Karpatsko narečje rusinskog jezika
| karpatsko narečje rusinskog jezika | |
|---|---|
| Govori se u |  Ukrajina, Poljska, Slovačka, Mađarska, Rumunija |
indoevropski
| |
| rusinska ćirilica | |
| Jezički kodovi | |
| ISO 639-3 | – |
Karpatsko narečje rusinskog jezika, takođe poznato i kao istočno ili severno karpatsko-rusinsko narečje, jedno je od dva osnovna narečja jedinstvenog rusinskog jezika. Ovim narečjem, koje obuhvata nekoliko dijalekata, govori onaj deo rusinskog naroda koji živi u svojim matičnim karpatskim oblastima, prvenstveno na području Zakarpatske oblasti u današnjoj Ukrajini, a takođe i u susednim krajevima na jugoistoku Poljske, severoistoku Slovačke, severoistoku Mađarske i severu Rumunije.[1][2][3]
Jezičku baštinu karpatskih Rusina odlikuje velika dijalektološka raznovrsnost, na šta se nadovezuje i niz složenih etnolingvističkih i sociolingvističkih pitanja, tako da u okvirima rusinistike (i šire u okvirima slavistike) postoji nekoliko definicija ovog jezičkog korpusa, a takođe i nekoliko različitih klasifikacija karpatsko-rusinskih regionalnih dijalekata i lokalnih govora (subdijalekata).[4][5]
.png)
Iako su priznanjem rusinskog jezika kao manjinskog jezika u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Rumuniji stvoreni preduslovi za punu jezičku afirmaciju i standardizaciju lokalnih rusinskih dijalekata,[6][7] takvo priznanje je izostalo u slučaju Ukrajine, koja još uvek nije priznala punu nacionalnu samobitnost rusinskog naroda, usled čega se rusinski jezik od strane ukrajinskih lingvista tretira kao deo šireg ukrajinskog jezičkog korpusa.[8]
Mnoga pitanja koja se odnose na status i klasifikaciju ovog narečja (i rusinskog jezika u celini), predmet su brojnih rasprava i sporova u stručnim lingvističkim krugovima, a takođe i u široj rusinskoj, odnosno slovenskoj javnosti.[9][10]
Krajem 2019. godine, pojedini lingvisti su izvršili pokušaj podele jedinstvenog rusinskog jezika na dva posebna jezika, putem uzdizanja ovog (karpatsko-rusinskog) i drugog (panonsko-rusinskog) narečja na status posebnih jezika, sa predloženim nazivima: Istočnorusinski jezik i Južnorusinski jezik, ali predlog za podelu, odnosno ukidanje jedinstvenog rusinskog jezika putem stvaranja dva posebna (odvojena) jezika, odbijen je početkom 2020. godine od strane Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO).[11]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Maґočій 2004.
- ^ Kushko 2007, str. 111-132.
- ^ Plїškova 2008.
- ^ Tir 2004, str. 310-314.
- ^ Magocsi 2015, str. 212-217, 386. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFMagocsi2015 (help)
- ^ Kapralь 2000, str. 33-36.
- ^ Plišková 2007.
- ^ Tamaš 2017.
- ^ Magocsi 1999a.
- ^ Magocsi 1999b.
- ^ ISO 639-3: Change Request Documentation: 2019-016
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Barić, Eugenija (2007). Rusinski jezik u procjepu prošlosti i sadašnjosti. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
- Varґa, Mihaйlo, ur. (1997). Zbornїk robotoh zoz Trecogo švetovogo konґresa Rusinoh (Rusnacoh, Lemkoh). Ruski Kerestur: Ruska matka.
- Kapralь, Mihail (2000). „Vengerskaя rusinistika: Vtoraя žiznь literaturnыh pamяtnikov” (PDF). Opera Slavica. 10 (2): 33—36.
- Kushko, Nadiya (2007). „Literary Standards of the Rusyn Language: The Historical Context and Contemporary Situation”. The Slavic and East European Journal. 51 (1): 111—132.
- Magocsi, Paul R. (1973). „An Historiographical Guide to Subcarpathian Rus'” (PDF). Austrian History Yearbook. 9: 201—265. Arhivirano iz originala 05. 12. 2019. g. Pristupljeno 30. 05. 2021.
- Magocsi, Paul R. (1978). The Shaping of a National Identity: Subcarpathian Rus', 1848–1948. Cambridge: Harvard University Press.
- Magocsi, Paul R. (1988a). Carpatho-Rusyn Studies: An Annotated Bibliography. 1. New York: Garland.
- Magocsi, Paul R. (1988b). Carpatho-Rusyn Studies: An Annotated Bibliography. 2. New York: Garland.
- Magocsi, Paul R. (1999a). Of the Making of Nationalities There is No End. 1. Boulder: East European Monographs.
- Magocsi, Paul R. (1999b). Of the Making of Nationalities There is No End. 2. Boulder: East European Monographs.
- Maґočій, Pavel Robert, ur. (2004). RusinЬskый яzыk. Opole: Uniwersytet Opolski: Instytut Filologii Polskiej.
- Magocsi, Paul R. (2015). With Their Backs to the Mountains: A History of Carpathian Rus’ and Carpatho-Rusyns. Budapest-New York: Central European University Press.
- Magocsi, Paul R. (2015). With Their Backs to the Mountains: A History of Carpathian Rus’ and Carpatho-Rusyns. Budapest-New York: Central European University Press.
- Plišková, Anna (2007). Rusínsky jazyk na Slovensku: Náčrt vývoja a súčasné problémy (PDF). Prešov: Metodicko-pedagogické centrum.
- Plїškova, Anna, ur. (2008). Rusinьskый яzыk medžі dvoma konґresami (PDF). Prяšіv: Svіtovый konґres Rusinіv.
- Plishkova, Anna (2009). Language and National Identity: Rusyns South of Carpathians. Boulder: East European Monographs.
- Plїškova, Anna; Koporova, Kvetoslava; Яbur, Vasilь (2019). Rusinьskый яzыk: Kompleksnый opis яzыkovoй sіstemы v kontekstї kodіfіkacії. Prяšіv: Vydavateľstvo Prešovskej univerzity.
- Ramač, Janko Đ. (2013). „Rusinsko narodno prosvetno društvo i recepcija o Potkarpatskoj Rusiji / Karpatskoj Ukrajini u njegovim izdanjima 1938–1939. godine”. Istraživanja. Filozofski fakultet u Novom Sadu. 24: 457—475.
- Rychlík, Jan; Rychlíková, Magdaléna (2016). Podkarpatská Rus v dějinách Československa 1918–1946. Praha: Vyšehrad.
- Tamaš, Юliяn (2017). Skladanє identitetoh: Vibrani studiï i eseï z rusinistiki i ukraïnistiki. Novi Sad: Ruske slovo.
- Himka, John-Paul (1999). Religion and Nationality in Western Ukraine: The Greek Catholic Church and the Ruthenian National Movement in Galicia, 1870-1900. Montreal & Kingston: McGill-Queen's University Press.
- Csernicskó, István; Fedinec, Csilla (2015). „Language and Language Policy in Transcarpathia between the Two World Wars” (PDF). Minority Studies: Demography, Minority Education, Ethnopolitics. 18: 93—113.
- Ševčenko, Kirill (2019). „Pervaя mirovaя voйna 1914-1918 g. i Karpatskie Rusinы: Naciestroitelьsto vopreki identičnosti”. Politička istorija Slovena između mita i stvarnosti. Beograd: Institut za političke studije. str. 364—378.
