Mato Pižurica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mato Pižurica
Lični podaci
Datum rođenja(1942-09-14)14. septembar 1942.(81 god.)
Mesto rođenjaVelje Duboko, ND Crna Gora

Mato Pižurica (Velje Duboko, 14. septembar 1942) redovni je profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu u penziji.

Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1967. godine diplomirao je na Grupi za južnoslovenske jezike. Postdiplomske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973. godine, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1987. godine.

Član je Međunarodne komisije Opšteslovenskog lingvističkog atlasa, nacionalnih komisija za Opštekarpatski dijalektološki atlas i za Srpski dijalektološki atlas, više odbora SANU (Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Odbora za Rečnik SANU, Odbora za etimologiju, Odbora za onomastiku), nekoliko redakcija (Zbornika Matice srpske za filologiju i lingvistiku, Onomatoloških priloga SANU i Jezika danas, kao i urednik posebnih izdanja Odeljenja za književnost i jezik Matice srpske). Član je Upravnog odbora Matice srpske, sekretar Odeljenja za književnost i jezik Matice srpske i prodekan za nastavu Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.[1]

Autor je i velikog broja rasprava, članaka i prikaza iz istorije srpskog narodnog i književnog jezika, iz dijalektologije i lingvističke geografije, etimologije, onomastike i iz oblasti standardologije.

Priredio je knjigu Pavla Ivića Srpskohrvatski dijalekti (Celokupna dela, knj. III).

Objavio je knjige: Govor okoline Kolašina - (CANU, posebna izdanja, knj. 12), 1981, str. 251, Titograd, 1981; Jezik Andrije Zmajevića - Titograd (CANU, posebna izdanja, knj. 22), 1989, str. 434 (sa 15 faksimila); Prilozi Pravopisu - Novi Sad (Matica srpska), 1989, str. 127 (kao jedan od grupe autora i kao jedan od tri priređivača, u ekavskoj i ijekavskoj verziji); Pravopis srpskoga jezika - Novi Sad (Matica srpska), 1993, str. 510 (kao jedan od trojice koautora, u zasebnim ekavskim i ijekavskim verzijama; ekavska verzija je doživela još dva izdanja, treće je ovaj autor dopunio novim popisom primena pravila); Pravopis srpskoga jezika (školsko izdanje) - Novi Sad (Matica srpska), 1995, str. 332 (u istom tročlanom autorskom timu, u ekavskoj i ijekavskoj verziji; ekavska verzija je doživela dva ponovljena izdanja, ijekavsko još jedno); Pravopis srpskoga jezika – Priručnik za škole, Beograd – Novi Sad (kao koautor, u ekavskoj i ijekavskoj verziji; ekavska verzija doživela ponovljeno izdanje); Ljetopis crkovni Andrije Zmajevića, knj. I, str. 56O, knj. II, str. 547, Cetinje, 1996.

2007. godine je izdat i „Rečnik srpskog jezika“, po prvi put posle 189 godina, odnosno posle onoga što je začeo Vuk Stefanović Karadžić, i posao dva veka je bio završen.

Djela[uredi | uredi izvor]

  • Srpskohrvatski dijalekti (prirednik)
  • Prilozi pravopisu
  • Pravopis srpskoga jezika
  • Pravopis
  • Priručnik za škole
  • Andrija Zmajević: Ljetopis crkovni, Tom Prvi
  • Andrija Zmajević: Ljetopis crkovni, Tom Drugi
  • Jezik Andrije Zmajevića
  • Govor okoline Kolašina
  • Rečnik srpskog jezika (glavni urednik)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 03. 08. 2019. g. Pristupljeno 03. 08. 2019.