Nova Švedska

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Karta Nove Švedske

Nova Švedska (šved. Nya Sverige) je bila malo švedsko naselje na reci Delaver na obali srednjeg Atlantika u Severnoj Americi.[1] Osnovana je za vreme Tridesetogodišnjeg rata kada je Švedska bila vojna sila. Obuhvatala je područja sadašnjih država Delaver, Nju Džerzi i Pensilvanija. Naselje je osnovano 29. marta 1638. godine, a priključeno je nizozemskoj koloniji Nova Nizozemska 15. septembra 1655. godine. Zajedno sa Šveđanima, većina naseljenika su bili Finci i Holanđani.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Sredinom 17. veka Švedska je imao najveće teritorijalno proširenje. Pod kraljem Gustavom Adolfom a posle i kraljicom Kristinom, Šveđani su širili uticaj najviše preko trgovine duvanom.Švedska južna kompanija je osnovana 1626. sa ciljem stvaranja kolonija između Floride i Njufaundlenda.Prva švedska ekspedicija u Ameriku bila je iz luke Gotenburg 1637. godine.Sagradili su utvrđenje u Vilmingtonu koje su imenovali po kraljici Kristini.Tu regiju je naselilo 600 Šveđana i Finaca, nekoliko Holanđana i Nemaca, jedan Danac i Estonac.[2] Tada je Peter Minojt postao prvi guverner kolonije.On je okupio starosedeoce i ubedio ih da potpišu saglasnost sa radnjama koje će preduzeti ako dođe do problema sa Holanđanima.Direktor holandske kompanije vezane za zapadnu Indiju se protivio Šveđanima koji ipak nisu odustali s obzirom da su vojno bili moćniji.Minui je posle išao u Stokholm da dovede drugu grupu doseljenika.Švedska naselja su postojala do engleskog osvajanja Nove Holandije.Invazija je počela 29. avgusta 1664. godine kada je zauzet Novi Amsterdam a završena je sa zauzimanjem tvrđave Kasimir u oktobru.To je bilo na početku Drugog anglo-holandskog pomorskog rata.[3] Najveći značaj Nove Švedske je u tome što je pripremila Ameriku za dolazak oko milion Šveđana između 1870. i 1910. godine.Najveći deo tih doseljenika naselio je oblast Minesote.Verovatno najveća zasluga Nove Švedske je u tome što su Finci sa sobom doneli tradicionalan način gradnje šumskih kuća.Kolonisti su gradili brvnare koje su postale ikona američke granice toliko da se mislilo da je to plod američke arhitekture.[4]

Guverneri[uredi | uredi izvor]

  • Piter Minui, Direktor (mart 1638.-juni 1638)
  • Mans Nilson Kling, Komandant (juni 15, 1638.-april 1640)
  • Piter Holander Rajder, Komandant (april 1640.-februar 1643)
  • Johan Bjornson Princ (februar 1643.-oktobar 1653)
  • Johan Papegoja (oktobar 1653.-maj 1654)
  • Johan Klason Rajsing (maj 1654.-septembar 1655)

Tvrđave[uredi | uredi izvor]

  • Fort Kristina, današnji Vilington, Delaver 1638.-1655.
  • Fort Nju Gotenborg (Nya Göteborg), današnji Esington Pensilvanija 1643.-1655.
  • Fort Nju Korsholm, današnja jugozapadna Filadefija, Pensilvanija 1647.-1653.
  • Fort Nju Elfsborg, u blizini današnjeg Salema, Nju Džerzi 1643.-1651.
  • Fort Triniti (Trefaldigheten), sadašnji Nju Kasl, Delaver 1654.-1655.

Trajna naselja[uredi | uredi izvor]

  • Kristina (1638.- 1641; današnji Vilmington, Delaver)
  • Finska (Čamasung), sadašnji Trajner, Pensilvanija 1641.
  • Aplend, sadašnji Trajner, Pensilvanija 1641.
  • Princtorp, sadašnji Čester, Pensilvanija 1643.
  • Tekirasi, sadašnji Ediston, Pensilvanija 1643.
  • Tinikum Taunšip, Okrug Delaver, Pensilvanija 1643.
  • Provincija(Manaiping)Ostrvo, na Šujlkil reci, sadašnji jugozapadni deo Filadelfije, Pensilvanija 1643.
  • Minka ostrvo, sadašnji jugozapadni deo Filadelfije, Pensilvanija 1643.
  • Kingsesing (Nya Vasa), sadašnji jugozapadni deo Filadelfije, Pensilvanija 1644.
  • Molndal, sadašnji Jadon, Pensilvanija 1645.
  • Torne (Aronamek), sadašnja zapadna Filadelfija, Pensilvanija 1647.
  • Sajdolend, sadašnji Vilmington, Delaver 1654.
  • Ostrvo Timber, sadašnji Vilmington, Delaver 1654.
  • Strandviken, sadašnji Vilmington, Delaver 1654.
  • Amanslend, sadašnji Darbi, Pensilvanija 1654.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „New Sweden”. Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 24. 4. 2019. 
  2. ^ „Estonians in North America, 1627–1896”. www.oocities.org. 
  3. ^ Munroe, History of Delaware, pp. 30–31
  4. ^ Henry C. Pitz, The Brandywine Tradition, Weathervane Books, 1968. pp. 4–5.