Topličko-jablanička operacija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Topličko-jablanička operacija 1944
Deo Drugog svetskog rata

Nemci na granici Kosova (tada Albanije) i Srbije
Vreme5. jul4. avgust 1944.
Mesto
Ishod Bez bitnog učinka
Sukobljene strane
Nacistička Njemačka Nemački Vermaht
Bugarska Bugarska armija
 JVuO
Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije
Komandanti i vođe
General Hans-Gustav Felber (nem. Hans-Gustav Felber) Petar Stambolić, komandant Glavnog štaba NOV i PO Srbije do 12. jula 1944.
General Koča Popović, komandant Glavni štab NOV i PO Srbije od 12. jula 1944.
Uključene jedinice
Kombinovane snage Vojnoupravnog komandanta Jugoistoka Jedinice Glavnog štaba NOV i PO Srbije
Jačina
40.000 boraca 8.000 boraca

Topličko-jablanička operacija (po nemačkoj terminologiji operacija Trumpf - nem. Трумп i Keraus - nem. Kehraus ) predstavlja početnu fazu Bitke za Srbiju. Dok je Druga oklopna armija vodila operacije u cilju sprečavanja prelaska snaga NOVJ u Srbiju iz Bosne i Crne Gore, komandant Srbije, odnosno Vojnoupravni komandant Jugoistoka, general Felber, imao je zadatak da otkloni pretnju od novoformiranih snaga NOVJ unutar Srbije.

Osnovni vojni cilj Bitke za Srbiju bile su komunikacije od vitalnog značaja za trupe i pozicije na jugoistoku, a upravo na najosetljivijem mestu, u prostoru između dve jedine komunikacije, južnomoravske i ibarske, formirala se, uz savezničku materijalnu pomoć, najbrojnija grupacija NOVJ u Srbiji.

Protiv ove grupacije general Felber isplanirao je i pokrenuo niz operacija radi njenog razbijanja. Ovaj niz sastojao se od tri sukcesivne operacije, Operaciju „Trumpf“ (nem. Trumpf), "Halali“ (nem. Hallali) i "Kerhaus“ (nem. Kehrhaus). Ovaj niz povezanih operacija, zajedno sa protivaktivnostima jedinica NOVJ, u posleratnoj jugoslovenskoj istoriografiji dobio je zajednički naziv "Topličko-jablanička operacija 1944".

Budući da general Felber nije raspolagao frontovskim jedinicama, već samo policijskim i teritorijalnim, angažovao je šarolike savezničke snage. Pored uobičajenih kvislinških snaga (bugarskih okupacionih trupa, SDS, SDK, RZK), tokom ovih operacija najznačajniji saveznik bile su mu jedinice JVuO. S obzirom da je Mihailović smatrao svojim vitalnim interesom likvidaciju NOVJ u Srbiji, angažovanje JVuO bilo je reprezentativno: zapaženu ulogu imala je Četvrta grupa jurišnih korpusa JVuO, kao glavna mobilna formacija u Srbiji, kao i Rasinsko-toplička grupa korpusa i Drugi kosovski korpus JVuO.

Zahvaljujući brojčanoj i tehničkoj nadmoći, trupe generala Felbera uspele su da potisnu jedinice NOVJ sa slobodne teritorije. Elastičnom odbranom i manevrisanjem između neprijateljskih kolona, ove jedinice su ipak uspele da izbegnu značajnije gubitke.

Sadejstvo JVuO i Nemaca[uredi | uredi izvor]

Mihailović nije delio istu viziju sa Nemcima. Međutim, on se koncentrisao na suzbijanje unutrašnje opasnosti, odnosno komunizma, tako da su mu Nemci bili nezanimljivi, ili ponekad korisni.

Nemci su se sa svoje strane našli u ozbiljnoj krizi. Cela njihova odbrana Jugoistoka zavisila je od jedine dve saobraćajne arterije - moravske i ibarske. Ovo su uočili Saveznici, i, budući veoma zainteresovani za oblast Jugoistoka, uspostavili široku saradnju sa NOVJ u Srbiji, sa prvenstvenim ciljem presecanja ovih arterija.

Na taj način su se Mihailović i Nemci našli pred zajedničkim neprijateljem. Nesuglasice, incidenti, a ponekad i ozbiljnije policijske akcije, trenutno bi izgubile na značaju u slučaju upada snaga NOVJ u Srbiju. Otuda su, uprkos izvesnog nezadovoljstva ugovorima koji su postojali između komandanta Jugoistoka i Mihailovićevih snaga tokom jeseni - zime 1943/44, kad je došlo do prodora 2. i 5. divizije NOVJ u Srbiju 15. marta - 29. maja 1944, odmah uspostavljena koordinacija. Nemci su pri Mihailovićeve operativne štabove delegirali majora Vajela (nem. Wayel) kao oficira za vezu.[1][2]

Tokom ovih operacija on se nalazio pri štabu 4. grupe jurišnih korpusa JVuO, i rukovodio grupom desetak oficira za vezu pri komandama korpusa.

Nemci u svojim dokumentima snage JVuO nazivaju "borbena grupa „Vajel".

Srbija

Osetno se zaoštrava položaj na jugoistoku Srbije. Ovo se označava kroz:

a) Izgradnja i stroga organizacija komunističkih jedinica uz pomoć Engleza,

b) Pokušaj komunista da zapreče dolinu Ibra i Južne Morave, kao i, verovatno, dolinu Timoka, i da se povežu sa komunistina bilo u Šumadiji, bilo u severoistočnoj Srbiji. Sve ove akcije preduzete sa ciljem da se stvore povoljni preduslovi za sjedinjenje na Ibru sa 2. korpusom iz Crne Gore. Opšte pomeranje komunista iz jugoistočne Srbije na sever i zapad, jake borbe komunista na teritoriji Brusa, jači pritisak sa Jastrepca prema Kruševcu, napredovanje jedne komunističke grupe od Sokobanje na teritoriju severozapadno od Knjaževca jasno potvrđuju ove namere.

Pod nemačkim uticajem, u toku su protivmere od strane D. M. Pri tome su prebačene iz severoistočne Srbije jake četničke snage i angažovane na teritoriji Knjaževca, a sa jugozapada Srbije na Ibar, odnosno na teritoriju severno od Brusa. U sadejstvu sa našim trupama, uspelo je komuniste da se zaustavi, odnosno da ih se potisne, na teritoriji Brusa i severozapadno od Knjaževca.

[3]

Srbija:

Neznatna lokalna delatnost bandi. Kao privremena protivmera protiv namere neprijatelja (srp[ski] izv[ori]) da sa dve divizije (16. i 36) upadne preko Drine u zapadnu Srbiju, II/l. SDK, koji se nalazio na putu za operaciju „Trumpf“, promenjen je pravac kretanja i poslat je na marš za Ljuboviju, a I/3. SDK iz Koviljače za Čuline (12 km. jz. od Zvornika) sa zadatkom obezbedenja Drine. Namera: 2 čete 1. puka RZK, ojačane teškim oružjem, za Zvornik, II 1/5. puka RZK iz Umke za Koviljaču, izviđanje preko Drine. Operacija „Trumpf": neprijatelj se sa glavninom provukao preko Toplice, a delovi su se povukli prema istoku preko Morave. Na severozapadnom obronku Jastrepca još borbeni dodir sa slabijim neprijateljem. Namera: Uz ostavljanje četničkih jedinica u cilju dopunskog čišćenja rejona južno od Kruševca, pregrupacija sopstvenih snaga za napad na neprijatelja južno od Toplice. Četničke jedinice „Vajl“ (nem. Wayl) sa z.[apada], bug. 27. div. sa severa, Borbena grupa „Dizener“ (nem. Diesener) sa i.

23. banditska divizija najvećim delom još u rejonu Krivi Vir — Valakonje, ponovno izviđajući s delovima prema jugu i severu.

Na žel. pruzi Bor — Metovnica, komandosi RZK u dodiru s neprijateljem, malom grupom bandita, 7 ne-prijatelja mrtvih, 1 zarobljen. U planinama ji. Niš, četnici i srpska policijska odeljenja za obezbedenje u borbi sa tamošnjim crvenim neprijateljskim snagama (22. crvena banditska divi-zija).

Drum Leskovac — Lebane ponovo miniran. SDS, odeljenja za obezbeđenje i četnici u borbi s komunistima jugoist. od Lazarevca, navodno 23 neprijatelja ubijena.

[2]

Nakon ove operacije lično Vonoupravni komandant Jugoistoka general Felber sastao se u Kruševcu sa Neškom Nedićem, načelnikom štaba 4. grupe jurišnih korpusa JVuO.

14. 7. 44. u 9.00 časova pre podne vodio sam razgovor u Krajs-komandanturi Kruševac sa merodavnim četničkim komandantom Neškom Nedićem iz štaba Draže Mihailovića. Razgovor je vođen na molbu pomenutog Nedića. Neško Nedić je sada načelnik štaba četničke grupe koja se sa nama bori u akciji „Trumpf“ i čija se jačina može proceniti na oko 10.000 ljudi. U uvodnom izlaganju, Nedić je napomenuo da su četnici u Englesku izgubili svako poverenje, pošto su ih Englezi izdali i sada Titovim bandama lifemju naoružanje i municiju, usled čega četnici moraju da krvare i da umiru. Pošto su oni sami u borbi protiv komunizma i suviše slabi, uvideli su da moraju tražiti oslonac u nemačkom Vermahtu kome će se bezuslovno potčiniti sa puno poverenja. Oni su spremni da se bore protiv komunizma svuda tamo gde bih ih ja postavio. Na drugoj strani, Nedić je molio ponovnu pomoć u vidu isporuke municije i naoružanja, a naročito teškog naoružanja. Četnici su spremni da daju svaku garanciu da će se isporučeno naoružanje i municija upotrebiti samo protiv komunizma. On je molio dvostruki borbeni komplet pešadijske municije, koja treba da bude izdata pod kontrolom Štaba za vezu Vajl, na primer uz povraćaj praznih čaura; dalje je molio isporuku nekoliko italijanskih teških minobacača. Molio me je za odluku.

... Moj lični utisak je da se ovog puta radi o potpuno ozbiljnoj ponudi četnika, koju treba prihvatiti. Po mom mišljenju, ovde se pruža zadnja šansa i ako se ne iskoristi mogao bi to biti propust sa teškim posledicama. Ako četnike ponovo odbijemo, teramo ih, bar delimično, u logor crvenih. Nemački oficir za vezu, major Vajl, nosilac Krsta viteškog reda, koji se od pre dužeg vremena nalazi kod četnika, izrazio mi je isto shvatanje o ozbiljnosti ponude.

Felber

general pešadije

[1]

Nakon ovih razgovora usledila je poznata avgustovska inicijativa opunomoćenog izaslanika Nojbahera i štaba Jugoistoka za formiranje srpskog korpusa od 50.000 ljudi koji bi se pod komandom Mihailovića borio na strani Nemaca. Hitler je obustavio ovu inicijativu, ali je dozvolio lokalnu saradnju. Početkom septembra, u duhu ove ideje, Nemci su stavili SDS i SGS pod Mihailovićevu komandu, formiravši od njih Srpski udarni korpus.

Angažovane snage[uredi | uredi izvor]

    • OSOVINA
  • Nemci

- 5. policiski puk - 1. policiski puk (delovi) - 14. okl. bataljon - delovi 12. okl. puka

- 4. grupa jurišnih korpusa JVuO - Rasinsko-Toplička grupa korpusa - 2. kosovski korpus

  • Bugari

- 27. pešadijska divizija - 22. pešadijska divizija (manji delovi)

- 5 nepotpunih pukova

    • SAVEZNICI:

- 21. srpska divizija NOVJ - 24. srpska divizija NOVJ - 25. srpska divizija NOVJ - sadejstvo 22. srpske divizije NOVJ - izvesna podrška i vazdušno snabdevanje od strane savezničke avijacije.

Odvijanje borbenih dejstava[uredi | uredi izvor]

Polazne pozicije 5. jula 1944.

Operacija je zamišljena kao: koncentrični napad u cilju sabijanja, opkoljavanja i uništenja snaga NOVJ

Usled širine i oblika slobodne teritorije NOVJ, neke pogodne polazne položaje trebalo je tek izboriti. Zbog toga je prethodno izvršen pripremni udar izna prostor između Kopaonika i Aleksandrovca.

Ovaj napad izvršile su 5. jula jedinice 4. grupe jurišnih korpusa JVuO sa položaja između planina Željin i Kopaonik, koje su napale centar položaja 21. divizije NOVJ. Na desnom krilu 4. grupe jurišnih korpusa Rasinsko-Toplička grupa korpusa ojačana nemačkim oklopnim i motorizovanim sastavima 5. SS policijskog puka nastupila je iz Aleksandrovca prema Brusu, a na levom krilu 2. kosovski korpus. 21. divizije NOVJ se, da bi izbegla obuhvat, i u zaštitnim borbama, prebacila se do 8. jula na desnu obalu reke Toplice.

Time su dostignuti polazni položaji za operaciju „Trumpf“.

Nastupni marš Bugara i četnika za operaciju »Trumpf« odvaja se planski. Početak 10. 7.

[4]

Operacija „Trumpf“[uredi | uredi izvor]

U prvoj etapi operacije, nazvanoj „Trumpf“ zamišljeno je da se napadom iz doline reke Toplice, sa Kopaonika i iz doline Zapadne i Morave, parališe aktivnost 21, 22, 24. i 25. divizije NOVJ i drugih samostalnih partizanskih jedinica i te snage nabace na planinska područja između Toplice i Jablanice, čime bi se jedinicama NOVJ manevarski prostor suzio na planinsku oblast između Toplice i Jablanice. Glavni problem za napadača predstavljala je neugodna pozicija 16. srpske brigade 25. divizije i Jastrebačkog NOP odreda koji su se nalazili na Jastrepcu, odnosno u pozadini glavne polukružne polazne linije. Otuda je 10. jula otpočeo koncentrični napad na Jastrebac.

Ove snage su se bez većih gubitaka noću 10/11. jula uspešno probile kroz borbeni poredak bugarske 27. divizije preko Toplice, i spojile s ostalim jedinicama 25. divizije

Noću 10/11. jula 1944. na improvizovano uzletište na Radan planini doleteo je general Koča Popović, dotadašnji komandant Prvog proleterskog korpusa NOVJ. On je 12. jula preuzeo komandu nad Glavnim štabom NOV i PO Srbije.

Radi daljeg ometanja neprijateljskih planova i razbijanja koncentracije, Glavni štab NOV i PO Srbije je 13. jula uputio 21. diviziju preko Kuršumlijske Banje ponovo ka Lepencu i Brusu, odnosno na severnu stranu Toplice i u pozadinu napadnih snaga. Ona je razbila četničku Kosaničku brigadu i delove 5. jurišnog korpusa i 16. jula ovladala značajnim kotama u pozadini, što je izazvalo ponovno vraćanje i nateralo 4. grupu jurišnih korpusa i 2. kosovski korpus na naporne i komplikovane manevre, dok je njihove dotadašnje položaje od Tulara do Kuršumlije preuzela je bugarska 27. divizija.

Dana 17. 7. crvene snage otpočele su napad južno od Kuršumlije (južni deo Srbije) na četničke jedinice pod komandom majora Vajela [Weyel]. Četnici su bili prinuđeni da se povuku u pravcu severozapada. Cilj komunista je verovatno lokalno pomeranje jedne divizije

[5]

Tokom 18. i 19. jula 21. divizija ponovo je vraćena u oblast Kuršumlije, čime su kombinovane osovinske snage konačno ovladale pozicijama za odlučujući napad.

Operacija „Halali"[uredi | uredi izvor]

Opšti napad na 21, 24. i 25. diviziju NOVJ (operacija Halali), oko 40.000 kombinovanih trupa pod komandom generala Felbera, otpočeo je 19. jula s polukružne osnovice Lebane - Kosančić - Prokuplje - Tulare - Kuršumlija. Zahvaljujući velikoj nadmoćnosti u ljudstvu i tehnici, mapadač je savladao odbranu divizija NOVJ i izbio sa bugarskom 27. divizijom na planinu Vidojevicu i Rgačku planinu, nemačkom pukovskom borbenom grupom Dizner i SDK pred liniju Statovac (Gornji i Donji) - Slavni -Bučumet (Gornji i Donji) i sa četničkim korpusima ka planini Sokolovici, zatvorivši obruč oko njih. Da bi izbegao pritisak neprijatelja, GŠ Srbije naredio je 21. diviziji da prodre 21. jula ka gornjem toku r. Toplice i Kopaoniku; 24. diviziji, ojačanom bugarskom partizanskom brigadom Georgi Dimitrov i Jastrebačkim NOPO, da s osloncem na Arbanašku planinu, planinuRadan i Petrovac dejstvuje prema Pustoj reci i gornjoj Jablanici, a 25. diviziji da se prebaci u rejon oko Medveđe.

Mi smo rešili, budući u defanzivi, da dekoncentrišemo naše snage. Sa 25. smo pošli za Oruglicu, a 21. i 24. trebalo je da se u povoljnom trenutku izvuku i privremeno dejstvuju na širem prostoru. U tome nisu uspele i ubrzo su se, sa neprijateljem za petama, i one našle oko Oruglice. Sve tri divizije našle su se na uskom prostoru, sa neprijateljem ispred i bugarskom, a naročito arnautskom granicom pozadi.

[6]

U takvoj situaciji, GŠ NOVJ Srbije odlučio se na zajednički manevar sve tri divizije preko teritorije Kosova, radi zaobilaznog izbijanja u oblast Kopaonika, gde se očekivao dolazak Operativne grupe divizija pod komandom Peka Dapčevića. Ovaj manevar međutim nije uspeo usled nedovoljne čvrstine i borbene sposobnosti jedinica. One su se, prešavši na teritoriju Kosova i naišavši na izvestan otpor balista kojima je sadejstvovala nemačka artiljerija iz Gnjilana, ne pokazavši značajnu upornost u napadu, bez naređenja povukle nazad, i tako se našle koncentrisane na malom prostoru i izložene napadu nadmoćnih snaga.

Najlakše je bilo otići preko Morave, iako je i to bilo vezano sa velikim naporima i verovatnim teškoćama pri prelazu pruge (sa glomaznim bolnicama i neučvršćenim jedinicama: najbolja, 21. divizija, bila je već jako premorena). Ali otići preko Morave značilo je udaljiti se od Kopaonika, u kom pravcu se očekivao Pekov dolazak, značilo je otići sa glavninom u periferiju i pustiti naše ranije baze, narod koji je bio uz nas, na milost i nemilost okupatoru i četnicima. Zbog toga smo doneli odluku da se privremeno sklonimo na Kosovo. Krenuli smo, prešli nasilno granicu, ali smo još istog dana, uveče, morali da se vratimo, povučemo pred Arnautima. Objektivne okolnosti postojale su za izvršenje ovog plana, ali jedinice su se pokazale nesposobne da dejstvuju povezano, zbog teške situacije, marševa i borbi, ljudstvo je bilo mnogo popustilo — pokazalo se da nije još sposobno da izdrži veće napore.

[6]

Tako su se jedinice NOVJ vratile tačno pod udar neprijatelja, u susret trećoj fazi nemačkog plana.

Operacija „Kerhaus“[uredi | uredi izvor]

Felberove snage uglavnom su već bile zaposele liniju Jablanice i okolne istaknute položaje. Sa tih pozicija one su 26. jula krenule u napad na tri divizije NOVJ sabijene na malom prostoru.

GŠ NOVJ Srbije reagovao je umesno, i ponovo izvršio disperziju jedinica. 26. jula naredio je 21. i 24. diviziji da izvrše protivudar i vrate se u područje Jablanice, Puste reke i planinu Radana, a 25. diviziji da se prebaci na planinu Kukavicu i, zatim, preko Južne Morave, u rejon Krive Feje. U protivudaru, 24. divizija vodila je borbe protiv Nemaca, SDK, SDS i četnika kod sela Melova, Popovaca, na Buvačkom visu i kod sela Drvodelje, Radevaca i Buvaca, a 21. divizija oko Lebana. Posle prelaska Jablanice, obe divizije izbile su 3. avgusta na planinu Radan, a narednog dana razbile četnički Toplički korpus, i pored Grabovnice izbile na reku Toplicu. Tamo su došle u dodir s Operativnom grupom divizija NOVJ (2, 5. i 17.), koja je, u međuvremenu, razbila operaciju Draufgenger, forsirala Ibar i izbila na planinu Kopaonik. Time se ideja nemačke ofanzive definitivno rasplinula i odnos snaga bitno promenio.

Operacija »Keraus«: neprijatelj se probio na 15 km jugo-jugoistočno od Kuršumlije pod borbom u povlačenju preko Radan-planine u pravcu Mehune. Gubici neprijatelja u operaciji »Keraus« od 27. 7, uključujući i 3. 8.: 173 mrtva, 42 zarobljena; plen: 4 mitraljeza, 12 mašinskih pištolja, 53 puške i nekoliko konja. Namera: premeštanje štaba I i II bataljona 5. policijskog puka u Kuršumliju. Upotreba glavnih snaga četničkih grupa iz prostora Brusa protiv neprijatelja koji je prodro preko Ibra.

[7]

Rezultat operacije i neposredne posledice[uredi | uredi izvor]

Partizanske snage prelaze u Toplicu nakon prelaska Ibra, avgust 1944.

Dugotrajni uporni pritisak uspeo je da izmori jedinice NOVJ i da za kraće vreme smanji njihovu borbenu vrednost. Ipak, osnovni cilj uništenja baza NOVJ i obezbeđenja komunikacija nije postignut.

Naprotiv, nakon probijanja Operativne grupe „Dapčević“ preko Ibra 3. avgusta i teškog poraza koji je tokom narednih desetak dana nanela glavnini snaga JVuO, inicijativa je potpuno prešla na stranu NOVJ. Jedinice su se masovno popunjavale novim dobrovoljcima, a slobodna teritorija je ubrzo ponovo osvojena. 7. avgusta NOVJ je zauzela Brus a 9/10. avgusta Aleksandrovac. Od 8. do 14. avgusta vođene su borbe za Kuršumliju, a 9. septembra napadnut je nemačko-četnički garnizon u Kruševcu.

Verovatno najvažniji rezultat bio je izbijanje NOVJ na moravsku komunikaciju, tako da, posle operacije „Ratvik“ nemačka Grupa armija E sa juga nikad nije uspela da se probije dalje od Vranja.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Izveštaj vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 15. jula 1944. Komandi Grupe armija »F« o razgovoru vođenom 14. jula 1944. u Kruševcu, sa četničkim komandantom Neškom Nedićem u vezi zajedničkih dejstava protiv jedinica NOV i POJ, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XII (nemački dokumenti), knjiga 4, dokument 93
  2. ^ a b Izveštaj komandanta Jugoistoka od 14. jula 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o dejstvima na području Jugoistoka, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XII (nemački dokumenti), knjiga 4, dokument 92
  3. ^ Beleška za referisanje Grupe Abvera Obaveštajnog odeljenja Komande Jugoistoka od 1. jula 1944. o situaciji u okupiranoj Jugoslaviji, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XII (nemački dokumenti), knjiga 4, dokument 85
  4. ^ Ratni dnevnik komande grupe armija »F« za period od 1. jula do 31. decembra 1944. godine Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. avgust 2011), 7. juli 1944, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XII (nemački dokumenti), knjiga 4, prilog 1
  5. ^ Ratni dnevnik komande grupe armija »F« za period od 1. jula do 31. decembra 1944. godine, 18. juli 1944 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. avgust 2011), Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XII (nemački dokumenti), knjiga 4, prilog 1
  6. ^ a b KOČA POPOVIĆ: BELEŠKE UZ RATOVANjE, Pristupljeno 9. 4. 2013.
  7. ^ Ratni dnevnik komande grupe armija »F« za period od 1. jula do 31. decembra 1944. godine, 5. avgust 1944 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. avgust 2011), Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XII (nemački dokumenti), knjiga 4, prilog 1

Literatura[uredi | uredi izvor]