Slavenosrpski jezik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Slavenosrpski jezik (slsrp. славяносербскій, словенскій) je oblik srpskoga jezika koji je bio u dominantnoj upotrebi krajem 18. i početkom 19. veka u obrazovanim slojevima srpske građanske klase u Vojvodini i srpskoj dijaspori u ostalim krajevima Habzburške monarhije. Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se crkvenoslovenizmi, iako je ovaj jezik samo delimično crkvenoslovenski.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Najistaknutiji predstavnik slavenosrpskog je bio Zaharija Orfelin, a književni kodifikator Milovan Vidaković.

Slavenosrpski jezik je, u borbi za opštesrpski jezički standard, bio glavnim takmac jeziku koji je je uobličio srpski jezički reformator Vuk Karadžić, ponajviše na novoštokavskom folklornom idiomu. Sredinom 19. veka opseg upotrebe slavenosrpskog je počeo da se osetno smanjuje, dok je posle 1870. potpuno nestao iz javne upotrebe. S druge strane kao verzija crkvenoslovenskog jezika još uvek se koristi na službama po Crkvama.

Karakteristike i gramatika[uredi | uredi izvor]

Primer oblika tog slavenosrpskog jezika se može videti iz „Slavenoserbskog magazina“ koji je uređivao Zaharija Orfelin:

Čak je i iz jedne rečenice vidljivo da je tekst natopljen ruskim rečima (что), ruskim tvorbenim oblicima (роскошь, a ne раскош), a druge osobine slavenosrpskog su i pojava –т u 3. licu množine (npr. „они могутъ" umesto „они могу").

Još jedna važna osobina slavenosrpskoga jezika je zamena aorista (tada osnovnoga prošloga glagolskoga vremena u Srba sa svršenim glagolima) perfektom, po ugledu na tadašnji ruski jezik, u kojem aorist nije postojao. Ova osobina se i posle odbacivanja slavenosrpskoga jezika zadržava u jeziku viših krugova Srba u Austriji, a potom i u državnoj upravi u Srbiji, gde opstaje sve do danas.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]