina patrijarhalnih odnosa uz postojanje izvesnih tragova matrijarhata. Ribolov i trgovina bili su veoma razvijeni.

Početkom 2. milenijuma, na Kritu dolazi do raspadanja prvobitne zajednice i obrazovanja klasa. Razlika između života vlasnika palata u Knososu i Festosu i običnog stanovnika ukazuje na pojavu nasledne kraljevske vlasti oko 21-20. veka p. n. e.[4] . Početkom 16. veka, knososka dinastija je vladala teritorijom celog ostrva. Krit je dostigao svoj vrhunac. Tokom 16. i 15. veka, Krit je bio jedinstvena monarhija. Knososka dinastija proširila je svoj uticaj i na Kikladska ostrva. Krićani su koristili Linearno A pismo.

U spoljnoj politici Krita u prvoj polovini 2. milenijuma p. n. e. naročito značajnu ulogu imao je njegov južni sused - Egipat. Ekonomske i kulturne veze između ove dve države potvrđene su na osnovu brojnih pronađenih kritskih predmeta u Egiptu i egipatskih na Kritu. Veza je bila naročito snažna počev od vladavine Dvanaeste egipatske dinastije. Krajem 15. veka p. n. e. dolazi do opadanja trgovine između Krita i Egipta.

Uzroci naglog pada moći knososke dinastije su malo poznati zbog nedostatka izvora. Najprihvaćenija teorija o padu Minojske civilizacije jeste slabljenje države izazvano erupcijom vulkana Tere nakon kojeg je usledila Mikenska najezda.

Kontinentalna Grčka do 17. veka p. n. e.[uredi | uredi izvor]

Na početku bronzanog doba dolazi do nastanka mnogobrojnih naselja u dotada neistraženim delovima srednje Grčke i Peloponeza. U to doba dolazi do stvaranja naselja na kasnije poznatim mestima kao što su Mikena, Tirint, Orhomen i sl. Stanovnici Helade su se u 3. milenijumu p. n. e. uglavnom bavili poljoprivredom i stočarstvom. Metalurgija je do kraja 3. milenijuma bila slabo razvijena. Oko 2000. godine p. n. e. u Grčkoj dolazi do značajnih promena. Još je Tukidid spominjao velike seobe stanovništva u staroj Heladi. Krajem 3. i početkom 2. milenijuma p. n. e. plemena koja su nastanjivala severnu Heladu krenula su prema jugu, u Beotiju i na Peloponez. Promena se primećuje i u jeziku. Nazivi Korinta, Zakintosa, Atine, Mikene, Knososa i dr. svakako potiču iz jezika koji su se ranije govorili u Grčkoj[5]. Prema grčkoj tradiciji, novopridošla plemena bili su Ahajci. Ahajci su se vremenom asimilovali sa domaćim stanovništvom.

Mikenska Grčka[uredi | uredi izvor]

Lavlja kapija

Period grčke istorije od 17. do 13. veka p. n. e. nosi naziv po jednom od najvećih centara visoke kulture koja se rasprostirala kontinentalnim delom Grčke - Mikeni. Mikena se nalazi na Peloponezu u Argolidi. Otkopavanja je 1874. godine otpočeo arheolog Hajnrih Šliman. Vrhunac je Mikenska civilizacija doživela između 1400 i 1200. godine p. n. e. Pismo korišćeno u Mikeni naziva se Linear B pismo. Oko 1400. godine p. n. e. mikenska vlast proširila se i na Krit. Krupni etnički potresi koji su u 13. veku zahvatili istočne obale Sredozemnog mora u Grčkoj se izražavaju Trojanskim ratom (1194-1184. p. n. e.). Ovaj period opisan je u Homerovim epovima Ilijadi i Odiseji. Grci su bili okupljeni u saveze plemena na čijem čelu su se nalazili basileusi. Basileusi su imali vrhovna vojna, sudska i sveštenička ovlašćenja.

Mračni vek i Arhajski period[uredi | uredi izvor]

Grčke kolonije tokom Arhajskog perioda

Oko 1100. godine p. n. e. Mikenska civilizacija je uništena, a gradovi opljačkani i porušeni. Tradicionalni izvori kolaps pripisuju najezdi Doraca. Od dorske najezde do 8. veka p. n. e. nema gotovo nikakvih podataka o zbivanjima na području Grčke. Svakako su se do tada etničke prilike postepeno stabilizovale, a grčka plemena - Dorci, Jonci i Eolci, zauzeli svoja područja. Zahvaljujući geografskoj razdrobljenosti dolazi do nastanka mnogobrojnih nezavisnih gradova-država - polisa. Krajem 8. i početkom 7. veka p. n. e. dolazi do nove grčke ekspanzije i formiranja većeg broja kolonija na južnim i zapadnim obalama Italije, obalama Sicilije, severnoj obali Egejskog mora i na obalama Mramornog i Crnog mora[6]. Ekspanzija u Africi naišla je na otpor Feničana i Egipćana. Tipični primeri za razvoj društvenih odnosa jesu demokratska Atina i aristokratska Sparta.

Do sredine 6. veka p. n. e. Sparta je izgradila Peloponeski savez kojim je, kao vodeća sila, nametnula svoju hegemoniju nad čitavim Peloponezom. Završetkom Arhajskog perioda smatra se pad atinskog tiranina Hipije sa vlasti (510. godina p. n. e.)[7]. Usledio je period Klasične Grčke.

Klasina Grčka[uredi | uredi izvor]

Period klasične Grčke obuhvata period od 510. godine p. n. e. do smrti Aleksandra Makedonskog (323. godina p. n. e.)[7].

Grčko-persijski ratovi[uredi | uredi izvor]

Mapa prve faze Grčko-persijskih ratova

Tokom druge polovine 6. veka p. n. e. dolazi do ekspanzije Ahemenidskog carstva pod Kirom i Darijem Velikim. Persijsko carstvo je postalo najjača sila prednje Azije i pokorilo je mnogobrojne narode od Nila do Inda. Međutim, kada je Darije nasrnuo na Grčku, naišao je na nadmoćnog protivnika i na kopnu i na moru. Grčko-persijski ratovi vođeni su od 499. do 449. godine p. n. e. Povod za izbijanje rata bio je Jonski ustanak pod vođstvom Mileta. Atina i Eretrija pružile su minimalnu pomoć ustanicima. Kada je ustanak 494. godine p. n. e. ugušen, Darije Veliki preduzima kaznenu ekspediciju na Grčku. U prvom pohodu (492. godina p. n. e.) persijski vojskovođa Mardonije osvaja Makedoniju, ali je zbog oluje prisiljen da obustavi dalje ratovanje. Druga invazija na Grčku pokrenuta je dve godine kasnije. Persijsku vojsku predvodili su Datis i Artafern protiv Atine i Eretrije. Sparta je odbila da pruži pomoć Atinjanima. Persijanci su izvršili iskrcavanje na Atiku, ali su poraženi u bici na Maratonskom polju. Usledilo je desetogodišnje primirje izazvano smrću persijskog cara i ustancima u Egiptu i Vavilonu. Novi car Kserks I lično pokreće vojsku na Grčku 480. godine p. n. e. Grci su se godinu dana ranije sastali na kongresu na Korintskoj prevlaci na kome su zaključili opštegrčki odbrambeni savez.

Kserksova vojska bez većih problema prodire do srednje Grčke. Spartanci pod vođstvom Leonide dočekali su ih kod Termopilskog klanca i u čuvenoj bici im naneli velike gubitke pre neko što su svi izginuli. U bici su poginula i dva Kserksova brata[8]. Nakon pobede kod Termopila, Persijanci bez otpora prodiru u Atiku i osvajaju Atinu. Međutim, stanovništvo se sklonilo na obližnje ostrvo Salaminu koje će biti poprište sledeće pomorske bitke u kojoj će atinski admiral Temistokle naneti Kserksu težak poraz. Nakon bitke se Kserks vraća u Persiju zbog straha od podizanja ustanka u drugim delovima carstva. Komandu nad persijskom vojskom ostavlja Mardoniju. Avgusta 479. godine p. n. e. vođena je bitka kod Plateje, a istog dana i bitka kod Mikale. Nakon ove dve grčke pobede, Persijanci su isterani iz Evrope.

Pentekontaetija[uredi | uredi izvor]

Mapa Delskog saveza (450. p. n. e.)

Pentekontaetija je naziv za period istorije stare Grčke od 478. do 431. godine p. n. e. kada je hegemoniju uspostavila Atina[9]. Nakon bitke kod Mikale i proterivanja Persijanaca iz Evrope, Sparta je bila nezainteresovana za nastavak vođenja rata jer je neposredna opasnost po državu prošla, a Sparta nije raspolagala jakom flotom. Vođstvo u ratu preuzima Atina koja 478. godine formira Delski savez kako bi obezbedila redovna finansijska sredstva za vođenje rata. Rat je nastavljen radi oslobađanja maloazijskih grčkih gradova od persijske vlasti. Bezobzirna hegemonistička politika dovodi Atinu 460. godine p. n. e. do rata sa Korintom i Epidaurom kojima će se ubrzo pridružiti i Sparta. Ovaj rat poznat je pod nazivom "Prvi peloponeski rat". Nakon pobede kod Enofite, Atina je potčinila Beotiju, Lokridu i Fokidu. Bila je na vrhuncu svoje moći. U potčinjenim gradovima uvedeno je demokratsko uređenje. Godine 454. p. n. e. blagajna Delskog saveza prenesena je u Atinu, a savez je preimenovan u "Atinski pomorski savez". Pet godina kasnije zaključen je mir sa Persijom kojim su okončani Grčko-persijski ratovi. Persija se odrekla zapadne obale Male Azije, a Atina ekspanzije ka istoku. Poraz kod Koroneje i mogućnost raspada Atinskog saveza prisilio je Atinu da sa Spartom 445. godine p. n. e. zaključi Tridesetogodišnji mir kojim je privremeno uspostavljena ravnoteža između ta dva vodeća grčka polisa.

Peloponeski rat[uredi | uredi izvor]

Peloponeski rat

Tridesetogodišnji mir prekinut je 431. godine p. n. e. izbijanjem Peloponeskog rata. Peloponeski rat može se podeliti u tri faze. Prva faza obuhvata prvih deset godina rata i novi naziv "Arhidamov rat" po spartanskom kralju Arhidamu. Atina je održala svoju hegemoniju na moru i pokrenula flotu u pustošenje peloponeskih obala. Arhidam je tokom prve dve godine rata pokretao pohode na Atiku kojim je prisilio Atinjane da se povuku u Duge bedeme i odreknu se poljoprivrede. To dovodi do izbijanja kuge koja je odnela 15% atinskog stanovništva uključujući i stratega Periklea[8]. U narednim godinama Atina se oporavlja i uspešno vodi rat. Smrću vođa ratobornih partija u bici kod Amfipolja (Braside i Kleona) dolazi do sklapanja Nikijinog mira. Sledećih šest godina Tukidid naziva "sumnjivim primirjem". Mir nije uspostavljen zbog protivljenja spartanskih saveznika (Korinta i Tebe) i pojave ratobornog stratega Alkibijada.

Godine 415. p. n. e. Atina pokreće tzv. Sicilijansku ekspediciju sa ciljem osvajanja plodne Sicilije. Ekspediciju su predvodili Nikija, Alkibijad i Lamah. Sicilijanska ekspedicija je prekretnica u Peloponeskom ratu. Atinjani su doživeli veliki poraz u kome je uništena atinska flota. Alkibijad prelazi na stranu Spartanaca koji, po njegovom savezu, stvaraju uporište na Atici. Atina je i pored teškog stanja nastavila da pruža veliki otpor.

Tokom trećeg perioda rata (413—404. p. n. e.) dolazi do odmetanja atinskih saveznika (Eubeje, Lezbosa, Eritreje, Hiosa, Rodosa, Male Azije) od Atine. Alkibijad rukovodi spartanskom politikom na istoku stupajući u kontakt sa Persijancima, satrapima Lidije i Frigije (Tisafernom i Farnabazom). Međutim, afera sa ženom spartanskog kralja donela mu je smrtnu presudu u Sparti. Zbog toga on ponovo staje na atinsku stranu u kojoj, nakon neuspešnog oligarhijskog prevrata, dolazi do obnove demokratskog uređenja. Pod Alkibijadovom komandom dolazi do obnove atinske talasokratije. Persija finansijski pomaže Spartu i ubrzava završetak rata. Novi nadareni vojskovođa, Lisandar, nanosi odlučujući poraz Atinjanima kod Egospotama. Atina je opsednuta i u njoj dolazi do prevrata. Oligarsi ubijaju Kleofonta, poslednjeg pristalicu demokratije, i sklapaju mir sa Spartom. Atina se odrekla Atinskog pomorskog saveza, flote, Dugih bedema i stupila je u savezništvo sa Spartom pokoravajući se njenoj hegemoniji. Sledećih osam meseci Atinom će vladati tirani.

Spartanska i tebanska hegemonija[uredi | uredi izvor]

Period od 404. do 371. godine p. n. e. obeležen je prevlašću Sparte. Godine 401. p. n. e. spartanski kralj dozvolio je satrapu Kiru Mlađem da u Grčkoj vrbuje najamnike za svoj pokušaj svrgavanja Artakserksa. U Grčkoj je Kirov pohod poznat pod nazivom "Pohod Deset hiljada". Pohod je završen neuspehom nakon Kirove pogibije u bici kod Kunakse. Rezultat je izbijanje rata između Persije i Sparte. Spartanski kralj Agesilaj 396. i 395. godine p. n. e. uspešno vodi borbe protiv Tisaferna, Farnabaza i Titrausta. Persijanci podstiču ustanak u Grčkoj protiv spartanske hegemonije. Centar antilakonskog raspoloženja postala je Teba. Godine 395. p. n. e. izbija Korintski rat. Sparta na samom početku rata trpi poraze. Saveznici (Teba, Atina, Korint, Argos i drugi) blokiraju spartansku vojsku na Peloponezu. Vojnim putem Sparta nije mogla održati svoju hegemoniju. Stoga je stupila u pregovore sa Persijom. U njima se naročito istakao diplomata Antalkida koji je uspeo Artakserka nagovoriti na pružanje pomoći Sparti. Zahvaljujući persijskoj pomoći, Sparta odnosi pobedu u ratu. U Suzi je 486. godine p. n. e. održan kongres na kome je donet tzv. "Carski mir". Carski mir jedno je od najvećih poniženja starih Grka. Njime su likvidirane sve tekovine Grčko-persijskih ratova. Zapadna Mala Azija ponovo se našla u persijskim rukama gde će ostati do pojave Aleksandra Makedonskog. Persija je postala pokrovitelj spartanske hegemonije.

Surova spartanska politika prema ustanicima dovešće 379. godine p. n. e. do novog ustanka koji nosi naziv "Beotijski rat". On je podignut u Tebi. Koristivši se Spartansko-halkidičkim ratom, Tebanci pod vođstvom Pelopide i Epaminonde dižu ustanak i proteruju spartanski garnizon iz grada. Kaznena ekspedicija Sparte završena je neuspehom zbog pomoći koju su Atinjani pružili Tebancima. Ubrzo dolazi do formiranja Drugog atinskog pomorskog saveza, tačno sto godina nakon formiranja prvog (Delskog). Sparta ponovo trpi poraze te je prisiljena da 371. godine p. n. e. zaključi mir sa Atinom. Međutim, rat sa Tebom je nastavljen. Iste godine vođena je bitka kod Leuktre koja je označila kraj spartanske hegemonije. Epaminonda odnosi pobedu nad brojnijom spartanskom vojskom nakon čega se Spartanci povlače na Peloponez.

Tebanska hegemonija trajala je od 371. do 362. godine p. n. e. Peloponeski savez se raspao, a neki peloponeski polisi uvode demokratsko uređenje. Sparta nije mogla sprečiti formiranje Arkadskog saveza. Epaminonda je u narednim godinama četiri puta napao Peloponez[9]. Neočekivano jačanje Tebe dovodi do zbližavanja Sparte i Atine koje udruženim snagama vode bitku kod Mantineje 362. godine p. n. e. U bici je poginuo Epainonda, a Tebanci se povlače u Beotiju. Hegemoniju je ponovo uspostavila Atina, ali ona nije bila ni nalik pentekontaetiji.

Filipovo osvajanje Grčke[uredi | uredi izvor]

Aleksandar Makedonski

Bezobzirna atinska politika prema saveznicima i sve veći iznosi eisfora dovode do izbijanja tzv. Savezničkog rata (357-355. godina p. n. e.). Persijski car stao je u zaštitu članica Drugog atinskog pomorskog saveza koje su se uspešno izborile za nezavisnost. Slabost Atine najviše je koristila Makedoniji čiji je kralj, Filip Makedonski, doživljavao veliki uspon. Treći sveti rat Filip je iskoristio kao priliku da se umeša u politiku Grčke. Braneći interese Tebe, Filip ulazi u rat sa Spartom, Atinom i Fokidom u kome odnosi pobedu. U Atini dolazi do rascepa između pristalica Filipa Makedonskog i njegovih protivnika. Za to vreme, Filip na presto Tesalije i Epira postavlja svoje rođake. Godine 340. p. n. e. izbio je tzv. Četvrti sveti rat između Atine, Tebe i Amfise sa jedne i Makedonije sa druge strane. Rat je odlučen bitkom kod Heroneje (338. p. n. e.). Filip odnosi veliku pobedu i uspostavlja makedonsku hegemoniju u Grčkoj. Sledeće, 337. godine p. n. e., održan je Korintski svehelenski kongres na kome su utvrđeni opšti principi budućeg Helenskog saveza. Grčki polisi odrekli su se međusobnog ratovanja, pokorili su se makedonskoj hegemoniji i objavili rat Persijskom carstvu. Filip nije stigao da ostvari svoje snove o osvajanju Persije. Ubijen je 336. godine p. n. e.

Vest o Filipovoj smrti navela je mnoge države Balkana da se pobune protiv makedonske hegemonije nadajući se da novi vladar, Filipov sin Aleksandar, nije dovoljno snažan da održi carstvo svoga oca. Pobunu su podigla tračka plemena na severu Makedonije, Tesalija, Atina i Teba. U gušenju ustanaka, Aleksandar je proveo 335. godinu p. n. e. Tom prilikom je Teba razorena, a Atina prisiljena da ponizno moli za mir. Tokom Aleksandrovih ratova, spartanski kralj Agis 331. godine p. n. e. podiže ustanak protiv makedonske hegemonije. Gušenjem ustanka od strane Antipatera (bitkom kod Megalopolja) osiguran je mir koji je potrajao sve do smrti Aleksandra Makedonskog. Nastupa period helenizma.

Helenistička Grčka[uredi | uredi izvor]

Helenističke države

Helenistička Grčka obuhvata period od smrti Aleksandra Makedonskog do rimskog osvajanja Grčke 146. godine p. n. e.[10]. Grčka je, prema podeli izvršenoj 323. godine p. n. e., pripala Antipateru. Iste godine u Grčkoj izbija ustanak protiv makedonske vlasti. U nauci je poznat pod nazivom "Lamijski rat". Ustanak je predvodila Atina. Nakon gušenja ustanka (322. godine p. n. e.) Atina gubi nezavisnost. Grčka je uzela učešća u Ratovima dijadoha. Nakon Antipaterove smrti (319. p. n. e.) izbio je Drugi rat dijadoha nakon koga je Grčka pripala njegovom sinu Kasandru. Kasandru će Grčku preuzeti Antigon Jednooki. U sklopu Antigonove države Grčka ostaje do 301. godine p. n. e. tj. do njegovog poraza u bici kod Ipsa od strane četvrte koalicije. Usledio je period borbi za prevlast u Makedoniji između Demetrija Poliorketa, Pira Epirskog, Lizimaha i Kasandarovih sinova. Nakon bitke kod Kurupediona (281. p. n. e.) Grčka pada pod vlast Antigonida. U isto vreme dolazi do galske invazije na Balkan. Tokom vladavine Antigona II dolazi do izbijanja novog ustanka - Hremonidinog rata (267. p. n. e.). Nakon gušenja ustanka, Atina gubi nezavisnost i demokratsko uređenje i prestaje biti značajan politički faktor.

U periodu nakon bitke kod Kurupediona dolazi do formiranja Ahajskog saveza. Savez je nominalno bio podanik Ptolemejida, ali je u suštini bio nezavistan i kontrolisao je veći deo južne Grčke. Pod vođstvom kralja Kleomena, Spartanci vode rat protiv Ahajskog saveza koji se završava spartanskim zauzimanjem Ahaje. Antigon III nanosi poraz Spartancima nakon čega je grad okupiran po prvi put u svojoj istoriji[11]. Odredbama mira u Naupaktu iz 217. p. n. e. Makedonija ponovo uspostavlja vlast u Grčkoj. Slobodni su ostali Atina, Rodos i Pergam. Rodos i Pergam učestvovali su na strani Rima u Prvom makedonskom ratu (215-205. p. n. e.). Nakon makedonskog poraza u Drugom makedonskom ratu (200-197. p. n. e.) proglašena je formalna sloboda grčkih gradova. Međutim, rimski garnizoni su postavljeni u Korintu i Halkidu, a na čelu grčkih polisa nalazile su se aristokrate koje su bile u savezništvu sa Rimom.

Rimski period[uredi | uredi izvor]

Rimski forum u Solunu

Osvajanje Grčke[uredi | uredi izvor]

Treći makedonski rat izbio je 171. godine p. n. e. Nakon poraza kod Pidne (168. godine p. n. e.) Makedonija gubi nezavisnost. Njena teritorija podeljena je na četiri manje države. Nezavisnost su izgubile sve države koje su pomagale Makedoniju u njenom ratu sa Rimom, ali i rimske, ali i rimski saveznik Rodos. U periodu od 171. do 146. godine p. n. e. Rimljani su postepeno učvršćivali svoju vlast u Grčkoj koja je nakon sticanja "slobode" stalno potresana međusobnim sukobima polisa. Godine 148. p. n. e. Rimljani na teritoriji Makedonije osnivaju svoju provinciju. Ahajski savez pružaju poslednji otpor Rimljanima 146. godine p. n. e. Nakon poraza u Ahajskom ratu, Grčka potpada pod rimsku vlast. Delimičnu nezavisnost zadržale su Sparta i Atina. Smrću Atala III (133. godine p. n. e.) Pergamska kraljevina pripala je Rimu nakon čega se veći deo Egejskog basena našao u rimskim rukama. Poslednje grčke teritorije Rimljani osvajaju 86. godine p. n. e. Atina u Prvom mitridatovom ratu staje na stranu Mitridata VI. Nakon pobede nad Mitridatom, Atina gubi nezavisnost.

Rimska Grčka[uredi | uredi izvor]

Grčka je u 1. veku p. n. e. bila poprište bitaka nekoliko rimskih građanskih ratova. Cezarov građanski rat okončan je bitkom kod Farsale koja se nalazi na teritoriji Grčke. Bitka kod Filipa u građanskom ratu "Oslobodioca" takođe je vođena na grčkoj teritoriji. Rt Akcijum kod koga je vođena bitka između Oktavijana Avgusta i Marka Antonija u završnom građanskom ratu nalazi se u Akarnaniji. Nakon poslednjeg građanskog rata u Rimu je zavladao mir. Nakon proglašenja principata, Avgust je 27. godine p. n. e. od Grčke stvorio posebnu provinciju Ahaju izdvojivši je iz provincije "Makedonija i Ahaja"[12].

Grčka se u sklopu Rimskog carstva smatrala središtem grčko-rimske kulture, a grčki jezik smatran je ravnopravnim latinskom[13]. Tokom krize 3. veka, Goti i Heruli upadaju na grčke teritorije i uništavaju brojne atinske spomenike. Tokom Dioklecijanovih i Konstantinovih reformi, Ahaja je priključena makedonskoj dijecezi, a ona ilirskoj prefekturi. Granice države nisu prelazile Pinios na severu, a Pind na zapadu[12]. Glavni grčki grad pod Rimljanima bio je Korint.

Grčka pod Vizantijom[uredi | uredi izvor]

Aja Sofija u Solunu

Prilikom podele Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, Grčka se našla u sklopu Istočnog (Vizantijskog) carstva. Rimska podela Grčke ostala je nepromenjena sve do 6. veka kada su od Ahaje stvorene dve teme: Helada (Atika, Beotija, Fokida, Lokrida, deo Tesalije i ostrva Eubeja i Egina) i Peloponez sa središtem u Korintu. Deo Tesalije, Akarnanija i Etolija ušle su u sastav teme Epir. Kikladi su pripali temi Egejskih ostrva, a Severni Sporadi Solunu. Krit je činio posebnu temu[12]. U periodu nakon Konstantina Velikog dolazi do uspona hrišćanstva u Grčkoj.

Najezda Huna pokrenula je Veliku seobu naroda. Vizigoti na čelu sa Alarihom prodrli su do Peloponeza 395. godine p. n. e. Nakon pustošenja Grčke, Vizigoti se povlače na zapad. Sledeći varvarski napad potresao je Grčku sredinom 5. veka kada su Vandali napali zapadnu grčku obalu iz svoje države u Severnoj Africi. U narednom periodu (610—867) Grčka je potresana napadima Persijanaca, Lombarda, Avara, Slovena, Arabljana i Bugara. Na njenoj teritoriji formirane su sklavinije. Sloveni se naseljavaju na kontinentalnom delu Grčke, ali i na ostrvima. Vremenom su se asimilovali sa starosedeocima. Godine 727. izbija ustanak protiv Lava III koji je ubrzo ugušen. Arabljani 826. godine zauzimaju Krit i njime upravljaju do 961. godine. Grčka se našla na udaru bugarskog cara Samuila koji je nakon pobede kod Trajanovih vrata zauzeo Solun (drugi po veličini grad u Vizantijskom carstvu). Bugarski pritisak okončan je bitkom na Sprehiju 997. godine. U 11. i 12. veku najopasniji vizantijski protivnici bili su Normani. Normani 1147. godine, koristeći se zauzetošću Vizantije u Drugom krstaškom ratu, pljačkaju mnoge grčke gradove uključujući i Korint, Tebu i Atinu. Vizantija nije mogla da im se suprotstavi.

Frankokratija i pad Grčke pod Osmansko carstvo[uredi | uredi izvor]

Podela Grčke 1204. godine

Krstaši Četvrtog krstaškog rata (1202—4) naišli su u Grčkoj na slab otpor. Nakon pada Carigrada, na grčkoj teritoriji krstaši osnivaju nekoliko krstaških država: Ahajsku kneževinu, Atinsko vojvodstvo, Epirsku despotovinu, Solunsku kraljevinu[14]. Mletačka republika je iskoristila rasparčanost Grčke i zauzela sve važnije luke na Jadranskom i Jonskom moru. Ahajska kneževina je bila najbolje organizovana među svim državama koje su Latini obrazovali. Kasnije se pojavila i Katalonska kompanija koja će se za nekoliko decenija učvrstiti u Atinskom vojvodstvu. Mihailo VIII Paleolog osvojio je Carigrad 1261. godine. Vizantiji je priključio i Solunsku kraljevinu. Do svoje smrti (1282), Mihailo je povratio Egejska ostrva, Tesaliju, Epir i veći deo Ahaje. Sredinom 14. veka Vizantinci osvajaju veći deo Peloponeza (Moreje) i na njemu obrazuju raniju temu. Jovan VI Kantakuzin osniva 1347. godine na teritoriji Peloponeza Morejsku despotovinu dodeljujući je na upravu svome sinu Manojlu Kantakuzinu. Na Korintskom zemljouzu obnovljena je 1414. godine odbrambena linija Heksamilion (6 milja) protiv Turaka Osmanlija. Međutim, Mehmed II Osvajač 1453. godine osvaja Carigrad, a do 1461. godine osvajaju i Morejsku despotovinu.

Osmanski period[uredi | uredi izvor]

Turci su osvojenu Grčku podelili na 6 sandžaka: Moreja (Peloponez), Atika i Beotija, Tesalija, Etolija i Akarnanija, Epir, Eubeja[12]. Sandžaci su, po turskom običaju, podeljeni na feude i dodeljivani turskim spahijama. Dolazi do islamizacije grčkog stanovništva. Poput ostalih hrišćanskih država pod Osmanskim carstvom, i Grčka je bila primorana da daje "danak u krvi" kojim su dva veka popunjavani turski odredi janičara. U 16. veku u Grčkoj se razvija hajdučija. Nacionalni gerilski pokret protiv Turske uzima maha u drugoj polovini 17. veka, naročito u planinskim krajevima u Tesaliji. Kako bi suzbila hajdučiju, Porta je od Grka obrazovala policiju od Grka. Posebni komandanti nazivali su se armatoli. Mletačka republika osvojila je u Morejskom ratu Moreju i Atinu. Sačuvala ju je 30 godina. Godine 1770. u Grčkoj izbija ustanak inspirisan pojavom ruske flote. Ustanak je zahvatio Moreju, Akarnaniju, Tesaliju i neka ostrva. Turci su ga ugušili.

Od svih balkanskih naroda koje su Turci ugnjetavali, Grci su bili najnapredniji u kulturnom i ekonomskom pogledu. Kmetsko pravo bilo je ukinuto u drugoj polovini 18. veka što dovodi do obrazovanja prilično uticajne brodovlasničke aristokratije. Ona se obogatila naročito za vreme Kontinentalne blokade kojom je Napoleon Bonaparta zabranio trgovinu evropskih država sa Engleskom. Francuska revolucija bučno je odjekivala u Grčkoj. Grci su polagali velike nade u Bečki kongres. Međutim, kada se stanje nije promenilo, Grci su se počeli pripremati za ustanak.

Pesnik Konstantin Rigas poziva Grke na ustanak i nastoji da okupi patriote u političku organizaciju. Prihvativši Rigasovu ideju, Nikolaos Skufas, Atanasios Cakalof i Panajotis Anagnostopulos obrazuju 1814. godine u Odesi Heteriju radi "oružanog jedinstva svih hrišćana u Turskoj, radi trijumfa krsta nad polumesecom".

Ustanak[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Misolingija

Ustanak je otpočeo marta 1821. godine u podunavskim zemljama (Vlaškoj i Moldaviji) i pod rukovodstvom Aleksandra Ipsilantija, ruskog oficira. Aleksandar je već u junu pretrpeo potpuni neuspeh, ali je pobuna već zahvatila celu Grčku. Sledeće godine, narodna skupština u Epidauru proglasila je nezavisnost Grčke. Turska vlada svirepo je gušila ustanak. Carigradski patrijarh javno je obešen, a zajedno sa njim i oko 80 episkopa. Na desetine hiljada Grka i drugih hrišćana je ubijeno. Naročito je surova bila turska odmazda prema Hiosu: 23.000 Grka je ubijeno, a 47.000 prodato u roblje[15]. Teško stanje Grka još se više pogoršalo razdorom između njihovih centralnih vlasti i mesnih uprava i borbom između dve suparničke strane, od kojih se jedna oslanjala na brodovlasničku aristokratiju, a druga na zemljoradnike. Borba je dovela do građanskog rata koji je trajao od 1823. do 1825. godine.

Godine 1825. stanje Grka bilo je očajno. Ustanak je bio ugušen svuda sem u Moreji, ostrvima i u centralnoj Grčkoj. Situacija se pogoršala kada je 1826. godine vojska Ibrahim-paše prebačena iz Egipta. Ibrahim-paša je zauzeo Misolungu, gotovo celu Moreju i bombardovala Atinu. Tada su u pomoć pritekle grčke mnogobrojne pristalice u Evropi, tzv. fijelini. Među njima su preovlađivali liberali i demokrate. Poznati engleski pesnik Bajron učestvovao je u ratu i poginuo u Misolungi 1824. godine. Rusija je prva istupila u odbranu grčkih prava. Međutim, pošto su Grci 1822. godine usvojili liberalni ustav, ruski car Aleksandar odbio je da im pomogne. Slično je bilo i sa austrijskim kancelarom Meternihom. Međutim, interesi velikih sila u Sredozemnom moru na kraju su preovladali. U Londonu je 6. juna 1827. godine zaključen sporazum između Engleske, Francuske i Rusije uperen protiv turskog sultana. Dana 20. oktobra 1827. godine vođena je odlučujuća bitka kod Navarina. Saveznici su odneli veliku pobedu. Ibrahimova flota je uništena, a saveznici nisu izgubili nijedan brod[16].

Navarinska bitka odlučila je ishod rata. Još pre bitke, narodna skupština u Trezenu proglasila je potpunu nezavisnost. Za njenog privremenog upravljača postavljen je grof Kapodistrija. Sultan je Jedrenskim mirom (kojim je okončan i Rusko-turski rat) priznao nezavisnost Grčke. Dana 3. februara 1830. godine na Londonskoj konferenciji, Grčka je proglašena nezavisnom državom. Međutim, u njen sastav nisu ušle mnoge teritorije sa grčkim stanovništvom: Krit, Epir i Tesalija ostale su pod sultanovom vlašću, a Jonska ostrva pod engleskim protektoratom[17].

Sledeće godine u Grčkoj izbija građanski rat protiv diktature Kapodistrije. Strane sile ponovo su intervenisale, Kapodistrija je ubijen, a prvi kralj Grčke postao je bavarski princ Oton koga su strane sile izabrale ne obazirući se na to što je on stranac i katolik.

Moderna Grčka[uredi | uredi izvor]

Teritorija Grčke kraljevine

U periodu od 1833. do 1843. godine, Grčka je bila apsolutistička monarhija. Godine 1843. izvršen je državni udar od strane buržoazije i donesen je demokratski ustav koga je Narodna skupština izglasala 30. aprila 1844. godine. Za vreme Krimskog rata, Grci iz planinskih oblasti Epira i Tesalije digli su se na ustanak u nameri da pruže pomoć Rusima. Sultan je ugušio taj ustanak i blokirao Pirej prinudivši Grčku na neutralnost. Zbog čestih intervencija dvora, pod uticajem liberalnih ideja dolazi 1859—60. godine do krvavih nemira u Nauplionu, Argosu, Tripolisu, a Oton je primoran na abdikaciju 23. oktobra 1862. godine. Novi kralj postao je sin danskog kralja, Jorgos I. Velika Britanija, kako bi suzbila ruski uticaj i ojačala svoje pozicije u Grčkoj, odriče se Jonskih ostrva u korist novog kralja. Godine 1897. Grčka je zaratila protiv Turske sa ciljem oslobođenja preostalih oblasti sa grčkim življem koje su se nalazile pod Turskom. Povod za rat bio je Kritski ustanak iz 1896. godine. Rat se završio porazom grčke vojske, a Krit je okupiran od strane velikih sila i priznata mu je autonomija pod suverenitetom sultana. Za vreme Mladoturskog ustanka, Krit je proklamovao prisajedinjenje Grčkoj. Pokušaji su propali, a novi rat sprečila je intervencija velikih sila. Grčka je uzela učešća u Prvom balkanskom ratu. Priključila se saveznicama Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Londonskim, Atinskim i Bukureškim mirom, Grčkoj je pripao Krit, Solun, Halkidiki, Kavala, južni Epir, ostrva u Egejskom moru (sem Dodekaneza koji je od 1911. godine pod italijanskom vlašću)[18].

Učešće u Prvom svetskom ratu[uredi | uredi izvor]

Na početku rata Grčka je proglasila neutralnost. Prema srpsko-grčkom ugovoru iz 1913. godine, Grčka se obavezala da se priključi Srbiji kada Srbija 1915. godine napadne Bugarsku. Čim je Bugarska objavila mobilizaciju, objavio ju je i Venizelos (23. septembar 1915), ali su ga krugovi oko dvora prisilili na ostavku. Grčka nije ušla u rat. I pored toga, Antanta je na grčkoj teritoriji oktobra 1915. godine osnovala Solunski front, a početkom juna sledeće godine blokirala grčke obale i iznudila na demobilizaciju grčke vojske. Juna 1917. godine Antanta je oborila grčku vladu u Atini, a Venizelos je preuzeo vlast. Grčka ulazi u rat na strani Antante 29. juna 1917. godine. Posle završetka rata, Nejiskim mirovnim ugovorom Grčka dobija egejsku obalu do Marice. Grčka vojska je, po dozvoli Antante, okupirala 15. maja 1918. godine Izmir u Anadoliji. To dovodi do novog Grčko-turskog rata (1919—1922). Londonskim ugovorom od 24. juna 1923. godine, Grčka napušta Malu Aziju, a za granicu između Grčke i Turske određena je reka Marica.

Međuratni period[uredi | uredi izvor]

Nakon poraza u Maloj Aziji, Grčka se suočila sa ekonomskim poteškoćama. U avgustu 1923. godine došlo je do opšteg štrajka u kome su učestvovala 80.000 radnika. Na izborima iste godine većinu su odneli republikanci tako da je 1. maja 1924. godine Grčka proglašena republikom. Mere republikanske vlade poboljšale su stanje u zemlji. Vojnim udarom iz 1935. godine obnovljena je monarhija. Sledeće godine, koristeći se političkom krizom u koju je zapala zemlja, general Metaksas izvršava 4. avgusta državni udar i zavodi ličnu diktaturu. U spoljnoj politici, Grčka je nastojala da uspostavi prijateljske odnose sa susednim državama. Dana 23. septembra 1928. sklopila je ugovor o prijateljstvu sa Italijom, a 27. marta 1929. godine i sa Jugoslavijom. Sa Turskom je 30. novembra 1930. godine zaključila sporazum o prijateljstvu, neutralnosti, sporazumevanju i arbitraži, a 1933. pakt o nenapadanju čime se odrekla pretenzija na Malu Aziju. Grčka je bila aktivan pobornik stvaranja Balkanskog pakta. Granica sa Bugarskom bila je zaštićena solidno utvrđenom Metaksasovom linijom.

Grčka u Drugom svetskom ratu[uredi | uredi izvor]

Spomenik Drugom svetskom ratu na Kritu

Grčka se po izbijanju Drugog svetskog rata držala stroge neutralnosti. Francuska i Britanija garantovale su joj integritet državnih granica. Musolinijeva vlada otupljivala je oštricu borbene gotovosti Grka naglašavajući svoju tobožnu težnju za tesnom saradnjom u duhu italijansko-grčkog pakta o prijateljstvu iz 1928. godine. Tek posle kapitulacije Francuske, italijanska vlada započela je otvoren sukob sa Grčkom. Grčka je izbegavala svaku meru koja bi Hitlerovoj Nemačkoj dala povod za napad. Međutim, Nemačka je započela agresivnu politiku prema Grčkoj 6. aprila 1941. godine. Tri dana kasnije, nemačka vojska prodire u Solun. Komandant istočnomakedonske armije, Bakopulos, potpisao je istog dana sporazum o bezuslovnoj kapitulaciji grčkih snaga istočno od Vardara. Posle četrnaestodnevnog otpora je odlučeno da se Britanci evakuišu iz Grčke, a grčke snage nastave borbu na ostrvima s osloncem na ratnu mornaricu.

Međutim, kapitulanski elementi na čelu sa generalom Colakogluom potpisuju sa Nemcima 21. aprila primirje u Larisi. Primirje je dva dana kasnije u Solunu prošireno i na Italiju. Nemačke snage 27. aprila 1941. godine ulaze u Atinu. Italijani okupiraju Jonska ostrva, a Nemci Egejska ostrva. Okupiranjem Krita završena je okupacija grčke teritorije. Grčka je podeljena između Italijana, Bugara i Nemaca. Kralj, vlada i Generalštab su prethodno izbegli u Egipat. U Kairu je od desničarskih partija nastala izbeglička vlada. Inicijativom komunističke partije Grčke obrazovan je Opštenarodni antifašistički front - EAM. Od nekoliko već postojećih partizanskih odreda formiran je ELAS (Narodnooslobodilačka vojska). ELAS je 1942. godine oslobodio planinske oblasti u Egejskoj Makedoniji, Trakiji i Epiru. Aprila sledeće godine formiran je Vrhovni štab ustaničke vojske. Hitler je 1. septembra 1944. godine naredio postepeno, a 3. oktobra potpuno povlačenje nemačkih snaga iz Grčke. ELAS je preuzeo vlast i nije imao nameru da se povuče. Britanska intervencija dovela je do raspuštanja ELAS-a 12. februara 1945. godine. U Drugom svetskom ratu poginulo je 420.000 Grka[19].

Grčki građanski rat[uredi | uredi izvor]

Nakon razoružavanja ELAS-a vlada je pristupila učvršćenju vlasti formiranjem jake žandarmerije. Znatan broj bivših članova ELAS-a je odbio da se preda i odbegao u planine. Tokom 1946. godine u raznim krajevima Grčke formirane su čete od 10 do 15 ljudi. Decembra 1946. godine osnovan je Vrhovni partizanski štab, a ubrzo i oblasni štabovi za Makedoniju, Tesaliju, Epir, Trakiju i Peloponez. Vlada je avgusta 1946. godine vojskom pokušala da suzbije pokret. Pokušaj je završen neuspehom. Na proleće sledeće godine, partizanska vojska je okružena, ali je uspela da probije obruč nakon čega je partija još više ojačala. Umesto manjih odreda, formirane su krupne jedinice pod nazivom Demokratska armija Grčke. Na izborima na slobodnoj teritoriji iz 1947. godine, Markos Vafijadis je proglasio slobodnu i nezavisnu Republiku. Međutim, u jeku uspona Demokratske armije dolazi do sukoba u rukovodstvu partizanskog pokreta. Novembra 1948. rukovodstvo preuzima Nikos Zaharijadis, generalni sekretar Komunističke partije Grčke. On se zalagao za mir. Nakon poraza partizana, septembra 1949. godine sklopljeno je primirje. Ukupan broj poginulih u ratu bio je oko 158.000 ljudi[20].

Nakon građanskog rata[uredi | uredi izvor]

Tokom 1950-ih i 1960-ih godina, Grčka se brzo razvija zahvaljujući pomoći SAD (Maršalov plan), a kasnije i razvoju turizma. Ustavom iz 1952. godine garantovano je pravo glasa ženama. Lina Caldari postala je prva ministarka te decenije. Dana 21. aprila 1967. u Grčkoj je izvršen državni udar. Njegov vođa bio je Stilijanos Patakos. Sledećih sedam godina grčke istorije poznate su pod nazivom "Grčka vojna hunta" (1967—1974). Kralj je pokušao da sruši huntu, ali je pokušaj propao pa je prinuđen na bekstvo. Vojna diktatura postala je omražena u narodu. Događaji na Kipru ubrzali su pad hunte. Nakon pada hunte (1974), na referendumu je izglasano ukidanje monarhije i uvođenje republikanskog državnog uređenja. Avgusta 1975. godine suđeno je rukovodiocima hunte. Iste godine kada je pala Hunta, Andreas Papandreu osniva Panhelenski socijalistički pokret. Pokret će 1981. godine odneti pobedu na izborima. Sledeće dve decenije će ova partija dominirati na grčkoj političkoj sceni. Godine 1980. Grčka ulazi u NATO, a sledeće godine u Evropsku uniju. Evro za zvaničnu valutu prihvatila je 2001. godine.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Borza 1992, str. 58
  2. ^ V. V. Struv, D. P. Kalistov; Stara Grčka, Book Marso, Beograd 2000. godina, strana 4
  3. ^ V. V. Struv, D. P. Kalistov; Stara Grčka, Book Marso, Beograd 2000. godina, strana 11
  4. ^ V. V. Struv, D. P. Kalistov; Stara Grčka, Book Marso, Beograd 2000. godina, strana 13
  5. ^ Džon Čedvik, Mikenski svet, Utopija, Beograd 2002. godina, strana 14
  6. ^ Vojna enciklopedija, tom 3, Beograd 1972. godina, strana 312
  7. ^ a b Martin 1996, str. 94
  8. ^ a b V. V. Struv, D. P. Kalistov; Stara Grčka, Book Marso, Beograd 2000. godina
  9. ^ a b Džon Bagnel Bjuri, Rasel Migs, Istorija Grčke do smrti Aleksandra Velikog, Zavod za udžbenike, 2008. godina
  10. ^ F. Papazoglu; Istorija helenizma; Srpska književna zadruga, Beograd 2011. godina. pp. 197.
  11. ^ Famous Men of Greece by John H. Haaren and A. B. Poland
  12. ^ a b v g Vojna enciklopedija, tom 8, Beograd 1972, strana 316
  13. ^ Rothaus 2000
  14. ^ Fajfrić 2006, str. 354.
  15. ^ J. V. Tarle, Istorija novog veka, Naučna knjiga, Beograd 2008. godina. pp. 176.
  16. ^ Vojna enciklopedija, tom 6, Beograd, 1972. godina, strana 2
  17. ^ J. V. Tarle, Istorija novog veka, Naučna knjiga, Beograd 2008. godina. pp. 178.
  18. ^ Vojna enciklopedija, tom 3, Beograd, 1972. godina, strana 318
  19. ^ Vojna enciklopedija, tom 3, Beograd 1972. godina, strana 319
  20. ^ Howard Jones, "A New Kind of War" (1989)

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Martin, Thomas R. (1996). Ancient Greece. Yale University Press. str. 94. 
  • Rothaus, Richard M. (2000). Corinth: The First City of Greece. Brill. ISBN 978-90-04-10922-3. 
  • Stara Grčka - V. V. Struv, D. P. Kalistov, Book Marso, Beograd 2000. godina
  • Istorija starih Grka do smrti Aleksandra Makedonskog, u odabranim izvorima - Miloš N. Đurić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1992. godina
  • Istorija starog Rima - N. A. Maškin, Naučna knjiga, Beograd 1997. godina, 8. izdanje
  • Vizantija, rani vekovi - Dž. Dž. Norič, Evro Đunti, Beograd 2009. godina
  • Fajfrić, Željko (2006). Istorija krstaških ratova. Sremska Mitrovica: Tabernakl. ISBN 978-86-85269-05-9. 
  • Vojna enciklopedija, tom 3, Beograd 1971. godina, 2. izdanje
  • Vojna enciklopedija, tom 8, Beograd 1971. godina, 2. izdanje

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]