Tomas Lipton

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ser

Tomas Lipton

baron od Oksidža
Ime po rođenjuTomas Džonston Lipton
Datum rođenja(1850-05-10)10. maj 1850.
Mjesto rođenjaGlazgov, Ujedinjeno Kraljevstvo
Datum smrti2. oktobar 1931.(1931-10-02) (81 god.)
Mjesto smrtiLondon, Ujedinjeno Kraljevstvo
Mjesto ukopaJužna nekropola, grobno mjesto broj 2855[1]
DržavljanstvoUjedinjeno Kraljevstvo
Zanimanjetrgovac čajem
RoditeljiTomas stariji i Fransis
Odlikovanja Viteški red Kraljice Viktorije
Orden Svetog Save
Orden Italijanske krune

Ser Tomas Džonston Lipton (engl. Sir Thomas Johnstone Lipton; Glazgov, 10. maj 1850 — London, 2. oktobar 1931) jest bio škotsko-irski trgovac, vlasnik plantaža čaja na Cejlonu, multimilijarder, filantrop i strastveni jedriličar.

Rođen je u Glazgovu, gdje su se njegovi roditelji naselili nakon što je morao da napusti Irsku. Kao mladić je napustio Škotsku i otišao u SAD gdje je proveo nekoliko godina radeći razne poslove. Po povratku u Škotsku pomagao je roditeljima u porodičnoj trgovini, ali uskoro otvara svoju prvu prodavnicu. Primjenivši znanja koja je stekao u SAD, posebno način reklamiranja, ubrzo je proširio posao, a vremenom broj njegovih prodavnica je premašio broj od tri stotine čime je stekao veliko bogatstvo. Preduzetničkog duha, odlučio je da uđe posao sa čajem koji je tad bio skup i nedostupan za većinu stanovništva u Velikoj Britaniji. Kupivši nekoliko plantaža na Cejlonu započeo je proizvodnju čaja. Na ovaj način je zaobišao preprodavce i čaj učinio jeftinijim i dostupnijim širim slojevima društva. Posao sa čajem je uvećao njegovo bogatstvo. Zahvaljujući bogatstvu i humanosti ušao je u elitne krugove društva tadašnje Engleske, ali i znamenitih ličnosti iz cijelog svijeta. Po izbijanju Prvog svjetskog rata Lipton je pomagao ratne napore svoje zemlje, ali je i pomagao rad brojnih humanitarnih organizacija i medicinskih misija. U Srbiju, zahvaćenu tifusom dolazi 1915. godine i dopremajući veliku količinu humanitarne pomoći. Sa njim dolaze i ljekari, ali i novinari i snimatelji. Liptonov boravak u Srbiji je pomogao da se javnost u zemljama saveznicama informiše o katastrofalnom stanju u Srbiji.

Bogatstvo koje je stekao omogućilo mu je da se posveti jahtama. Pet puta je pokušavao da osvoji Kup Amerike. Iako u svojim nastojanjima nikad nije uspio, njegova upornost i sportski duh donijeli su mu simpatije u SAD, ali i širom svijeta. Pored toga bio je pokrovitelj brojnih takmičenja ne samo u jedriličarstvu nego i u drugim sportovima. Organizovao je i prvo, nezvanično, Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Preminuo je 1931. u Glazgovu. Svoju imovinu zavještao je brojnim institucijama za brigu o siromašnim ili starim licima.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ser Tomas Lipton je rođen 10. maja 1850.[a] u ulici Kraun, naselje Gorbals u Glazgovu.[2] Tomas je bio najmlađe dijete i jedino koje je preživjelo djetinjstvo, njegova dva brata i dvije sestre su umrli mladi (Džon 1838 — 17. avgust 1857; Kristofer 1840—1840; Meri An 1842 — 26. januar 1844. i Frensis 1844 — 25. novembar 1848)[3]. Njegovi roditelji Tomas stariji i Fransis (vjenčali su se 17. marta 1857)[3] emigrirali su četrdesetih godina 19. vijeka u Škotsku iz Šnenon Majlsa kod Klonesa u Sjevernoj Irskoj. Osnovno obrazovanje stekao je u parohijskoj školi "Sveti Andrej". Školovanje je napustio novembra 1860. i ubrzo počeo da radi kako bi pomogao svoje siromašne roditelje, koji su u to vrijeme imali prodavnicu.[4] Prema nekim tvrdnjama u ovom dijelu svog života Lipton je postao član ulične bande poznate pod nazivom "Crown Street Clan".[2] Zaposlio se kao potrčko kod lokalnog štampara, da bi ubrzo postao šegrt kod lokalnog krojača. Nemirnog duha ubrzo napušta i ovaj posao da bi se zaposlio kao poslužitelj na parobrodu koji je saobraćao na liniji između Glazgova i Belfasta.[5] Tvrdio je da nikad nije bio srećniji nego u toj atmosferi brodova, čamaca i mornara. Iako se kratko zadržao na ovom poslu njegova ljubav prema vodi i čamcima trajala je cijeli život. Slušajući priče mornara, zainteresovao se za SAD. Od ušteđevine je kupio kartu i otplovio preko Atlantika, gdje je narednih pet godina proveo putujući po SAD i baveći se raznim poslovima: bio je trgovački putnik u Nju Orleansu, računovođa na plantažama duvana i riže u Virdžiniji i Južnoj Karolini, zemljoradnik u Nju Džersiju, i konačno kao trgovački pomoćnik u jednoj prodavnici u Njujorku.[5] Boravak u SAD mu je omogućio da usvoji znanja u vezi finansijskog poslovanja i odabere američki način reklamiranja i prodaje.

U proljeće 1869. donosi iznenađujuću odluku da se vrati u Škotsku. I to upravo u vrijeme kada je većina brodova koji su prelazili Atlantik prevozila emigrante u Ameriku. U prvo vrijeme radio je kod roditelja, ali je već naredne godine otvorio sopstvenu prodavnicu u Glazgovu i nazvao je "Liptonov market". Njegova prodavnica je bila tako jako osvijetljena, da je noću bila pravi svjetionik na ulici. Roba je bila skladištena na način kako se to radilo u SAD, ne radi praktičnosti, već u cilju privlačenja pažnje kupaca. Osim toga, Lipton je koristio tehniku prodaje koju je naučio od majke. Umjesto da trguje sa posrednicima na pijacama, proizvode je nabavljao direktno od irskih farmera.[6] Bila je to samo prva u nizu prodavnica. Razborito vođeno preduzeće bilo je toliko uspješno da je Lipton ubrzo posjedovao lanac prodavnica širom grada, potom širom Škotske, a na kraju i širom Velike Britanije. Započeo je i posao sa klaonicama u SAD, ali je napustio krajem osamdesetih godina.[5] U tridesetoj godini postao je multimilioner, ali je i dalje s ponosom pričao da je odrastao u sedmočlanoj porodici u malom stanu sa dve sobe.

Nakon smrti roditelja (oboje su preminuli 1889, u rasponu od nekoliko mjeseci) Lipton odlučuje da se iz rodnog Glazgova preseli u London. Pošto je bio jako vezan za roditelje, posebno za majku, dosta vremena je trošio putujući vozom na relaciji Glazgov—London—Glazgov. Kupio je veliku komfornu kuću u Osidžu, župa Sauthgejt, okrug Midlseks na imanju od šezdeset hektara. Uživao je da zabavlja prijatelje i poslovne partnere, a jednom godišnje je organizovao dan sporta i zabave za svoje kancelarijsko osoblje. Bogatstvo ga je uvelo u sam vrh tadašnjeg viktorijanskog društva. Parnu jahtu Eguza, nosivosti 1240 tona, kupio je 1898, koju je preimenovao u Erin (u čast svog irskog porijekla).[7] Na njoj je priređivao raskošne zabave, a među gostima su bili članovi kraljevskih porodica, poslovni tajkuni, poznate ličnosti i političari,[7] između ostalih i članovi britanske kraljevske porodice, predsjednik SAD Teodor Ruzvelt, njemački kajzer Vilhelm II, Tomas Alva Edison, Guljelmo Markoni. Avgusta 1909. među brojnim zvanicama na jahti bili su Džon Ficdžerald i njegova ćerka Rouz Ficdžerald. Lipton je svoje brodske zabave shvatao toliko ozbiljno da je brod imao svoj vlastiti porcelanski pribor. Na šoljama za čaj nalazili su se dvije ukrštene zastave sa simbolima koji su podsjećali na Irsku, harfu i djetelinu. Na transparentu ispod pisalo je "Erin", a iznad zastava slova "S.J" (S.Y. - steam yacht) za parnu jahtu. Ova parna jahta bila je jedna od najluksuznijih u svom vremenu. Članak u novinama Ivning telegram (Evening Telegram) iz Sent Džonsa jahtu naziva "minijaturnom plutajućom palatom" koja je imala "kompletan vinski podrum na brodu, opskrbljen sa 5.000 boca vina".[7] Na svojoj jahti, Lipton je imao duga putovanja, putujući čak do Cejlona gdje su se nalazile njegove plantaže čaja. Izbijanjem Prvog svetskog rata "Erin" je prenamijenjen u bolnički brod, a zatim je preimenovan u Eguza dok je služio kao naoružani patrolni brod prije nego što je udario u minu i potonuo 1916.[7]

Lipton na svojoj omiljenoj jahti "Erin"

Ljubav prema jahtama približila ga je visokom društvu gdje su mu prijatelji postali Edvard VII, a zatim i Džordž V. Bio je čest gost Bakingemske palate. Njegova popularnost proširila se i na SAD, gdje se družio se sa brojnim poznatim ličnostima sa Vol Strita, Holivuda, Vašingtona, Njujorka, a posjećivao je i predsjednika Ruzvelta u Bijeloj kući. Kada je 1897. u čast dijamantskog jubileja kraljice Viktorije, Aleksandra, princeza od Velsa u prilično kratkom roku organizovala dobrotvornu večeru na kojoj je cilj bio da se prikupi 30 hiljada funti za pomoć siromašnima Londona upravo je Lipton bio taj koji ju je, donacijom od 25. 000 funti, spasio od fijaska.[8] Naime, sama akcija nije imala velikog odjeka, tako da je samo nedelju dana prije ovog događaja prikupljeno svega 5 hiljada funti. Anonimna donacija stvorila je velike spekulacije u novinama, a još veći publicitet kada je dva dana kasnije otkriven identitet darodavca. Njegova velikodušnost donijela mu je naklonost budućeg kralja i kraljice.[9] Sa princezom Aleksandrom je radio na osnivanju trusta koje bi siromašnim građanima Londona omogućavalo obroke po povoljnim cijenama. Kada se 1902. tokom fudbalske utakmice na stadionu Ibroks Park u Glazgovu urušila tribina ser Lipton je odmah poslao novčanu pomoć porodicama žrtava.[10] Kralj Edvard VII ga je marta 1901. proglasio za komandanta viteškog reda kraljice Viktorije, a naredne godine 24. jula 1902. dobio je titulu barona od Osidža. Postavljen je i za počasnog pukovnika u Šestom dobrovoljačkom bataljonu Hajlandske lake pešadije, kao i za poručnika grada Londona kao reprezent kralja. Zbog doprinosa italijanskom fudbalu odlikovan je 1909. Ordenom italijanske krune.[11] Ipak njemu najdraža nagrada mu je bila "Sloboda Grada" koju mu je gradsko vijeće Glazgova dodijelilo 1923.[12] Lipton je bio iniciran u masoneriju[13][14][15] kao pripadnik Škotske lože br.178 u Glazgovu.[16]

Pod pritiskom javnosti Lipton 1898. pristaje da njegovo poslovno preduzeće postane preduzeće sa ograničenom odgovornošću. Ovo je izazvalo veliko interesovanje za akcijama, tolike da je policija u Nacionalnoj banci Škotske morala da reguliše gužve. Već 2. juna iste godine Lipton je održao svoj prvi skup akcionara. Trideset godina nakon otvaranja svoje prve prodavnice Lipton je morao da odgovara još nekom osim sebi. Kao javno preduzeće "Lipton" je kontinuirano napredovao uvećavajući promet i dividende. Situacija se promijenila tokom dvadesetih godina 20. vijeka. kada i druge kompanije, poput Home and Colonial Stores i Van den Bregs, jačaju i postaju konkurencija. Kada je Van den Bregs postao vlasnik 25 % akcija "Lipton" kompanije, Tomas Lipton se povukao iz aktivnog upravljanja preduzećem. Nakon što je Ser Džon Ferguson preuzeo upravljanje kompanijom, Lipton se odrekao i titule počasnog predsjednika kompanije, i svoje akcije prodao (pretpostavlja se za milion funti) mliječnoj kompaniji Meadow Dairy (koja je bila dio Home and Colonial Stores). Zadržao je akcije samo u svojoj američkoj kompaniji Thomas J. Lipton Inc kao i na plantažama čaja u Cejlonu.

Reklamiranje[uredi | uredi izvor]

Shvatajući neophodnost reklamiranja za uspješnost poslovanja i stvaranje prepoznatljivog brenda Lipton nije štedio novac. Angažovao je izuzetno talentovanog karikaturistu Vilijema Lokharta, jednog od vodećih crtača tog vremena za proizvodnju sedmičnih plakata. Jedna od najpoznatijih karikatura prikazuje razgovor između fino obučenog gospodina i tipično obučenog Irca uplakanih očiju, sa vrećom prebačenom preko ramena iz koje viri svinja. U opisu slike stoji: „Šta je sa svinjom, Pat?” dok Irac odgovora: „Gospodine, ono je siroče, pa ga iz sažaljenja vodim u Lipton!”[17] Nakon ove karikature Lipton je kupio svinje na pijaci, za repove im privezao šarene trake, i sa transparentom na kojem je pisalo „Liptonova siročad” vozao ih po gradu. Svakog dana su do njegove prodavnice svinje vozili drugim putem i na taj način privlačili nove mušterije.[18]

Otvaranje svake nove prodavaonice „Lipton” bio je povod za novinske reklame, postere i parade. Zagonetni bilbordi i leci po cijelom gradu su najavljivali da dolazi „Lipton”.[8] Na svakom otvaranju nove prodavnice pojavljivao bi se i sam Lipton koji bi prvim kupcima nudio nagrade. Koristio se raznim trikovima da bi privukao pažnju kupaca poput skulptura napravljenih od putera koje su bile izložene u izlozima radnji.[8] Decembra 1891. Lipton je najavio da će iz Njujorka uvesti najveći sir na svijetu. Navodno je 800 krava muženo tokom šest dana, a za izradu ovog sira bilo je angažovano 200 mljekara. Ulice su bile ispunjene znatiželjnim posmatračima koji su klicali i pozdravljali sir na njegovom putu za novu prodavnicu. Sir je rasprodat samo dva sata nakon otvaranja prodavnice.[18] Ovi džinovski sirevi postali su redovna predbožićna atrakcija u Britaniji. Navodno je upravnik prodavnice u Notingemu angažovao slona iz obližnjeg cirkusa da bi prevezao jedan od ovih džinovskih sireva. Jedan takav sir, čija težina ne bi bila ispod pet tona, je 1887. ponudio i Kraljici Viktoriji, ali je uljudno odbijen.[8] Kasnije u životu, često je isticao da je jedina politika, koju je imao, bila otvaranje po jedne radnje svake nedelje.[18] Uvijek u potrazi za poslovnim prilikama naredna mu je došla u obliku životne namirnice koja i dan danas ostaje povezana sa njegovim imenom — čaj.

„Kralj” čaja[uredi | uredi izvor]

Reklama za „Lipton” čaj iz 1926.

Iako je Liptonovo poslovno carstvo u to vrijeme obuhvatalo tri stotine prodavnica, 1888. odlučuje da uđe na tržište čaja. U to vrijeme cijena čaja je već bila počela da opada, dok je potražnja za čajem počela da raste naročito među srednjim slojem stanovništva. Sam čaj je dalje bio preskup za pripadnike radničke klase. Prvu čajdžinicu otvorio je 1890, u Glazgovu, koja je za nekoliko godina postala poznata i izvan Škotske. Nije se zadovoljio samo kupovinom sirovog čaja sa plantaža iz Indije i Cejlona, njegovom preradom i prodajom u Engleskoj i po svijetu. Napravio je revolucionarni potez: zaobišao je posrednike na londonskom Minsing-Lejnu, tadašnjem središtu čajne i začinske trgovine u Britanskom carstvu, i počeo je da podiže sopstvene plantaže na Cejlonu. Maja 1890. Lipton putuje u Cejlon kako bi kupio svoju prvu plantažu čaja. Na ruku mu je išlo što je prethodnih godina opala proizvodnja kafe, a samim tim pala je i cijena plantaža. U kratkom roku postao je vlasnik pet plantaža. Gradeći plantaže čaja na Cejlonu, smanjio je i udaljenost (jer je tradicionalno Kina bila zemlja gdje se proizvodio čaj) što je takođe uticalo i na prodajnu cijenu čaja. Ubrzo je organizovao sopstveni prevoz čaja u Englesku, otvorio veliki broj čajdžinica u Londonu, potom širom zemlje. Na taj način kontrolisao je cijeli lanac, od proizvodnje čaja na plantažama, preko prevoza i prerade, do prodaje i serviranja u čajdžinicama, koje su nosile njegovo ime. Mnogi su mislili da neće privući proizvođače čaja, ali im je Lipton plaćao duplo više od drugih, tako da ih je većina ubrzo počela raditi za njega.[9]

Sve ovo mu je omogućilo da čaj prodaje po nevjerovatno niskim cijenama koje je mogla da priušti čak i radnička klasa, što je bilo praktično netaknuto tržište do tog trenutka. Zaobilaženje posrednika donijelo mu je još jednu prednost. Naime, kupovina preko posrednika često je imala za posljedicu da kvalitet čaja nije bio pouzdan. Liptonu je vlastita proizvodnja čaja omogućila da prvi standardizuje mješavine i pakuje na način da čaj uvijek bude svjež i da ima isti ukus, a novi reklamni slogan bio je „Direktno iz čajnog vrta do vašeg čajnika”. Marke čaja bile su napravljene specijalno za kraj u kojem se prodavao, tako da ga je mogao reklamirati kao „savršen čaj koji odgovara vodi u vašem gradu”.[9] Ni njegovih tri stotine prodavnica nije uspjevalo da zadovolji potražnju pa je čaj prodavan i u drugim prodavnicama. Čajna marka koju je utemeljio, „Lipton”, i dan-danas je jedna od najpoznatijih u svijetu. Zanimljivo je da je prvi počeo da pakuje čaj u filter kesice, koje su i danas u upotrebi. Pored plantaža čaja, Lipton se proširio i na imanja za uzgoj kafe i kakaoa, voćnim farmama u Kentu, fabrikama za pakovanje u Čikagu, prodavnicama za prodaju mesa, pekarama i prodavnicama vina.[8][19]

Prvi svjetski rat i boravak u Srbiji[uredi | uredi izvor]

Izbijanjem Prvog svjetskog rata Lipton je svoju flotu brodova stavio na raspolaganje britanskoj mornarici i britanskom Crvenom krstu za prevoz ranjenika i medicinskog osoblja kao i za transport medicinskih sredstava. Do ovoga je došlo kada je na jednom sastanku Bolnice škotskih žena i drugih humanitarnih organizacija, dr Elsi Inglis rekla: „Da za prijatelja imam Tomasa Liptona, lako bih riješila problem transporta sanitetskog materijala!” Slučajno prisutan na tom skupu, ser Lipton je odgovorio iz sale: „Da, Lipton je vaš prijatelj”! Tako su njegove jahte, krenule opasnim vodama Mediterana ka Marselju i Solunu. Njegove jahte su bile na usluzi Crvenom krstu, Bolnici škotskih žena, Srpskom potpornom fondu itd. Finansirao je humanitarne misije koje su po SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i Indiji promovisale savezničku borbu i potrebu pomaganja vojnicima i ratnim bolnicama.[20] Na raspolaganje je stavio i svoju luksuznu jahtu „Erin”, koju je opremio kao bolnički brod i dao ga na upotrebu britanskom Crvenom krstu. Pomagao je organizacije medicinskih volontera koji su bili angažovani širom svijeta.

U Srbiju tokom zime 1914—1915. i proljeća 1915. dolaze britanske medicinske misije da pomognu u suzbijanju epidemije pjegavog tifusa koja je uzrokovala velike žrtve, posebno među civilima. Na vrhuncu epidemije, ser Tomas Lipton odlučio je da posjeti Srbiju. Njegova jahta „Erin” isplovila je 18. januara 1915. i na palubi nosila nekoliko motorizovanih ambulantnih kola i kamiona, a u potpalublju 60 tona medicinskih zaliha i odjeće. U Marselju se ukrcalo petoro ljekara, 15 medicinskih sestara i šestoro sanitetskih radnika, a u Solun su stigli 11. februara i put nastavili željeznicom. U Solunu su ga sačekali predstavnici srpske vlade.[21] Tokom boravka u Srbiji posjetio je bolnice i britanske medicinske misije koje su se nalazile u Beogradu, Kragujevcu, Nišu, Vrnjačkoj Banji, Skoplju i Đevđeliji. Sa Liptonom je u Srbiju doputovao i čuveni američki fotograf Arijel Verdžes, kao i četiri britanska kamermana i novinara tako da je ovo putovanje bilo jako dobro dokumentovano.[9]

Prilikom posjete Vrnjačkoj banji, koja je imala sedam bolnica i koja je bila prvo mjesto u Srbiji u kojem je epidemija pjegavog tifusa zaustavljena, Lipton je stizao da obiđe oboljele, ohrabri njihove ljekare i medicinske sestre. Bolničarka Elsi Korbet koja je radila u sastavu Berijeve misije u Vrnjačkoj Banji ovako je pisala o posjeti ser Tomasa Liptona: „Lipton se ponašao srdačno i nenametljivo. Posjetio je manastir Žiču, upoznao mnoštvo ljudi, zavolio narod, muziku i hranu, divio se voćnjacima, livadama punim lekovitog bilja, prirodnim ljepotama Vrnjačke Banje i Srbije. Bio je iznenađen da dame iz najuglednijih porodica pomažu u privremenim bolnicama, a mnoge žene, čiji su muževi na frontu, rade na poljima, kako bi prehranile porodicu.”[22] Našao je vremena da učestvuje u berbi kupina i ribolovu. Tokom posjete je insistirao na skromnom smeštaju i tražio da jede ono što su jeli i obični ljudi u ratnim uslovima. Ostale su brojne zajedničke fotografije sa srpskim oficirima i vojnicima u veselom raspoloženju.[20] Zbog svoje hrabrosti, skromnosti i humanosti brzo je postao popularan u srpskom narodu. Srbi su ga od milošte zvali „Čika Toma”[23][24]

O njegovoj poseti Kragujevcu, ostala su sećanja dr Ketrin Mekfejl, zemljakinje iz Glazgova. „Liptonova poseta Kragujevcu je bila događaj dana, jer je on već bio vrlo poznata ličnost”. Prijem u njegovu čast priređen je u trpezariji Miloševog konaka, gdje je privremeno bio smešten vojni štab. Kada je ser Lipton ušao u salu, orkestar kraljeve garde ga je pozdravio glasnim tušem. Tom prilikom bio je gost prestolonasljednika Aleksandra I Karađorđevića, a sreo se i s pukovnikom Napijerom, britanskim atašeom u Srbiji. U Nišu se Tomas Lipton upoznao s Nikolom Pašićem, dr Vojislavom Subotićem, bračnim parom Mejbel i Slavkom Grujićem, brojnim srpskim oficirima, članicama ženskih društava, koje su radile kao dobrovoljne bolničarke.[25] Srpska vlada ga je odlikovala Ordenom Svetog Save, a u Nišu je proglašen za počasnog građanina.[23][26] Nakon toga odlazi u Beograd gdje ga je pozdravio pukovnik Dušan Tufegdžić. Lipton je tom prilikom obišao bolnice i medicinske misije. U Beogradu ga je ponovo primio prestolonasljednik Aleksandar. Zajedno sa Liptonom prestolonasljednika je posjetio i Verdžes koji je tom prilikom poklonio savremenu filmsku opremu. Tokom te prve posjete dvoru, Beograd se našao pod jakom paljbom austrougarske artiljerije. Bomba je pala na 200 metara udaljenosti od njih. I dok je Lipton krenuo ka obližnjem vagonu da se skloni, a Verdžes je ušao u dvor, prestolonasljednik Aleksandar je po svjedočenju Verdžesa krenuo u pomoć ranjenima. Gradonačelnik Beograda ga je naredni dan pozvao na večeru koju je organizovao princ Pavle Karađorđević. Prije toga Lipton je posjetio psihijatrijsku bolnicu koju je vodio doktor Dušan Stojimirović. Poslijepodne dok je Lipton vršio obilazak jedinica na frontu, granate su skoro raznijele auto u kojem je Lipton putovao.[9]

Pored pomoći koju je dostavio Srbiji, ovaj čovjek je svakodnevno slao apele preko štampe britanskom narodu da pomogne srpskom narodu. Tako je iz Niša poslao apel za pomoć srpskom narodu:

„Tifus divlja Srbijom i, ako se ne pošalje hitna pomoć, smrtnost će dostići užasne brojke. Tifus je zarazna bolest, koja se prenosi vašima, a ona se lako razvija u prljavštini. Nema dovoljno prostora za smještaj bolesnih i oni svi leže zajedno na gomili prljave slame. Mnogi nisu promijenili svoju odjeću i po šest mjeseci, pa zbog toga lična higijena, koja je apsolutno važna u kontroli bolesti, je nemoguća. Oni nemaju odgovarajuću ishranu, jer je nema na tržištu, niti ima para da se kupi ako se nađe. Ljekari obično rade samo nedelju-dve, pre nego što obole od tifusa, pošto nemaju načina da se sami zaštite. Oni se dobrovoljno javljaju da rade u bolnicama, uprkos saznanju da je smrtnost veća od 50 posto. Baš kao što je požar uspeo da zaustavi pomor u Londonu, tako su potrebni požari da očiste Srbiju od tifusa. Inficirane kuće i odeća oboljelih moraju da se spale, jer bolest se prenosi vašima koje su posvuda”[27]

U Srbiji je boravio mjesec dana. Gdje god da je boravio bio je počastvovan nevjerovatnim demonstracijama naklonosti i njemu lično.[9] Po povratku u domovinu, ser Lipton je slao dopise mnogim fondovima, humanitarnim organizacijama i novinama i u njima apelovao na prikupljanje pomoći Srbiji. Svoj najpoznatiji apel objavio je u „Dejli Telegrafu” 24. marta 1915. u kojem između ostalog piše:

Koliko hiljada ovakvih slučajeva postoji, ne mogu da kažem, jer tačne cifre nisu utvrđene. Gospođa Hardi, koja je zadužena za jednu staru bolnicu u Kragujevcu, rekla mi je da su ljudi oboljeli od tifusa iz dana u dan dovođeni do vrata gdje su ostavljani da umru jer unutra više nije bilo mjesta. Pomnožite ovo sa hiljadu slučajeva i imaćete sliku kakva je situacija u Srbiji danas. Ovu zemlju je napala bolest kako mislim da nijedna zemlja nikad ranije nije bila napadnuta i biće joj potrebna sva humanost čovječanstva da se nosi s tim. Srbija se borila u tri rata da odbrani svoju zemlju, a njihovi resursi su sada napregnuti do krajnosti. Niš, sa normalnom populacijom od 15.000 do 20.000 sada ima više od 100.000 ljudi. U tom prenatrpanom gradu ima na hiljade slučajeva obolelih od tifusa. U jednom danu u Nišu je skoro 300 ljudi umrlo od tifusa, a na grobljima više nemaju gdje da se sahranjuju mrtvi. Kola puna tifusara koja vuku volovi tumaraju po ulicama. Video sam muškarce bijele u licu koji sede na trotoarima i tresu se od prvih simptoma bolesti, nesposobni da se povuku u sklonište. Posetio sam bolnice od severa do juga i svuda sam pronašao puno slučajeva tifusa. U nekim bolnicama nisu imali ni ćebad niti dušeke; u drugima su tri ili četiri pacijenta ležala na jednom dušeku.[28]

Kanadski list „The Toronto World” objavio je 15. aprila 1915. tekst pod naslovom „Srbija počastvuje engleskog posjetioca”. Tekst je napisan 3. marta, počinje rečenicom: „Nema zemlje na svijetu u kojoj se Englezi više poštuju, nego što je to Srbija” i dalje daje detaljan opis boravka Liptona u Srbiji.[9] Značaj Liptonove posjete bio je ogroman. On je privukao veliku pažnju na uslove u Srbiji, a rezultat je bila mnogo veća spremnost da se pomogne Srbiji putem raznih fondova. Brojni američki ljekari su krenuli u Srbiju. Jedan od najpoznatijih je svakako stručnjak za tifus dr Ričard Strong. Lipton je učestvovao u pripremama misije koju je vodila Kler Stobart. Grupa je krenula 1. aprila 1915. Na oproštaju je bio i ser Lipton koji je ispričao svoje doživljaje iz Srbije kao i teškoće sa kojima se Srbi nose.[9]

Napisao je i objavio brošuru „Strašna istina o Srbiji” (sa dodatkom „Srpska borba za slobodu, romantična priča”), gdje je između ostalog zapisao:

„Sreo sam na seoskom putu mnogo žrtava, koje su preslabe da dođu do bolnice. Sakupljali su ih i dovozili volovskim kolima. Često je volovima upravljala žena i deca, dok je u kolima muž ili otac buncao u groznici. Jedva je preostalo dovoljno ljudi, koji ne boluju, kako bi mogli da iskopaju grobove za mrtve, čija tela leže izložena po grobovima… U nekim bolnicama nije bilo ni ćebadi ni dušeka, dok su u drugima po tri i četiri pacijenta spavali poprečno na jednoj slamarici. Pored svega toga, pacijenti se nikad nisu žalili. U jednom bolničkom odeljenju sam video pacijenta, koji je i pored svoje groznice divno pjevao svojim drugarima. Ove strahote zahtevaju hitnu pomoć svake vrste: šatore, drvene barake, sanitetski materijal, krevete i posteljinu, lekove i medicinsku opremu, sterilizatore za mlijeko, a povrh svega ljekare i bolničare.”[29]

Prijateljstvo sa srpskom vojskom nastavljeno je i nakon Albanske golgote kada su ga u njegovom domu u Osidžu posjetili pripadnici srpskog oficirskog kora. Nakon završetka rata nastavio je da šalje pomoć siromašnima i finansira podizanje bolnica u Srbiji.

Sportista[uredi | uredi izvor]

Pored poslovnog uspjeha, volio je sport, posebno jedriličarstvo. Još kao dječak u Glazgovu gledao je brodove kako plove, pravio male modele brodova koje je puštao da plove. Uživao je da plovi morima na svojim jahtama, zbog toga je stalno nosio kapetansku kapu, po kojoj je postao prepoznatljiv. Često je putovao u SAD, gdje je čak u pet navrata učestvovao na čuvenoj međunarodnoj jedriličarskoj trci Kup Amerike. Nastupao je kao član Royal Ulster Yacht Club. Mada je dao sve od sebe da osvoji trofej, najprestižniji u jedriličarstvu, to mu nikad nije pošlo za rukom. U svakoj trci učestvovao je sa novim brodom koji je svaki put nosio isti naziv — Šamrok (trolisna djetelina, simbol Irske i Svetog Patrika).

Upornost koju je pokazivao donijela mu je simpatije i u SAD pa je na poslovnom planu bilježio uspjehe. Nakon petog i, ispostaviće se, poslednjeg pokušaja 1930, holivudski glumac Vil Rodžers započeo je kampanju, tražeći od američke javnosti da donira jedan dolar za kupovinu zlatnog „trofeja ljubavi” kao svojevrsno priznanje za Liptonovu istrajnost i sportsko ponašanje. Ukupno je prikupljeno 16.000 dolara, dok su rudari iz Jute poklonili srebro za postament trofeja, a draguljarnica "Tifani" je dizajnirala i izradila pehar. Pehar je, 15. decembra 1930.[30] zajedno sa knjigom priložnika u kojoj su se nalazile i poruke podrške, Liptonu uručio gradonačelnik Njujorka Džimi Voker. Na peharu je bilo ispisano: „Najgorem konstruktoru jahti na svijetu, ali apsolutno najsretnijem gubitniku na svijetu”. Poklopac pehara su krasile isklesane trolisne djeteline i natpis: „U ime stotina i hiljada Amerikanaca i dobronamjernika — Ser Tomasu Liptonu”[8][31][32] Smrt je prekinula njegove pripreme za šesti pohod na Kup Amerike. Posthumno je 1993. primljen u Kup Amerika — Kuću slavnih.

Pored jedriličarstva Lipton je bio pokrovitelj i drugih sportova. Gotovo da nije bilo sporta u Britaniji gdje Lipton nije bio pokrovitelj nekog turnira. Organizovao je dva fudbalska turnira u Torinu (Italija) 1909. i 1911, prva nezvanična prvenstva sveta, čijim je pobjednicima dodeljivan Trofej ser Tomasa Liptona.[33] Na prvenstvo su pozvani poznati profesionalni klubovi iz Italije, Njemačke, Švajcarske i Engleske.[34] Svaku naciju je predstavljao po jedan klub. Engleska fudbalska asocijacija je odbila da učestvuje i da pošalje profesionalni klub. Pozvan je amaterski klub FK Vest Okland iz Kantri Durhama, koji je 1909. osvojio, a zatim 1911. i odbranio titulu.[34][35]

Takođe, Argentina i Urugvaj su između 1905. i 1992. godine dvadeset devet puta igrali Kopa Lipton. Trofej koji je Lipton poklonio, izrađen je u srebrnari u londonskoj Ridžent Strit. Bio je zamišljen kao godišnje takmičenje, a sav prihod je išao u dobrotvorne svrhe. Takmičenje je izgubilo svoju privlačnost nakon uspostavljanja Kopa Amerike (1916) i Svjetskog prvenstva Od 1920, prestalo je biti godišnje takmičenje, a konačno je okončano 1992. Ovo je najstariji međunarodni fudbalski trofej.[34] Osamnaest puta je kup osvojila Argentina, a jedanaest puta Urugvaj. Lipton je 1914. poklonio svom prijatelju Kon Rajliju iz Vinipega, Kanada srebreni pehar veličine 3 metra radi promovisanja sportskog veslanja u ovom kraju. Od tada se veslački klubovi Međunarodnog veslačkog udruženja sjeverozapada (NWIRA) svake godine bore za čast da im se imena ugraviraju na Lipton kup. Udruženje čine veslački klubovi iz Kanade i SAD.[36]

  • Šamrok I, 1899.
    Šamrok I, 1899.
  • Šamrok II, 1901.
    Šamrok II, 1901.
  • Šamrok I i Šamrok II, 1901.
    Šamrok I i Šamrok II, 1901.
  • Šamrok III, 1903.
    Šamrok III, 1903.
  • Šamrok IV, 1919.
    Šamrok IV, 1919.
  • Kopa Lipton
    Kopa Lipton

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Fotografija uslikana neposredno prije Liptonove smrti

Iako je u javnosti gajio imidž ženskaroša, a u novinama predstavljan kao neženja i dobra prilika to nije bilo sasvim tačno. Lipton je 12. maja 1871. oženio Margaret Makoslan iz Glazgova koja je već bila u drugom mjesecu trudnoće sa njihovim djetetom. Postupio je časno iako je on poticao iz protestantske porodice a ona iz rimokatoličke. Ovaj brak je od početka bio osuđen na propast. Njihov sin Tomas rođen je iste godine, ali je nakon deset mjeseci, 6. novembra 1872. preminuo. Nakon godinu dana, 15. septembra 1873. Margaret je rodila sina Vilijema. Brak je uskoro propao, a Margaret je sa sinom Vilijamom otišla, najvjerovatnije za Kanadu.[37] Nakon njenog odlaska započeo je trideset godina dugu vezu sa Vilijamom Lavom. Na novinarska pitanja o ženi njegovog života odgovarao je da se ni jedna žena ne može mjeriti sa njegovom majkom.[38] Nakon raskida sa dugogodišnjim partnerom uslijedili su i drugi muški drugovi, uključujući i siroče sa Krita sa kojim se Lipton sreo tokom krstarenja 1900. Bio je blizak prijatelj sa Morisom Talvandom, samoproglašenim grofom de Monijem.[b]

Smrt i zadužbina[uredi | uredi izvor]

Grob ser Tomasa Liptona

Ser Tomas Lipton preminuo je u snu u svojoj kući u Osidžu 2. oktobra 1931. u 81. godini. Sahranjen je u rodnom Glazgovu, na lokalnom groblju Južna nekropola pored svojih roditelja. Hiljade njegovih sugrađana mu je odalo poštu u crkvi Svetog Đorđa gdje je bilo izloženo njegovo tijelo, a ogromne gužve su bile na ulicama kuda je prolazila posmrtna kolona. Prema njegovom testamentu 80.000 funti je iskorišćeno za osnivanje Memorijalnog fonda „Frensis Lipton” za siromašne majke i njihovu djecu. Kolekcije sportskih trofeja i novinskih isječaka o njegovim sportskim i poslovnim uspjesima koje je brižljivo skupljao danas čine dio fonda „Ser Tomas Lipton” u biblioteci Mičel u Glazgovu. Posebne iznose ostavio je bolnicama u Glazgovu, svojim slugama i prijateljima. Njegova kuća u Osidžu, London postala je memorijalna bolnica „Ser Tomas Lipton” za penzionisane medicinske sestre a u spomen na njegovu majku. Ostatak njegovog imanja je, nakon šest godina, rasprodan od strane povjerioca a dobijeni novac je otišao u Liptonov fond za siromašne u Glazgovu. Do 1946. iz ovog fonda gradu Glazgovu je isplaćeno 821.000 funti.[39] Brend „Lipton” je danas u vlasništvu kompanije Unilever.[40]

Priznanja[uredi | uredi izvor]

  • Njegov portret se našao na naslovnici „Tajma”[41]
  • U Šri Lanci, nekadašnjem Cejlonu, u blizini mjesta Dambatene iznad plantaža čaja nalazi se vidikovac gdje je ser Lipton običavao da sjedi i uživa. Danas se ovo mjesto zove po njemu — Liptonovo sjedište i čuvena je turistička destinacija. Tu je podignuta i bronzana statua ser Tomasa Liptona.[42]
  • Lipton se spominje u pjesmi „Burlington Bertie from Bow” (1915).[43]
  • Njegova figura u prirodnoj veličini je izložena u Australijskom pomorskom muzeju, Mandurah, Zapadna Australija.
  • Jedna vrsta ruže je nazvana po ser Tomasu Liptonu. Ovu vrstu ruže dr Valter van Flit dobio ukrštanjem 1900.[44]
  • Počasni član „Bristol Yacht Club House” postao je 1904.[45]
  • Jedna ulica u Gradu Beogradu, opština Čukarica nosi njegovo ime.[46]
  • Jedna ulica u Nišu nazvana je po njemu[47]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sam Lipton je tvrdio da je rođen 1850. mada se često kao godina rođenja pojavljuje i 1848.
  2. ^ Detalje oko Liptonove ženidbe i seksualne orijentacije prvi je u svojoj knjizi The Man Who Invented Himself: A Life of Sir Thomas Lipton (Čovjek koji je izmislio sebe: Život ser Tomasa Liptona) objavio Džejms Mekej. One su i danas predmet rasprave.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Thomas Johnstone Lipton”. Find a grave. Pristupljeno 20. 8. 2019. 
  2. ^ a b Searle, Maddy (7. 6. 2017). „Thomas Lipton: from a Glasgow slum to yachting with kings”. Inews. Pristupljeno 1. 11. 2019. 
  3. ^ a b „Sir Thomas Johnstone "Tommy" Lipton”. Johnston Family Tree. Pristupljeno 27. 8. 2019. [mrtva veza]
  4. ^ „Sir Thomas Lipton”. The Mitchell Library. Arhivirano iz originala 01. 09. 2019. g. Pristupljeno 20. 8. 2019. 
  5. ^ a b v „Kako je kralj čaja Tomas Lipton osvojio srpska srca: Došao usred epidemije tifusa, družio se s običnim narodom, hvalio nas i branio gde god je stigao”. Telegraf. 23. 3. 2019. Pristupljeno 20. 8. 2019. 
  6. ^ „Sir Thomas Lipton”. The Mitchell Library. Pristupljeno 20. 8. 2019. 
  7. ^ a b v g „A Teacup from Sir Thomas Lipton”. National Park Service. 19. 3. 2021. Pristupljeno 19. 8. 2021. 
  8. ^ a b v g d đ Calum, Watson (23. 9. 2018). „The tea tycoon who was 'the world's best loser'”. BBC. Pristupljeno 21. 8. 2019. 
  9. ^ a b v g d đ e ž Bisenić, Dragan (2018). Mala, veličanstvena Srbija. Beograd: Klub plus. ISBN 978-86-87097-11-7. 
  10. ^ „Life Story of Sir Thomas Lipton”. The Mitchell Library. Pristupljeno 23. 8. 2019. 
  11. ^ Storey, Nicholas (2012). Great British Adventurers. Great Britain: Remember When. str. 56—57. ISBN 978-1-84468-130-3. 
  12. ^ „Freedom of the City Recipients”. Glasgow City Council. 26. 6. 2015. Pristupljeno 26. 8. 2019. 
  13. ^ „Famous men members of Masonic Lodges”. American Canadian Grand Lodge ACGL (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 17. 11. 2018. g. Pristupljeno 21. 08. 2019. 
  14. ^ „Famous members of Masonic Lodges”. Bavaria Lodge No. 935 A.F. & A. M. (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 13. 10. 2018. g. Pristupljeno 21. 08. 2019. 
  15. ^ „List of Famous Masons in the history”. Highland Lodge No 762 F& A. M. (na jeziku: engleski). Fort Wayne IN. Arhivirano iz originala 09. 11. 2014. g. Pristupljeno 21. 08. 2019. 
  16. ^ „Famous Freemasons in the course of history”. St. John Lodge No 11 F.A.A.M. (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 15. 11. 2015. g. Pristupljeno 30. 9. 2018. 
  17. ^ Crampsey, Bob (1995). The King's Grocer: The life of Sir Thomas Lipton. Glasgow City Libraries & Archives. str. 32. ISBN 978-0-906169-43-8. 
  18. ^ a b v „Sir Thomas Lipton”. The Mitchell Library. Pristupljeno 21. 8. 2019. 
  19. ^ „Life Story of Sir Thomas Lipton”. The Mitchell Library. Pristupljeno 22. 8. 2019. 
  20. ^ a b „Od Škotske do Australije – preko Srbije”. Glas Javnosti. 5. 12. 2007. Pristupljeno 23. 8. 2019. 
  21. ^ Kralj, Miljana (3. 2. 2019). „"Kralj čaja" veličao Srbiju”. Večernje novosti. Pristupljeno 23. 8. 2019. 
  22. ^ Radisavljević – Jočić, Gordana (5. 8. 2017). „Ser Tomas Lipton u ratom zahvaćenoj Srbiji 1915: Veličanstvena mala Srbija!”. MediaSfera. Pristupljeno 23. 8. 2019. 
  23. ^ a b „Ser Tomas Lipton zaslužuje spomenik u Nišu”. Niške vesti. 9. 3. 2019. Pristupljeno 23. 8. 2019. 
  24. ^ Pizzitola, Louis (2002). Hearst Over Hollywood: Power, Passion, and Propaganda in the Movies. Columbia University Press. ISBN 978-0231116466. 
  25. ^ Popović Filipović, Slavica; Filipović, Bob (25. 9. 2015). „Orden za kralja čaja”. Politikin zabavnik. Pristupljeno 23. 8. 2019. 
  26. ^ „POČASNI GRAĐANI GRADA NIŠA”. Grad Niš. Pristupljeno 19. 8. 2021. 
  27. ^ „Tomas Lipton zaboravljeni prijatelj Srba iz Velikog rata”. Nedeljnik.rs. Arhivirano iz originala 23. 08. 2019. g. 
  28. ^ Lipton, Thomas (24. 3. 1915). „Serbia's worst enemy” (PDF). The Daily Telegraph. 18704: 10. Arhivirano iz originala (PDF) 26. 08. 2019. g. Pristupljeno 26. 08. 2019. 
  29. ^ Krivošejev, Vladimir; Popović, Biljana (1. 2. 2015). „Borba protiv tifusa u Srbiji 1915. godine” (PDF). Odbrana. specijalni prilog br. 115: 16. 
  30. ^ „The World's Best Loser”. Sports History Weekly. 3. 1. 2021. Arhivirano iz originala 19. 08. 2021. g. Pristupljeno 19. 8. 2021. 
  31. ^ Crampsey, Bob (1995). The King's Grocer: The life of Sir Thomas Lipton. Glasgow City Libraries & Archives. str. 133. ISBN 978-0-906169-43-8. 
  32. ^ Carmody, Deirdre (20. 5. 1986). „After 56 years, yaht of 'cheerful loser' is back”. The New York Times. Pristupljeno 27. 8. 2019. 
  33. ^ Ikwunze, Ejikeme (2013). World Cup (1930—2010): A Statistical Summary. USA: Xlibris Corporation. str. 17—18. ISBN 978-1-4797-4635-4. 
  34. ^ a b v Lee, Chris (14. 10. 2020). „Sir Thomas Lipton: The Tea Magnate Who Inspired Italian Football”. The Gentleman Ultra. Pristupljeno 19. 8. 2021. 
  35. ^ Lennox, Doug (2009). Now You Know Soccer. Dundurn. str. 79–80. ISBN 978-1554884162. 
  36. ^ „The Lipton Cup – A legacy for the ages”. Northwestern International Rowing Association. Pristupljeno 26. 8. 2019. 
  37. ^ „Thomas Lipton (1848—1931)”. Grace's Guide. Pristupljeno 23. 8. 2019. [mrtva veza]
  38. ^ Searle, Maddy (7. 6. 2017). „Thomas Lipton: from a Glasgow slum to yachting with kings”. Inews. Pristupljeno 22. 8. 2019. 
  39. ^ „Life Story of Sir Thomas Lipton”. The Mitchell library. Arhivirano iz originala 08. 11. 2022. g. Pristupljeno 26. 8. 2019. 
  40. ^ „Lipton”. Unilever. Arhivirano iz originala 26. 08. 2019. g. Pristupljeno 26. 8. 2019. 
  41. ^ „Sir Thomas Lipton”. Time. IV, No. 18. 3. 11. 1924. 
  42. ^ Stewart, Ashleigh (30. 5. 2018). „Sri Lanka: On The Trail Of Sir Thomas Lipton”. History of Ceylon tea. Pristupljeno 22. 8. 2019. 
  43. ^ „Burlington Bertie from Bow”. lyricsplayground.com. Pristupljeno 30. 10. 2019. 
  44. ^ „Rosa 'Sir Thomas Lipton'”. Garden.org. Pristupljeno 30. 10. 2019. 
  45. ^ Simpson, Richard V. (2005). Bristol. Arcadia Publishing. str. 89. ISBN 978-0738539218. 
  46. ^ „Odluku o izmeni i dopuni odluke o utvrđivanju naziva ulica i drugih delova naseljenih mesta na teritoriji gradske opštine Čukarica”. Službeni list Grada Beograda. 56: 14. 25. 6. 2019. 
  47. ^ „Ulica Tomasa Liptona, Crveni Krst, Nišavski okrug”. PlanPlus. Pristupljeno 19. 8. 2021. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Tomas Lipton na Vikimedijinoj ostavi.
Vikicitat ima citate vezane za članak Tomas Lipton.

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Томас_Липтон&oldid=27811252”