Šturmabtajlung

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Simbol SA

Šturmabtajlung (nem. Sturmabteilung, SA), je paravojna formacija NSDAP-a - Nemačke nacističke partije u nacističkoj Nemačkoj. Doslovno, ime „šturmabtajlung“ na nemačkom znači jurišni odred.

Ova paravojna formacija je imala ključnu ulogu u usponu Adolfa Hitlera na vlast tridesetih godina 20. veka. SA-ovci su bili često poznati kao smeđokošuljaši zbog boje njihove uniforme, dok su SS-ovci bili poznati kao crnokošuljaši.

SA je bila prva nacistička paravojna grupa koja je razvila pseudo-vojne titule za svoje članove. Činovi SA će kasnije biti preuzeti i od strane mnogih drugih grupa Nacističke partije, najistaknutije SS.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Steg SA: Nemačka, probudi se!

Termin „Jurišna divizija“ originalno je došao od specijalizovanih nemačkih jedinica iz Prvog svetskog rata koji su koristili Hutijerove taktike. Umesto masovnog napada, oni su se organizovali u male grupe koje su sadržavale po nekoliko vojnika. Prvi put iskorišćena u bici kod Kambreja, šira upotreba ove taktike i matru 1918. dozvolila je Nemcima da odbace britanske i francuske linije za desetine kilometara.

U Minhenu, 1920. godine, Hitler osobno osniva Ordnertrupen (nem. Ordnertruppen); odred mišićavih nacista, bivših vojnika i pivničkih izbacivača s naredbom da štite njegove govore i okupljanja Nacističke partije od komunista. U početku je funkcionisalo kao grupa telohranitelja koji je trebalo da održe red na nacističkim okupljanjima. Ubrzo je ime promenjeno u Športabtajlung (nem. Sportabteilung), skrivajuće ime s značenjem „sportski odred“, i postaje poznato po inicijalima SA. Kasne 1921. ime se menja u poslednju verziju: Sturmabteilung. Pod vodstvom njihovog popularnog lidera Ernsta Rema, SA raste u važnosti unutar strukture nacističkih snaga, sa hiljadama članova. 1922, NSDAP stvara omladinsku sekciju, Jugenbund (nem. Jugendbund), za mladiće između 14 i 18 godina. Njegov naslednik, Hitlerjugend, ostaje pod zapovedništvom SA do 1932. godine. SA izvršava brojne akte nasilja protiv socijalističkih grupa kroz 1920-e, najčešće u manjim uličnim sukobima.

Hitler i članovi SA u Braunšvajgu 1932.

Kad je Hitler preuzeo vlast 1933, SA postaje sve više željna vlasti i videla je sebe kao zamenu za nemačku armiju. To je razljutilo regularnu armiju Rajhsver koja je već prezirala Nacističku partiju, i nazivala SA „smeđim šljamom“. To je takođe dovelo do tenzija sa ostalim liderima u partiji koji su videli Remove SA rastuće snage kao pretnju svojim ličnim ambicijama. SA se smatrala za opasnom i radikalnom organizacijom, pogotovo zato što je opšti običaj u SA bio polaganje zakletve lojalnosti lokalnim čelnicima SA, a ne Adolfu Hitleru ili Nacističkoj partiji u celini. S ciljem da uđe u savez sa neradikalnim snagama u nemačkoj vojsci i da učvrsti svoju poziciju unutar Nacističke partije, Hitler naređuje smaknuće vodstva SA, koje se dogodilo u noći između 30. juna i 1. jula 1934. Ovaj događaj je poznat kao Noć dugih noževa. Viktor Luce postaje novi zapovednik SA, i organizacija ubrzo postaje marginalizovana u nacističkoj vladajućoj strukturi.

Vođe SA[uredi | uredi izvor]

Vođa SA bio je poznat kao Vrhovni vođa SA (Oberster SA-Führer). Sledeći ljudi bili su na ovom položaju tokom postojanja SA:

1930, radi centralizovanja SA, Hitler lično preuzima vođstvo nad celom organizacijom. Svakodnevne poslove tada vodi Šef štaba SA (Stabschef SA), delujući u Hitlerovo ime.

Taj položaj držali su:

Noć dugih noževa[uredi | uredi izvor]

Arhitekte čistke: Hitler, Gering, Gebels i Hes. Odsutni su samo Himler i Hajdrih.

Hitler je imao svoje razloge zašto je želeo da se Rem ukloni. Neki od njegovih moćnih pristalica su se već neko vreme žalili na Rema. Generali su se protivili Removoj želji da SA, snage od preko tri miliona ljudi, apsorbuju mnogo manju Nemačku armiju u svoje redove pod njegovim vođstvom.[1] Pošto su oficiri razvili Rajhsver kao profesionalnu snagu od 100.000, verovali su da će biti uništen ako se spoji sa milionima neobučenih SA nasilnika.[2] Štaviše, komandanti armija su bili veoma zabrinuti zbog izveštaja o ogromnoj zalihi oružja u rukama SA pripadnika.[1] Industrijalci, koji su obezbedili sredstva za pobedu nacista, bili su nezadovoljni Removim socijalističkim pogledima na ekonomiju i njegovim tvrdnjama da se prava revolucija tek treba desiti. Predsednik Hindenburg je obavestio Hitlera u junu 1934. da će, ako ne dođe do poteza za obuzdavanje SA, on raspustiti vladu i proglasiti vanredno stanje.[3]

Hitler je takođe bio zabrinut da Rem i SA imaju moć da ga uklone sa mesta vođe. Gering i Himler su računali na ovaj strah tako što su Hitlera neprestano hranili novim informacijama o Removom predloženom puču. Majstorski potez je bio tvrdnja da je Gregor Štraser, koga je Hitler mrzeo, deo planirane zavere protiv njega. Sa ovom vesti, Hitler je naredio svim vođama SA da prisustvuju sastanku u hotelu Hanselbauer[4] u Bad Viszeu.

Hitler je 30. juna 1934. u pratnji SS jedinica stigao u Bad Visze, gde je lično uhapsio Rema i druge visoke vođe SA. Tokom narednih 48 sati, 200 drugih visokih oficira SA je uhapšeno na putu za Visze. Mnogi su streljani i ubijeni čim su uhvaćeni, ali Hitler je odlučio da pomiluje Rema zbog njegovih prošlih usluga u pokretu. Prvog jula, nakon velikog pritiska Geringa i Himlera, Hitler je pristao da Rem umre. Hitler je insistirao da Remu prvo treba dozvoliti da izvrši samoubistvo. Kada je Rem odbio da to učini, upucala su ga dva SS oficira, Teodor Ajke i Mihael Lipert.[5] Iako su imena 85 žrtava poznata, procenjuje se da je ukupan broj ubijenih između 150 i 200 muškaraca, od kojih su ostali neidentifikovani.[6]

Neki Nemci su bili šokirani pogubljenjima, ali mnogi drugi su smatrali da je Hitler uspostavio „red“ u zemlji. Gebelsova propaganda je istacala „Remov revolt” u danima koji su usledili. Homoseksualnost Rema i drugih vođa SA objavljena je u javnosti da bi se dodala „vrednost šoka“, iako su Hitler i drugi nacistički lideri godinama znali za seksualnost Rema i drugih imenovanih vođa SA.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Kershaw 2008, str. 306.
  2. ^ Gunther, John (1940). Inside Europe. New York: Harper & Brothers. str. 53—54. 
  3. ^ Wheeler-Bennett 2005, str. 319–320. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFWheeler-Bennett2005 (help)
  4. ^ „Hotel Hanslbauer in Bad Wiessee: Scene of the Arrest of Ernst Röhm and his Followers (June 30, 1934) – Image”. ghi-dc.org. 
  5. ^ Kershaw 2008, str. 309–312.
  6. ^ Kershaw 2008, str. 313.
  7. ^ Kershaw 2008, str. 315.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]