Logor Sobibor

Koordinate: 51° 26′ 50″ S; 23° 35′ 37″ I / 51.447222° S; 23.593611° I / 51.447222; 23.593611
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Logor Sobibor
Koncentracioni logor
Mauzolej podignut žrtvama stradalim u logoru
Logor Sobibor na karti Poljske
Logor Sobibor
Koordinate51° 26′ 50″ S; 23° 35′ 37″ I / 51.447222° S; 23.593611° I / 51.447222; 23.593611
Pod kontrolom Nacistička Nemačka

Sobibor je tokom Drugog svetskog rata bio jedan od nemačkih koncentracionih logora smrti koji je formiran u sklopu Operacije Rajnhard. Sobibor je takođe i ime sela koje se nalazilo u blizini logora, a koje se danas nalazi u Lublinskom vojvodstvu u Poljskoj. U njemu su vršene masovne egzekucije Jevreja, sovjetskih ratnih zarobljenika, Roma i Sinta koji su likvidirani u gasnim komorama koje su punjene izduvnim gasovima iz benzinskog motora. Jedan izvor navodi da je do 200.000 ljudi ubijeno u Sobiboru.[1] Tomas Blat tvrdi da je U sudskom postupku u Hagenu protiv bivših nacista iz Sobibora, profesor Volfgang Šefler, koji je služio kao ekspert, procenio ukupnu brojku ubijenih Jevreja na najmanje 250.000.[2]

Logor[uredi | uredi izvor]

Gasne komore u Sobiboru počele su sa radom u maju 1942. godine. Jevreji su dovoženi železničkim kompozicijama u logor gde im je rečeno da se radi o tranzitnom logoru, a zatim bi bili primorani da se svuku i da predaju sve svoje lične stvari. Potom su odvođeni u cev koja je vodila pravo do gasne komore gde su usmrćivani ugljen monoksidom iz izduvnih gasova tenkovskih motora.

SS-oberšarfirer Kurt Bolender je tokom suđenja ovako opisao rad gasne komore:

Pre nego što bi se Jevreji skinuli, SS-oberšarfirer Herman Mihael bi im održao govor. Tokom govora često je nosio beli mantil kako bi zavarao ljude da pomisle da pred njima stoji lekar. Mihael bi rekao Jevrejima da će biti poslati na rad. Ali da pre toga moraju da se okupaju i da prođu dezinfekciju da bi se sprečila moguća epidemija zaraznih bolesti. Nakon što bi se skinuli Jevreje bi jedan SS-ovac vodio kroz cev dok bi iza njih išla grupa od 5-6 Ukrajinaca koji su ih požurivali. Nakon što bi Jevreji ušli u gasnu komoru, Ukrajinci bi zatvorili vrata za njima. Motor bi najčešće palili Ukrajinac Emil Kostenko i nemački vozač Erih Bauer. Nakon što bi žrtve bile ugušene, komora je otvarana, a grupa jevrejskih radnika iznosila je leševe napolje.

Najveći broj žrtava činili su Jevreji, uglavnom iz Poljske (najviše iz Lublina i istočne Galicije) (145.000-150.000), iz Češke republike i Slovačke (31.000), Nemačke i Austrije (10.000), Francuske (4.000) i Holandije (34.313).

Pobuna[uredi | uredi izvor]

Sobibor je bio mesto jedne od tri uspešne pobune jevrejskih logoraša u nemačkim koncentracionim logorima; druge uspešne pobune odigrale su se u Treblinki i Aušvicu kojom prilikom su pobunjenici digli u vazduh jedan od krematorijuma. Dana 14. oktobra 1943. godine organizovana grupa logoraša uspela je da tajno likvidira 11 SS čuvara i više Ukrajinaca. Iako je njihov plan bio da pobiju celokupnu stražu logora i iz njega izađu kroz glavnu kapiju, njihova akcija je ubrzo otkrivena zbog čega su bili prinuđeni da krenu u masovno bekstvo pod snažnom nemačkom vatrom. Oko polovina od 600 logoraša je uspela da pobegne. Većina njih je u narednih nekoliko dana uhvaćena i streljana, ili je stradala u minskim poljima. Oko 50 do 70 logoraša je dočekalo kraj rata.[3] Nacisti su zatvorili i rastavili kamp, a na njegovom mestu su posadili šumu kako bi sakrili bilo kakve tragove njegovog postojanja.

Ovaj događaj dramatizovan je 1987. godine u TV filmu „Bekstvo iz Sobibora“ koji je režirao Džek Gold (Jack Gold), a koji je baziran na knjizi pisca Riharda Raškea (Richard Rashke).

O ovom događaju snimljen je i nagrađivani dokumentarni film čiji je autoru Klod Lancman (Claude Lanzmann) film nazvao „Sobibor, 14. oktobar 1943. godine, 16 časova“ (engleski naziv Sobibor, Oct. 14, 1943, 4 p.m.)

Na mestu gde se nekada nalazio koncentracioni logor Sobibor podignut je memorijalni muzej.

Poslednji preživeli logoraš i učesnik bekstva iz logora umro je u januaru 2018. godine.[4]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hilberg 1985, str. 1219.
  2. ^ Sobibor - Zaboravljena pobuna, Pristupljeno 9. 4. 2013.
  3. ^ Schelvis 2007, str. 168.
  4. ^ „Preminuo poslednji zatočenik nekadašnjeg logora smrti Sobibor”. B92. Pristupljeno 29. 1. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]