Majka Tereza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Majka Tereza
Majka Tereza 1995.
Lični podaci
Puno imeAnjeza Gondže Bojadžiju
Datum rođenja(1910-08-26)26. avgust 1910.
Mesto rođenjaUskub, Kosovski vilajet, Osmansko carstvo
Datum smrti5. septembar 1997.(1997-09-05) (87 god.)
Mesto smrtiKalkuta, Zapadni Bengal, Indija
Religijakatolkinja
Svetovni podaci
Poštuje se ukatolicizmu
Kanonizacija4. septembar 2016, Trg Svetog Petra, Vatikan od strane pape Franje
Beatifikacija19. oktobar 2003, Trg Svetog Petra, Vatikan od strane pape Jovana Pavla II
Praznik5. septembar[1]
Zaštitnik
  • Svetskog dana mladih
  • Misionarki ljubavi
  • Rimokatoličke nadbiskupije Kalkute (kozaštitnik)[2][3]

Marija Tereza Bojandžiju (rođena kao Anjeza Gondže Bojandžiju (alb. Anjezë Gonxhe Bojaxhiu); Uskub, 26. avgust 1910Kalkuta, 5. septembar 1997), poznatija kao Majka Tereza, bila je albanska i indijska katolička monahinja i osnivač Misionarki ljubavi. Rođena je u Skoplju, tada u sastavu Osmanskog carstva, nakon čega se sa 18 godina preselila u Irsku a zatim u Indiju, gde je provela ostatak života. Katolička crkva ju je 4. septembra 2016. kanonizovala za Svetu Terezu od Kalkute. Godišnjica njene smrti, 5. septembar, je njen praznik.

Osnovala je versku kongregaciju Misionare ljubavi, koja je do 2012. godine imala preko 4.500 monahinja u 133 države.[4] Kongregacija upravlja domovima za ljude koji boluju od side, lepre i tuberkuloze. Kongregacija takođe vodi narodne kuhinje, ambulante, mobilne ambulante, programe savetovanja za decu i porodice, kao i sirotišta i škole. Članovi se zavetuju na čednost, siromaštvo i poslušnost.

Dobitnica je nekoliko priznanja, među kojima i Nobelova nagrada za mir. Bila je kontroverzna ličnost tokom svog života i posle smrti, kao i predmet divljenja mnogih zbog dobrotvornog rada, ali kritikovana zbog svojih stavova o pobačaju i kontracepciji, kao i zbog loših uslova u kućama za obolele. Njena autorizovana biografija, koju je napisao Navin Čavla, objavljena je 1992. godine, a bila je tema mnogih drugih radova. Dana 6. septembra 2017. godine, Majka Tereza i Sveti Fransisko Havijer su imenovani za supokrove Rimokatoličke nadbiskupije Kalkute.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Nikola Bojadži, njen otac

Njen pradeda se doselio u prvoj polovini 19. veka iz Prizrena u Skoplje. Roditelji, majka Dronda i otac Nikola su 26. avgusta 1910. godine dobili ćerku kojoj su dali ime Gondže (alb. Gonxhe (ili Gonxha) — „ružin pupoljak”, na turskom jeziku). Krštena je dan kasnije, 27. avgusta što je ona kasnije smatrala svojim pravim rođendanom. Otac joj je bio apotekarski pomoćnik apoteke Sadika Nuzeta, koja je osnovana 1907. godine. Otac joj je bio uključen u politiku albanske zajednice u Otomanskoj Severnoj Makedoniji. Imala je brata Lazara i sestru Agušu, sa kojom je pevala u crkvenom horu. Posle osnovne škole upisala je srpsku gimnaziju.

Agnesa je od malena bila fascinirana pričama o životima misionara i njihovoj službi, a sa 12 godina je bila ubeđena da treba da se posveti religioznom načinu života.

Presudan momenat u Gondžinom životu bila je smrt oca Nikole koji je umro 1919. godine. Sa dve drugarice 1928. godine odlazi u Dablin. Tamo odlazi u opatiju Loreto kako bi naučila engleski jezik, sa namerom da postane misionarka. Tamo je radila kao medicinska sestra, a zatim, godinu dana kasnije odlazi u Indiju, na donje Himalaje, gde pomaže leproznim bolesnicima. Tada je dobila ime Majka Tereza.

Tamo je naučila bengalski jezik i predavala je u školi Svete Tereze, koja je bila u blizini manastira gde je boravila. Svoje prve verske zaklletve je položila 24. maja 1931. godine i odabrala je da bude nazvana po Terezi de Lisje, zaštitnici misionara. Tamo je radila skoro dvadeset godina, a 1944. godine je postavljena na mesto direktorke škole.

Tokom krize poznate kao Bengalska glad iz 1943. godine, kada je snabdevanje hranom i žitom u tada Britanskoj Indiji bilo prekinuto ratnim dejstvima, bila jeduboko potresena bedom i smrću velikog broja ljudi koja je nastupila tokom tog perioda. Tri godine kasnije, 1946. godine, nakon britanskog odlaska iz Indije izbija muslimansko-hinduistički građanski rat. Tad je čula poziv svoje unutrašnje savesti da bi trebala da služi siromašne za Isusa. Tražila je i dobila dovolu da napusti školu kako bi se posvetila humanitarnom radu.

Godine 1950. Majka Tereza osniva red Misionarke milosrđa, koji je kasnije priznat i nalazi se pod papskom kontrolom. Misionarke milosrđa se posebno brinu za umiruća lica, sirotinju i bolesne. Obavezuju se na nesklapanje braka, siromaštvo i poslušnost. Nekoliko meseci je provela u Patni da bi dobila osnovnu medicinsku obuku u bolnici Svete porodice. 1952. godine je otvorila i svoj prvi hospis uz pomoć zvaničnika iz Kalkute i pretvorila je napušten hinduistički hram u dom za umiruće i nazvala ga Dom čistog srca. Ljudi dovedeni u domove su dobijali medicinsku pomoć i mogućnost da umru dostojanstveno u skladu sa svojom verom. Muslimanima je čitan Kuran, hinduisti su dobijali vodu iz Ganga, a katolici su dobijali poslednje pomazanje. Kasnije njen misionarski red otvara još klinika širom Kalkute gde su lečeni pacijenti koji su imali lepru. 1955. godine otvaraju i prvo sirotište kao utočište za siročad i mlade beskućnike.

Kasnijih godina je njihov rad postao primećen i van granica Indije što je donosilo nove donacije i volontere, pa je red šezdesetih godina počeo da otvara hospise i sirotišta širom Indije. Majka Tereza tad proširuje red u inostranstvo, pa 1965. godine otvara hospis u Venecueli sa pet sestara. Kasnije su usledili i hospisi u Rimu, Tanzaniji i Austriji.

Kako su Misionarke milosrđa rasle pod njenim vođstvom, one su proširile svoj red i u druge zemlje. Red ima 3.000 sestara i 500 braće u oko 100 zemalja sveta u preko 500 misija. Do 1970-ih Majka Tereza je postala poznata u svetu kao humanitarac i zastupnik siromašnih i bespomoćnih, delimično zahvaljujući dokumentarnom filmu i knjizi Nešto lepo za Boga Malkolma Mageridža.

Otac joj je Cincar,[5] a majka Albanka. Majka Tereza se izjašnjavala da je „po krvi” Albanka, po državljanstvu Indijka, a po veri rimokatolik.[6][7] Papa Jovan Pavle II ju je beatifikovao i dao joj titulu Blažena Tereza od Kalkute.[8][9]

Majka Tereza je imala srčani udar u Rimu 1983. godine dok je bila u poseti papi Jovanu Pavlu, a posle drugog srčanog udara u 1989. godini ugradili su joj pejsmeker. U aprilu 1996. godine je pala i slomila ključnu kost, a četiri meseca kasnije je dobila i malariju i srčani zastoj. Prema zapisima nadbiskupa Kalkute kada je prvi put bila hospitalizovana sa srčanim problemima, uz njen pristanak, nad njom je izvršen egzorcizam, jer je crkva mislila da je možda zaposeo đavo.

Umrla je 5. septembra 1997. godine. Imala je državnu sahranu od indijske vlade u znak zahvalnosti za služenje siromašnima svih religija u zemlji. Besedu je održao kardinal i državni sekretar Anđelo Sodano, papin predstavnik. Povodom smrti na mestu rodne kuće u Skoplju je 1997. otkrivena spomen ploča u koju je urezana njena čuvena izreka: „Svet nije gladan samo hleba, nego još više ljubavi”.

U znak sećanja na 100-godišnjicu njenog rođenja vlada Indije je 28. avgusta 2010. godine izdala i poseban novčić od 5 indijskih rupija, količinu novca koju je Majka Tereza imala kada je stigla u Indiju.

Nobelova nagrada[uredi | uredi izvor]

Godine 1979. Majka Tereza je dobila Nobelovu nagradu za mir, kao zaslugu za njen rad koji je preduzet u borbi za prevazilaženje siromaštva i nevolje, koji takođe predstavljaju pretnju miru. Odbila je konvencionalni ceremonijalni banket za laureate, tražeci da se trošak organizacije toga koji iznosi 192.000 dolara dodeli siromašnima u Indiji, obrazloživši svoju odluku time da su zemaljske nagrade važne samo ako joj pomažu da ona pomogne siromašnima u svetu.

Kritike[uredi | uredi izvor]

Brojni pojedinci, vlade i organizacije veličale su Majku Terezu; ipak njeno delo se suočava i sa brojnim kritikama. Kritike uključuju i optužbe različitih pojedinaca, organizacija i grupa kao što su npr. Kristofer Hičens, Majkl Parenti, Arup Čaterdži, indijska organizacija Višva Hindu Parišad, protestujući protiv prozelitizma njene delatnosti uključujući i snažni stav protiv abortusa, vera u duhovnu opravdanost siromaštva i nametljivo pokrštavanje onih koji su na samrti. Medicinski časopisi su je takođe kritikovali zbog standarda medicinske nege u njenim hospisima i bolnicama, izražavajući zabrinutost zbog načina kojim su bila trošena donirana novčana sredstva.

Krajem života je Majku Terezu u Zapadnim medijima pored priznanja dočekala i kritika. Novinar Kristofer Hičens bio je jedan od njenih najaktivnijih kritičara. On je bio ovlašćen da bude koautor i narator dokumentarca o Majki Terezi — Anđeo pakla pripremljenog za britanski TV kanal Channel 4. Hičens je proširio svoje kritike u knjizi Misionarska poza koja je bila izdata 1995. godine.[10]

Indijski lekar Čaterdži piše da je za vreme života, Majka Tereza i njeni zvanični biografi odbili saradnju s njegovim istraživanjima i da samim tim nije uspela da demantuje kritike u zapadnoj štampi. Kao primere navodi izveštaje Gardijana u Britaniji čiji „uverljiv i vrlo detaljan” napad na stanja njenih sirotišta ... [uključuje] optužbe ozbiljnog zapostavljanja kao i fizičke i emocionalne zloupotrebe,[11] i drugi dokumentarac Majka Tereza: Vreme za promenu? emitovanog u nekoliko evropskih zemalja.

Nemački časopis Štern objavio je kritički članak povodom prve godišnjice smrti Majke Tereze. Članak između ostaloga sadrži tvrdnje u vezi sa netransparentnim finansijskim poslovima i trošenjem donacija. Medicinska štampa takođe je objavila kritike o njoj koje proizlaze iz pogrešne podele prioriteta i potreba koji su pacijenti imali.[12] Dalje kritike dolaze od Tarika Alija, člana uredništva Nju Left Rivjua, kao i kritike irskog istražnog novinara Donalda Makintajera.[10]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „St. Teresa of Kolkata”. Catholic News Agency. Arhivirano iz originala 2018-10-08. g. Pristupljeno 6. 9. 2023. 
  2. ^ Banerjee, Manik (6. 9. 2017). „Vatican declares Mother Teresa a patron saint of Calcutta”. Associated Press. Arhivirano iz originala 6. 9. 2017. g. Pristupljeno 6. 9. 2017. 
  3. ^ „Mother Teresa to be named co-patron of Calcutta Archdiocese on first canonization anniversary”. First Post. Indo-Asian News Service. 4. 9. 2017. Arhivirano iz originala 26. 4. 2020. g. Pristupljeno 5. 9. 2017. 
  4. ^ Poplin, Mary (2011). Finding Calcutta: What Mother Teresa Taught Me About Meaningful Work and Service (na jeziku: engleski). InterVarsity Press. str. 112. ISBN 978-0-8308-6848-3. Arhivirano iz originala 1. 2. 2022. g. Pristupljeno 3. 10. 2020. 
  5. ^ „Čija je Majka Tereza”. nin.co.rs. 
  6. ^ Spink 1997, str. 16
  7. ^ Mother Teresa of Calcutta (1910—1997), Pristupljeno 12. 4. 2013.
  8. ^ Associate Press, "Full house for Mother Teresa ceremony" October 14, (2003; retrieved from CNN on May 30, 2007.
  9. ^ "Blessed Mother Teresa," in Encyclopædia Britannica (2007). Pristupljeno May 30, 2007, from Encyclopædia Britannica Online, Pristupljeno 12. 4. 2013.
  10. ^ a b MacIntyre, Donal (22. 8. 2005), New Statesman, 134 (4754), str. 24—25 https://web.archive.org/web/20111127174706/http://www.newstatesman.com/200508220019, Arhivirano iz originala 27. 11. 2011. g., Pristupljeno 05. 05. 2010  Tekst „The Squalid Truth Behind the Legacy of Mother Teresa” ignorisan (pomoć); Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  11. ^ „Sins of the Missions.”. The Guardian. 14. 10. 1996. 
  12. ^ Walter Wuellenweber, Majka Tereza: gde su njeni milioni? Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. novembar 2009) (jezik: engleski), Stern, 10. septembar 1998.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Noonan, Peggy (februar 1998). „Still, Small Voice”. Crisis. 16 (2): 12—17. Arhivirano iz originala 11. 09. 2016. g. Pristupljeno 09. 10. 2022. „Mother Teresa broke almost all the rules of good speech writing during her National Prayer Breakfast address in 1994, but delivered an enormously powerful and deeply memorable speech. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]