Pređi na sadržaj

Splitski sporazum

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Splitski sporazum
Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Vašingtona, zajedničkoj odbrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice
Potpisivanje Splitskog sporazuma
Potpisan22. jul 1995.
MedijatoriSulejman Demirel
PotpisniciFranjo Tuđman, Alija Izetbegović, Krešimir Zubak, Haris Silajdžić
Strane Republika Hrvatska
 Republika Bosna i Hercegovina

Splitski sporazum, ili Splitska deklaracija, bio je sporazum o uzajamnoj odbrani između Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, potpisan u Splitu 22. jula 1995. godine. Sporazumom je pozvana Hrvatska vojska (HV) da vojno interveniše u Bosni i Hercegovini, posebno u olakšavanju opsade Bihaća.

Splitski sporazum je prekretnica u ratu u Bosni i Hercegovini, kao i važan faktor u ratu u Hrvatskoj. To je dovelo do raspoređivanja velikog broja pripadnika HV u Bosni i Hercegovini i zauzimanju strateških pozicija u operaciji Ljeto ’95. Ovo je zauzvrat dovelo do brzog osvajanja Knina, glavnog grada Republike Srpske Krajine (RSK), kao i do zauzimanja Bihaća ubrzo nakon toga, u operaciji Oluja. Naknadne ofanzive HV u Bosni i Hercegovini, uz podršku Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), kao i NATO bombardovanje Republike Srpske, promijenilo je ravnotežu u ratu u Bosni i Hercegovini, dovelo do početka mirovnih pregovora, što je rezultiralo Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

U novembru 1994, opsada Bihaća ušla je u kritičnu fazu kada su se Vojska Republike Srpske i Srpska vojska Krajine[1] približile zauzimanju grada. Bihać je bio „zaštićena zona” Organizacije ujedinjenih nacija, pod kontrolom 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, uz podršku Hrvatskog vijeća odbrane. Smatralo se da će srpske snage zauzimanjem Bihaća eskalirati rat i pogoršati rastući jaz između Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, koji su zagovarali različite pristupe za očuvanje područja.[2] Pored toga, postojao je strah da bi se Bihać mogao pretvoriti u najgoru humanitarnu katastrofu rata.[3] Osim toga, Bihać je bio strateški važan za Hrvatsku, koja se borila protiv Republike Srpske Krajine.[4] Načelnik Generalštaba Hrvatske vojske Janko Bobetko smatrao je da bi moguće osvajanje Bihaća predstavljalo kraj hrvatskih ratnih napora.[5] Smatrao je ako bi oblast osvojile srpske snage, to bi omogućilo konsolidaciju teritorije pod srpskim snagama, kao i preraspodjelu trupa VRS i SVK kako bi se ojačale druge oblasti.[6]

Na sastanku hrvatskih i američkih vlasti i vojnih zvaničnika 29. novembra 1994, hrvatski predstavnici predložili su napad na teritorije pod srpskom kontrolom iz Livna, kako bi se dio snaga oko Bihaća povukao i kako bi se spriječilo srpsko zauzimanje. Američki zvaničnici nisu dali nikakav odgovor na prijedlog i operacija Zima ’94 je pokrenuta istog dana. Napadom su napredovale pozicije HV i HVO u blizini značajnih puteva za snabdijevanje SVK.[5]

Sastanak je bio jedan u nizu održanih u Zagrebu i Vašingtonu, prateći Vašingtonski sporazum u martu 1994.[5] Sporazumom je završen Muslimansko-hrvatski rat, uspostavljen savez ARBiH i HVO protiv VRS te je Hrvatska obezbijeđena američkim vojnim nadzorom Vojnih profesionalnih resursa (VPR). VPR je angažovan jer je embargo OUN na oružje i dalje bio na snazi, navodno da bi pripremio HV za učešće u Partnerstvu za mir. Organizacija je trenirala oficire i osoblje HV četrnaest sedmica od januara do aprila 1995. Takođe se spekulisalo da je VPR Hrvatskoj obezbjeđivao doktrinarne savjete, planiranje scenarija i satelitske informacije američke vlade.[7] VPR i hrvatski zvaničnici odbacili su takve spekulacije.[8][9] U novembru 1994, SAD su jednostrano prekinule embargo na oružje protiv Bosne i Hercegovine,[10] što je omogućilo HV da se snabdijeva isporukama oružja kroz Hrvatsku.[11] Američko učešće odražavalo je novu vojnu strategiju predsjednika Bila Klintona od februara 1993. godine.[12]

Poziv na hrvatsku intervenciju[uredi | uredi izvor]

SVK i VRS su 17. jula 1994. započele nove napore za zauzimanje Bihaća, širenjem onoga što je urađeno tokom operacije Pauk. Ofanziva, pod kodnim imenom operacija Mač ’95, imala je cilj da zauzme Cazin — čvorište transportnih pravaca koje se nalazilo pod kontrolom ARBiH i HVO. Napad je predvodio Korpus specijalnih jedinica SVK uz podršku operativne grupe Pauk Narodne odbrane Zapadne Bosne (NOZB) — koja je saveznik SVK od 1993. — napredujući na sjeverozapad, 39. banijski korpus SVK sa sjeveroistoka i 2. krajiški korpus VRS s jugoistoka. Napad je izveden uz podršku 500 pripadnika specijalne jedince Jugoslovenske vojske i Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana — s oko 19.000 vojnika protiv 5. korpusa ARBiH. Do 21. jula, SVK je izvršio proboj od 7 km, ali nije uspjela da presiječe put Bihać—Cazin. Obnovljeni napadi VRS i SVK četiri dana kasnije doveli su svoje snage 5 km od Cazina i postavili ih u kontrolni ili povlašćeni položaj koji im je omogućio udare po nekoliko ključnih propusnica i dominantnih tačaka na bojnom polju od 26. jula. 5. korpus ARBiH ostao je u kritičnoj odbrambenoj situaciji, zavisan od strane pomoći.[13]

Kako se situacija u okolini Bihaća pogoršala za ARBiH, Vlada Republike Bosne i Hercegovine shvatila je da ne može držati područje sama i zatražila je hrvatsku vojnu intervenciju. Načelnik štaba ARBiH Rasim Delić apelovao je na HV i HVO da pomognu 5. korpusu ARBiH 20. jula, predlažući napade HV prema Bosanskom Grahovu, Kninu i Vojniću. Njegovu molbu podržao je predsjednik Turske Sulejman Demirel, prilikom sastanka s predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom na Brionima sljedećeg dana.[14]

To je dovelo do Splitskog sporazuma — uzajamnog odbrambenog sporazuma — kog su 22. jula u Splitu potpisali Tuđman i Izetbegović,[13] a koji je dozvolio raspoređivanje HV u Bosni i Hercegovini.[15] Pored Izetbegovića i Tuđmana, sporazum su potpisali predsjednik FBiH Krešimir Zubar i predsjednik Vlade RBiH Haris Silajdžić.[16] Posrednik je bio predsjednik Turske Demirel.[17] U sporazumu se posebno navodi potreba za brzom hrvatskom vojnom intervencijom, posebnom u području Bihaća, i da strane u sporazumu namjeravaju da koordiniraju svoje vojne aktivnosti.[13] Puni naziv Splitskog sporazuma, tj. Splitske deklaracije,[18] je „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Vašingtona, zajedničkoj odbrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice”.[16] Ambasador Sjedinjenih Država u Hrvatskoj, Piter Galbrajt, i ambasador Njemačke, predstavljajući Evropsku uniju,[19] bili su prisutni prilikom potpisivanja sporazuma.[20]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

  Napredovanje HV/HVO 1995.
  Napredovanje ARBiH 1995.

Sporazumom je obezbijeđena mogućnost proširenja teritorije pod kontrolom HV i HVO iz operacije „Zima ’94” napredovanjem iz oblasti Livanjskog polja. Taj potez je trebalo da oslabi pritisak na 5. korpus ARBiH, dok bi se HV našla u boljem položaju za udar na Knin, glavni grad RSK.[13] HV i HVO brzo su reagovale kroz operaciju „Ljeto ’95”. U ofanzivi, kojom je komandovao potpukovnik HV Ante Gotovina, 28—29. jula zauzeto je Bosansko Grahovo i Glamoč. Napad je odvukao neke jedince SVK od Bihaća,[15][21] ali ne onoliko koliko se očekivalo na početku operacije. Ipak, ofanziva je stavila HV u odličnu poziciju,[22] kao što je odvajanje Knina od Republike Srpske i SR Jugoslavije, zauzimanje Bosanskog Grahova i Glamoča, čime je prekinut jedini direktni put između njih.[23]

Bez obzira na ograničeni obim operacije „Ljeto ’95”, Splitski sporazum je postao osnovni instrument za promjenu sveukupne strateške situacije u Bosni i Hercegovini u kojoj su Srbi imali prednost od početka rata, kao i u Hrvatskoj, gdje je linija fronta uglavnom bila statična od Sarajevskog primirja 1992. godine.[22] Kao što je operacijom „Ljeto ’95” zaključeno, Republika Srpska Krajina i Republika Srpska promijenile su prioritete od razbijanja bihaćkog džepa do borbe s mogućom hrvatskom ofanzivom na Knin (napredovanje iz nedavno stečenih teritorija u Bosni i Hercegovini). Lideri Srpske Krajine Milan Martić i Mile Mrkšić su u dogovoru sa specijalnim predstavnikom OUN Jasušijem Akašijem dogovorili povlačenje iz okoline Bihaća 30. jula, nadajući se da bi taj potez doprineo sprečavanju hrvatskog napada.[24] Iako će operacije Oluja par dana kasnije donijeti odlučujuću pobjedu HV u ratu u Hrvatskoj.[25]

Uspjeh operacije „Oluja” predstavlja stratešku pobjedu u ratu u Bosni i Hercegovini, jer je onemogućena dalja opsada Bihaća,[26] i jer je dozvolila hrvatskom i muslimanskom rukovodstvu planiranje sveobuhvatne vojne intervencije na područje oko Banje Luke koje je bilo pod kontrolom VRS, na osnovu Splitskog sporazuma — u cilju stvaranja nove ravnoteže moći u Bosni i Hercegovini, stvaranjem tampon zone duž granice s Hrvatskom. U septembru 1995. godine, intervencija je započeta kao operacija Maestral, podržana operacijom ARBiH Sana ’95, kombinovana s NATO operacijom Namjerna sila.[27] Ofanziva je slomila odbranu Drugog Krajiškog Korpusa VRS i zauzela veliki dio teritorije.[28] Intervencija je ponovljena operacijom „Južni potez” u oktobru, tokom koje su snage HV i HVO stigle na oko 25 km od Banje Luke,[29] što je dovelo do početka mirovnih pregovora koje će ubrzo dovesti do Dejtonskog mirovnog sporazuma.[30] Generalno, raspoređivanje snaga HV na osnovu Splitskog sporazuma, pokazalo se kao odlučujuće u ratu u Bosni i Hercegovini.[31]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sudetic, Chuck (02. 04. 1991). „Rebel Serbs Complicate Rift on Yugoslav Unity”. The New York Times. Pristupljeno 27. 09. 2016. 
  2. ^ Daly, Emma; Marshall, Andrew (27. 11. 1994). „Bihac fears massacre”. The Independent. Pristupljeno 27. 09. 2016. 
  3. ^ Halberstam 2003, str. 284–286
  4. ^ Hodge 2006, str. 104
  5. ^ a b v Vurušić, Vlado (09. 12. 2007). „Krešimir Ćosić: Amerikanci nam nisu dali da branimo Bihać”. Jutarnji list. Arhivirano iz originala 28. 10. 2010. g. Pristupljeno 27. 09. 2016. 
  6. ^ „Oluja - bitka svih bitaka”. Hrvatski vojnik. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (303/304). 27. 09. 2016. ISSN 1333-9036. 
  7. ^ Dunigan 2011, str. 93–94
  8. ^ Avant 2005, str. 104
  9. ^ Ankica Barbir-Mladinović (20. 12. 2010). „Tvrdnje da je MPRI pomagao pripremu 'Oluje' izmišljene”. Radio Free Europe/Radio Liberty. Pristupljeno 27. 09. 2016. 
  10. ^ Bono 2003, str. 107
  11. ^ Ramet 2006, str. 439
  12. ^ Woodward 2010, str. 432
  13. ^ a b v g Balkan Battlegrounds 2002, str. 363–364
  14. ^ „Slobodan Praljak's submission of the expert report of Dr. Josip Jurčević” (PDF). ICTY. 13. 03. 2009. str. 149. Arhivirano iz originala (PDF) 03. 03. 2016. g. Pristupljeno 05. 10. 2016. 
  15. ^ a b Bjelajac & Žunec 2009, str. 254
  16. ^ a b „Deklaracija od 22. jula 1995.”. Ured Predsjednika RH. Arhivirano iz originala 02. 12. 2013. g. Pristupljeno 05. 10. 2016. 
  17. ^ „Croat-Bosnian Agreement: Reluctant Allies”. Transitions Online. 31. 07. 1995. 
  18. ^ Bono 2003, str. 114
  19. ^ „Dobra podloga za nadgradnju”. Al Jazeera Balkans. 20. 11. 2011. Pristupljeno 05. 10. 2016. 
  20. ^ Pukanić, Ivo (10. 07. 2003). „Ante Gotovina: "Spreman sam razgovarati s haaškim istražiteljima u Zagrebu"”. Nacional. Arhivirano iz originala 24. 07. 2012. g. Pristupljeno 05. 10. 2016. 
  21. ^ Bonner, Raymond (31. 07. 1995). „Croats Confident As Battle Looms Over Serbian Area”. The New York Times. Arhivirano iz originala 19. 08. 2016. g. Pristupljeno 13. 10. 2016. 
  22. ^ a b Balkan Battlegrounds 2002, str. 364–366
  23. ^ Burg & Shoup 1999, str. 348
  24. ^ Balkan Battlegrounds 2002, str. 366–367
  25. ^ Balkan Battlegrounds 2002, str. 370–376
  26. ^ Marijan 2007, str. 134
  27. ^ Balkan Battlegrounds 2002, str. 374–377
  28. ^ Balkan Battlegrounds 2002, str. 379–383
  29. ^ Balkan Battlegrounds 2002, str. 390–391
  30. ^ Fedarko, Kevin (11. 09. 1995). „NATO and the Balkans: Louder than words”. Time. Arhivirano iz originala 25. 05. 2013. g. Pristupljeno 13. 10. 2016. 
  31. ^ Balkan Battlegrounds 2002, str. 392

Literatura[uredi | uredi izvor]

Tekst sporazuma
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Сплитски_споразум&oldid=27702678”