Morski sisari

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
A humpback whale swimming
Grbavi kit (Megaptera novaeangliae), pripadnik infrareda Cetacea iz reda Artiodactyla
A black-speckled seal with a light-gray underside and a dark-gray back, sitting on rocks, its mouth agape showing sharp teeth
Morski leopard (Hydrurga leptonyx), član klade Pinnipedia reda Carnivora

Morski sisari su akvatični sisari koji se oslanjaju na okean i druge morske ekosisteme za svoje postojanje. Oni obuhvataju životinje kao što su foke, kitovi, morske krave, morske vidre i polarne medvede. Oni ne predstavljaju pojedinačni takson ili sistematsku grupu, već imaju polifiletske odnose usled konvergentne evolucije. Oni nemaju neposrednog zajedničkog pretka. One su isto tako ujedinjeni po njihovom oslanjanju na morsko okruženje za ishranu.

Adaptacija morskih sisara na vodeni životni stil znatno varira među vrstama. Kitovi i morske krave su potpuno adaptirani na vodeno okruženje i stoga su mandatorni stanovnici vode. Foke i morski lavovi su poluakvatični; oni provode većinu svog vremena u vodi, ali se moraju vratiti na kopno za važne aktivnosti kao što su parenje, uzgoj mladunaca i mitarenje. Nasuprot tome, vidre i polarni medved su mnogo manje prilagođeni za život u vodi. Njihova ishrana se takođe značajno razlikuje; neki mogu jesti zooplankton, drugi mogu jesti ribu, lignje, školjke, morsku travu, a neki mogu jesti i druge sisare. Iako je broj morskih sisara mali u poređenju sa onima na kopnu, njihova uloga u različitim ekosistemima je velika, posebno u pogledu održavanja morskih ekosistema, kroz procese koji uključuju regulaciju populacija plena. Ova uloga u održavanju ekosistema čini njihov status posebno zabrinjavajućem, jer je trenutno 23% vrsta morskih sisara ugroženo.

Pošto su osvojili kopno, neki sisari su se vratili na more. Neki, kao što su foke i morski lavovi, vode pretežno vodeni život, ali većina dolazi na kopno da rađa. Drugi su potpuno raskrstili sa zemaljskim životom. Najprilagođenija grupa morskih sisara, koja obuhvata kitove, pliskavice i delfine, spadaju u red Cetacea.

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Morski sisari raznih veličina i oblika
A white polar bear's head popping out of the water, with a black snout and eyes
Polarni medved (Ursus maritimus), član porodice Ursidae.
A furry sea otter with a light-brown face and a dark-brown body, sitting on its back in the water
Morska vidra (Enhydra lutris), član porodice Mustelidae.
Seven sea lions sleeping on a wooden platform next to the water. There're two dark-brown individuals, and three smaller and lighter-colored individuals, all sleeping on top of one another. The other two are cut-off in the image.
Kalifornijski morski lavovi (Zalophus californianus), članovi porodice Otariidae.
A manatee with a circular tail, floating in the water-column
Severnoamerički lamantin (Trichechus manatus), član porodice Sirenia.
A whale with a dark brown back and a creamy-white underside, tailfin, and pectoral fins
Manji usan (Balaenoptera acutorostrata), član reda Artiodactyla.

Klasifikacija postojećih vrsta[uredi | uredi izvor]

Filogenija morskih sisara
  Mammalia 
 Afrotheria 
 Tethytheria 
 Sirenia 
 Trichechidae 

Trichechus manatus (severnoamerički lamantini)

Trichechus senegalensis (afrički lamantini)

Trichechus inunguis (amazonski lamantini; slatkovodni lamantini)

Dugongidae (dugonzi)

Proboscidea

Hyracoidea

 Laurasiatheria 
 Euungulata 
 Artiodactyla 
 Whippomorpha 
 Cetacea 

Mysticeti (kitovi pločani)

Odontoceti (kitovi zubani, izuzev rečnih delfina)

Hippopotamidae

Ruminantia

Perissodactyla

 Ferae 

Pholidota

 Carnivora 

Feliformia

 Caniformia 

Canidae

 Arctoidea 
 Ursidae 

Ursus maritimus (polarni medved)

svi drugi medvedi

 Mustelidae 

Enhydra lutris (morska vidra)

Lontra felina (obalska vidra)

Neovison macrodon (morska kuna)

svi drugi mustelidi

 Pinnipedia 

Phocidae (prave foke)

Otariidae (ušate foke)

Odobenidae (morževi)

Taksoni napisani zadebljanim slovima su morski.[1]

Mediteranska medvedica[uredi | uredi izvor]

Ovo je najtamnija foka u ovom regionu, potpuno tamnosmeđa izuzev belog belega na trbuhu. Mediteranska medvedica je, možda najugroženiji sisar, sa samo oko 500 životinja koje su preostale u malim, razbacanim grupama po Sredozemnom i Crnom moru. Postoji još mala izolovana populacija u blizini atlantske obale Mauritanije, u zapadnoj Africi. Mediteranske medvedice su veoma osetljive na uznemiravanje. Ako se trudna ženka uznemiri, abortiraće, a majke mogu napustiti mlade. Sve veći razvoj obala Sredozemnog i Crnog mora znači da je sve manje skrovitih mesta za ove mirne životinje. One takođe trpe zbog ribolova, jer se hvataju u ribarske mreže. Budući da su sisari, sve foke moraju da udišu vazduh; ako budu uhvaćene u ribarske mreže i ako budu zadržane pod vodom, vrlo brzo se uguše. Ženke rađaju mlade u morskim pećinama. Pećine sa podvodnim ulazima su naročito omiljene. Mladi ostaju s majkama tri godine, učeći kako da love ribu i kako da komuniciraju sa drugim fokama pre nego što potraže sopstvene teritorije.

Grenlandska foka[uredi | uredi izvor]

Raskošno krzno beba grenlandskih foka pruža im toplotu dok rastu na arktičkom ledu. Životni vek im je 16-30 godina. Grenlandske foke su veoma društvene životinje, koje se skupljaju u ogromnom broju da se porode na santama leda u područjima duž atlantske obale. Međutim, njihova druželjubivost dovela je na kraju do opadanja njihovog broja. Njihove bebe imaju veoma meko, gusto krzno koje je mnogo traženo u nekim delovima sveta. Kada se bebe okupe u velikom broju lovcima je lako da ih nađu i pobiju. Neverovatno intenzivan lov sveo je broj foka sa oko 10 miliona na samo 2 miliona početkom osamdesetih godina XX veka. Međutim, kada je jednom shvaćena njihova nesreća, lov je znatno smanjen i populacija foka se polako oporavlja. Biće potrebno mnogo vremena da broj foka dostigne nekadašnju cifru zato što foke imaju nisku stopu reprodukcije. Donošenjem na svet samo jedne foke godišnje populacija ne može brzo da poraste. Kada love, odrasle foke mogu da rone do 200 m dubine u potrazi za haringom i bakalarom, koji su njihova glavna hrana.

Narval[uredi | uredi izvor]

Kljova mužjaka narvala je, u stvari, produženi prednji zub koji se razvija u spiralu iz rupe u usnama. Ime narvala na staronorveškom u značenju „kit lešinar“ verovatno se odnosi na plavkastosivu boju kože sa belim flekama. Neki ljudi veruju da je bizarni izgled narvala bio izvor legende o jednorogu. Funkcija mužjakove duge kljove nije jasna, ali ona može da služi kao lovačka naprava ili sredstvo za dolazak do vazduha tako da ove životinje mogu da dišu. Međutim, najomiljenije objašnjenje jeste da mužjaci dele megdan zbog ženki tokom sezone razmnožavanja. Narvalovo nateklo čelo poznato je kao melon, što je karakteristika koju deli sa delfinima. Melon služi za koncentrisanje ultrasoničnih coktanja koje narvali koriste za plovidbu i pronalaženje hrane. Kao kod preciznog sonarnog sistema narvali slušaju kako se visokofrekventni zvukovi odbijaju od obližnjih predmeta. Toliko je osetljiv ovaj metod orijentacije da narvali mogu da odrede ne samo šta je hrana a šta nije, nego i koliko je velik, koliko dalek potencijalni plen i kojom brzinom se kreće.

Atlantski grbavi delfin[uredi | uredi izvor]

Grbavi delfin je dobio ime po karakterističnom metodu izranjanja iz vode, po pomalo loptastoj leđnoj peraji. Atlantski grbavi delfini su plašljive životinje i retko se približavaju brodovima, što naučnicima otežava proučavanje ove vrste. Politička nestabilnost u mnogim zapadnoafričkim zemljama duž obala uz koje ovaj delfin živi takođe umnožava probleme proučavanja ovih životinja. Grbavi delfini nastanjuju tropske priobalne vode, opredeljujući se za vodu koja nije dublja od 20 m sa plitkim obalama. Oni takođe vole rečne kanale i zamućenu vodu. Tipična veličina njihovih jata jeste između tri i sedam članova, ali su primećene i grupe od 25 grbavih delfina. Kako stare, oni po prirodi postaju sve usamljeniji i na kraju jedva da se uopšte druže sa drugim pripadnicima svoje vrste. Grbavi delfin ima jedinstven način izranjanja iz vode: kljun i često cela glava probiju površinu vode pre nego što se telo zategne u luk, ističući tako grbu i leđnu peraju. Orke (kitovi ubice) su najveća pretnja ovoj vrsti. One lociraju delfine osluškujući eho zvukova koje ispuštaju. Boraveći blizu kopna ovi delfini mogu da poremete te zvukove i da osujete agresore.

Belokljuni delfin[uredi | uredi izvor]

Kontrastne boje belokljunog delfina, sa tamnijim gornjim delom i bledim trbuhom, doprinose kamuflaži i odozgo i odozdo. Delfine je teško proučavati zato što ih ima relativno malo i što su raspoređeni na velikom prostoru. Shodno tome, ne zna se mnogo o navikama ove izuzetne grupe u poređenju sa većinom kopnenih sisara. Kao i većina pripadnika iz roda kitova, belokljuni delfini žive u grupama koje imaju veoma složenu društvenu strukturu. One se obično sastoje od 2 do 20 članova, ali se ponekad dešava da se okupe mnoge grupe koje zajedno prelaze 1000 članova. Delfini su poznati po izvođenju divnih skokova kada izvedu premet u vazduhu i pljusnu natrag među talase. Takođe je primećeno da se igraju pod vodom, a jedna od igara je „juri morske alge“. Belokljuni delfini idu u godišnje seobe, krećući se između voda umerenog pojasa i subpolarnih voda, prateći bakalar i haringu kao omiljeni plen. Iz daljine glava foke koja viri iz talasa može sasvim da liči na ljudsku. Foke ponekad izgledaju kao plivači u nevolji. Obična foka je poznata i kao lučka foka. Jedna od dve vrste foka koje žive u britanskim vodama, obična foka ima lice poput psa. Njena njuška je mnogo zaobljenija od rimskog nosa koji je karakterističan za sivu foku, koja takođe živi u Britaniji. Teško je izvršiti dobru procenu broja običnih foka zato što one žive u malim grupama na velikom prostoru i zato što su veoma pokretljive. Obične foke imaju krupne, osetljive oči sa specijalnom mrežnjačom koja im omogućava da dobro vide pod vodom. Međutim, ponekad je voda previše tamna da bi foke mogle da love pomoću vida. Tada one pribegavaju čulu dodira. Njihovi dugi brkovi su veoma osetljivi i omogućuju im da osete plen u mraku.

Sisari na Antarktiku[uredi | uredi izvor]

Na Antarktiku ima 17 vrsta sisara, od kojih su svi morski sisari. Tri vrste su ugrožene, a za četiri se postoje podaci. Postoji više vrsta foka: morska mačka, retka vrsta dugouha foka – morski lav, morski slon koji se sreće samo oko Južne Džordžije i na susednim ostrvima, foka krabojed, Vedelova foka, Rosova foka i morski leopard. Zimu provodi u moru koje je zaleđeno. Pod vodom je zaštićena od oluja koje besne na površini. Pošto mora da diše i da ima pristup vazduhu tokom čitave godine, ona zubima neprekidno proširuje rupu u ledu, koja joj služi za disanje. To joj vremenom oštećuje zube, tako da ne može efikasno da lovi i jede. Zato gotovo sve Vedelove foke umiru mlade. Leopard foke su na Antarktiku ono što su polarni medvedi na Arktiku. Ove vrhunske grabljivice najuspešnije love u vodi, tako da je njihov plen najsigurniji na ledu. Plivaju graciozno, a okrutne su prirode. Povremeno ova foka izlazi na led i pokušava da zgrabi ponekog pingvina, ali fokina najbolja strategija je da se prikrije i da čeka. Krije se iza same ivice leda i čeka de se pingvini ohrabre i da krenu ka vodi. Prvi talas pingvina koji uskoče u vodu uspeva da pobegne i već na otvorenom moru bivaju bezbedni. Kada čuje buku, foka napada kroz masu mehurića i gotovo uvek hvata po nekog pingvina. Kada se zasiti, ona odlazi, a preostali pingvini slobodno ulaze u vodu. Foke krabojedi žive oko kontinenta. Ima ih oko 30 miliona. U ovom svetu, između leda i vode, one se odmaraju, hrane, rađaju mlade i nikada ne odlaze na kopno. Uprkos nazivu, hrane se planktonom. Svakoga dana jedna foka pojede oko 20 kg planktona. Početkom septembra, dok je Antarktik okružen zaleđenim morem koje se pruža stotinama kilometara ka severu, najpristupačnija su ostrva. Za njih se kaže da su dragocena jer se voda oko njih nikada ne ledi i životinje uvek mogu sići do obale. Svake godine prvi se vraćaju morski slonovi. Stižu na plaže gde se podižu mladunci. Svaki od njih zna da će, kada se vrati tamo, morati da se suoči sa rivalima. Odrasli mužjak težak je preko tri tone. Polovina svetske populacije dolazi na Južnu Džordžiju. Na samo jednoj plaži ima ih oko 8000. Ova ogromna kolonija morskih slonova prostire se 3,2 km duž plaže. Ženke su se iskrcale na obalu mesec dana ranije da bi rodile mlade. Sve su spremne za parenje i sve pripadaju samo jednom mužjaku. Na plaži ima oko desetak gospodara i svaki od njih ima svoj harem od stotinu ženki. Ženke rađaju ubrzo po dolasku. Tri nedelje hrane mlade, a onda se vraćaju u more da bi se same hranile. Kada se okonča period sisanja, ženke su opet spremne za parenje. Mužjaci rivali prave riku koja se završava nasiljem u kome svi koji im se nađu na putu bivaju povređeni. Rikom jači objavljuje svoju dominaciju, što je slon veći njegova rika je jača. Kada se usprave, visoki su i po 2,5 metra i jedino oružje su im zubi, ali i njima mogu naneti teške povrede. Sukob rivala traje i po 15 minuta i obično se prekida zbog iscrpljenosti.

Kitovi[uredi | uredi izvor]

Plavi kit[uredi | uredi izvor]

Najveći sisari antarktičkih voda su kitovi. Sporo se razmnožavaju, jednom u dve – tri godine, koristan usled gigantskih razmera, pa su to dva osnovna razloga uništavanja kitova. Za lov su najvažnije dve vrste:

Plavi kit i finval[uredi | uredi izvor]

Plavi kit je najkrupnija životinja na Zemlji. Dug je i do 33 m, a težak od 120 do 150 tona (kao 25 slonova ili 150 volova). Prilikom jednog krstarenja antarktičkim vodama 1947. godine Rusi su ulovili ženku plavog kita. Sloj sala skinut sa nje bio je debljine 42 cm, a težak oko 30 tona. Samo srce je bilo teško 700 kg (kao jedan krupniji konj), jezik 4 tone, a preostalo meso 66 tona. Mladunče plavog kita posisa svakog dana 200 – 300 litara mleka, a sisa 7 – 8 meseci. Pri tome ono svakog dana dobije na težini 60 – 100 kg. Kitovo mleko je najmasnije i sadrži 40 - 45% masnoće. Kitovi se rađaju u toplijim vodama. Kasnije roditelji i mladunčad odlaze u hladnije i hranom bogatije vode. Usled toga kitovi obavljaju redovne godišnje migracije i to pretežno u meridijanskom pravcu. Životni vek kitova procenjen je na oko 20 godina, mada ne postoji način da se to precizno utvrdi. Pored plavog kita i finvala, u antarktičkim vodama živi još šest vrsta kitova. Najopasniji od njih je kašalot. On ima 57 velikih i oštrih zuba, hrani se kalmarom dugim i do 18 m i za kojim silazi u potragu do 1000 m dubine. Najbrojniji kitovi u Južnom okeanu su minki kitovi. Oni leti dolaze u ove sablasno mirne vode. Kao i ostali, i oni dolaze ovde da bi se hranili. Veličanstveni grbavi kitovi takođe dolaze tokom leta. Nakon parenja u tropskim morima, spremni su da preplivaju na hiljade kilometara u potrazi za hranom. Za samo četiri meseca oni nagomilaju dovoljno sala koje će im obezbediti dovoljno energije za ostatak godine. Hrani se krilom. Guta ih na stotine hiljada samo jednim otvaranjem usta. Ukoliko je reč o bogatom lovištu, kitovi se neprestano hrane. Svaki kit može da pojede 2 tone krila za samo 24 časa. Kitovi se zadržavaju u oblasti lomljenog, plutajućeg leda, gde je lako proći. Oni neće ići dalje, jer na jugu komadi leda postaju veći i više zgusnuti.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jefferson, T. A.; Leatherwood, S.; Webber, M. A. (1994). Marine Mammals of the World. Food and Agriculture Department of the United Nations. str. 1—2. ISBN 978-92-5-103292-3. OCLC 30643250. 
  2. ^ a b v Perrin, William F.; Baker, C. Scott; Berta, Annalisa; Boness, Daryl J.; Brownell Jr., Robert L.; Domning, Daryl P.; Fordyce, R. Ewan; Srembaa, Angie; Jefferson, Thomas A.; Kinze, Carl; Mead, James G.; Oliveira, Larissa R.; Rice, Dale W.; Rosel, Patricia E.; Wang, John Y.; Yamada, Tadasu, ur. (2014). „The Society for Marine Mammalogy's Taxonomy Committee List of Species and subspecies” (PDF). Pristupljeno 25. 6. 2016. 
  3. ^ Arroyo-Cabrales, J.; Ospina-Garces, S. (2016). „Myotis vivesi”. IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2016: e.T14209A22069146. doi:10.2305/IUCN.UK.2016-1.RLTS.T14209A22069146.en. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]