Čelnik

Čelnik je bila titula u Srpskom kraljevstvu, Srpskom carstvu i Srpskoj despotovini. Čelnik je bio zapovednik manje ili veće grupe ljudi koji obavljaju poslove različite sadržine. U srpskoj državi moglo je biti više čelnika, pa je jednom od njih dodeljivana titula velikog čelnika.

Titula

Titula je poznata Slovenima u centralnim delovima Balkana još u prvoj polovini 9. veka. Jovan Skilica, opisujući ustanak Petra Odeljana (1040) pominje Ljutovoja Devolskog, iskusnog čelnika i zapovednika Dimitrijade. Dušan Silni je 1355. godine za zapovednika grada Skradina postavio čelnika Đuraša Ilijića. Ilijić je titulu čelnika stekao još tokom vladavine Stefana Dečanskog i nosio ju je pune tri decenije (do 1356. godine). Njegov savremenik je čelnik Hlap iz župe Soli, vlastelin Stjepana II Kotromanića. Čelnici postoje i u doba vladavine cara Uroša. Oni su zapovednici utvrđenih gradova. Čelnik Musa zapoveda Zvečanom do 1363. godine, a čelnik Miloš Povik krajem šezdesetih godina.

Na vladarevom dvoru

Posebna kategorija čelnika obavljala je službu na vladarevom dvoru brinući se o zaštiti njegove ličnosti i izvršavajući najrazličitija naređenja. U hijerarhiji titula, čelnik se nalazio ispod kaznaca i tepčija. Međutim, u 14. veku čelnici preuzimaju kompetencije tepčija i dvorodržica. Na Milutinovom dvoru nalazio se 1284. godine čelnik Gradislav, a kasnije (1305/6) i čelnik Branko. Ovi čelnici se pojavljuju u ulozi sudija i izvršitelja vladarskih odluka u pogledu sporova između crkve i vlastele. Dušan je 1347. i 1350. godine slao čelnike Branila i Đuricu da utešu međe na spornim crkvenim zemljoposedima. Titula je postojala i posle raspada Srpskog carstva. Čelnici postoje na dvoru carice Jelene u Seru, braće Dragaš, kod Lazarevića i Brankovića, kao i u Srpskoj despotovini sve do 1459. godine.

Manastirski čelnici

Postojali su i čelnici koji su bili u službi manastira ili episkopija, odnosno mitropolija. Prilikom izgradnje Dečana i osnivanja vlastelinstva, Dečanski je vlastelinstvu dodelio čelnika Radana. On je za vernu službu stekao i baštinu koju su sačinjavali raznovrsni zemljoposedi. U hijerarhiji je Radanu pripadalo drugo mesto, odmah iza igumana. Zapovedao je oružanim odredom. Imao je najveći ugled među svetovnjacima na vlastelinstvu. Kasnije se kao čelnik Dečana pominje Ivoje koga je postavila carica Jelena, tada najverovatnije u svojstvu ktitora ili oblasnog gospodara (nakon povlačenja iz Sera 1365. godine). Čelnik Ivoje je pokušao da se osamostali i ponašao se kao gospodar vlastelinstva. Čelnika je imao i katolički manastir na Mljetu. Njegovo prisustvo može se objasniti činjenicom da je Mljet bio pod vrhovnom vlašću Nemanjića koji verovatno utiču na organizaciju vlastelinstva manastira Svete Marije na Mljetu. Zetska mitropolija u prvoj polovini 15. veka ima svog čelnika koji štiti materijalne interese mitropolije. Čelnik je ovlašćen prilikom kupovine i prodaje zemljišta. U Zetskoj mitropoliji čelnik je bio Bogdan. Dušanovim zakonikom, 146. članom, određeno je da manastirski čelnici pripadaju opštoj kategoriji vladalaca.

Konjuški i čelnici pastiri

Najnižu kategoriju čelnika činile su starešine pastira i konjušara. Ne treba ih izjednačavati sa primićurima, katunarima i vlaškim knezovima. Za konjuškog čelnika obično je postavljan vlasteličić koji se razumeo u uzgoj konja. Slično je bilo i sa čelnicima pastira koji vode brigu o vladarevim ovcama, ovcama oblasnih gospodara i krupne vlastele.

Čelnik riznički

Čelnik riznički je imao nadležnosti koje se razlikuju od nadležnosti ostalih čelnika. U mnogo čemu su jednake nadležnostima protovestijara. Najpoznatiji čelnik riznički despota Đurđa Brankovića bio je vlastelin Paskoje Sorkočević. Živeo je i radio u Novom Brdu, a po prvom padu Despotovine približio se Đurđu Brankoviću i postao njegov blizak saradnik u izgnanstvu. Posle oslobođenja je proglašen čelnikom rizničkim. Funkciju je obavljao od 1445. do 1454. godine. Vodio je despotove finansije i učestvovao je u diplomatskim pregovorima. Titulu protovestijara nije stekao, moguće zbog toga što je bio stranac. Njegov sin Junije (Žonko) prozvan je Čelniković po očevoj tituli. Protovestijar Bogdan je u službi despota takođe nosio titulu čelnika, svakako rizničkog, a verovatno je istu titulu nosio i čelnik Rodop, moguće budući protovestijar Nikola Rodop.

Poznati čelnici

• Gradislav Vojšić, služio Stefana Milutina
• Branko, služio Stefana Milutina
• Đuraš Ilijić, služio Stefana Dečanskog
• Vigdrag, služio Stefana Dečanskog
• Jovan Oliver, veliki čelnik Dušanov
• Dimitrije, veliki čelnik Dušanov
• Branilo, služio Stefana Dušana
• Đurica, služio Stefana Dušana
• Andronik, služio Stefana Dušana
• Stanislav, služio Dejanoviće
• Musa, služio Uroša Nejakog
• Vuk, služio Stefana Lazarevića
• Hrebeljan, veliki čelnik Stefana Lazarevića
• Radič Postupović, služio kao čelnik Stefana Lazarevića i veliki čelnik Đurđa Brankovića
• Radoslav, veliki čelnik
• Mihailo Anđelović, veliki čelnik Đurđa i Lazara Brankovića
• Đurađ Golemović, služio Đurđa Brankovića

Izvori

• Ćirković, Sima; Mihaljčić, Rade, ur. (1999). Leksikon srpskog srednjeg veka (The Lexicon of Serbian Middle Ages). Beograd: Knowledge.