Katolički kraljevi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Grb Katoličkih kraljeva

Katolički kraljevi (šp. Reyes Católicos) je zajednička titula koja se u istoriji koristi za kraljicu Izabelu I od Kastilje i Fernanda II od Aragona. Titulu Katoličkih kraljeva je ovom kraljevskom paru dao papa Aleksandar VI (u istoriji poznat i kao Rodrigo Bordžija). Venčali su se 1469. godine u Valjadolidu i tim brakom ujedinili dve krune - Kastilje i Aragona - i praktično postavili prve temelje kraljevine Španije koja će konačno biti formirana pod vladavinom njihovog unuka, Karla V. Vremenom će opravdati ovu titulu, prvo boreći se protiv Mavara u Rekonkisti, koja se završava 1492. godine padom Granade, poslednjeg mavarskog uporišta na Iberijskom poluostrvu.

Vladavina Katoličkih kraljeva se podudara sa periodom prelaza sveta iz Srednjeg veka u moderno doba. Uz podršku gradova i sitne vlastele, uspostavili su jaku centralističku monarhiju koja je mogla da se bori protiv nezajažljivog apaetita za vlašću crkvenih velikodostojnika i krupnih feudalaca. Osvajanjem Granade, Navare, Kanarskih ostrva, Melilje i drugih delova Afrike, uspeli su da ujedine sve teritorije (osim Seute) pod jednom jedinom krunom onoga što se danas zove kraljevina Španija.

Kraljevi su vodili zajedničku spoljnu politiku obeleženu diplomatijom Fernanda Katoličkog, koja je obezbedila hegemoniju Španije u sledežih nekoliko vekova.

Otkriće Amerike 1492 - iste godine kada je Rekonkista konačno privedena kraju - označilo je novo poglavlje u istoriji Iberijskog poluostrva i otvorilo je nove mogućnosti u privredi, nauci i politici, stavljajući akcenat na prekookeansku ekspanziju koja će trajati nekoliko vekova.


Katolički kraljevi su imali petoro dece, preko čijih brakova je Izabela Katolička obezbedila političku sigurnost Španije koja se tada smatrala velikom silom na političkom, kulturnom i verskom planu.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]