Karington—Kutiljerov plan
Karington—Kutiljeov plan, poznat i kao Lisabonski sporazum, mirovni je plan koji su predložili Piter Karington (Peter Carington) i Žoze Kutiljero (José Cutileiro), kao rezultat mirovne konferencije održane u februaru 1992. u pokušaju da se spriječi rat u BiH. Plan je predlagao etničku konsolidaciju na svim administrativnim nivoima i davanje većih ovlašćenja lokalnim vlastima na štetu centralne vlasti. Međutim, svi okruzi bi bilo klasifikovani kao muslimanski, srpski i hrvatski, čak i ako ne bi postojala određena etnička većina.
Narodna skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine je 11. marta 1992. jednoglasno odbacila plan, predlažući novi plan po kome bi Srbi imali kontrolu na oko dvije trećine Bosne i Hercegovine, stvarajući time muslimanske i hrvatske enklave bez teritorijalnog jedinstva. Ovaj plan je odbio Kutiljero, ali je iznio prijedlog u kome je stajalo da će tri nacionalne jedinice biti „zasnovane na nacionalni principima, uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge kriterijume”.[1]
Dana 18. marta 1992. godine, sve tri strane su potpisale sporazum, Alija Izetbegović je za Muslimane, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate.
Dana 28. marta 1992. godine, nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Vorenom Cimermanom u Sarajevu, Izetbegović je povukao svoj potpis i iskazao svoje protivljenje bilo kakvoj podjeli Bosne i Hercegovine.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Glaurdić, Josip (2011). The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia. London: Yale University Press. str. 294. ISBN 978-0-300-16629-3.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Burg, Steven L.; Shoup, Paul S. (1999). The War in Bosnia-Herzegovina: Ethnic Conflict and International Intervention. Armonk, N.Y.: M.E. Sharpe.