Куна златица

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kuna zlatica
Martes martes
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Mammalia
Red: Carnivora
Porodica: Mustelidae
Rod: Martes
Vrsta:
M. martes
Binomno ime
Martes martes
Areal

Kuna zlatica ili zlatka (lat. Martes martes), vrsta je sisara iz roda kuna.

Opis[uredi | uredi izvor]

Ima izduženo i vitko telo, dužine do 48 cm sa repom dužine 28 cm. Šiljata njuška je tamno obojena, sa oštrim zubima. Ima široke, dlakave i pokretljive uši. Kratke noge pokrivene su tamnom dlakom, čak i na tabanima. Pod vratom ima karakterističnu bledožutu mrlju. Telo joj je prekriveno sjajnom, kratkom, tamnosmeđom dlakom.

Stanište i areal[uredi | uredi izvor]

Ovo je šumska životinja koja se nastanjuje u šupljem drveću. Živi u četinarskim i mešanim šumama u brdskim oblastima, ali i u nizijama. Živi skoro u celoj Evropi i zapadnoj Aziji.

Način života[uredi | uredi izvor]

Dobro se penje po stablima. Noćna je životinja i izlazi u lov pred zalazak sunca. Lovi male životinje i ptice, poput miševa, puhova, veverica, zečeva, a upada i u živinarnik i kolje živinu i ispija jaja. Dešava se i da upada u pčelinjake zbog meda. Pari se za vreme leta, u toku jula ili avgusta, a zahvaljujući odloženoj bremenitosti, tek sledećeg proleća okoti najčešće tri do četiri, a maksimalno sedam mladunaca u šupljinama stabala ili u napuštenim gnezdima ptica ili veverica.

Lov[uredi | uredi izvor]

Love je zbog kvalitetnog i cenjenog krzna. Najlakše je love po snegu zbog tragova koje ostavlja, a love je i na zamke od gvožđa, a kao mamac se uzima hleb ispečen sa crnim lukom i neposoljenom masti, sa dodatkom meda i kamfora. Iako je ovo krvoločna životinja, moguće ju je pripitomiti.

U nekim zemljama Evrope gde je broj kuna značajno opao, uključujući Srbiju, lov na kunu (i zlaticu i belicu) je ograničen.[2]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Herrero, J.; Kranz, A.; Skumatov, D.; Abramov, A.V.; Maran, T. & Monakhov, V.G. (2016). „Martes martes”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2016-3. International Union for Conservation of Nature. 
  2. ^ Pravilnik o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva: Prilog II Strogo zaštićene divlje vrste biljaka, životinja i gljiva Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. avgust 2018). Službeni glasnik Republike Srbije, br. 05/10

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Simonović, D. i saradnici. 1953. Prirodopisni atlas SISARI. Znanje: Beograd.
  • Čineri, M. Velika enciklopedija životinja. ITP „Zmaj“: Novi Sad. 2001. ISBN 978-86-489-0303-7.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]