Mesrop Maštoc

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mesrop Maštoc
Lični podaci
Puno imejerm. Մեսրոպ Մաշտոց
Datum rođenja361. ili 362.
Mesto rođenjaselo Hačik, blizu jezera Van, Jermensko kraljevstvo
Datum smrti17. februar 440.
Mesto smrtiVagaršapat, Persijska Jermenija
Svetovni podaci
Poštuje se uJermenska apostolska crkva
Jermenska istočnokatolička crkva
Pravoslavna crkva
Katolička crkva
Glavno svetilišteSaborna crkva Svetog Mespora Maštoca u Ošaki
ZaštitnikJermenija

Mesrop Maštoc (jerm. Մեսրոպ Մաշտոց; Acik, 361/362 — Vagaršapat, 17. februar 440) bio je jermenski lingvista, tvorac jermenskog pisma, prosvetitelj, misionar, prevodilac Biblije na jermenski jezik, začetnik školstva i pedagoške misli među Jermenima, teolog i svetitelj Jermenske apostolske crkve i Jermenske istočnokatoličke crkve.

Zajedno sa svojim ktitorom, tadašnjim katolikosom Jermenske apostolske crkve Isakom Partevom preveo je na jermenski jezik Bibliju i mnoge druge verske knjige. Zahvaljujući Mesropu Maštocu jermenski narod je ponovo obnovio svoju nacionalnu književnu i obrazovnu delatnost, a sam jermenski jezik je po prvi put (404) proglašen kao nacionalni jezik svih Jermena. Tokom svoje misionarske i prosvetiteljske delatnosti aktivno je radio na širenju i jačanju hrišćanske vere među Jermenima i drugim narodima na Kavkazu, otvarao je brojne škole u svim delovima zemlje, i bespoštedno se borio protiv paganskih učenja i jeresi.

Mesrop Maštoc se sa pravom može smatrati ocem jermenske pismenosti i ocem jermenske nacije. Jer pismo koje je Maštoc stvorio postalo je kamen temeljac jermenske apostolske crkve koja je kroz vekove tuđinske vladavine održavala nacionalni identitet jermenskog naroda. Mesrop Maštoc se smatra i prvim lingvistom i tvorcem nekog pisma koji je istorijska ličnost i čija delatnost se ne vezuje za mitologiju i usmena predanja. Mnogi lingvisti mu daju veliki značaj i u stvaranju gruzijskog i agvanskog pisma.

Jermenska apostolska crkva praznuje 17. februar kao dan sećanja na Mesropa Maštoca. Crkvena poezija koju je pisao (šarakani) i danas je u osnovi bogosluženja u jermenskoj apostolskoj crkvi. U njegovu čast institut za proučavanje drevnih spisa Matenadaran iz Jerevana nosi njegovo ime, a svaki grad u Jermeniji ima po jednu ulicu sa njegovim imenom. Sve jermenske škole proslavljaju Svetog Mesropa Maštoca kao svog zaštitnika.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost i službovanje na kraljevskom dvoru[uredi | uredi izvor]

Mesrop Maštoc[a] je rođen početkom šezdesetih godina 4. veka[1] u selu Hačik, u kući vazala Vardana,[2][3] u provinciji Taron, važnom kulturnom centru tadašnje Jermenske kraljevine. Školovao se početkom sedamdesetih godina 4. veka u jednoj od grčkih škola koje su tada delovale u Jermeniji[4] Maštoc je pored jermenskog poznavao i grčki, aramejski i persijski jezik. Međutim, njegov savremenik Movses Horenski, pisao je kako je njegovo poznavanje grčkog jezika bilo dosta skromno i svodilo se na čitanje u slogovima[5], dok je aramejski i persijski jezik poznavao savršeno.[6]

Nakon dolaska u Vagaršapat (a to se desilo posle 385. godine) neko vreme je služio na dvoru jermenskog kralja Hosrova IV.[3] U početku verovatno je bio u vojnoj službi,[7] a kasnije je služio i kao dvorski pisar.[8][9] Godine provedene u službi na dvoru su imale veliki uticaj na formiranje njegovih političkih i religijskih pogleda.[10][11] Boraveći na dvoru, Maštoc je izučavao i hrišćanske spise i bogosluženja, te je u periodu između 392 — 393. primio hrišćansku veru. Prema biografiji njegovog učenika Korjuna, Maštoc je primio „Božju veru u četvrtoj godini vladavine kralja Krmana”. [b]

Monaški život[uredi | uredi izvor]

Nakon 387. godine veliki deo jermenskih zemalja je došao pod vlast Sasanidske Persije, grčke škole su zatvarane a kulturni život je bio podređen persijskim uticajima.

Slabljenje i pad jermenskog kraljevstva kao posledicu je imalo i oživljavanje starih paganskih običaja među Jermenima.[v][11] Maštoc je spas video jedino u jačanju hrišćanske vere i hrišćanskih vrednosti među svim jermenskim plemenima.[11][12]

Između 395. i 396. godine Maštoc je napustio kraljevski dvor, zamonašio se i počeo sa propovedanjem Jevanđelja među mnogobožačkim jermenskim plemenima.[13] Sa grupom učenika prešao je u grad Rotastak u oblasti Goltn (kod današnjeg Nahičevana) i tako je započela njegova misionarska delatnost.[12][14][15] Masrop je u svojim propovedima, ljudima tumačio i prevodio tekstove iz Biblije koji su u to vreme bili isključivo na grčkom i aramejskom jeziku. U to vreme Maštoc je vodio uglavnom asketski i usamljenički život.


Međutim, velika prepreka za ostvarivanje njegovih ciljeva ležala je u činjenici da Jermeni u to vreme nisu imali vlastito pismo, a samim tim je i jermenski jezik bio u nezavidnom položaju. Maštoc je uvideo prednosti postojanja nacionalnog pisma koje je trebalo da posluži kao glavno oruđe u očuvanju i jačanju političkog, verskog i kulturnog identiteta jermenskog naroda. Dalje širenje i učvršćivanje hrišćanskog učenja i težnje da se svakom običnom Jermenu približi Biblija naterale su Mesropa Maštoca da započne rad na jermenskom pismu pomoću kojeg bi se Biblija i molitveni spisi približili celom jermenskom narodu.[g]

Nakon što je dobio podršku od lokalnih jermenskih knezova u Sjuniku i Goltnu krajem devedesetih godina 4. veka, zatražio je pomoć i od Katolikosa (jermenskog patrijarha).[11][12] U prestonici Vagaršapatu, zajedno je sa tadašnjim katolikosom Isakom Partevom (sv. Isak Veliki) započeo rad na stvaranju jermenskog pisma i prevođenju bogoslužbenih knjiga na narodni jezik.[15]

Vagaršapatski sinod[uredi | uredi izvor]

Oci jermenske crkve: sv. Maštoc i sv. Isak

Računajući na podršku crkvenih velikodostojnika Masrop je uspeo da izdejstvuje održavanje posebnog sinoda posvećenog isključivo stvaranju nacionalnog pisma.[16] Sinod u Vagaršapatu kome su prisustvovali svi episkopi jermenske apostolske crkve (održan krajem 403. ili verovatnije tokom 404. godine)[17][18] ujedno je označio i službenu podršku Maštocovim idejama od strane crkve. Iako su ideje o stvaranju nacionalnog pisma i prevođenju Biblije i crkvenih spisa na narodni jezik postojale i ranije, Vagaršapatski sabor ipak predstavlja istorijski početak tog procesa. Crkva je u ovoj Maštocovoj ideji videla veliku priliku da se kroz prevođenje Biblije i drugih bogoslužbenih dela napokon oslobodi velikog uticaja grčke i sirijske crkve.[19][20] U radu Sinoda su pored duhovnih lica koje su predvodili Katolikos Isak Partev i Mesrop Maštoc najverovatnije učestvovali i tadašnji svetovni lideri.[21] Svoje interese u svemu tome videle su i tadašnje persijske vlasti koje su na sve moguće načine želele da smanje uticaj Vizantije na tom području.[22]

Pitanje stvaranja nacionalnog pisma tako nije imalo samo crkveni nego i politički karakter, jer su i tadašnji jermenski vladari u tome videli šansu za većom samostalnošću i slobodom jermenskog naroda.[23] U tom periodu Jermenijom je vladao kralj Vramšapuh (vladao do 414. godine) koji je takođe podržavao ideju stvaranja nacionalnog pisma.[24]

Danilov alfabet i obnova statusa nacionalnog jezika[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Danilov alfabet

Negde u leto 404. godine kralj Vramšapuh je po nalogu persijskog šaha sa vojskom boravio na severu Mesopotamije zarad smirivanja nemira nastalih usled previranja u Carigradu zbog bolesti tadašnjeg cara Arkadija i proterivanja Jovana Zlatoustog. Tokom boravka u Mesopotamiji Vramšapuh je preko nekog sveštenika po imenu Avelj saznao o postojanju drevnog jermenskog pisma koje je otkrio izvesni episkop Danilo. Po povratku u Vagaršapat Vramšapuh je obavestio katolikosa Isaka o svom otkriću.

Ubrzo je kralj Vramšapuh, a uz blagoslov Katolikosa kao izaslanika u Mesopotamiju poslao knjaza Vagriča Hadunija čiji je glavni zadatak bio da pronađe i u Jermeniju prenese spise takozvanog Danilovog alfabeta.[25] Knjaz Vagrič se u Mesopotamiji lično sastao sa jerejom Aveljom koji je bio blizak saradnik episkopa Danila i koji je carskom izaslaniku predao »alfabet«.[26]

Prema nekim istorijskim izvorima[18][24] to je bila najstarija verzija jermenskog pisma koju je otkrio sirijski episkop Danilo za koja se pretpostavlja da su nastala u mnogobožačkoj eri jermenske istorije.[d] Takođe je poznato i da su sam Maštoc i Isak Partev taj alfabet označili kao drevnojermenska pismena i želeli su da ih ponovo ožive.[27] Kralj Vramšapuh je iste godine po celoj zemlji objavio vest o oživljavanju starog jermenskog pisma i izdao naredbu da ubuduće svi podanici moraju da pišu na tom pismu.


Tim istorijskim aktom, jermenski jezik je po prvi put proglašen nacionalnim jezikom svih Jermena.[đ] Maštoc, koji je unapređen u rang vardapeta (učitelja)[28][e] je sa odabranim učenicima započeo pisanje nacionalnog pisma na osnovu „Danilovog alfabeta”. Prema Korjunu rad na prilagođavanju starog pisma trajao je oko dve godine.[24][ž]

Za kratko vreme se ispostavilo da pismo nastalo na osnovu Danilove azbuke nije odgovaralo fonetici jermenskog jezika, bilo je nepotpuno i nedovršeno.[5][18][29][30] Ubrzo je Maštoc počeo sa radom na potpuno novom i jermenskom jeziku prilagođenom alfabetu.[31]

Iako Danilova pismena nisu ostavila nikakav uticaj na buduće jermensko pismo, njihovo oživljavanje je značajno zbog činjenice da su dovela do stvaranja službenog statusa i priznanja jermenskog jezika, po prvi put u istoriji.

Putovanje po Mesopotamiji i stvaranje novog pisma[uredi | uredi izvor]

Mesrop Maštoc na rukopisu iz 1776. godine

Nakon neuspeha sa Danilovim pismenama a po naredbi kralja i uz blagoslov Katolikosa,[32] Maštoc se sa grupom učenika uputio ka severnoj Mesopotamiji, u gradove Amid, Edesu i Samosat.[33] Cilj putovanja nije bilo isključivo traganje za drevnim jermenskim pismima nego i upoznavanje sa tamošnjim lingvistima i sticanje znanja koja bi koristila prilikom sastavljanja novog pisma.[z]


Maštoc je prvo u gradu Amidi posetio episkopa Danila, koji je i otkrio stari alfabet, ali susret sa njim nije dao nikakve rezultate.[35] Nakon toga nastavio je put ka Edesi. Edeska biblioteka je u to vreme bila jedan od najznačajnijih naučnih centara.[36] U Edesi se susreo sa upravnikom biblioteke, izvesnim oratorom Platonom koji ga je uputio na spise svetog Epifanija Kiparskog.[34] Tokom boravka u Edesi Maštoc je intenzivno proučavao druge jezika, njihove gramatike i razne oblike pisama i verovatno se tada po prvi put upoznao sa naučnim osnovama.[37] Učenike je podelio u dve grupe. Jedna grupa je ostala u Edesi i izučavala je sirijski jezik, dok je zadatak druge grupe bio da u gradu Samosati izučava grčki jezik, književnost i filozofiju.[38] Tokom putešestvija po Mesopotamiji Mesrop se sastajao sa najuglednijim pripadnicima svetovne i duhovne vlasti, među kojima su bili i episkopi Amide Akakije i episkop grada Edese Pakida (u jermenskim spisima poznat kao Babilas), međutim ni od jednog od njih nije dobio tražene odgovore.[39]


Nakon opsežnih lingvističkih proučavanja, u Edesi je Maštoc (oko 405. ili 406. godine[i]) sastavio 36 pismena novog jermenskog alfabeta.[40][41][42] Novi alfabet je činilo 6 samoglasnika i 30 suglasnika i nije posedovao dijakritike.[43] Maštoc je slova pisao po uzoru na grčki alfabet, a koristio je i parćanski i giz (staroetiopski) jezik.[35][44]


Nakon što je u Edesi sačinio osnove novog pisma, Maštoc je otišao u grad Samosat gde je zajedno sa grčkim kaligrafom Rufinom Akvilejskim radio na konačnom izgledu i obliku slova.[35][45] U tom gradu je i završen rad na stvaranju novog jermenskog pisma. Nakon okončanja radova na novom pismu, Maštoc je zajedno sa Rufinom i još dvojicom učenika u Samosatu započeo prevođenje Biblije na jermenski jezik koristeći novo pismo. Prvi spis napisan novim alfabetom bile su Solomonove priče iz Starog zaveta.[45] Rufin je istovremeno obučavao Maštocove učenike za njihovu buduću prosvetnu delatnost.[45]

Mesrop Maštoc je tako postao prvi prevodilac Biblije na jermenski jezik, stotinu godina nakon što je Jermenija službeno usvojila hrišćansku veru (301. godine). Maštoc i njegovi učenici su se vratili u Jermeniju nakon godinu dana provedenih u mesopotamskim gradovima.[j] Reforma jezika i pisma konačno je završena po povratku u domovinu, uspostavljanjem pravopisnih i fonetskih normi jermenskog jezika.[5]

Ubrzo posle stvaranja jermenskog fonetskog pisma, počelo je prevođenje na jermenski jezik ne samo crkvenih knjiga i spisa nego i istorijskih, filozofskih i drugih dela. Stvaranjem nacionalnog pisma Mesrop Maštoc je udario temelje jermenske književnosti i kulture.[46]

Osnivanje škola i prosvetiteljska delatnost[uredi | uredi izvor]

Mesrop Maštoc na slici Frančeska Mađota iz 18. veka

Nakon povratka u prestoni grad Vagaršapat, a uz veliku pomoć Katolikosa Isaka II osnovao je Vagaršapatsku bogosloviju, prvu „veliku” školu na teritoriji hrišćanske Jermenije[47] Sam Maštoc je bio jedan od prvih predavača na bogosloviji. Na bogosloviji su se izučavala tri predmeta (Trivium): gramatika, logika i retorika, te naravno teme iz hrišćanske vere.[48] Škola je formirana po ugledu na grčke škole, a sam Maštoc je razradio metodiku nastave na jermenskom jeziku.[49] U školi se pored izučavanja jezika velika pažnja posvećivala i crkvenom pojanju ali i fizičkom vaspitanju.


Nakon završenog rada na pismu, Maštoc je sa svojim učenicima krenuo u prosvetiteljsku delatnost u svim delovima zemlje. Već do 410. godine novo pismo se raširilo celom istočnom Jermenijom. Nakon smrti kralja Vramšapuha 414. godine koji je bio glavni politički oslonac u prosvetiteljskoj delatnosti Mesropa Maštoca, zemlja je upala u nestabilnosti i krizu što je otežalo, ali nije i zaustavilo prosvetiteljsku delatnost.[51]

Zahvaljujući Mesropovom radu širom Jermenije su počele da niču škole na jermenskom jeziku i došlo je do jačanja nacionalne svesti, obnove kulturnog i prosvetnog života. Mesrop i Isak Partev su po celoj zemlji slali učene ljude iz Vagaršapata čiji je cilj bio ne samo da šire hrišćansku nauku već i pismenost među Jermenima. Radovi na prevođenju Biblije na jermenski jezik su intenzivirani i postojala je sve veća potreba za prevedenim verskim knjigama jer su nakon podele Kraljevine Jermenije u persijskim delovima zabranjene sve knjige koje su bile na grčkom jeziku.

Putovanja po vizantijskoj Jermeniji i susret sa Teodosijem II[uredi | uredi izvor]

Nakon uspešno okončane prosvetiteljske misije po istočnoj Jermeniji, Mesrop se sa svojim sledbenicima uputio ka istočnoj Vizantiji sa ciljem osnivanja jermenskih škola na teritoriji istorijske zapadne Jermenije koja je u to vreme bila pod upravom Vizantije.[52] Na granici se susreo sa komandantom istočne vizantijske armije Anatolijem Flavijem koji je pismenim putem upoznao cara Teodosija II sa Maštocovim namerama.[53][54] Pošto nije dobio traženu dozvolu za svoj rad, Maštoc je odlučio da lično od Teodosija II u Konstantinopolju zatraži dozvolu za svoju prosvetiteljsku misiju među Jermenima na istoku Carevine.[52] Glavni protivnici jermenskih škola u ovom delu Vizantije bili su duhovne vođe Kesarije Kapadokijske koji su želeli da i dalje zadrže autoritet na tom području.[55] Pre odlaska u Konstantinopolj Mesrop je neke od svojih učenika ostavio u Malatiji kod episkopa Akakija.

Mesrop Maštoc na fresci Đovanija Tjepola koja se čuva u Vircburškom dvorcu (rad iz 1752/53)

Prilikom susreta sa carem Teodosijem II (koji se desio ne pre aprila 420) Maštoc je uspeo da izdejstvuje dozvolu za svoju prosvetiteljsku delatnost među Jermenima istočne Vizantije.[56] Dozvola je stigla i od strane patrijarha konstantinopoljskog Atika, a vizantijske vlasti su Meštocu dodelile i versku titulu „akumita” (grč. άxουμήτης)[57] i rukopoložili ga u „eklesiasta” ili propovednika (grč. Εκκλησιαστής).[58]

Iz pisma Teodosija II jermenskom katolikosu Isaku (Horenaci, III, 57):

Vizantija je uvidevši u Mesropovoj misiji svoju šansu za smanjenje rastućeg uticaja Persije u Jermeniji (a time jačanjem vlastitog položaja) iz svoje riznice plaćala sve troškove koji do kojih je dolazilo u ovoj Maštocovoj prosvetiteljsko-misionarskoj aktivnosti.[59] Istovremeno i jedna i druga strana su pregovarale i sa crkvenim vlastima Kapadokije. Iako je Maštoc dobio službenu podršku Vizantije za svoju delatnost, i vizantijski car i carigradski patrijarh su u pismu katolikosu Isaku direktno izrazili svoje nezadovoljstvo jer su pomoć za sastavljanje pisma tražili od protivnika Vizantije, a ne od samih vizantijskih mudraca, što je protumačeno kao želja jermenske crkve za većom samostalnošću.

Iz pisma grčkog patrijarha Atika jermenskom katolikosu Isaku (Horenski, III, 57):

Prve jermenske škole u zapadnoj, vizantijskoj Jermeniji Maštoc je otvorio uz veliku pomoć zapovednika Flavija periodu između 420. i 422. godine.[61] Prema zahtevu patrijarha Atika, Maštoc je uporedo vodio i borbe sa gnostičkom sektom borborita. Prilikom povratka sa vizantijskog dvora, Maštoc je Flaviju doneo i naredbu cara Teodosija o utvrđivanju grada Karina i njegovom preimenovanju u Teodosiopolis.[62]

Po povratku iz zapadne Jermenije, Maštoc je upoznao novog jermenskog kralja Artašasa IV (422—428) sa postignućima koja su ostvarena u Vizantiji. Mesropova misija u vizantijskoj Jermeniji se poklopila sa političkom krizom na jermenskom dvoru (smrt kralja Šapura, pobune oblasnih knjaževa i ustanci protiv persijske vlasti) i sa pogoršanjem vizantijsko — persijskih odnosa.[63]

Drugo Maštocovo putovanje u zapadnu Jermeniju okončano je krajem 20-ih godina 5. veka posetama provincijama u Visokoj Jermeniji. U regiji Šalgom postavio je prve učitelje. U regijama Spjer, Derdžan i Jekelac ostavio je i neke od svojih učenika, a on sam se zaputio ka Araratu odakle je krenuo ka svom rodnom Goltnu.[64] Povratak iz Vizantije značio je i kraj aktivne misionarske delatnosti Mesropa Maštoca.

U isto to vreme jačala je represalijska politika persijskog cara Varahrana V prema jermenskim hrišćanima, što je na kraju dovelo do potpunog ukidanja Jermenskog kraljevstva 428. godine i svrgavanja sa trona katolikosa Isaka.

Jermenija u doba represalija Varahrana V[uredi | uredi izvor]

Persijski car Varahran V je 428. godine svrgnuo sa vlasti i zatvorio svog vazala jermenskog kralja Artašesa IV i katolikosa Isaka Parteva.[65] Mesrop Maštoc je tako ostao bez duhovne i političke podrške u svojim prosvetiteljskim delatnostima u zemlji u periodu između 428. i 432. godine. Za novog katolikosa prvo je izabran sveštenik po imenu Surmak[64] a ubrzo ga je na tronu nasledio aramejac po imenu Brikša koji je takođe bio bez ikakvog uticaja u samoj Jermeniji.[64] Pretpostavlja se da je i sam Maštoc s obzirom na njegov veliki uticaj u verskom i javnom životu u zemlji imao određenih uloga u svim tim dešavanjima. Uvidevši velike promene u politici tadašnjih jermenskih suseda prema Jermeniji Maštoc nije ni na koji način želeo da se sukobljava sa tada veoma moćnim persijskim dvorom. Zbog toga Maštoc nije podržao grupu jermenskih velmoža koji su 432. godine od Varahrana V tražili oslobađanje Isaka Parteva i njegovo vraćanje na čelo crkve.[66] Štaviše, on je u pismu caru tražio da se na mesto katolikosa postavi nepoznati sveštenik Tiruk Zarišaci.

Političke i verske represalije koje je persijski dvor sprovodio protiv Jermena dovele su do intervencija hrišćanske Vizantije. Persijski car je bio primoran da oslobodi Isaka Parteva (ali sa znatno ograničenim pravima).[67] Isak je poslat na službu u pokrajinu Bagrevand kao episkop.[68] Za novog katolikosa imenovan je izvesti Šamuel koga je jermensko sveštenstvo praktično ignorisalo, jer je Isak Partev de fakto i dalje obavljao patrijaršijske dužnosti. Maštoc koji je ostao u Vagaršapatu je delovao kao katolikos iako nikada nije službeno izabran na tu funkciju[69] Maštocov veliki uticaj je naročito bio vidljiv nakon smrti katolikosa Šamuela (oko 437) i Isaka Parteva (439) kada je on obavljao gotovo sve patrijaršijske dužnosti u Jermenskoj apostolskoj crkvi.[k]

Putovanja u Kavkasku Albaniju i Kavkasku Iberiju[uredi | uredi izvor]

„Natpis na drevnom albanskom jeziku” iz 5. veka koji pominje zasluge Mesropa Maštoca u stvaranju kavkaskih pisama.

Prema starim jermenskim spisima, Maštoc je pre putovanja po zapadnoj Jermeniji boravio u Iberiji (ili Iveriji) gde je uz pomoć jednog prevodioca po imenu Džag sastavio slova iberskog pisma (koje je osnova savremenog gruzijskog pisma), a u tome su mu pomagali tamošnji kralj Bakur i episkop Mojsije.[35][70] Iako postoje brojne sumnje o uticaju Mesropa Maštoca na stvaranje gruzinskog pisma, najznačajniji svetski lingvisti i enciklopedije sa naučnog stanovišta podržavaju njegove zasluge na tom polju, a dokaz tome su i brojne sličnosti između starog gruzinskog i jermenskog pisma.[71][72][73][74] ali i brojne enciklopedije.[75][76][77][78]


Prema Korjunovim zapisima, Maštoc je početkom 420-ih godina sa izvesnim jerejem i prevodiocem Benjaminom napisao azbuku za Kavkaske Albance (ili Aluance kako ih on naziva).[79][35][80] Nakon toga je i otišao na teritoriju Albanije gde je tamošnjem kralju Jevsagenu i episkopu Jeremiji predao gotove rukopise.[81] Prilikom njegove druge posete Iveriji tamošnji kralj Arčil mu je pomagao u otvaranju škola i prosvetiteljskoj delatnosti, a neki od njegovih savremenika su svoju delatnost nastavili u tim krajevima.

Po povratku iz Albanije Maštoc se zadržao u gradu Gardmanu u provinciji Utik, a pomagao je i iberijskom kralju Arčil I prevodeći neke crkvene knjige.[82]

Misionarska delatnost je Maštoca odvela i na krajnji istok tadašnje jermenske države, u provinciju Pajtakaran na obalama Kaspijskog jezera u drevnu Kaspijanu (danas istočni Azerbejdžan).[83][84] Ta oblast je bila centar paganskog pokreta, a borba protiv „neznaboštva” je bila primarni cilj tadašnjih jermenskih kako crkvenih tako i duhovnih lidera.[64] Veliku pomoć u borbi protiv pagana Mesrop je imao u tamošnjim lokalnim hrišćanskim zajednicama, a posebno u liku episkopa Muše. Maštoc je u obračunima sa paganima često koristio i silu, tako da su oni koji su odbijali da prime hrišćansku veru obično bivali proterani. Takva sudbina zadesila je i mnoge pagane u Pajtakaranu koji su proterani na područja severno od Velikog Kavkaza koja su u to vreme bila pod vladavinom Huna (istu sudbinu doživeli su i pripadnici borboritske jeresi u Vizantiji).[64]

Prevođenje Biblije i poslednje godine života[uredi | uredi izvor]

Zlatnik Narodne banke Jermenije u čast 1.600 godina od stvaranja jermenskog pisma

Da bi što uspešnije sproveli u delo svoje prosvetiteljske zamisli Mesrop Maštoc i katolikos Isak su brojne učenike slali u Vizantiju i severnu Mesopotamiju koje su u to vreme bili važni centri prosvetiteljske delatnosti. Jeznik iz Kohba i Korjun su se nakon dobijenog blagoslov tadašnjeg konstatinopoljskog patrijarha Maksimijana (obavljao dužnost patrijarha od 431. do 434) vratili u grad Aštišat donevši Maštocu i katolikosu Isaku zaključke sa Efeskog sinoda[l] te verodostojan primerak Biblije koji je trebalo da posluži kao osnova za buduće izdanje napisano jermenskim pismom. Maštoc je prihvatao odluke Efeskog sinoda i nije priznavao nestorijanski pokret koji su čelnici tadašnje vizantijske crkve smatrali za jeres.[85]

Prevođenje Biblije na jermenski jezik na kojem je Maštoc radio zajedno sa katolikosom Isakom od najranijih dana svoje misionarske delatnosti konačno je okončano u periodu između 432. i 435. godine. Veliku pomoć imali su od svojih učenika koji su predvođeni Mojsijem Horenskim iz Aleksandrije u Jermeniji donosili najvažnija znanja tog vremena.[86] Maštoc nije radio isključivo na prevođenju Biblije, već je prevodio i mnoga dela antičkih autora, poput Crkvene istorije Jevsevija Cezarejskog i drugih.[87]


Maštoc je zbog svoje aktivne misionarske delatnosti širom Kavkaza i bespoštedne borbe sa jeretičkim pokretima imao veliki uticaj i van crkvenih krugova. Kako njegov učenik i biograf Korjun piše: Često se žrtvovao i pred lica okrutnih tirana izlazio da bi nepravedno osuđene spasao i iz tamnica izveo, a sve u ime Hristovo. Mnoge je od nepravdi izbavio…

Maštoc je punih 45 godina propovedao hrišćansku veru i 35 godina širio pismenost i razvijao školstvo među Jermenima. Preminuo je 17. februara 440. godine u gradu Vagaršapatu nakon kraće bolesti. Sahranjen je uz najviše verske i državne počasti u selu Ošakan (oko 30 km od Jerevana). Iznad njegovog groba podignuta je tri godine kasnije crkva.

Jermensko pismo[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Jermensko pismo
Jermenski alfabet
Ա
Ajb 		Բ
Ben 		Գ
Gim 		Դ
Da 		Ե
Edž 		Զ
Za 		Է
E
Ը
It 		Թ
To 		ժ
Že 		Ի
Ini 		Լ
Ljun 		Խ
He 		Ծ
Tca
Կ
Ken 		Հ
Ho 		Ձ
Dza 		Ղ
Ghat 		Ճ
Tže 		Մ
Men 		Յ
Ji
Ն
Nu 		Շ
Ša 		Ո
Vo 		Չ
Ča 		Պ
Pe 		Ջ
Dže 		Ռ
Rra
Ս
Se 		Վ
Vev 		Տ
Tjun 		Ր
Re 		Ց
Co 		Ւ
Hjun 		Փ
Pjur
Ք
Ke 		Օ
O 		Ֆ
Fe 		     

Prvobitno jermensko pismo se sastojalo od 36 slova, od kojih su 7 bili samoglasnici, a 29 suglasnici. Mesrop je definisao i fonetska i pravopisna pravila jermenskog jezika, a po uzoru na grčki pravopis uveo je formu pisanja sleva nadesno, za razliku od aramejskog jezika kojim se pisalo zdesna nalevo.

Prilikom stvaranja alfabeta, Maštoc je koristio sledeća pravila:

  1. Svakom slovu odgovara jedan glas. Izuzetak je jedino dvoglas »ու« („U”) koji se sastoji od dve grafeme i nije uključen u alfabet kao poseban znak.
  2. Pisanje se vrši u horizontalnom položaju sleva nadesno. To je bio izuzetak tog vremena jer većina tadašnjih pismama su koristila suprotan pravac pisanja.[89]
  3. U jermenskom alfabetu ne postoje dijakritički znakovi koji su bili karakteristični za pisma tog vremena.

U XII веку su dodata još dva nova slova: samoglasnik »Օ« (ò) i suglasnik »Ֆ« (fe).[90]

Mnogi lingvisti ubrajaju jermensko pismo među tri najsavršenija pisma među svim svetskim pismima. Veruje se da raniji oblici jermenskog pisma vuku korene iz vremena kada je Jermenija primila hrišćansku veru (početkom 4. veka), a da je Maštoc u stvari samo oživeo i usavršio tu prvobitnu formu. Jermensko pismo se kroz srednji vek menjalo u formi pisanja od uglastih ka više zaobljenim formama (forme «erkatagir», «grčagir», «notrgir», «šhagir»).

Književna delatnost[uredi | uredi izvor]

Stihovi Mesropa Maštoca na prepisu iz 1762.

Pored prevodilačke delatnosti Mesrop je tokom nekoliko poslednjih godina života napisao i brojne crkvene pesme i psalme i njegovi radovi predstavljaju najstarije sačuvane primerke drevne jermenske crkvene poezije poznate kao šarakani. Šarakani predstavljaju melizmatične himne koje i danas čine osnovu jermenske duhovne muzike.[91] Ukupno je sačuvano 130 originalnih zapisa šarakana.[lj]


Maštocovi lirski dijalozi između čoveka i Boga prepuni su emocija i na veoma dramatičan način odražavaju nemoć čoveka, običnog smrtnika pred „Stvoriteljem neba i zemlje”. Maštoc se kroz ove pesme iskreno obraća Gospodu, tražeći od njega duhovno spasenje.


U Maštocove najpoznatije šarakane ubrajaju se: »Milostivi Oče!«, »Jedinosušni životvorče«, »Bože mnogomilostivi!«, »U žurbi mojoj«, »Suze pokajanja« i mnogi drugi.

Mesrop Maštoc se smatra osnivačem jermenske patristike. U brojnim svojim govorima i spisima često je iskazivao idealističke poglede kako na religiju tako i na celo društvo.

Maštoc u jermenskoj legendi[uredi | uredi izvor]

Poštanska marka Sovjetskog Saveza sa slikom M. Maštoca iz 1962.

Jedna od najstarijih legendi o svetom ocu Mesropu maštocu zapisana je u spisu pod imenom „Istorija” iz XIII века Vardana Velikog. Prema toj legendi sam Bog je uslišio molitve i vapaje prepodobnog Maštoca i na jednoj planini u pokrajini Balu u steni urezao slova jermenskog pisma. Legenda kaže da su ta slova i danas vidljiva tamošnjim ljudima čista srca, a sama planina je po legendi postala mesto hodočašća.[93] U Baluu, na planini koja nosi ime svetog Maštoca nalazi se kamena grobnica koju hodočasnici smatraju mestom na kome je Sveti Mesrop stvorio slova jermenskog alfabeta i gde je i sahranjen.[94] Prema drugoj srednjovekovnoj legendi, Mesrop i Isak su proveli 40 dana u jednoj pećini, a anđeo Gospodnji im je svake noći u snu prikazivao po 7 slova na kamenu. Kada je pismo bilo gotovo, oni su se vratili sa planine.[95] Postoje dve legende o njegovoj smrti i sahrani. Jedna legenda kaže da su prilikom Maštocove sahrane, na putu iz Vagaršapat u Ošakan, ljudi spustili kovčeg na jedan kamen da bi se odmorili jer je bio veoma vruć dan. Međutim iz kamena na koji je spušten kovčeg je potekla voda kojom su ljudi utažili žeđ.[96] Po drugoj legendi, sam Maštoc je pre smrti zatražio od sluge da stavi njegovo telo na zaprežna kola i pusti volove da idu gde žele, a tamo gde se zaprega zaustavi da bude i sahranjen. Kola su se zaustavila ispred kuće jednog siromašnog seljaka. Sluga je smatrao da je tako ubogo mesto nedostojno tako velikog čoveka pa je tu odmah sagradio kapelu koja je postala mesto hodočašća.[97]

Uloga u jermenskoj istoriji[uredi | uredi izvor]

Mesrop Matoc — gravira iz 19. veka

Zahvaljujući Mesropu Maštocu jermenski narod je ponovo obnovio svoju nacionalnu književnu i obrazovnu delatnost, a sam jermenski jezik je po prvi put (404) proglašen kao nacionalni jezik svih Jermena. Pravoslavna hrišćanska religija je postala kamen temeljac nacionalne svesti Jermena i glavno oružje u borbi protiv asimilacije koju su vekovima sprovodili susedni narodi. Dok su 301. godine Jermeni samo deklarativno pripadali hrišćanskoj veri, već 451. su se borili za njeno očuvanje u bici kod Avarajra.

Bitka na Avarajrskom polju se odigrala 451. godine između Sasanidske Persije i Jermenije čiju vojsku je predvodio Maštocov učenik Vardan Mamikonijan. Persijanci su dobili bitku uz velike gubitke. Persijski car je prema legendi zadivljen hrabrošću jermenskih ratnika u borbi za hrišćansku veru dozvolio Jermenima slobodu veroispovesti na celoj teritoriji carstva.[98]

Mesrop Maštoc se sa pravom može smatrati ocem jermenske pismenosti i ocem jermenske nacije. Jer pismo koje je Maštoc stvorio postalo je kamen temeljac jermenske apostolske crkve koja je kroz vekove tuđinske vladavine održavala nacionalni identitet jermenskog naroda.

Mesrop Maštoc se smatra i prvim lingvistom i tvorcem nekog pisma koji je istorijska ličnost i čija delatnost se ne vezuje za mitologiju i usmena predanja.

Učenici[uredi | uredi izvor]

Jedan od učenika Mesropa Maštoca: Movses Horenski (oko 410—490). Minijatura iz 15. veka

Zajedno sa Maštocem u misiji širenja hrišćanstva i pismenosti u Jermeniji delovala je cela plejada pisara i prevodilaca, tako da se gotovo svi jermenski istoričari i skolastici Jermenije 5. veka smatraju njegovim učenicima i savremenicima.

U delu Istorija svetog patrijarha Isaka i vardapeta Maštoca nepoznatog autora iz IX veka pominju se i izvesni Mambre (brat Movsesa Horenskog), Ardzan Arcruni, Agan Arcruni i Muše.[99]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Prema nekim istoričarima, poput A. Garagašjana njegovo ime potiče od persijske reči „Mesrop“ koja je označavala dvorskog službenika.
  2. ^ Vram Krman je u stvari sasanidski vladar Bahram IV koji je vladao i Jermenijom od 389. godine, koja je tada bila deo Persijskog carstva (istočni deo).
  3. ^ Važno je pomenuti da u tom periodu hrišćanska vera među Jermenima još uvek bila relativno novo učenje jer Jermenija je službeno primila hrišćanstvo 301. godine).
  4. ^ U to doba Biblija je bila dostupna isključivo na grčkom i aramejskom jeziku, dok su se liturgije obavljale na grčkom jeziku.
  5. ^ Poreklo „Danilove azbuke“ u istoriji je veoma sporno i među istoričarima se vode diskusije da li je ono rezultat razvijene pismenosti među Jermenima u premaštocovskoj epohi. Tako je lingvista i istoričar I. Arutjunjan 1892. razvio teoriju po kojoj su Danilova pismena dokaz postojanja razvijene pismenosti među Jermenima u mnogobožačkoj fazi istorije pre službenog prihvatanja hrišćanstva 301. godine. Sa druge strane istoričari Gevorg Ačarjan i Manuk Abegjan su u potpunosti odbacili te pretpostavke, a kao dokaz su naveli tvrdnje da je pomenuto pismo nastalo na semitskoj osnovi koja nije poznavala upotrebu samoglasnika.
  6. ^ Iako je od 387. cela istočna Jermenija bila pod vlašću Persije, a sam jermenski kralj persijski vazal, uticaj jermenskog kralja na narod je i dalje bio veliki.
  7. ^ Vardapet ili učitelj je titula koja se u srednjovekovnoj Jermeniji dodeljivala duhovnicima koji su vršili veliku prosvetiteljsku delatnost. Ovde postoje izvesne nesuglasice sa Korjunovim žitijem. Prema Korjunu, Maštoc je dve godine proveo u ispravljanju grešaka u drevnom pismu, i tek tada je unapređen u vardapeta (Matevosjan 1990; cit. po: Juzbašjan 2001: 138)
  8. ^ Pretpostavlja se da neki podaci u Korjunovim spisima nisu pouzdani jer nedostaju pojedini listovi.
  9. ^ Prema G. Peruniju, Maštoc je u Mesopotamiji pronašao najstariju pisanu knjigu na jermenskom jeziku na osnovu koje je i reformisao jermensko pismo (P. M. Herouni. Armenians and Old Armenia. Archaeoastronomy. Linguistics. Oldest History. — Yerevan: 2004. — pp. 81—87.)
  10. ^ Ove godine treba uzeti sa rezervom jer se datumi stvaranja pisma i uopšte boravka u Mesopotamiji kod raznih istoričara ne podudaraju. Prema Korjunu to se desilo u 120. godini po rođenju svetog Grigorija Prosvetitelja, osnivača jermenske crkve i prvog katolikosa tako da su shodno ovim Korjunovim spisima to najpribližnije godine.
  11. ^ Prema Korjunu, Maštocov put u Mesopotamiju je započeo u petoj godini vladavine kralja Vramšapuha, a povratak u domovinu usledio je u šestoj godini vladavine; (Korjun:glava 7,9)
  12. ^ Sam Isak Partev je nakon povlačenja sa patrijaršijskog dvora na Maštoca preneo sva patrijaršijska ovlaštenja u Edžmijadzinu, iako sam Maštoc nikada nije bio izabran za katolikosa.
  13. ^ Treći vaseljenski sabor je održan u Efesu na egejskoj obali Male Azije tokom juna i jula 431. godine. Sazvao ga je vizantijski car Teodosije II da bi se razrešio hristološki spor koji su vodili Nestorije, carigradski patrijarh i Kiril, aleksandrijski episkop, sa svojim pristalicama, oko uvođenja naziva „Bogorodica“ za Mariju, Isusovu majku. Suprotstavljene strane su se međusobno ekskomunicirale, ali je Kiril 433. godine ipak uspeo da natera umerene nestorijance da prihvate njegov naziv Teotokos (Bogorodica) kao i njegove nazore koji su se ticali sjedinjenja dve Hristove prirode u jednu ličnost.
  14. ^ Zbirke himni - Šarakani - sakupio je otac Barseg u manastiru Širak u 7. veku, što se označava početkom sistematskog prikupljanja i stvaranja ove melo-poetske duhovne forme.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Istorija jermenskog naroda (do početka 18. veka); izdanje 1975, pp. 322: Tačan datum rođenja M. Maštoca je nepoznat. Prema A. Mušegjanu, Maštoc se rodio između 356. i 357. godine (Vestnik obщestvennыh nauk. — 1983. — № 7. — pp. 75). Takođe se kao godina rođenja navode 391. ili 392. (Istoriя armяnskogo naroda. — Er.: 1984. — T. II. — pp. 423.; V. S. Nalbandяn. Izobretenie armяnskogo alfavita. Stanovlenie literaturы // Istoriя vsemirnoй literaturы: v 9 t.. — M.: 1983—1994. — T. 2. — pp. 285—288., Э. Agaяn. Mesrop Maštoc // Vidnыe deяteli armяnskoй kulьturы (V—XVIII veka). — Er.: 1982. — pp. 10.; Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — Er.: 1981. — T. 7. — pp. 469. (arm.); sr.: Mesrop Maštoc Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. jul 2014) // Bolьšaя sovetskaя эnciklopediя.; Mesrop Maštoc Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. jul 2014) // Bibliologičeskiй slovarь.)
  2. ^ Istorija jermenskog naroda. — T. II. — Str. 423.
  3. ^ a b V. S. Nalbandяn. Žiznь i deяtelьnostь Mesropa Maštoca // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 21—22.
  4. ^ Korjun piše da „je kao dete naučio grčki jezik” (pog. 3); Prema M. Horenskom (knjiga 3, pog. 47) Maštoc se školovao pod patronatom katolikosa Nersesa Velikog, ali drugi izvori sumnjaju u takve tvrdnje. G. Ačarjan smatra da se najverovatnije školovao u manastiru Svetog Karapeta u Taronu (G. Ačarяn. Armяnskiй alfavit. — 1968. — pp. 75.)
  5. ^ a b v Lazar Parpeci; knjiga 1, glava 10.
  6. ^ M. Horenski: „Kada je Maštoc otišao sa dvora, na dvoru nije bio ni jedan dobar pisar koji je poznavao persijski jezik” (knjiga 3, glava 52). Autor takođe navodi da je Maštoc ujedno prevodio ali i tumačio Bibliju na svojim propovedima: „Tokom svojih propovedi blaženi Mesrop je nailazio na velike teškoće jer je on ujedno i tumačio Bibliju i prevodio tekstove sa sirijskog jezika” (knjiga 3, pp. 47).
  7. ^ Korjun: „Zbog svoga znanja bio je omiljen među vojnicima” (glava 3); Mnogi istoričari veruju da Masrop nije bio tek običan vojnik na dvoru i da je imao daleko veću odgovornost. (V. S. Nalbandяn. Žiznь i deяtelьnostь Mesropa Maštoca // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 23)
  8. ^ M. Abegяn. Istoriя drevnearmяnskoй literaturы. — Er., 1948. — T. I.
  9. ^ Henri-Jean Martin. The History and Power of Writing — University of Chicago Press, 1995. — Str. 39.
  10. ^ V. S. Nalbandяn. Žiznь i deяtelьnostь Mesropa Maštoca // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 26.
  11. ^ a b v g d Horenaci, III, 47
  12. ^ a b v Korюn, str. 5
  13. ^ A. G. Abramяn. Datirovka sozdaniя armяnskogo alfavita // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 108.
  14. ^ Korюn, str. 13.
  15. ^ a b Э. Agaяn. Mesrop Maštoc // Vidnыe deяteli armяnskoй kulьturы (V—XVIII veka). — Er.: 1982. — pp. 11., Movses Horenaci, kn. III, gl.49
  16. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 424. (arm.); Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — T. 11. — pp. 251—252. (arm.); Э. Agaяn. Mesrop Maštoc // Vidnыe deяteli armяnskoй kulьturы (V—XVIII veka). — Er.: 1982. — pp. 11. Prema Korjunu: „Sinod svete braće je sazvan da bi se jermenskom narodu podarilo vlastito pismo”
  17. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 424.
  18. ^ a b v Horenaci, kn. III, gl. 52
  19. ^ Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — T. 11. — pp. 252.
  20. ^ Э. Agaяn. Mesrop Maštoc // Vidnыe deяteli armяnskoй kulьturы (V—XVIII veka). — Er.: 1982. — pp. 11.
  21. ^ V. S. Nalbandяn. Žiznь i deяtelьnostь Mesropa Maštoca // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 33. "Knjaz Vagrič Haduni je iz Mesopotamije doneo drevne „Danilove spise” napisane starojermenskim pismom
  22. ^ M. Abegяn. Istoriя drevnearmяnskoй pisьmennosti. — 1944. — pp. 80—83.
  23. ^ Э. Agaяn. Mesrop Maštoc // Vidnыe deяteli armяnskoй kulьturы (V—XVIII veka). — Er.: 1982. — pp. 10.
  24. ^ a b v g Korjun, str. 6
  25. ^ V. S. Nalbandяn. Žiznь i deяtelьnostь Mesropa Maštoca // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 34.
  26. ^ Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — T. 3. — pp. 283. (arm.), Э. Pivazяn. Problema domaštocevskoй armяnskoй pisьmennosti i literaturы // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 285—324.
  27. ^ G. G. Sevak. Mesropovskie pisьmena // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 201.
  28. ^ „Эnciklopediя Krugosvet/Vardapet”. Pristupljeno 12. 4. 2013. 
  29. ^ V. S. Nalbandяn. Žiznь i deяtelьnostь Mesropa Maštoca // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 35—36.
  30. ^ Korjun, str. 6.
  31. ^ Richard G. Hovannisian. The Armenian People From Ancient to Modern Times, Volume I: The Dynastic Periods: From Antiquity to the Fourteenth Century. — Palgrave Macmillan, 2004. — Т. I. — pp. 202.: „Naturally enough Daniel's alphabet was based on a Semitic script. The latter, as used for Hebrew and Syriac, had twenty-two letters, which rendered the consonants, but the vowels were not clearly indicated. The structure of the Semitic languages does not make this too grave a disadvantage. But Daniel's system — no trace of which has survived — was inadequate to cope with the richer consonantal structure of Armenian; nor could it render vowels, whose patterns in an Indo-European tongue are less predictable than in Semitic. So that attempt came to naught, and Mashtots went himself to Syria «in the fifth year of Vramshapuh», according to Koriun (1964). But since the beginning of Vramshapuh's reign has been variously dated, from 389 to 401, the precise date in uncertain.”
  32. ^ Irene A. Bierman. Writing signs: the Fatimid public text. — University of California Press, 1998. — pp. 17.
  33. ^ G. Ačarяn. Armяnskie pisьmena. — Er.: 1968. — pp. 115—127.
  34. ^ a b v «Istoriя svяtogo patriarha Saaka i vardapeta Maštoca» (Armяnskie žitiя i mučeničestva V—VII vv., Er., 1994, str. 34-46.)
  35. ^ a b v g d Horenski, III, 53
  36. ^ Horenaci, III, 53.
  37. ^ Э. Agaяn. Mesrop Maštoc // Vidnыe deяteli armяnskoй kulьturы (V—XVIII veka). — Er.: 1982. — pp. 11—12.
  38. ^ Korjun,7.
  39. ^ A. G. Abramяn. Datirovka sozdaniя armяnskogo alfavita // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 116—120. (arm). Akakiй — Amidskiй episkop v 400—425 godah, (N. Akinяn. Svяtoй Maštoc vardapet. — Vena: 1949. — pp. 111. (arm.), Acacius of Amida). Эdesskiй episkop Pakida (Paquida), 398—409 godov (O. Braun. Das Buch der Synhados. — Stuttgard, Wien: 1900. — pp. 9. (nem.); Hallier. Untersuchungen über die Edessinische Chronik. — Lepzig: 1892. — pp. 105—106. (nem.); List of bishops of Edessa). U tekstovima jermenskih istoriografa nalaze se neznatni anahronizmi. Naziv «ԲԱՔԻԴԱՍ» je zapisan kao «ԲԱԲԻՂԱՍ» («Ք» → «Բ » i «Դ» → «Ղ»). Ime «Babilas» je na nekim mestima zapisano kao «Rabbulas» (Galusg Ter-Mkrtčjan — Mjaban). I. Markvart smatra da je greška upravo u tom delu jer je umesto Rabulasa trebalo da stoji ime njegovog prethodnika Pakida.
  40. ^ K. Katzner. The Languages of the World. — pp. 121.
  41. ^ Армения в III—IV вв Архивирано на сајту Wayback Machine (14. мај 2012) // Всемирная история. — Т. 2, гл. XXV.
  42. ^ Закавказье и сопредельные страны между Ираном и Римом. Христианизация Закавказья. Архивирано на сајту Wayback Machine (13. мај 2012) // История Древнего мира. — pp. 201—220.
  43. ^ George L. Campbell. Concise Compendium of the World’s Languages. — pp. 33—34.
  44. ^ Markvart: Istorija jermenskog pisma, Beč 1918; G. G. Sevak „Mesropova azbuka” Zbornik radova M. Maštoca; Jerevan 1963. — Str. 163—208.
  45. ^ a b v g Korjun, str. 8
  46. ^ A. Kent, H. Lancour, J. E. Daily. Encyclopedia of Library and Information Science. — pp. 468.
  47. ^ Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — T. 2, 11. — pp. 324, 251.
  48. ^ Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — T. 11. — pp. 251, sr.: A. Alpoяčяn. Istoriя armяnskoй školы. — Kairo: 1946. — T. I
  49. ^ Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — T. 7. — pp. 471.
  50. ^ Horenaci, kn. III; gl.54
  51. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 123—125.
  52. ^ a b Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 427.
  53. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 427. Prema Sokratu Sholastiku — «komandant istočnih odreda», sm.: „Sokrat Sholastik, «Cerkovnaя istoriя», kn. I, 18”. Arhivirano iz originala 28. 04. 2007. g. Pristupljeno 12. 4. 2013. . Prokopije Kesarijski Anatolija označava kao «upravnika istočnih krajeva», sm.: Prokopiй Kesariйskiй, «Voйna s persami», kn. I, II, sr.: Eliše, «Slovo o voйne armяnskoй», r. I,III,VI
  54. ^ Korjun, str. 16
  55. ^ Movses Horenaci. Istoriя Armenii. — Er.: 1997. — pp. 324., Horenaci, kn. III, gl.54, 57, 39: „Jermenski kralj Pap je 371. godine imenovao katolikosa Jermenske apostolske crkve bez dozvole kesarijskog arhiepiskopa. Kao odgovor na tu odluku, Kesarijski arhiepiskop je sve jermenske teritorije u okviru Vizantije stavio pod nadležnost Kesarije.”
  56. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 427. Prema Horenskom Maštocova misija po Vizantiji se poklopila sa periodom političke nestabilnosti u Jermeniji i Persiji (knj. III, gl.56-57). U Persiji je Jezdigarda I (umro 420 ili 421) na vlasti nasledio sin Varahran V (vladao od 421. do 438.) koji je vladao autoritarno, dok je u Jermeniji ubijen kralj Šapur i došlo je do ustanka jermenskih knjaževa (knj. III, gl.58, «Ob obučenii naših zapadnыh kraёv i vodvorenii vseobщego mira; o vstuplenii na prestol Artašira»). Prema istorijskim podacima Mesropova misija po Vizantiji se desila u periodu između 420—422. godine. U Horenskovoj Knjizi III, glava 57. se navodi pismo Teodosija II katolikosu Isaku Velikom o jačanju grada Karina (danas Erzurum), 5. maja 420. godine (Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 123.) Prema Korjunu (glava 16) Maštoc je u vreme Vaskrsa boravio u Konstantinopolju, a do razgovora sa carem i patrijarhom je došlo posle toga. Vaskrs se te godine slavio u prvoj nedelji između 22. marta i 25. aprila što znači da do prijema na vizantijskom dvoru nije došlo pre kraja marta, početka aprila 420. godine.
  57. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 427. „Akumit” — (grč. άxουμήτης) „uvek budan”, termin se odnosi na duhovna lica u Vizantiji koja su se bavila i prosvetiteljskom delatnošću.
  58. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 427. «Eklesiastikos» (εκκλησιαστής) — propovednik (I. X. Dvoreckiй. Drevnegrečeskiй slovarь. — M.: 1950. — T. 1. — pp. 65.).
  59. ^ Jermenija je 387. podeljena između Persije i Rimskog carstva. Jermenski kraljevi su zadržali vlast u persijskim delovima sve do 428. godine kada je sa trona skinut poslednji jermenski kralj, a upravu nad zemljom direktno preuzeli persijski upravnici.
  60. ^ Avgust (Augustissimus božanski, najsvetiji) je bila vladarska titula koja je u Rimskom carstvu prvi put dodeljena Oktavijanu Avgustu. Kasnije se ta titula odnosila na sve rimske careve i njihove porodice. U ovom tekstu titula „avgusta“ se odnosi na cara Teodosija II i njegovu sestru caricu Pulheriju.
  61. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 10, 427.; Armяnskaя sovetskaя эnciklopediя. — T. 11. — pp. 314.
  62. ^ Хоренаци, кн. III, гл.59. Строительство началось согласно закону 5 мая 420-го года (История армянского народа. — Т. II. — pp. 123. (арм.))
  63. ^ Persijsko-vizantijski ratovi od 420. do 422. godine
  64. ^ a b v g d Movses Horenaci, kn. III, gl.60
  65. ^ Horenaci, knj. III, gl. 64
  66. ^ Horenaci, kn. III, gl. 65
  67. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 168.
  68. ^ Horenaci, knj. III, gl. 66.
  69. ^ Istoriя armяnskogo naroda. — T. II. — pp. 169.
  70. ^ Korюn, gl. 15-17 ; Kirakos Gandzakeci, gl.1,10 ; Movses Kagankatvaci, kn. I, gl.27; kn. II, gl.3; kn. III, gl.24. Carь Bakur, ok. 416—429 godov (N. Marr. Žitie Petra Ivera // Pravoslavnый Palestinskiй sbornik. — 1896. — V. 47. — pp. 82—83.), str. 82-83; episkop Moiseй, ok. 410—425 godov; „Patriarhi gruzinskoй pravoslavnoй cerkvi”. Pristupljeno 12. 4. 2013. 
  71. ^ Aziя na rubeže drevnosti i srednevekovья. Zakavkazьe v IV—XI vv. «Istoriя Vostoka» (Vostok v srednie veka). — M.: 1997. — T. I.: Širenje hrišćanstva među kavkaskim narodima imalo je uticaj i na razvoj kulturne delatnosti. Na prelazu iz 4. u 5. vek nastalo je jermensko pismo zahvaljujući delatnosti Mesropa Maštoca. Velika je njegova uloga u stvaranju albanskog i gruzijskog pisma.
  72. ^ Peter R. Ackroyd, C. F. Evans, Geoffrey William Hugo Lampe, Stanley Lawrence Greenslade. The Cambridge History of the Bible: From the Beginnings to Jerome. — Cambridge University Press, 1975. — pp. 367. — ISBN 978-0-521-09973-8: »Gruzijske crkvene knjige počele su da se pišu tek nakon što je Mesrop Maštoc, tvorac jermenskog pisma sastavio osnove gruzijskog pisma«
  73. ^ Lenore A. Grenoble. Language policy in the Soviet Union. — Springer, 2003. — pp. 116. — ISBN 978-1-4020-1298-3: »Stvaranje gruzijskog pisma je u vezi sa delatnošću Mesropa MAštoca koji je izumeo i jermensko pismo.«
  74. ^ Donald Rejfild, The Literature of Georgia: A History (Caucasus World). — RoutledgeCurzon. — pp. 19. — ISBN 978-0-7007-1163-5: »Veruje se, i to ne samo od strane jermenskih lingvista da su sva kavkaska pisma jermensko, gruzinsko i albansko nastala kao produkt rada jermenskog prosvetitelja Mesropa Maštoca.«
  75. ^ Catholic Encyclopedia. Mesrob «But his activity was not confined to Eastern Armenia. Provided with letters from Isaac he went to Constantinople and obtained from the Emperor Theodosius the Younger permission to preach and teach in his Armenian possessions. He evangelized successively the Georgians, Albanians, and Aghouanghks, adapting his alphabet to their languages, and, wherever he preached the Gospel, he built schools and appointed teachers and priests to continue his work. Having returned to Eastern Armenia to report on his missions to the patriarch, his first thought was to provide a religious literature for his countrymen.»
  76. ^ ↑ Britannica. Alphabet. «The Aramaic alphabet was probably also the prototype of the Brāhmī script of India, a script that became the parent of nearly all Indian writings. Derived from the Aramaic alphabet, it came into being in northwest India. The Armenian and Georgian alphabets, created by St. Mesrob (Mashtots) in the early 5th century ad, were also based on the Aramaic alphabet.»
  77. ^ George L. Campbell. Compendium of the World’s Languages. — Routledge, May 14, 1998. — pp. 183. — ISBN 978-0-415-16049-0: «Old Georgian was written in the xucuri character, traditionally invented by Mesrop Mashtots, to whom the Armenians owe their script. In the eleventh century the ecclesiastical xucuri was replaced by the character known as the mxedruli 'civil', which is in use today. Georgian is the only Caucasian language to have developed its own script.»
  78. ^ Merriam-Webster. Merriam-Webster’s Encyclopedia of Literature. — 1995. — pp. 756. — ISBN 978-0-87779-042-6: «A collection of biblical commentaries, translations of patristic works, and liturgical prayers and hymns is credited to Mesrob, corroborating his reputation for having laid the foundation of a national Armenian liturgy. He is also credited with contributing to the origin of the Georgian alphabet.»
  79. ^ Korjun, str. 16.
  80. ^ И. В. Кузнецов. Заметки к изучению агванского (кавказско-албанского) письма
  81. ^ „I. V. Kuznecov. Zametki k izučeniю agvanskogo (kavkazsko-albanskogo) pisьma”. Pristupljeno 12. 4. 2013. 
  82. ^ Арчил I, ок. 429—435 годов; См. Грузинские цари и правители
  83. ^ Balāsagān — подаци из Encyclopædia Iranica. M. L. Chaumont:«There were two attempts at conversion of Balāsagān: first, that of Gregory, which must have ended in his martyrdom, then that of Saint Mesrob. We do not know the results of these missions and whether or not conversion of this country was pursued subsequently.»
  84. ^ Korjun, str. 17.
  85. ^ Korjun, 23; Horenski, knj. III,61}-
  86. ^ Хоренски, кн. III, гл. 62
  87. ^ Хоренски, кн. II гл. 10
  88. ^ Andrej Bitov o „Mesropu Maštocu”. Pristupljeno 12. 4. 2013. 
  89. ^ Э. Agaяn. Mesrop Maštoc // Vidnыe deяteli armяnskoй kulьturы (V—XVIII veka). — Er.: 1982. — pp. 12.
  90. ^ Č. Loukotka. Razvitie pisьma. — Er.: 1955. — pp. 182.
  91. ^ RTS — Radio Beograd: Primer crkvenog pojanja šarakans na tekst svetog Mesropa Maštoca iz 5. veka. 7. januar 2012.
  92. ^ Шаракан. Переводы Сурена Золяна. Из армянской поэзии V-XV вв. (Сборник). — Ереван: Хорурдаин грох, 1990.
  93. ^ Vseobщaя istoriя Vardana Velikogo. — M., 1861. — pp. 63.
  94. ^ P. Natanяn. Vestnik Balu i dr.. — Konstantinopolь: 1878. — pp. 26—27, G. Sarkisяn. Balu. — Kair: 1932. — pp. 263—264.
  95. ^ G. Srvandztяn. Drevnie i novыe (istorii). — Konstantinopolь: 1874. — pp. 41—43.
  96. ^ Vestnik Bюrakn. — Konstantinopolь: 1898. — № 29. — pp. 531.
  97. ^ A. T. Ganalanяn. Mesrop Maštoc v armяnskih predaniяh // Mesrop Maštoc. Sbornik stateй. — Er.: 1963. — pp. 340.
  98. ^ Summary of the battle from A History of Armenia by Vahan M. Kurkjian
  99. ^ Армянские жития и мученичества V—VII вв. Перевод с древнеармянского, вступительные статьи и примечания К. С. Тер-Давтян. — Ереван: Наири, 1994. — pp. 34—46.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preporučena literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Mesrop Maštoc na Vikimedijinoj ostavi.

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Месроп_Маштоц&oldid=27779116”