Uzvik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Uzvici (interjekcije) su pojedini glasovi ili skupovi glasova koji se u jeziku upotrebljavaju da označe lična osećanja i raspoloženja, odnosno stanja. Na primer: ah, jao, haj, a, o, oj.

Značenje[uredi | uredi izvor]

Uzvicima se spontano odgovara na utiske iz spoljnjeg sveta. Nekad se istim skupom glasova u različitim kontekstima izražavaju različita značenja (ah može značiti i slaganje i negodovanje). Kao uslovni jezički znaci, uzvici su relativno slabo ustaljeni.

Uprkos spontanosti u njihovom stvaranju, pojedini uzvici se vremenom ustaljuju i bivaju prihvaćeni od većine članova jezičke zajednice kao vezani za određena značenja. Tako postoje ustaljeni uzvici kao što su: uh, ajoj, jao (za izražavanje straha, iznenađenja, bola); ajs, iš, šic (za tjeranje životinja)...

Izvođenje (derivacija) novih reči[uredi | uredi izvor]

Uzvici mogu služiti kao jezički materijal za stvaranje pravih reči, kao što je slučaj sa nekim onomatopejama. Na primer, od uzvika fiju izveden je glagol fijukati i imenica fijuk.