Sporazumi Tito—Šubašić

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sporazumi Tito—Šubašić rezultat su niza pregovora koje su vodili vođa jugoslovenskih partizana Josip Broz Tito i predsjednik jugoslovenske vlade u egzilu Ivan Šubašić u drugoj polovini 1944. i početkom 1945. godine. Sporazumi su trebali dovesti do stvaranja koalicione vlade u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata koja bi bila sačinjena od predstavnika Nacionalnog komiteta za oslobođenje Jugoslavije i predstavnika Vlade Kraljevine Jugoslavije u egzilu.

Pregovore i sporazume koji su nastali podržali su i promovisali Saveznici u Drugom svjetskom ratu, naročito Ujedinjeno Kraljevstvo. Britanci su taj proces vidjeli kao priliku da utiču na formiranje poslijeratnog režima u Jugoslaviji, koji bi inače bio u potpunosti prepušten Titu i, vjerovatno, Komunističkoj partiji Jugoslavije, koja je predvodila partizanski pokret. Tito je taj proces vidio kao priliku da dobije međunarodno diplomatsko priznanje svoje vlasti.

Prvi sporazum ili Viški sporazum bio je početni dokument u procesu; zaključen je na ostrvu Vis juna 1944. godine. Drugi sporazum ili Beogradski sporazum bio je središnji dokument u procesu; parafiran je 1. novembra 1944. u Beogradu, ali je njegovo sprovođenje odloženo zbog potrebe da se riješi spor — između Tita, Šubašića i jugoslovenskog kralja Petra II — vezan za imenovanje u namjesništvo. Proces je okončan 7. marta 1945. uspostavljanjem Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije. Tito je tako postao predsjednik vlade Jugoslavije.

Jedna od zanimljivosti vezanih za ovaj sporazum je i ta da su Šubašić i Tito rođeni istog dana i godine, 7. maja 1892.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Odluke sa zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu 1943. potvrđene su sporazumima Tito—Šubašić.

U aprilu 1941. sile Osovine su izvršile invaziju i ubrzo okupirale Jugoslaviju. Kada se činilo da je poraz Jugoslavije neminovan, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) izdala je direktivu za svojih 8.000 članova po kojoj su trebali skladištiti oružje u očekivanju oružanog otpora.[1] Do kraja 1941. oružani otpor se proširio na sve oblasti zemlje, izuzev Makedonije.[2] Nadovezujući se na svoje iskustvo u tajnim operacijama širom zemlje, KPJ je nastavila da organizuje jugoslovenske partizane,[3] kao borce otpora, koje je predvodio Josip Broz Tito.[4] KPJ je ocijenila da je njemačke invazija na Sovjetski Savez stvorila povoljne uslove za ustanak. Kao odgovor, Politbiro Centralnog komiteta KPJ je osnovao Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije 27. juna 1941, sa Titom kao vrhovnim komandantom.[5]

Na podstrek Tita i KPJ 26—27. novembra 1942.[6] osnovano je Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ).[7] AVNOJ se proglasio budućim zakonodavnim tijelom nove jugoslovenske države, potvrdio opredjeljenje za uspostavljanje demokratske federacije, negirao autoritet jugoslovenske vlade u egzilu i zabranio jugoslovenskom kralju Petru II povratak u zemlju.[8] Pored toga, osnovan je i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) koji je od AVNOJ-a potvrđen kao organ izvršene vlasti.[9]

Tito je 3. juna evakuisan u Bari, nakon sloma glavnog štaba u Drvaru poslije njemačkog vazdušnog desanta krajem maja 1944. godine. Ubrzo nakon toga, prevezen je razaračem Blekmor na ostrvo Vis. Do 9. juna, britanska i sovjetska misija su uspostavljene na ostrvu.[10]

Viški sporazum[uredi | uredi izvor]

Tito je razaračem Blekmor prebačen na ostrvo Vis, gdje se sastao sa Šubašićem.

Britanski premijer Vinston Čerčil je 12. aprila 1944. počeo da vrši pritisak na Petra II kako bi imenovao bivšeg bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića na dužnost predsjednika jugoslovenske vlade u egzilu. Petar II se povinovao 1. juna, a Šubašić je prihvatio tu dužnost, ujedno se i vratio iz Sjedinjenih Američkih Država gdje je živio od 1941. godine. Šubašić se sa Titom sastao na ostrvu Vis dvije sedmice kasnije.[11] Čerčil je poslao pismo Titu uoči sastanka u kojem je naveo značaj koji britanska vlada pridaje budućem sporazumu između njega i vlade u egzilu.[12]

Tokom sastanka je nastao Viški sporazum, kojim je deklarirano da je volja potpisnika da formiraju koalicionu vladu, ali će se o sistemu vlasti u Jugoslaviji odlučivati tek poslije završetka rata. Šubašić je prihvatio odluke AVNOJ-a u decembru 1943. i priznao legitimitet organa koje je osnovao AVNOJ.[11] Pitanje opstanka jugoslovenske monarhije ostavljeno je za poslije rata.[12] Sporazum je potpisan 16. juna. Tito je tada rekao da ga prije svega brine oslobođenje zemlje — i tvrdio je da uspostavljanje komunističkog režima nije glavni cilj.[13]

Napuljska konferencija i let za Moskvu[uredi | uredi izvor]

Čerčil se sastao sa Titom u Napulju 1944. godine.

Čerčil je smatrao da Tito ne čini dovoljno u zamjenu za britansku podršku, posebno navodeći britansku zaštitu ostrva Vis. Njegovo nezadovoljstvo je ponovilo britansko ministarstvo spoljnih poslova. Situacija je dovelo do sastanka Čerčila i Tita u Napulju 12. avgusta. Tu je Čerčil predstavio Titu britanski zahtjev po kome se od Tita traži da se javno odrekne svake mogućnosti pribjegavanja oružanoj sili da bi uticao na promjenu političkog sistema u poslijeratnoj Jugoslaviji. Čerčil je takođe želio da Tito izjavi da ne teži uspostavljanju komunističkog režima poslije rata. Tito je izbjegavao ova pitanja na sastanku.[14]

Mjesec dana kasnije, Petar II je 12. septembra emitovao proglas u kome se poziva na nacionalnoj jedinstvo i odanost Titu.[11] Tito se 18. septembra sastao sa sovjetskim liderom Josifom Staljinom u Moskvi gdje je dobio obećanje da će Crvena armija pomoći u predstojećoj Beogradskoj ofanzivi, kao i njen odlazak ubrzo nakon toga. Najznačajnije, sastanak je označio sovjetsko priznanje Titove vlasti u Jugoslaviji. Britanci su shvatili da će sovjetske snage ući u Jugoslaviji, što će ograničiti britanski uticaj. Tokom 4. moskovske konferencije, u pokušaju da ublaži posljedice, Čerčil je pokušao da ograniči sovjetski uticaj u Jugoslaviji kroz dogovor o procentima.[15]

Beogradski sporazum[uredi | uredi izvor]

Tito je sporazumom sa Šubašićem dobio priznanje svoje vlasti u Jugoslaviji.

Ubrzo nakon toga, Šubašić se vratio u Jugoslaviju i stigao u Titov štab u Vršcu 23. oktobra 1944. godine. Pošto su njih dvojica trebali da nastave pregovore o poslijeratnoj vladi, obojici su britanski i sovjetski ministar spoljnih poslova — Entoni Idn i Vjačeslav Molotov — poslali poruke u kojima se izražava nada da će razgovori rezultovati uspostavljanjem koalicione vlade. Tito i Šubašić su nastavili razgovore 28. oktobra. Od britanskih i sovjetskih šefova misija je 1. novembra zatraženo da prisustvuju parafiranju nacrta sporazuma kao svjedoci.[16]

U novom sporazumu, strane su dale detaljan plan za koalicionu vladu predviđenu na Visu ranije iste godine. U sporazumu je prvobitno precizirano da će nova vlada imati 18 članova — 12 iz redova NKOJ-a i 6 iz vlade u egzilu. Tito je trebao da bude predsjednik vlade, a Šubašić njegov zamjenik i ministar spoljnih poslova.[11] Nova vlada bi raspisala izbore kako bi se donijela odluka o sistemu upravljanja zemljom. U međuvremenu, Jugoslavija bi teoretski ostala monarhija. Petar II bi bio titularni vladar zemlje, ali bi ostao u inostranstvu. Umjesto njega, sporazum je predviđao namjesništvo sačinjeno od tri regenta koji će predstavljati kralja u Jugoslaviji, iako je takođe odlučeno da se sporazum potpisuje samo uz kraljevo odobrenje.[17]

Budući da je Titov stav imao podršku partizanskih snaga u zemlji, a Šubašić nije imao mogućnost da vrši takav pritisak, namjesništvo se tumači kao Titov ustupak vladi u egzilu, osmišljen da promoviše dobru volju među zapadnim Saveznicima.[11] Sporazumom je takođe utvrđeno da će, kada se rat završi, nova vlada izdati proglas koji podržava demokratske slobode i lične slobode, uključujući i slobodno ispovijedanje vjeroispovijesti i slobodu štampe. Međutim, Tito je već od januara 1945. počeo javno da mijenja svoj stav.[18]

Britanske diplomate su istakle da bi predložena vlada zapravo imala 28 članova sa pravom glasa (sa dodatnih 10 iz NKOJ-a) i da je polovina Šubašićevog kabineta u novoj vladi podržala Tita — dajući Titu prednost od 25 naprema 3. Šubašić je 20. novembra otišao u Moskvu da traži Staljinovu podršku za sporazume prije nego što se vratio u London. Ovakav način djelovanja naveo je Petra II da razmisli o smjeni Šubašića, a razuvjerila ga je Čerčilova intervencija.[19]

Tito i Šubašić su 7. decembra potpisali dva dodatna sporazuma koja se odnose na izbor Ustavotvorne skupštine, raspolaganje imovinom Petra II i namjesništvo. Na sastanku održanom toga dana, šef britanske misije u Jugoslaviji Ficroj Maklejn rekao je Titu da će Britanci razmotriti diplomatsko priznanje njegove vlasti samo ako Šubašić i on uspješno formiraju koalicionu vladu.[20]

Pitanje namjesništva[uredi | uredi izvor]

Kralj Petar II (lijevo) i predsjednik jugoslovenske vlade u egzilu Ivan Šubašić (desno) sukobili su se oko sastava namjesništva predviđenog sporazumima Tito—Šubašić. Šubašić se usprotivio imenovanju Dušana Simovića zbog kapitulacije 1941.

Na sastanku sa Čerčilom i Idnom 21. decembra[21] i u pismima britanskom premijeru od 29. decembra 1944. i 4. januara 1945, Petar II je odbacio predloženo namjesništvo kao neustavno. Ipak, Čerčil je vršio pritisak na kralja da prihvati sve odluke buduće vlade vezane sa namjesništvo. Bez obzira na to, kralj se 11. januara formalno usprotivio odluci da namjesništvo i AVNOJ imaju zakonodavna ovlašćenja i odbacio sporazume Tito—Šubašić. Kralj je 22. januara smijenio Šubašića jer je zaključio sporazum bez konsultacije sa njim.[22]

Kao odgovor, Britanci su tražili i dobili podršku Sjedinjenih Država da Šubašić, uprkos kraljevim primjedbama, nastavi sa sprovođenjem sporazuma sa Titom, koji je bio obaviješten i prihvatio takav postupak. Britanci su možda bili motivisani strahom da bi Sovjetski Savez mogao jednostavno priznati NKOJ kao jugoslovensku vladu.[23] U periodu od 25. do 29. januara, Petar II je povukao razrješenje Šubašića nakon što je pregovarao sa njim i dogovorio se da će vlada u egzilu podnijeti ostavku i da će Šubašić biti ponovo imenovan sa zadatkom da potpomogne kraljeve stavove o njegovom pravu da imenuje namjesništvo.[24]

Pošto je vlada koju je predvodio Šubašić trebala da se vrati u Beograd 7. februara, kralj je predložio namjesništvo koje bi činili armijski general i bivši predsjednik vlade Dušan Simović, Juraj Šutej (Hrvat u Šubašićevoj vladi) i Dušan Sernec (slovenački član NKOJ-a). Tito je 5. februara odbio da prihvati Šuteja i umjesto njega predložio Antu Mandića (hrvatskog člana AVNOJ-a). Sljedećeg dana se Šubašić usprotivio Simovićevom imenovanju, navodeći njegovu odluku da se 1941. preda silama Osovine bez konsultacije sa drugim ministrima u vladi. Umjesto njega, predložio je da se imenuje Sreten Vukosavljević, član njegove vlade u periodu poslije sklapanja Viškog sporazuma. Spor je doveo do odlaganja premještanja vlade.[25]

Sporazumi Tito—Šubašić razmatrani su i podržani na Krimskoj konferenciji, koja je izdala saopštenje u kojem se poziva na sprovođenje sporazuma, proširenje AVNOJ-a na poslanike ranijeg saziva jugoslovenskog parlamenta koji nisu sarađivali sa silama Osovine i podnošenje akata AVNOJ-a na ratifikaciju izabranoj ustavotvornoj skupštini.[26] Saopštenje sa Krimske konferencije Titu je prenio Maklin i Tito ga je u potpunosti prihvatio. Petar II i Šubašić su prihvatili saopštenje 12. februara. Kralj je prijedlog članstva Vukosavljevića u namjesništvu zamijenio prijedlogom Milana Grola, dok je pritom istrajao u predlaganju Šuteja. Tito je odbio oba imenovanja.[27]

Tito i Šubašić su 26. februara zaključili dalji sporazum kojim su Srnec i Mandić navedeni kao slovenački i hrvatski članovi namjesništva i dali su spisak od četiri potencijalna srpska člana namjesništva koje kralj može izabrati. Kralj je obaviješten da ima rok do kraja sedmice da se povinuje, inače bi se pretpostavio njegov pristanak. Petar II se povinovao i odabrao Srđana Budisavljevića (bivšeg ministra u vladi u egzilu). Svoju odluku kralj je predstavio predsjedniku AVNOJ-a Ivanu Ribaru u Londonu 3. marta. Šubašićeva vlada je tri dana kasnije podnijela ostavku. Namjesništvo je, u svom jedinom zvaničnom aktu, 7. marta imenovalo privremenu vladu Jugoslavije od 28 članova, u skladu sa sporazumom Tito—Šubašić.[28]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Izbori za Ustavotvornu skupštinu DFJ 1945.
Treće zasjedanje AVNOJ-a 1945. uključivalo je i nekoliko predratnih poslanika jugoslovenskog parlamenta.
Šubašić dočekuje novog ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva Ralfa Stivensona. Uslikano 12. marta 1945.

U znak priznanja nove jugoslovenske vlade, britanski, sovjetski i američki ambasadori su poslati u Beograd u drugoj polovini marta.[29] Nova vlast se u početku opredijelila da proklamuje svoj antifašizam, „bratstvo i jedinstvo” naroda koji žive u Jugoslaviji i opšte humanističke vrijednosti. Međutim, kako su se približavali izbori zakazani za jesen 1945, komunisti su postepeno postavljani na ključne dužnosti, a građanska prava i slobode su sve više sužavane. Takođe, uvedeno je zakonodavstvo po kome su krivično gonjeni stvarni i navodni neprijatelji naroda i države.[30]

S jedne strane, vlada u egzilu i Šubašić su htjeli da ograniče komunističku kontrolu nad poslijeratnom vladom Jugoslavije kroz sporazume sa Titom, vjerovatno uz britansku pomoć. S druge strane, Tito je nastojao da iskoristi sporazume da ojača legitimitet svog prava na vlast povezujući se sa vladom u egzilu i formiranjem široke vladajuće koalicije. Privremena vlada uspostavljena u martu 1945. uključivala je Tita kao predsjednika vlade i Šubašića kao ministra spoljnih poslova, ujedno i kao jedno od jedanaest ministara nekomunističke vlade.[31] Međutim, samo šest od jedanaest su prethodno bili članovi vlade u egzilu. Od tih šest, samo trojica nisu bili pristalice, ili na drugi način nisu bili povezani sa partizanima — Šubašić, Šutej i Grol, koji su dali ostavke u roku od nekoliko mjeseci — Grol u avgustu, a ostali u oktobru.[32]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vuksic 2003, str. 10.
  2. ^ Tomasevich 2002, str. 88.
  3. ^ Vuksic 2003, str. 13–15.
  4. ^ Ramet 2006, str. 113.
  5. ^ Vuksic 2003, str. 10–11.
  6. ^ Tomasevich 2002, str. 114.
  7. ^ Lukic & Lynch 1996, str. 71–72.
  8. ^ Hoare 2013, str. 183–184.
  9. ^ Hoare 2013, str. 166.
  10. ^ Roberts 1973, str. 228.
  11. ^ a b v g d Ramet 2006, str. 158.
  12. ^ a b Roberts 1973, str. 231.
  13. ^ Calic 2019, str. 162.
  14. ^ Murray 2019, str. 154.
  15. ^ Murray 2019, str. 154–155.
  16. ^ Roberts 1973, str. 272.
  17. ^ Roberts 1973, str. 273.
  18. ^ Ramet 2006, str. 167.
  19. ^ Roberts 1973, str. 273–274.
  20. ^ Roberts 1973, str. 286–287.
  21. ^ Roberts 1973, str. 288.
  22. ^ Roberts 1973, str. 299–301.
  23. ^ Roberts 1973, str. 301–302.
  24. ^ Roberts 1973, str. 302–303.
  25. ^ Roberts 1973, str. 304–305.
  26. ^ Roberts 1973, str. 309–310.
  27. ^ Roberts 1973, str. 312.
  28. ^ Roberts 1973, str. 316–317.
  29. ^ Roberts 1973, str. 317–318.
  30. ^ Calic 2019, str. 163.
  31. ^ Calic 2019, str. 162–163.
  32. ^ Roberts 1973, str. 317.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Споразуми_Тито—Шубашић&oldid=27721364”