Stefan Mitrović (vaterpolista)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stefan Mitrović
Stefan Mitrović
Lični podaci
Datum rođenja (1988-03-29)29. mart 1988.(36 god.)
Mesto rođenja Beograd, SR Srbija, Jugoslavija
Državljanstvo Srbija
Seniorska karijera
GodineKlubovi
2006—2013
2013—2016
2016—2019
2019—2020
2020
2021—2022
Partizan
Solnok
Ferencvaroš
Olimpijakos
Apolon
Partizan
Reprezentativna karijera
2007—2021 Srbija Srbija

Stefan Mitrović (Beograd, 29. mart 1988) bivši je srpski vaterpolista, višestruki olimpijski, svetski i evropski šampion.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Vaterpolo je počeo da trenira sa šest godina, jer ga je otac često vodio na bazen. Srećom po obe strane, odabrao je VK Partizan. Sa 18 godina je zaigrao za prvi tim Partizana u kojem je proveo narednih sedam godina. Za to vreme osvojio je sve trofeje sa klupske vaterpolo scene - Prvenstvo i Kup Srbije, Evroligu, Superkup Evrope i Evrointer ligu. Iz Partizana je otišao sa 24 godine kao zreo igrač i čovek spreman da napreduje u drugim klubovima i ligama. Otišao je u Mađarsku i potpisao ugovor sa Solnokom. Za tri godine igranja, osvojio je Prvenstvo i Kup Mađarske u sezoni 2014/2015. Godinu dana kasnije preselio se u Budimpeštu i zaigrao za jedan od najvećih mađarskih klubova - Ferencvaroš. Nove tri godine u mađarskom vaterpolu prikazale su najbolje od Mitrovića koji je, kao i sa Partizanom osvojio sve medalje vaterpolo klupske scene. U sezonama 2016/2017 i 2017/2018 osvajao je LEN Kup Evrope, a u sezoni kasnije otišli su i korak dalje. U najelitnijem vaterpolo takmičenju za klubove, Ligi šampiona trijumfovali su 2018/2019.[1] Iste godine osvojio je domaća takmičenja u Prvenstvu i Kupu. Od početka sezone 2019/2020 potpisao je ugovor sa grčkim Olimpijakosom.[2]

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Od 2007. je počeo da osvaja medalje u srpskom timu. Debitovao je u Berlinu na završnom turniru Svetske lige i okitio se zlatom. Na istom takmičenju igrao je i naredne godine, ali ga nije bilo na spisku za Evropsko prvenstvo i Olimpijske igre. Od 2009. je stalan član, do sada je odigrao 253 utakmice i postigao 280 golova.

Olimpijske igre[uredi | uredi izvor]

Na najvećem sportskom takmičenju prvi put je zaigrao u Londonu 2012. i stigao do trećeg mesta i bronzane medalje. Naredne Olimpijske igre u Riju dočekao je sa puno više igračkog iskustva i minutaže i stigao do zlata.[3] Trenutno je član Olimpijakosa. Sa reprezentacijom Srbije osvojio je zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu 2009. u Rimu i bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u vaterpolu 2010. u Zagrebu. Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. sa reprezentacijom Srbije je osvojio zlatnu medalju. U finalu odigranom 20. avgusta postigao je jedan gol.[4] Posle Olimpijskih igara u Tokiju koje su trebale biti održane 2020. najavio je kraj karijere.[5]

Svetska prvenstva[uredi | uredi izvor]

Bio je na spisku učesnika Svetskog prvenstva 2009, otputovao sa reprezentacijom i odigrao jednu utakmicu, na otvaranju prvenstva. Zbog infekcije pljuvačnih žlezda morao je da se vrati za Beograd, ali je medalja ipak stigla! Na narednom prvenstvu u Šangaju 2011. osvojio je srebro. U Barseloni 2013. bio sedmi sa devet postignutih golova. Ipak, u Kazanju 2015. sve se posložilo! Igrao je tokom celog prvenstva i došao do zlata. Medalje na svetskim šampionatima zaokružio je bronzom u Budimpešti 2017. godine.[6] Prvenstvo sveta 2019. propustio je odlukom selektora da odmori standardne igrače.[7]

Evropska prvenstva[uredi | uredi izvor]

Puno više uspeha imao je na evropskim takmičenjima. Sa šest nastupa doneo je četiri zlata i jednu bronzu. Na poslednjem šampionatu Evrope u Budimpešti postigao je pet golova, ali nije osvojio medalju. Debitantski nastup imao je u Zagrebu 2010 sa kojeg je odneo bronzu nakon čega su usledila četiri zlata. Prvo u Ajndhovenu 2012, zatim u Budimpešti 2014, pa kruna u Beogradu 2016. kao zagrevanje za olimpijski turnir. Poslednje zlato osvojio je u Barseloni 2018. godine.

Ostala takmičenja[uredi | uredi izvor]

Srbija je apsolutni vladar kada je u pitanju Svetska liga, a Mitrović je bio član tima koji je osvojio 11 medalja na ovom FINA takmičenju. Od jedanaest medalja, deset je zlatnih uz bronzu iz Podgorice 2009. Prvi trofej osvojio je na debiju za nacionalni tim 2007. i od tada svake godine izuzimajući 2012. i 2018. godinu kada nisu igrali završnicu. Pobeda u završnici Svetske lige 2019 nad Hrvatskom mu je i najdraži sportski događaj.[8] Na Mediteranskim igrama je nastupio 2009. i 2018. i oba puta osvojio zlato, dok je u Svetskom kupu igrao samo 2010. u Oradei i osvojio zlato.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

U braku sa Ruskinjom Ilinkom ima dvoje dece.

Klupski trofeji[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dejan Stevović: Neponovljivi; Beograd. . 2016. ISBN 978-86-920401-0-5 Proverite vrednost parametra |isbn=: checksum (pomoć).  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]