Hrvoje Vukčić Hrvatinić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hrvoje Vukčić Hrvatinić
Hrvoje Vukčić, iluminacija iz Hrvojevog misala
Lični podaci
Datum rođenja1350.
Mesto rođenjaKotor, Banovina Bosna
Datum smrti1416.
Mesto smrtiJajce, Bosanska kraljevina
Grobpodzemna crkva (katakomba) u Jajcu
Porodica
SupružnikJelena Nelipčić
PotomstvoBalša Hercegović Hrvatinić
RoditeljiVukac Hrvatinić
nepoznato
DinastijaHrvatinići
herceg splitski, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih Kraja
Period1380—1416
PrethodnikVukac Hrvatinić
NaslednikJuraj Vojsalić

Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350—1416) bio je vladar zapadne Bosne i Dalmacije u 14. i 15. veku. Imao je titule herceg splitski (1403), veliki vojvoda bosanski (1380) i knez Donjih Kraja.[1]

Pripadao je vlastelinskoj porodici Hrvatinić, koja je u prošlosti upravljala oblašću Donji Kraji. Iskoristivši slabljenje centralne vlasti krajem 14. veka u Kraljevini Bosni i Kraljevini Ugarskoj, postao je prvi i najveći samostalni oblasni gospodar (velmoža) u bosanskoj državi, te je proširio svoju vlast na velike delove Dalmacije i Hrvatske, a imao je posede i u Slavoniji.[2] Pošto je dobio titulu hercega splitskog, Hrvoje je obnovio dostojanstvo kneza Donjih Kraja. Titulu zemaljskog kneza u istom rangu je kasnije nosio samo još Stefan Vukčić Kosača.[3]

Oblast kojom je Hrvoje direktno upravljao na vrhuncu svoje moći obuhvatala je trećinu bosanske države. U nju spadaju: Donji Kraji, nekoliko sela u župi Bosni (Tribeuša, Lupnica i Bila u Lašvi i Kakanj u Trstivnici), župa Lašva bila je pod njegovim uticajem iako je njome upravljao tepčija Batalo (Hrvojev zet), posedi u Usori (Srebrenica, Kučlat, Brodar, Sused), u Zapadnim Stranama (Livno sa gradom Bistričkim), Omiš (koga je dobio kao miraz uz Jelenu Nelipčić), veliki deo Zapadnog Huma (osvojio ga potiskivanjem Radivojevića), župa Vrhrika sa gradom Prozorom, ostrva Brač, Hvar, Korčula i Vis, kao i svi dalmatinski i hrvatski gradovi do Zrmanje, Požega i Segest u Šomođkoj županiji (1409-1413).[4]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hrvatinići
Donji Kraji u srednjovekovnoj Bosni

Zavičaj Hrvoja Vukčića su Donji Kraji, jedna od zemalja srednjovekovne bosanske države. Donji Kraji se u istorijskim izvorima prvi put pominju u ispravi ugarskog kralja Bele IV iz 1244. godine, uz zemlje Usoru i Soli. Bosnom je u to vreme upravljao Matej Ninoslav čiji je vrhovni gospodar bio ugarski kralj. Hrvoje je pripadao velikaškoj porodici Hrvatinića. Najstariji poznati pripadnik Hrvatinića je knez Stjepan za koga se pretpostavlja da je upravljao Donjim Krajima tokom vladavine Mateja Ninoslava.[5] Od Stjepanovih sinova poznato nam je delovanje Hrvatina Stjepanića po kome porodica nosi naziv. Hrvatin je upravljao Donjim Krajima kao vazal bribirskih knezova porodice Šubić, Pavla I, Mladena I i Mladena II. Umro je nešto pre 1315. godine. Nasledila su ga trojica sinova: Vukoslav, Pavle i Vukac. Oni su međusobno izdelili Donje Kraje na župe kojima su upravljali samostalno. U građanskom ratu između Mladena Šubića Mlađeg i ugarskog kralja Karla Roberta, Hrvatinići staju na stranu ugarskog kralja. Karlo Robert je 1322. godine na vlast doveo Stefana II Kotromanića (1322-1353), sina Stefana I Kotromanića, neprijatelja porodice Šubić u Bosni. Hrvatinići su podržali novog bana i od njega dobili potvrdu teritorija kojima su upravljali. Međutim, Stefan nije nijednom od sinova kneza Hrvatina Stjepanića želeo priznati titulu kneza Donjih Kraja kako bi suzbio uticaj moćne vlastele. Težio je da sa svakim pojedinačno uspostavi dobre odnose na osnovu njihove lične verne službe. To je dovelo do cepanja moćne porodice na više frakcija kao što se ranije to desilo sa Šubićima i Babonićima. Vlast Stefana II Kotromanića nad Donjim Krajima neposredno je zavisila od vernosti Hrvatinića.[6][7][8]

Vukac Hrvatinić je ovladao Vrbanjskom župom sa gradom Kotorom. Uspon vojvode Vukca otpočeo je u prvim godinama vladavine bana Tvrtka I Kotromanića (1353-1391). Ostao je veran bosanskom banu prilikom njegovog sukoba sa bosanskim banom Lajošem I (1366) zbog čega je, kao nagradu, najverovatnije dobio teritorije koje su nekada pripadale njegovom sestriću Vlatku Vukoslaviću (predeo oko Ključa).[9] Vukac se poslednji put pominje u Tvrtkovoj povelji za Dubrovčane izdatoj 1378. godine. Kao kralj Srba, Tvrtko je smatrao da mu pripadaju sve povlastice koje su imali srpski vladari iz dinastije Nemanjića.[6][7] Pored Hrvoja, Vukac je imao još trojicu sinova i tri kćeri: Vuka, Vojislava, Dragišu, Resu, Vučicu i ćerku nepoznatog imena, udatu za pripadnika porodice Zlatonosovića.[10]

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Stjepan (knez Donjih Kraja)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Hrvatin Stjepanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Vukac Hrvatinić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Hrvoje Vukčić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Mladost[uredi | uredi izvor]

Grb Hrvatinića

Hrvoje Vukčić je najverovatnije rođen u Kotoru oko 1350. godine.[6] Pretpostavlja se da je mladost proveo na dvoru bosanskog bana Tvrtka gde se upoznao sa državničkim poslovima i sa drugim pripadnicima vlasteoskog staleža.[11] U izvorima se prvi put pojavljuje u ispravi ugarskog kralja Lajoša od 21. juna 1376. godine. Hrvoje Vukčić je tada posredovao u sukobu između braće Radoslava i Miroslava, sinova bosanskog vojvode Mastana. Ugarski kralj naziva Hrvoja svojim vernim vitezom. Kralj Tvrtko I je Hrvoju ispravom od 12. marta 1380. godine dodelio titulu velikog vojvode. Dubrovački izvori beleže da je kralj, videvši da je Hrvoje dostojan svoga oca, posavetujući se sa vlastelom, dodelio mu veliko vojvodstvo oca.[6][12] Kralj se sa vlastelom posavetovao na državnom saboru u Milima (danas selo Arnautovići kod Visokog). Tvrtko je obnovio titulu vojvode Donjih Kraja. Vlast jednog čoveka nad čitavom zemljom Donji Kraji nije postojala od vremena Hrvatina Stjepanića (1299). Postavljanje Hrvoja na vlast u čitavoj zemlji svakako je znak jačanja bana Tvrtka kao "kralja Srba Bosne, Pomorja i Zapadnim Stranama".[13]

Postavljanje Hrvoja na vlast u Donjim Krajima izvršeno je nakon prihvatanja njegovog dostojanstva od strane bosanske vlastele. To svakako svedoči o poverenju koje je uživao. Vukca su nasledili sinovi, ali nije poznato da li su oni upravljali njegovim teritorijama kao podeljenom ili kao nepodeljenom baštinom. U povelji iz 1380. godine ne pominju se ni Hrvojeva braća ni sinovci. Ne pominju se ni odredbe o povlasticama niti o obavezama prema bosanskom kralju. Hrvoje je tom prilikom dobio i tri sela u župi Lašvi, Trebeušu, Lupnicu i Bilu[6]. Danas postoje dva sela Trebeuša; Gornja i Donja, u blizini ruševina grada Toričana, nekadašnjeg centra župe Lašve. Selo Lupnica odgovara današnjem istoimenom selu na reci Lupnici, desnoj pritoci Lašve. Selo Bila smešteno je na levoj obali Bile.[14]

Vladavina Tvrtka I Kotromanića[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Tvrtko I Kotromanić

U Ugarskoj je posle dužih borbi oko prestola na vlast 1386. godine došao Žigmund Luksemburški, sin nemačkog cara Karla IV i muž mlade kraljice Marije, Lajoševe naslednice. Borbe su se vodile između njega i Karla Dračkog, rođaka Lajoša i napuljskog kralja. Karlo Drački je po dolasku u Ugarsku ubijen, a kasnije su pobunjenici na čelu sa porodicom Horvat zarobili kraljicu-majku Jelisavetu i kraljicu Mariju i zatvorili ih u Novigradu na Jadranu. Pobunjenici su tražili da na presto dođe Ladislav Napuljski, sin Karla Dračkog. Žigmund je krenuo da oslobodi svoju ženu iz zarobljeništva. Venecija je stala na stranu Žigmunda, dok se Tvrtko odlučio da stane na stranu pobunjenih hrvatskih velikaša[15]. Početkom 1387. godine Hrvoje je sa bratom Vukom na čelu bosanske vojske koju je ban Tvrtko poslao u pomoć zagrebačkom biskupu Pavlu Horvatu i dvojici pobunjenih hrvatskih velikaša, Ivanišu Horvatu i vranskom prioru Ivanu Paližni. Na putu napadaju teritorije kneževa Zrinskih. Zrinski su podržavali Žigmunda Luksemburškog. Hrvoje se krajem 1388. godine sa bratom Vojislavom bavio događajima u Dalmaciji. Tvrtko je te godine osvojio grad Knin. Hrvoje i Vojislav su u kraljevo ime uputili poziv dalmatinskim gradovima da se predaju. U tome nisu imali uspeha jer se predao jedino grad Trogir. Međutim, ovaj događaj pokazuje da je Hrvoje, kao veliki vojvoda bosanski, bio ne samo vrhovni zapovednik Tvrtkove vojske već je u njegovo ime obavljao i važne diplomatske pregovore. Trogirani su Hrvoju uputili svoje poslanstvo.[6][16]

Slične dužnosti Hrvoje je obavljao i sledeće, 1389. godine, ali ovoga puta ne sa svojom braćom već sa Vlatkom Vukovićem. Dobio je ovlašćenje da predstavlja bosanskog kralja u Hrvatskoj i Dalmaciji. Trogirski biskup je sa vojvodama pregovarao oko prelaska Trogira u tabor Žigmundovih protivnika. Nisu poznate aktivnosti Hrvoja i njegove braće sledeće, 1390. godine, kada vrhovnu bosansku vlast priznaju i Split, Šibenik, Brač i Hvar. Granice Tvrtkove države doprle su do reke Zrmanje i Karinskog zaliva.[10]

Vladavina Stefana Dabiše[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Stefan Dabiša

Nakon Tvrtkove smrti, 1391. godine, Hrvoje je najmoćniji vlastelin u Bosni. Još u toku prethodne godine Hrvoje je stupio u kontakt sa Ladislavom Napuljskim, pretendentom na ugarski presto i Žigmundovim glavnim protivnikom. Ladislav je nastojao na svoju stranu privući Hrvatiniće te u povelji od 17. jula 1391. godine Hrvoja i njegovog brata Vuka oslovio kao banove Hrvatske i Dalmacije. Kralj je svoj postupak objasnio njihovom dotadašnjom vernošću. Hrvatinići su za njega bili glavni saveznici na istočnoj jadranskoj obali.[6] Stvarna vlast Hrvatinića nad Hrvatskom i Dalmacijom ogleda se u ispravi vojvode Vuka od 8. novembra 1391. godine kojom je u zaštitu uzeo splitsku crkvu. Hrvojev brat Dragiša takođe je od Ladislava na upravu dobio pojedina sela.[10]

Nakon Kosovskog boja i pada Lazareve Moravske Srbije u vazalan odnos prema Osmanskom carstvu, Ugarska i Turska se po prvi put neposredno dodiruju svojim granicama. Turski napadi na Bosnu otpočinju 1386. godine po pogibiji Balše u bici na Saurskom polju. Turski napad iz 1388. godine zaustavio je Vlatko Vuković kod Bileće. Sledeće godine Tvrtkovi odredi pod komandom istog vojskovođe učestvuju u Kosovskom boju. Tvrtko je Kosovsku bitku smatrao svojom pobedom o čemu svedoče pisma upućena Trogiru i Firenci.[17] Turci u narednim godinama napadaju Bosansku kraljevinu. Hrvoje se krajem 1391. i početkom sledeće godine istakao u suzbijanju turskih trupa koje provaljuju u Bosnu. Zbog toga ga je bosanski kralj Dabiša nagradio selima Kaknjem u župi Trstivnici i Hrastom u Lušci, po povratku u Sutjesku 15. aprila 1392. godine. Kakanj je bio poznat po rudnicima uglja. Dabiša Hrvoja naziva "vitezom" koji se u borbama sa Turcima ponašao viteški. To je dokaz da je bosanski ban zaista bio vitez kakvim je predstavljen na portretu Misala. Istraživači se slažu da je ovaj rukopis nastao 1403/4. godine, dakle pre 1408. godine kada je Hrvoje uvršten u Zmajev red kralja Žigmunda. Sačuvani portret (vidi sliku) prikazuje Hrvoja na belom konju, u sjajnom oklopu i sa turbanom sa čelenkom. U desnoj ruci mu je dugačko koplje sa zastavom, a u levoj štit sa heraldičkim simbolima.[18]

Ladislav Napuljski je Hrvoju i Ivanu Horvatu 15. oktobra 1392. godine dao ovlašćenja u Ugarskom kraljevstvu čime je potvrđeno njihovo vođstvo nad bosanskom strankom protivnika Žigmunda. Suprotni interesi članova napuljske dinastije i Bosne doveli su do primirja između Bosne i Žigmunda. Hrvoje se 23. avgusta 1393. godine zakleo na vernost Žigmundu i kraljici Mariji obećavajući da će nastaviti da služi kralja Dabišu sve dok on ne upadne sa svojom vojskom u Ugarsku.[19] Obećao je da bi u tom slučaju bio neutralan. Mlečani su 13. jula 1393. godine primili Hrvoja i njegovog brata Vuka za počasne građane.[6]

Ladislav je 5. oktobra ovlastio Hrvoja, kao svog glavnog namesnika Dalmacije i Hrvatske, da u njima uvede red i po vlastitoj volji kažnjava pobunjenike ili im prašta ako Ladislava priznaju za kralja.[6] Nasuprot svome bratu Vuku, herceg Hrvoje, kao i njegov brat Dragiša, ostali su privrženi Ladislavu Napuljskom sve do 1408. godine. Jačanje položaja Ladislava Napuljskog uslovio je katastrofalni Nikopoljski krstaški rat. Nakon Nikopoljske bitke jedno vreme nije bilo vesti o kralju Žigmundu. Ladislavove pristalice jačaju, ali samo nakratko jer su već 1397. godine pogubljene.[20] Hrvojevu pomoć očekivali su Dubrovčani kada su mu se 1396. godine obratili za potvrdu svojih trgovačkih povlastica i u nameri da dobiju tzv. Nove zemlje (Slansko primorje).

Borba sa Žigmundom Luksemburškim[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ladislav Napuljski
Ladislav Napuljski

Polovinom 1397. godine u Bosni je izbio građanski rat. Dabiša je umro godinu dana ranije. Nasledila ga je udovica, Jelena Gruba, protiv koje je ustao pretendent Ostoja. Jelenu su podržavali velikaši porodica Nikolić i Radivojević, dok su pretendenta Ostoju podržavali Sandalj Hranić, Pavle Radenović i Hrvoje Vukčić. Uz njihovu pomoć, Ostoja je 1398. godine postao bosanski kralj. Žigmund je za promenu na prestolu optuživao Hrvoja nazivajući ga nevernikom koji se pridružio Turcima. Žigmund je sa vojskom provalio u dolinu Vrbasa, ali se morao povući. U protivnapadu, Hrvoje i njegov sin Balša Hercegović zauzimaju župu Dubicu koju drže do 1402. godine[6]. Ostoja je sledeće, 1399. godine, Dubrovčanima izdao povelju o prodaji Slanskog primorja. Krajem sledeće godine, 8. decembra, Ostoja je Hrvoju i njegovom sinu Balši dodelio na upravu grad Bistrički sa župom Livno. Dubrovčani tada nazivaju Hrvoja "gospodinom". Hrvoje je prvi bosanski velikaš koga Dubrovčani nazivaju gospodinom, odnosno nezavisnim vladarem[21]. Može se zaključiti da se Hrvoje od 1399. godine smatrao nezavisnim oblasnim gospodare.[22][23] Hrvoju i njegovom bratu Vojislavu dodelili su građanstvo i kuću vrednu 1500 dukata. Oko kuće će se kasnije Dubrovnik sporiti sa Jelenom Nelipčić, Hrvojevom udovicom[24]. Hrvoje je krajem 1399. godine nameravao uputiti izaslanstvo Ladislavu, ali su mu Dubrovčani odbili dati brodove za prevoz poslanika u Apuliju. Na sličan način su postupili i sa turskim poslanicima koji su tražili istu stvar. Iz toga se posredno može zaključiti da je Hrvoje bio u vezama sa Turcima.[6]

Početkom februara 1400. godine Hrvoje je na čelu bosanske vojske koja napada Knin. Morao je ustuknuti pred dolaskom Nikole Gorjanskog, mačvanskog bana. Sledeće, 1401. godine, Hrvoje vodi pregovore sa dalmatinskim gradovima. Ukoliko bi oni prešli na stranu Ladislava Napuljskog, Hrvoje, Jelena, Dragiša i Vojislav garantovali su im zaštitu od Žigmunda.

Hrvoju su odgovorili Zadar koji šalje četvoricu i Trogir koji šalje trojicu izaslanika. Split se odupro Hrvoju i osvojio grad Omiš koga je herceg dobio u miraz. Hrvoje je tražio pomoć u lađama od Mlečana i Dubrovčana kako bi povratio grad. Ladislav je Hrvoja 27. maja 1401. godine proglasio svojim vrhovnim namesnikom u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, sa potpunom vlasti u sudskim i ratnim poslovima (vicarius generalis).[6] Trogirani i Šibeničani predali su se Hrvoju te im je herceg potvrdio stare povlastice. Povlastice je potvrdio i Ivanu Nelipčiću. Jula 1402. godine Hrvoje je igubio župu Dubicu sa tvrđavom Gredom. Nju je zaposeo vranski prior Emerik II Bebek i biskup Eberhard pripojivši ih Slavoniji. Sledećeg meseca Hrvoje je u Ostrovici gde mu Zadrani šalju poslanstvo koje ga je izvestilo da je u Zadar stigao Alojzije Aldemarisko, namesnik Ladislava Napuljskog. Hrvoje je preko svoga brata Vojislava pozvao Aldemariska na dogovor u Zemljaniku. Zajedno sa Aldemariskom i Zadranima, Hrvoje je zauzeo Vranu. Aldemarisko mu je darovao kuću Filipa Jurjevića u Zadru. Početkom sledeće godine Hrvoje je zarobio hrvatskog bana Pavla Bisena i predao ga Aldemarisku. Dubrovčani su 1403. godine molili Hrvoja da posreduje u rešavanju sukoba između republike i kralja Ostoje. Međutim, ban je bio zauzet poslovima u Dalmaciji.[6]

Vrhunac moći[uredi | uredi izvor]

Država Hrvoja Vukčića Hrvatinića početkom 15. veka

Ladislav Napuljski je 1403. godine posetio Zadar. Tamo je Hrvoju preneo svoju vlast u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni imenujući ga hercegom splitskim i darujući ga ostrvima Bračom, Hvarom i Korčulom (oktobar 1403). Hrvoje se sa titulom hercega prvi put pominje 4. novembra 1403. godine. Reč je o sporu između splitskih vlastelina koji je rešen pred hercegom i nadbiskupom splitskim. Za Split se vezivala titula hercega o čemu imamo podatke i u vizantijskim dokumentima iz 1170—1180. godine. Tu je bilo sedište duksa Dalmacije i Hrvatske.[25] Nova titula Hrvoja bila je: herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih Kraja. Bio je to vrhunac moći Hrvoja. Stolovao je u Splitu ili Jajcu i kovao je svoj novac sa natpisom: MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI. Naručivao je verske obredne knjige koje su za njega prepisivali pop glagoljaš Butko. On je sastavio i Hrvojev misal koji je nastao oko 1404. godine. Krstjanin Hval sastavio je Hvalov zbornik 1404. godine. Letopisac Imanuel Grk sastavio je Chronologia Ducis Hervoyae. Hrvoje je imenovao svoje namesnike na Braču i Hvaru. Potvrđivao je korčulanskog kneza koga su slali Dubročani.[6] Kao bosanski vojvoda Hrvoje je i dalje bio podanik kralja Ostoje. Kao herceg Hrvatske, Hrvoje se izdigao iznad odsutnog kralja.

Za njega je 1404−1410 Dabiživ Dobretinić Latinica obavljao upravne i diplomatske poslove u Srebrenici.[26]

Odnosi Ostoje i Hrvoja postali su sve hladniji. Krajem 1403. godine dolazi do razlaza. Ostoja je optužio hercega kao glavnog krivca za rat sa Dubrovnikom. Hrvoje je 15. januara zaista sklopio tajni sporazum sa Dubrovnikom pristajući da se na mesto Ostoje dovede "gospodin" Pavle Radišić iz roda Kotromanića. Ostoja je maja iste godine primoran da napusti zemlju i da se skloni na Žigmundov dvor. O tome svedoči natpis na stećku Vignja Miloševića kod Kočerina. Neposredno pred zbacivanje kralja, Hrvoje zauzima Srebrenicu i Kučlat. Srebrenica je bila najbogatiji rudnik srebra u Bosni, a Kučlat važna raskrsnica puteva ka Srbiji. Prisvojio je dobar deo trga Drijeva. U Splitu je, počev od 1404. godine, Hrvoje kovao srebrni groš i polugroš na čijem aversu se nalazio lik svetog Dujma, zaštitnika grada, a na reversu hercegov grb. Ekonomski ojačan, Hrvoje je bio u stanju da podigne nekoliko gradova: Prozor u župi Vrhrici, tvrđave Brodar i Sused u Usori, po predanju Komotin i tvrđavu Bobac u Kotoru, u župi Vrbanji. U Jajcu je izgradio dvor i porodičnu grobnicu[27].

Hrvoje se iste, 1404. godine, izmirio sa Ostojom i izmirio bosanskog kralja i Ladislava Napuljskog. Međutim, sloga nije dugo potrajala jer se već krajem aprila održao stanak na kome Hrvoje i Sandalj Hranić nisu prisustvovali. Prema Hrvoju se polovinom godine odnose kao prema odmetniku. Sukob je rešen svrgavanjem Ostoje i dolaskom Tvrtka II Tvrtkovića, sina Tvrtka I, na vlast.[28][6] Dubrovčani su predlagali Hrvoju da lično dođe na bosanski presto. On je, međutim, odbio kako ne bi izazvao otpor vlastele. Tvrtko i Hrvoje planirali su zajednički pohod protiv Balše III Balšića koji je zauzeo Kotor. Svoju sinovicu Katarinu Hrvoje je sledeće godine udao za Sandalja Hranića[29].

Hrvoje se u Ugarskoj i dalje smatrao glavnim protivnikom Žigmunda Luksemburškog. Dubrovčani obaveštavaju hercega da se Žigmund početkom leta priprema za pohod na Donje Kraje. Mlečani odbijaju da Hrvoju pošalju dve ratne galije. Herceg gubi Bihać i Srebrenik u Usori koga mu preotimaju slavonski ban Pavle Bešenji i usorski ban Ivan Morović. Septembra 1406. godine Ladislav je Hrvoju potvrdio upravu nad župom Vrhriku, Prozorom i novoigrađenim Zrinjom. Sandalj je tom prilikom dobio Drežnik, Cetinj i Slunj. Napadi Žigmundove vojske 1407. godine na Donje Kraje su zaustavljeni. Preokret je nastupio nakon velikog poraza bosanske vojske u bici kod Dobora 1408. godine. Žigmund je naredio da se mnoga bosanska vlastela baci u reku Bosnu. Stradalo je 171 velikaša.[6][30] Poraz je snažno delovao na Hrvoja koji se potčinio Žigmundu krajem 1408. godine. Time je izgubio sve povlastice koje mu je dao Ladislav Napuljski. Hrvoje se obavezao da će verno služiti Žigmunda i odazvao se njegovom pozivu u Budim. Žigmund mu je dao naslov hercega, mnoge gradove i članstvo u Zmajevom redu. Hrvoje je bio kum Žigmundove ćerke Jelisavete.

Žigmundov vazal[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Žigmund Luksemburški
Bosna oko 1412. godine

Hrvojeva moć slabi nakon 1408. godine. Prvi znak slabljenja jeste ponovni izbor Ostoje za bosanskog kralja (28. decembra 1409). Ostoja je Hrvojev grad Omiš darovao Radivojevićima. U proleće sledeće godine Hrvoje je napao Radivojeviće i Podvisoki u kome se nalazio Ostoja. Međutim, ostao je usamljen u podršci Žigmundu. Ladislav je prodao Mlečanima prava na Dalmaciju za 100 000 dukata. Žigmund je, kao svoj oslonac, proglasio Hrvoja vicekraljem Bosne 1410. godine. Hrvoje mu je za uzvrat vratio gradove u Usori (Srebrenicu, Srebrenik, Kučlat, Brodar i Sused[31]. Avgusta 1411. godine završen je bosansko-ugarski rat. Zajedno sa Ostojom i viđenijim bosanskim velikašima, Hrvoje je na dvoru u Budimu 1412. godine. Tada se izmirio i sa Sandaljem koji je 1411. godine oterao Katarinu. Svojoj ženi Jeleni Hrvoje je poklonio grad Kotor sa celom župom Vrbanjom i kuće koje je imao u Dubrovniku, kao nadoknadu za pozajmicu koju je od nje dobio.[32]

Žigmund Luksemburški

Primirje je potrajalo do proleća 1413. godine, a prekinuto je napadom Hrvoja na zemlje Sandalja Hranića. Sandalj se kao saveznik despota Stefana Lazarevića nalazio u ratu sa Turcima na istoku. Od Hrvoja se odmeću Splićani nezadovoljni time što ime je ban za gradske knezove postavio bosansku vlastelu. Kralj mu je oduzeo župu Sanu (16. jun 1413.) i dodelio je knezovima Blagajskim, a 17. juna Hvar, Brač i Korčulu Dubrovčanima. Žigmund se tada nalazio na saboru u Konstanci na kome se rešavalo pitanje Velike Šizme. To su iskoristili slavonski ban Pavle Čupor i usorski vojvoda Ivan Gorjanski da ga proglase za odmetnika. Žigmund je pozvao svoje vazale da oduzmu Hrvoju sve posede. Herceg je proglašen veleizdajnikom 1. avgusta 1413. godine.[6][33] Hrvoje se povlači u Donje Kraje, u Kotor ili Jajce. Pisao je kraljici Barbari da se zauzme za njega kod Žigmunda, nudeći joj gradove Vrbas i Kozaru kao zalog dok se njegova krivica ne dokaže ili ospori. Pismima je pretio i povratkom na bogumilstvo. Za pomoć se obratio i Mlečanima. Međutim, sve molbe ostale su neuslišene te je morao prihvatiti ponuđenu pomoć osmanskog sultana.[6]

Poslednje godine i smrt[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka kod Doboja (1415)

Turke je u Bosnu doveo Hrvojev protovestijar Mihailo Kabužić. Turci su došli do Uskoplja gde su pomogli Hrvoju da osvoji Veselu Stražu. Sa Turcima je u Bosnu stigao i bivši kralj Tvrtko II Tvrtković. Bosanska vlastela, zaplašena turskom vojskom, izmirila se sa Hrvojem i okrenula se protiv Žigmunda. Odlučujući sukob između turske i ugarske vojske vođen je sledeće, 1415. godine, u župi Lašvi kod Doboja. Pavle Čupor je stradao u sukobu sa Hrvojem i Turcima. U zarobljeništvo su pali Ivan Gorjanski (usorski ban), Ivan Morović, Martin Drež i Ladislav Tetež.[34] Hrvoje je ovom pobedom učvrstio svoju neograničenu vlast u zapadnoj Bosni. Ostali delovi zemlje pali su pod snažan uticaj Turaka. Međutim, Hrvoje nije dugo uživao u posledicama bitke kod Doboja. Umro je sledeće godine. Sahranjen je u podzemnoj crkvi u Jajcu. Nasledio ga je sin jedinac, Balša Hercegović. Balša je umro iste godine te je većinu Hrvojevih teritorija zauzeo Juraj Vojsalić, njegov sinovac. Jelena Nelipčić se preudala za bosanskog kralja Ostoju.[6]

Hrvojeva država[uredi | uredi izvor]

Kao vlastelin, Hrvoje je sa svojih poseda ubirao dukat po ognjištu i desetak od meda, kože, mesa, sira, vina i sl. Najveći prihod donosila mu je vlast nad Srebrenicom. Stefan Lazarević je od Srebrenice 1418. godine dobijao 24 000 dukata. Uzurpirao je urburu, pravo na desetak od rudarskih proizvoda. Imao je sopstvenu kovnicu novca u Splitu. Ogromne prihode imao je od carina i od trgovine solju, kao i od brodarina.[35]

Hrvoje je od sticanja titule hercega (1403) imao svog protovestijara. Protovestijar Mihailo Kabužić je 1413. godine doveo Turke u Bosnu. Imao je svoju latinsku i ćirilsku kancelariju koja ga je pratila na putovanjima budući da je povelje sastavljao u raznim gradovima. Poverljive poslove za Hrvoja obavljao je njegov sluga Ratko Mišanović.[36]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jelena Mrgić-Radojčić (2002). Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne. Beograd. str. 103. ISBN 9788680269597. 
  2. ^ Srđan Rudić: Jelena Mrgić-Radojčić, Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne, Istorijski časopis, broj 49, (2002). str. 294.
  3. ^ Blagojević 2004, str. 313.
  4. ^ Mrgić 2002, str. 94–5
  5. ^ Šišić 1902, str. 6.
  6. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p Hrvatski biografski leksikon
  7. ^ a b Mrgić 2002, str. 63–75
  8. ^ Šišić 1902, str. 8–11
  9. ^ Mrgić 2002, str. 47.
  10. ^ a b v Mrgić 2002, str. 75.
  11. ^ Mrgić 2002, str. 71.
  12. ^ Mrgić 2002, str. 68.
  13. ^ Mrgić 2002, str. 69.
  14. ^ Mrgić 2002, str. 71–2
  15. ^ Šišić 1902, str. 11–27
  16. ^ Mrgić 2002, str. 74–5
  17. ^ ISN 2 (1984). str. 39—45
  18. ^ Mrgić 2002, str. 77–8
  19. ^ Mrgić 2002, str. 78.
  20. ^ Mrgić 2002, str. 82.
  21. ^ Mrgić 2002, str. 82–3
  22. ^ Mrgić 2002, str. 84.
  23. ^ Mišić 2014, str. 55.
  24. ^ Lovrenović 1987, str. 189–192
  25. ^ Mrgić 2002, str. 84–5
  26. ^ Enciklopedija Republike Srpske. 3, D-Ž. Banja Luka: Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske. 2020. str. 22. ISBN 978-99976-42-37-0. 
  27. ^ Mrgić 2002, str. 84–87
  28. ^ Mišić 2014, str. 56.
  29. ^ Mrgić 2002, str. 87–8
  30. ^ Mrgić 2002, str. 89.
  31. ^ Mrgić 2002, str. 91.
  32. ^ Mrgić 2002, str. 91–2
  33. ^ Mrgić 2002, str. 92.
  34. ^ Mrgić 2002, str. 93.
  35. ^ Mrgić 2002, str. 95.
  36. ^ Mrgić 2002, str. 97–99

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Хрвоје_Вукчић_Хрватинић&oldid=26422463”