Naivna umetnost

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Anri Ruso: San
Načela naivne umetnosti
  • To je delatnost umetnički neškolovanih
  • Umetnici su pretežno iz seoskih sredina
  • Karakterističan je spontani poziv za umetničkim radom, kroz koji samouki umetnik svoje osnovno zanimanje doživljava kao ličnu inspiraciju i pogled na svet, i način na koji saopštava svoj doživljaj života, postojanja i bitisovanja.[1]
  • Odsutnost normi svih oficijelnih umetničkih pravaca
  • Izolacija slikara od umetničkih tendencija vremena
  • Nastojanje da se što vernije reprodukuje viđeno
  • Ograničenost umetnika na sebe samog
  • Jak uticaj fantastike, spajanje irealnog sa realnim
  • Tehnički problemi imaju prednost nad estetskim
  • Zanemarivanje pravila proporcije, odnosno boja...
  • Životno delo naivnih slikara ne pokazuje nikakav razvoj, sem usavršavanja tehnike i kompozicije.[2][3][4]

Naivna umetnost ili naiva je posebni segment umetnosti XX veka. Označava dela, najčešće samoukih umetnika, koja se ne slažu sa dominantnim tokovima u umetnosti svoga doba.[5]

Naivna umetnost je autonomna umetnost koja postoji nezavisno od jasno određenih odlika stila i umetničkog obrazovanja, odvojena od spoljašnjih uticaja. Izolovana je – što kao posledicu ima raznovrsnost likovnih rešenja. Ne trpi pravila – pravila se obično otkrivaju tek po završetku slikarskog čina. Nemoguće je naučiti je – kao što se ni talenat ne može naučiti. Stihijska je u nastupu rađanja oblika – jer je spontana. Ne želi da uči, već nam, zahvaljujući neobuzdanoj mašti stvaralaca, nameće svoje osobeno pismo i nove oblike estetskog.[6]

Naivna umetnost u principu posvećuje dosta pažnje detaljima, živim bojama, folklornim motivima i životu prostog naroda, naročito seljaka.

Termin naivna je prvi put upotrebljen u 19. veku kao opis slikarstva Anrija Rusoa (Carinika) i slikara sa Haitija.

Poznati naivni umetnici iz 19. i prve polovine 20. veka su: Anri Ruso, Serafin Luj, Andre Bošan i Ferdinand Ševal iz Francuske, Kandido Lopez iz Argentine, Edvard Hiks i baka Mozes iz SAD, i Niko Pirosmani iz Gruzije. Posle Drugog svetskog rata, pojavili su se: Antonio Ligabue iz Italije, Radi Nedelčev iz Bugarske, Krsto Hegedušić, Ivan Generalić i Ivan Rabuzin iz Hrvatske, Janko Brašić i Zuzana Halupova iz Srbije.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Smiljković K. Naive art. The History of Serbian Culture. Middiesex: English Editionb, Porthill Publishers; 1995.
  2. ^ Stevanovski, Slobodan. „Naivno slikarstvo Kovačice i Padine” (PDF). Opštinska biblioteka Kovačica, Kovačica, 2004. Arhivirano iz originala (PDF) 06. 10. 2016. g. Pristupljeno 5. 10. 2016. 
  3. ^ Oto Bihalji-Merin Umetnost naivnih u Jugoslaviji. - [Beograd] : Izdavački zavod "Jugoslavija", 1963. str. 7,8
  4. ^ Enciklopedija naivne umetnosti sveta Oto Bihalji-Merin, Nebojša-Bato Tomašević. – Beograd : Jugoslovenska revija, [1984]. str. 19
  5. ^ O naivi, naiva.rs. Pristupljeno 3. juna 2014.
  6. ^ Naivna umetnost u Srbiji Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. jun 2014), SANU, Nina Krstić. Pristupljeno 3. juna 2014.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Muzeji naivne umetnosti u svetu