Komunistička partija Španije
Komunistička partija Španije Partido Comunista de España | |
---|---|
Generalni sekretar | Hose Luis Sentela |
Osnivač | Dolores Ibaruri (počasna predsednica; trajna funkcija) |
Osnovana | 14. novembra 1921. |
Prethodnik | Španska komunistička partija Španska komunistička radnička partija |
Sedište | Madrid Španija |
Novine | Radnički svet |
Mladi ogranak | Savez komunističke omladine Španije |
Broj članova | 35 000[1] |
Ideologija | marksizam, komunizam, republikanizam, sekularizam |
Politička pozicija | krajnja levica |
Evropska stranka | Partija evropske levice |
Boje | crvena |
Kongres poslanika | 2 / 350 |
Senat Španije | 1 / 226 |
Evropski parlament | 1 / 54 |
Veb-sajt | |
www |
Komunistička partija Španije (šp. Partido Comunista de España) je politička partija koja deluje u Španiji i treća najjača partija u zemlji. Članica je koalicije Ujedinjena levica i uticajna je u najvećem španskom sindikatu, Radničke komisije.
Istorijat[uredi | uredi izvor]
KP Španije osnovana je spajanjem Španske komunističke partije i Španske komunističke radničke partije 1921. godine. Ujedinjena partija postala je članicom Kominterne i 1922. godine održala svoj Prvi kongres u Sevilji. Do kraja 1922, imala je oko 5000 članova.[2]
Tokom diktature Migela Prima de Rivere, sve stranke, uključujući i KP Španije, bile su podvrgnute represiji i nasilju, ali nisu zabranjene. Godine 1925, KPŠ zalagala se za ukidanje Riverine diktature i monarhije, osnivanje federative republike, davanje nezavisnosti Kataloniji, Baskiji i Maroku, slobodu udruživanja, organizovanje radničkih saveta po fabrikama i ostalo.[3]
Do proglašenja Španske republike 1931, KP Španije bila je poprilično oslabljena od progona i frakcionaštva. nakon početka građanskog rata 1936, KP Španije je zajedno s republikanskom vladom učestvovala u suzbijanju socijalističke revolucije koju su provodile neke radikalne levičarske organizacije. KP Španije je vodila ovakvu politiku po naredbi Kominterne, odnosno SSSR-a, jer Sovjeti nisu hteli da budu optuženi da koriste rat za uvođenje boljševizma u Španiji, što bi ugrozilo savez s Francuskom i Velikom Britanijom i ostavilo SSSR samog u potencijalnom sukobu s nacističkom Nemačkom. Tokom prvih meseci rata, broj članova KPŠ porastao je sa 30.000 na 100.000.
Nakon poraza Republike 1939, KP Španije nastavila je da ilegalno deluje pod Frankovom diktaturom, a uspela je da zadrži funkcionalnu organizaciju. Po početku Drugog svetskog rata, španski komunisti su se borili uglavnom u Francuskom pokretu otpora i u Sovjetskom Savezu.
Godine 1942, novi sekretar partije postala je Dolores Ibaruri — “La Pasionarija”. Posle rata, rukovodstvo KP Španije uglavnom se nalazilo u Francuskoj. Nakon dolaska Santijaga Karilja na čelo partije, 1963. je napuštena politika oružane borbe protiv Frankove diktature i od 1977. usvojena politika Evrokomunizma.
Delovanje posle 1975.[uredi | uredi izvor]
Nakon kraja diktature, legalan rad Partije omogućen je 1977. godine. Tada je imala preko 200 000 članova. Vođstvo Partije prihvatilo je kompromis sa buržoazijom i priznalo ustavnu monarhiju. Ovo je većina članstva smatrala izdajom. Tokom 1970-ih, nekoliko radikalnijih grupa se izdvojilo iz KPŠ i formiralo sopstvene komunističke partije.
Od 1986, KP Španije i nekoliko ostalih levičarskih partija formiralo je koaliciju Ujedinjena levica, koja deluje i danas. Partija je tada imala oko 30 000 članova.
Sekretari partije[uredi | uredi izvor]
- Antonio Garsija Kehido (1921-1923)
- Sesar Rodrigez Gonzales (1923-1925)
- Hose Bulehos (1925-1932)
- Hose Diaz (1932-1942)
- Dolores Ibaruri (1942-1960)
- Santijago Kariljo (1960-1982)
- Herardo Iglesijas (1982-1988)
- Hulio Angita (1988-1998)
- Fransisko Frutos (1998-2009)
- Hose Luis Sentela (2009-)
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Entre coalición y partido, la evolución de modelo organizativo en IU, Luis Ramiro Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. mart 2012), Pristupljeno 9. 4. 2013.
- ^ Payne, S.G. The Spanish Civil War, the Soviet Union, and Communism. New Haven: Yale University Press, 2004. p 15.
- ^ Payne, S.G. The Spanish Civil War, the Soviet Union, and Communism. New Haven: Yale University Press, 2004. p 18-19.