Pređi na sadržaj

Operacija Bljesak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Operacija Bljesak
Dio rata u Hrvatskoj

Karta operacije Bljesak
Vrijeme1—3. maj 1995.
Mjesto
Zapadna Slavonija
Ishod Hrvatska strateška pobjeda i etničko čišćenje zapadne Slavonije
Teritorijalne
promjene		 Hrvatska je zauzela 558 km2 teritorije.
Sukobljene strane
 Republika Hrvatska  Republika Srpska Krajina
Komandanti i vođe
Hrvatska Janko Bobetko
Hrvatska Zvonimir Červenko
Hrvatska Luka Džanko
Hrvatska Petar Stipetić		 Republika Srpska Krajina Milan Čeleketić
Republika Srpska Krajina Lazo Babić
Jačina
7200 3500
Žrtve i gubici
42 poginula
162 ranjena		 188—283 poginulih
(vojni i civilni)
1200 ranjenih
2100 zarobljenih
11.500—15.000 protjeranih Srba
3 mirovnjaka UN ranjena

Operacija Bljesak je ofanziva Hrvatske vojske (HV) protiv Srpske vojske Krajine (SVK) od 1. do 3. maja 1995. godine. Ofanziva je sprovedena u kasnijim etapama rata u Hrvatskoj i bila je prva veća konfrotacija hrvatskih i srpskih snaga nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre i ekonomskoj saradnji 1994. godine. Posljednji organizovani otpor SVK formalno je prestao 3. maja, a većina trupa se predala sljedećeg dana u blizini Pakraca, iako su operacije čišćenja nastavljene još dvije sedmice.

Operacija Bljesak je bila strateška pobjeda Hrvatske, koja je za ishod imala zauzimanje Okučana i okoline sa površinom od 558 km2 koji su bili pod kontrolom Srpske Krajine. Okučani, koji su se nalazili uz autoput i prugu Zagreb—Beograd, bili su od velike važnosti za Hrvatsku koje imala značajne transportne probleme između Zagreba i istočne Slavonije, ali i zbog teritorija koja nalazila između dvije cjeline Srpske Krajine. Područje je bilo dio Sektora Zapad Operacije Ujedinjenih nacija za vraćanje povjerenja u Hrvatskoj (UNKRO), mirovne misije Ujedinjenih nacija pod mandatom Savjeta bezbjednosti. Hrvatske snage su činile oko 7200 pripadnika HV, uz podršku hrvatske specijalne policije, raspoređenih nasuprot oko 3500 pripadnika SVK. Kao odgovor na operacija, SVK je bombardovala Zagreb i druge civilne centre, što je dovelo do sedam smrtnih slučajeva i 205 povrijeđenih.

Tokom napada poginula su 42 hrvatska vojnika i policajca, a 162 su ranjena. Broj srpski žrtava je sporan. Prema hrvatskim izvorima, poginula su 188 srpskih vojnika i civila, dok se procjenjuje da je 1000—1200 ranjenih. Srpski izvori navode 283 poginula srpska civila, za razliku od 83 koliko navodi Hrvatski helsinški odbor. Procjenjuje se da je 14.000 Srba koji su živjela u tom području, dvije trećine odmah izbjeglo, a ostali u narednim sedmicama. Do kraja juna, procjenjuje da je ostalo svega 1500 Srba. Nakon toga, lični predstavnik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Jasuši Akaši kritikovao je Hrvatsku zbog „masovnog kršenja” ljudskih prava, ali je njegove izjave demantovao Human Rights Watch i donekle izvjestilac Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija Tadeuš Mazovjecki.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Balvan revolucija
  Teritorija Srpske Krajine zauzeta tokom operacije Bljeska.
  Teritorija Srpske Krajine poslije operacije Bljesak
  Autoput Zagreb—Beograd
  ostali putevi
1 — Okučani, 2 — Novska, 3 — Nova Gradiška, 4 — Pakrac, 5 — Lipik, 6 — Stara Gradiška, 7 — Novi Varoš, 8 — Dragalić, 9 — Cage, 10 — Bijela Stijena, 11 — Rajić, 12 — Jasenovac, 13 — Bročice, 14 — Draksenić, 15 — Gradiška, 16 — Cernik.

Srpska pobuna 1990. bila je usredsređena na pretežno srpska područja Dalmatinske zagore oko Knina,[1] dijelove Like, Korduna, Banije i srpska naselja na istoku Hrvatske,[2] kao i dijelovi zapadne Slavonije sa središte u Pakracu i Okučanima.[3] U ranim etapama Balvan revolucije, desetine hiljada Srba izbjeglo je iz gradova pod hrvatskom kontrolom u ova područja,[4] što je dovelo do obrazovana Republike Srpske Krajine. Hrvatska vlada je na namjeru Srpske Krajine da se politički integriše sa Srbijom gledala kao na čin pobune.[5] Do marta 1991. sukob je eskalirao u rat.[6] U junu 1991. Hrvatska je proglasila nezavisnost,[7] koja je stupila na snagu 8. oktobra,[8] nakon tromjesečnog moratorijuma.[9] Od kraja oktobra do kraja decembra 1991, HV je izvela operacije Otkos 10 i Orkan-91 uspostavljajući kontrolu nad 60% teritorije zapadne Slavonije pod ranijom kontrolom Srpske Krajine,[10] zbog čega su Srbi izbjegli sa tog područja,[11] dok su neki ubijeni u logorima smrti u Pakračkoj Poljani.[12] Srpska Krajina je tada pokrenula kampanju etničkog čišćenja nad hrvatskim civilima i većina nesrba je protjerana početkom 1993. godine.[13] Po završetku rata, hiljade civila koje su ubile srpske trupe ekshumirane su iz masovnih grobnica.[14]

Kako je Jugoslovenska narodna armija (JNA) sve više podržavala Srpsku Krajinu, a Hrvatska policija nije bila u stanju da se izbori sa situacijom, u maju 1991. uspostavljen je Zbor narodne garde (ZNG). ZNG je preimenovan u Hrvatsku vojsku (HV) u novembru.[15] Uspostavljanje HV bilo je otežano embargom Ujedinjenih nacija (UN), koji je uveden u septembru.[16] Posljednjih mjeseci 1991. vodile su se najžešće borbe rata, koje su kulminirale Bitkom za kasarne,[17] blokadom Dubrovnika[18] i bitkom za Vukovar.[19] Područje zapadne Slavonije postalo je poprište ofanzive JNA u septembru i oktobru, s ciljem prekida svih transportnih veza između Zagreba i Slavonije. Iako je HV uspjela da uspostavi kontrolu nad velikim područje tokom operacija Otkos 10 i Orkan-10, nije uspjela da obezbjedi autoput i prugu Zagreb—Beograd, koja im je bila značajna zbog kontrole Slavonije.[3]

Sarajevski sporazum su potpisali predstavnici Hrvatske, JNA i UN u januaru 1992, a borbe između dvije strane su prekinute.[20] Okončavajući niz neuspješnih prekida vatre, Zaštitne snage Ujedinjenih nacija (Unprofor) raspoređene su u Hrvatsku s ciljem nagledanja i održavanja sporazuma.[21] Sukob je uglavnom prešao na učvršćenje položaja i JNA se ubrzo povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje se očekivao novi sukob,[20] ali je Srbija nastavila da podržava Srpsku Krajinu.[22] HV je svojim napredovanjem uspostavio kontrolu nad manjim oblastima — kroz operaciju Maslenica.[23] Blokada Dubrovnika je okončana.[24] Gradovi i sela pod hrvatskom kontrolom bila su povremeno izložena artiljerijskim[25] ili raketnim napadima.[2][26] Gradove u Srpskoj Krajini su takođe granatirale hrvatske snage.[27] Republika Srpska je bila uključena u rat u ograničenom kapacitetu, kroz vojnu i drugu pomoć Srpskoj Krajini, kroz povremene vazdušne napade iz Banje Luke, a najznačajnije artiljerijskim napadima na nekoliko gradova.[28][29] HV je raspoređen u Bosnu i Hercegovinu, radi posebne kampanje protiv Republike Srpske. Intervencija je formalizovana 22. jula 1995, kada su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali Splitski sporazum o međusobnoj odbrani, kojim je dozvoljeno obimnije raspoređivanje HV u Bosni i Hercegovine,[30] koja je nizom operacija zajedno sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine zauzela niz gradova pod kontrolom Srpske i na kraju ugrozila Banju Luku.[31]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Vašingtonskim sporazumom iz marta 1994.[32] okončan je Bošnjačko-hrvatski rat i stvoreni su uslovi za pružanje američke vojne pomoći Hrvatskoj.[33] Hrvatska je zatražila od američkih vojnih savjetnika iz Military Professional Resources Incorporated (MPRI) da osiguraju obuku civilno-vojnih odnosa, programskih i budžetskih službi HV istog mjeseca,[34] a obuku MPRI je licencirao američki Državni sekretarijat nakon odobrenja Ričarda Holbruka u avgustu.[35] MPRI je angažovan, kako je embargo UN na oružje još uvijek bio na snazi, navodno da bi pripremio HV za učešće u programu Partnerstvo za mir. Obučavali su oficire i vojnika HV četrnaest sedmica od januara do aprila 1995. godine. Takođe, spekulisalo se da je MPRI davao doktrinarne savjete, planirane scenarije i satelitske informacije američke vlade.[36] MPRI i hrvatski zvaničnici su odbacili takve spekulacije.[37][38] U novembru 1994. Sjedinjene Države su jednostrani ukinule embargo na oružje protiv Bosne i Hercegovine,[39] u stvari dozvoljavajući HV da se snabdijeva, jer je 30% oružja i municije isporučeno preko Hrvatske zadržano kao naknada za pretovar.[40][41] Umiješanost Sjedinjenih Država odražavalo je novu vojnu strategiju koju je podržavao Bil Klinton februara 1993. godine.[42]

Sjedinjene Države, Rusija, Evropska unija (EU) i UN su 1994. nastojale da zamijene mirovni plan specijalnog izaslanika Generalnog sekretara UN Sajrusa Vensa iz 1992, a kojim je doveden Unprofor. Formulisali su plan Z-4, kojim bi oblasti sa srpskom većinom u Hrvatskoj dobile značajnu autonomiju.[43] Nakon brojnih i često nekoordinisanih razvoja plana, uključujući i curenje elemenata nacrta u štampu u oktobru, plan 3-4 je predstavljen 30. januara 1995. godine. Plan nije odgovarao ni Hrvatskoj, ni Srpskoj Krajini. Hrvatska je bila zabrinuta zbog mogućeg prihvata plana od strane rukovodstva Srpske Krajine, ali je Tuđman shvatio da Slobodan Milošević, koji će na kraju donijeti odluku u ime Srpske Krajine,[44] neće prihvatiti plan iz straha da bi to bio presedan za političko rješenje na Kosovu i Metohiji — dozvoljavajući Hrvatskoj da prihvati plan sa malom mogućnošću da se on primjeni.[43] Rukovodstvo Srpske Krajine je odbilo da primi, a kamoli da prihvati plan.[45]

U decembru 1994, Hrvatska i Srpska Krajina su sklopile ekonomski sporazum o obnavljanju putnih i željezničkih veza, snabdijevanju vodom i gasom i korišćenjem dijela Jadranskog naftovoda. Iako dio sporazuma nikada nije sproveden,[46] otvoren je naftovod i dionica autoputa Zagreb—Beograd dužine od 23,2 km, koja prolazi kroz teritoriju Srpske Krajine oko Okučana,[47][48] skraćivajući putanju od Zagreba do Slavonije za nekoliko časova. Od svog otvaranja, dionica autoputa je postala od strateškog značaja i za Hrvatsku i za Srpsku Krajinu u daljim pregovorima. Dionicu je Srpska Krajina zatvorila 24. aprila na 24 časa,[49] kao odgovor na pojačanu kontrolu komercijalnog saobraćaja na izlazu iz Srpske Krajine u pravcu istočne Slavonije — što je vjerovatno povećalo odlučnost Hrvatske da zauzme to područje vojnom akcijom.[50] Kontrole su uspostavljene Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN 981 31. marta 1995, kojom su uspostavljene mirovne snage Operacije UN za vraćanje povjerenja u Hrvatskoj (Unkro), umjesto Unprofora, kojima je zadatak bio da nagledaju hrvatske međunarodne granice koje odvajaju Srpsku Krajinu od Jugoslavije ili Bosne i Hercegovine,[51] kao i da omoguće najnoviji prekid vatre između Hrvatske i Srpske Krajine od 29. marta 1994. i ekonomski sporazum iz decembra 1994. godine.[52]

Situacija se ponovo pogoršala 28. aprila, kada je jednog Srbina nožem izbo hrvatski izbjeglica — obojica su živjeli u istom selu 1991 — na benzinskoj pumpi pored puta, koja se nalazila pod hrvatskom kontrolom nedaleko od Nove Gradiške.[53] Kao odgovor, grupa Srba, uključujući brata ubijenog, pucala na vozila na autoputu koji je ostao otvoren uprkos zahtjevu Unkroa Hrvatskoj da zatvori putanju. Ubijena su tri civila, a pripadnici SVK su uhapsili petoricu.[54] Pucnjava je prestala do 1 časa prije podne,[55] a petorica uhapšenih su pušteni ujutru, a Unkro je tražio da se autoput ponovo otvori. 18. zapadnoslavonski korpus SVK i načelnik policije u Okučanima odbili su uputstva rukovodstva SVK, ali su se kasnije složili da ponovo otvore put 1. maja u 6 časova prije podne. Međutim, odluka o ponovnom otvaranju autoputa je povučena 30. aprila u 8 časova poslije podne.[56] Iste noći ispaljene su tri rakete na dio Pakraca pod hrvatskom kontrolom i napadnuto je vozila na putu Pakrac—Požega nedaleko od položaja SVK,[57] kada je jedan civil poginuo, a drugi zarobljen.[58] Tuđmanov savjetnik Hrvoje Šarinić je potvrdio da Hrvatska razmišlja o insceniranju incidenta koji bi izazvao vojno zauzimanje područje autoputa, ali je i negirao da je to potrebno, jer je poznato da se incidenti redovno dešavaju.[59]

Borbeni poredak[uredi | uredi izvor]

Glavni štab Hrvatske vojske je razvio plan zauzimanja dijela zapadne Slavonije pod kontrolom Srpske Krajine u decembru 1994. godine. Snage su raspoređene nedaleko od Okučana, napredujući istočno od Novske i zapadno od Nove Gradiške, izolujući trupe SVK koje su ostale sjeverno od linije, dok su ih prikovale rezervne pješadijske brigade i domobranski pukovi. Dio glavnih snaga obezbjeđivao bi područje južno od glavne osovine napada, došavši do rijeke Save kako bi spriječili da do tog područja stigne bilo kakvo pojačanje od Vojske Republike Srpske (VRS). Plan je uključivao vazdušne udare Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva (HRV) na jedini most preko Save na tom području, između Stare Gradiške i Gradiške. U drugoj etapi ofanzive, operacijom čišćenja je trebalo eliminisati sve preostale džepove otpora.[60] Glavni štab HV i Bjelovarski korpus HV izveli su u februaru sveobuhvatnu štabnu i terensku obuku za operaciju Bljesak.[61] Operacijom je rukovodio komandant Bjelovarskog korpusa general-major Luka Džanko, iako je Glavni štab HV postavio tri isturena komandna mjesta kako bi omogućio brzu reakciju general-pukovnika Zvonimira Červenka.[60] Primarna mjesta su bila u Novskoj i Novoj Gradišci, pod komandom general-majora Ivana Basarca i general-potpukovnika Petra Stipetića.[62] Červenko je u to vrijeme bio vršilac dužnosti načelnika Glavnog štaba, pošto je general Janko Bobetko bio hospitalizovan u Zagrebu.[60]

Hrvatska je za izvođenje napada rasporedila 7200 vojnika, uključujući elemente tri gardijske brigade i nezavisni gardijski bataljon uz podršku specijalne policije i rezervnih snaga HV i domobrana.[63] Očekivalo se da će 18. zapadnoslavonski korpus SVK pod komandom pukovnika Laze Babića[64] raspolagati sa 4773 vojnika,[65] pošto je naredio mobilizaciju trupa od 28. do 29. aprila.[66] Time je 18. korpus narastao do jačine od oko 4500 vojnika.[67][68] Komisija Srpske Krajine koja je obrazovana za procjenu bitke tvrdila je da neke od jedinica SVK nisu mogle da preuzmu protivtenkovsko oružje iz depoa Unkroa u Staroj Gradišci i kod Pakraca sve dok nije počela ofanziva. Oružje je tamo skladišteno u skladu sa sporazumom o prekidu vatre iz marta 1994. godine.[69] Bez obzira na to, Unkro nije pružio otpor trupama SVK tokom preuzimanja uskladištenog oružja.[70]

Vojna operacija[uredi | uredi izvor]

1. maj[uredi | uredi izvor]

Napredovanje HV autoputem Zagreb—Beograd u pravcu Okučana.

Šarinić je 1. maja 1995. obavijestio Unrko o neminovnoj ofanzivi HV telefonskim pozivom kanadskog generala Rejmonda Kreba u 4 časa ujutru kako bi omogućio trupama Unkroa da potraže sklonište na vrijeme.[67] Operacija Bljesak je počela artiljerijskim pripremnim bombardovanjem položaja SVK u 4.30 časa ujutru. Pješadijski i oklopni napadi iz Novske, Nove Gradiške i Pakraca na Okučane i iz Novske prema Jasenovcu počeli su u različito vrijeme između 5.30 i 7 časova ujutru.[75] Artiljerijski i vazdušni udari izazvali su paniku u pozadini SVK, ali nisu srušili most na Savi u Staroj Gradišci.[60] Bobetka su brinuli tenkovi SVK u gradu kao moguće snage za kontranapad i tražio je da vazduhoplovstvo upotrijebi helikoptere Mi-24, kako bi spriječili intervenciju tenkova SVK.[76]

Hrvatska specijalan policija je u 5.30 časova prošla kroz jaz u odbrani SVK, između 98. pješadijske brigade okrenute prema Novskoj i Taktičke grupe 1 (TG1) u Jasenovcu, narušavajući integritet položaja SVK,[77] a zaobilaženjem 98. brigade na pravcu napada HV Novska—Okučani, gdje je jedan bataljon 1. gardijske brigade napredovao sporednim putem paralelno sa autoputem, dok je po jedan bataljon iz 2. i 3. gardijske brigade napredovao na istok na sam autoput, razbijajući odbranu SVK.[60][78] U 1 čas poslije podne komandant 93. pješadijske brigade SVK napustio je jedinicu i izvijestio komandanta korpusa da je brigada u rasulu, navodeći velike gubitke.[79] Napad HV na Jasenovac izvodio je 125. domobranski puk s dvije strane, uz podršku specijalne policije južno i istočno od Bročica i Drenovog Boka.[60] TG1 nije pružila značajan otpor, a HV je zauzela Jasenovac između podneva i 1 časa poslije podne.[80][81] Popodne su vlasti Srpske Krajine u Okučanima dozvolile evakuaciju civila,[82] međutim, civilima su se brzo pridružili elementi 98. i 54. pješadijske brigade u povlačenju. TG1 se povukla na jug preko Save.[83] Nakon zauzimanja Jasenovca, 125. domobranski puk i specijalna policija nastavili su dalje na istok duž Save.[78]

HV u Okučanima. Fotografija hrvatskih vojnika sa zarobljenom zastavom Srpske Krajine, 2. maj 1995. godine.

Na pravcu Nova Gradiška — Okučani, 54. pješadijska brigada SVK držala je položaje istočno od Okučana, sukobljavajući se sa 4. bataljonom 5. gardijske brigade, 81. gardijskim bataljonom, oklopnom četom 123. brigade i 121. domobranskim pukom HV.[63] Zbog sloma u lancu komandovanja, napad HV je odložen, zbog čega se 81. gardijski bataljon suočio sa dobro pripremljenim braniocima u Dragaliću.[60] Stipetić, koji je lično obišao liniju fronta,[84] prijavio je odlaganje od dva i po časa.[85] Kao odgovor, HV je preusmjerila 4. bataljon 5. gardijske brigade, 265. izviđačko-diverzantsku četu i oklopnu četu 123. brigade s ciljem potiskivanja trupa SVK.[84] 54. pješadijska brigada SVK pružala je snažan otpor do 9 časova ujutru, kada je njen komandant naredio povlačenje.[83] Ipak, snage HV su zauzele selo Bijela Stijena na putu Okučani—Pakrac i opkolile Okučane do 11 časova uveče 1. maja, prije nego što su obustavile svoje napredovanje tokom noći.[82] Zauzimanjem Bijele Stijene efektivno su izolovani 51. pješadijska brigada, 59. i 63. odred i bataljon specijalne policije, kao i 1. bataljon 54. pješadijske brigade i 2. bataljon 98. pješadijske brigade sjeverno od Okučana.[74] Štaviše, trupe SVK kod Pakraca nisu mogle da komuniciraju sa komandom korpusa, jer im je otkazao sistem veze.[86] Na području Pakraca, HV je rasporedila 105. pješadijsku brigadu i 52. domobranski puk. Procijenjeno je da su tamošnje trupe SVK bile dobro ukopane i da je HV radije odbrala da ih obuhvati i prikliješti, nego da se uključi u borbu velikih razmjera.[87]

2. maj[uredi | uredi izvor]

HV je nastavila napredovanjem u ranim jutarnjim časovima 2. maja. Elementi 98. i 54. pješadijske brigade SVK u povlačenju pomiješani sa civilima koji su se evakuisali na jug prema Republici Srpskoj sukobili su se sa 265. izviđačko-diverzantskom četom kod Nove Varoši, ali su uspjeli da nastave na jug. 18. zapadnoslavonski korpus SVK prebacio je svoj štab iz Stare Gradiške preko Save u Gradišku u Republici Srpskoj, protivno naređenju načelnika Glavnog štaba SVK generala Milana Čeleketića.[74] HV je zauzela Okučane u 1 čas poslije podne, kada su susrela kliješta HV koja su napredovala iz Novske i Nove Gradiške.[60] Otprilike u isto vrijeme, komanda 54. pješadijske brigade SVK evakuišući se iz Okučana, stigla je u Staru Gradišku, i za odmazdu naredila artiljerijski udar na Novu Gradišku.[74] Iako je stigla simbolična ispomoć od 195 vojnika SVK stigla iz istočne Slavonije, odbili su da se bore kada su saznali za dešavanja na bojnom polju.[88]

Političko rukovodstvo Republike Srpske, kao i Glavni štab SVK, odbili su zahtjeve 18. zapadnoslavonskog korpusa za blisku vazdušnu podršku. Mislili su da bi HV mogla da napadne druga područja pod kontrolom Srpske Krajine i zbog NATO operacije Spriječiti let — nametanje zone zabrane letova iznad Bosne i Hercegovine, koju bi trebalo preletjeti da bi se pomoglo 18. korpusu. SVK je rasporedila samo dva helikoptera za podršku korpusu, ali oni se nisu mogli koristiti protiv HV zbog kvara na komunikacijskom sistemu. Nasuprot tome, hrvatsko vazduhoplovstvo napalo je položaje SVK nedaleko od Stare Gradiške, konkretno most preko Save. U jednom takvom naletu, protivvazdušna odbrana VRS oborila je hrvatski MiG-21 u 1 čas poslije podne 2. maja, kojim je upravljao Rudolf Perešin (koji je prebjegao u Austriju 1991.), koji je ujedno i poginuo.[89]

Rukovodstvo Srpske Krajine je odlučilo da uzvrati artiljerijskim bombardovanjem hrvatskih urbanih centara. SVK je 2. maja izvršila napad sa jedanaest lansera navođenih raketa M-87 Orkan na Zagreb i zagrebački aerodrom.[90] Napad je ponovljen sljedećeg dana.[91] U oba napada stradalo je šest civila, a 205 je ranjeno, dok je policajac poginuo tokom deaktivacije jedne od 500 neeksplodiranih bombi.[92] Američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt nazvao je napad objavom sveopšteg rata.[90]

3. maj[uredi | uredi izvor]

Predaja 51. pješadijske brigade SVK i civilnih vlasti u Pakracu, 3. maj 1995. godine.

Hrvatska i Srpska Krajina su 3. maja postigle sporazum, uz posredovanje ličnog predstavnika Generalnog sekretara Jasušija Akašija, po kojem su neprijateljstva prekinuta do 4. časa poslije padne kasnije tog dana. Prema sporazumu, Glavni štab SVK je naredio 18. zapadnoslavonskom korpusu da prekine vatru u 3 časa. Babić je zauzvrat naredio komandatu 51. pješadijske brigade potpukovniku Stevi Harambašiću predaju 7000 vojnika i civila, koje je HV opkolila južno od Pakraca, argentinskom bataljonu Unkroa — po dogovoru sa hrvatskim vlastima.[93] Harambašić i oko 600 vojnika predali su se 3. maja, dok je mnogo više ostalo na planini Psunj istočno i jugoistočno od Pakraca.[91] Predaju je prihvatio pakrački načelnik policije Nikola Ivkanec.[94]

4. maj i dalje[uredi | uredi izvor]

Pošto su stotine vojnika SVK odbile da se predaju, ostajući u psunjskim šumama, Bobetko je naredio Stipetiću da izvrši akciju čišćenja tih trupa. HV je koristila artiljerijske napade da izbaci približno 1500 vojnika SVK prema svojim položajima i zarobila ih do kraja dana. Bez obzira na to, HV i specijalna policija su nastavile da čiste područje u potrazi za preostalim vojnicima SVK.[91] Jedna takva grupa od oko 50 vojnika 2. bataljona 98. pješadijske brigade SVK preplivala je Savu i prešla u Republiku Srpsku 7. maja.[95] Operacije čišćenja su završene do 20. maja, kada su se posljednje preostale trupe SVK predale Hrvatskoj policiji na Psunju.[83]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

  Dijelovi Srpske Krajine koje je Hrvatska zauzela u operaciji Bljesak
  Dijelovi Srpske Krajine poslije operacije Bljesak

Operacija Bljesak je bila strateška pobjeda Hrvatske. Hrvatska je zauzela teritoriju površine 558 km2,[96] cijelu zapadnu Slavoniju stavila pod hrvatsku kontrolu i osigurala strateški važne putne i željezničke veze između Zagreba i istoka zemlje.[97] Hrvatski vojni gubici tokom ofanzive bili su 42 mrtva i 162 ranjena vojnika. Prema prvobitnoj hrvatskoj procjeni, gubici Srpske Krajine bili su 350—450 mrtvih i 1000—12000 ranjenih.[98] Broj poginulih je kasnije revidiran na 188.[99] Ova brojka uključuje i vojne i civilne žrtve.[67] HV i hrvatska specijalna policija su od 3. do 4. maja zarobili oko 2100 ratnih zarobljenika.[91] Ratni zarobljenici, uključujući i uhapšene zvaničnike Srpske Krajine, prebačeni su u pritvorne centre u Bjelovaru, Požegi i Varaždinu, radi istrage o umiješanosti u ratne zločine.[100] Neki od zatvorenika su pretučeni ili zlostavljani na druge načine prve večeri, ali se postupanje prema njima poboljšalo i smatrano je generalno dobrim.[99] Tri jordanska mirovnjaka su ranjena vatrom sa položaja HV.[101]

Glavna posljedica operacije Bljesak bilo je raseljavanje srpskog stanovništva sa tog područja — procijenjeno na 13.000 do 14.000 prije 1. maja 1995. godine.[101][67] Dvije trećine stanovništva je izbjeglo iz regije tokom ili neposredno nakon hrvatske ofanzive. Štaviše, 2000 je evakuisano u Republiku Srpsku na sopstveni zahtjev u reku od mjesec dana od operacije Bljesak. Procjenjuje se da do kraja juna na tom području nije ostalo više od 1500 Srba.[67] Srpski izvori tvrda da su 283 Srbina ubijena i da je između 15.000[102] i 30.000 izbjeglo, a da je prije ofanzive u regiji živjelo 15.000 stanovnika.[103] Drugi srpski i ruski izvori tvrde da je broj stanovnika iznosio čak 29.000.[104][105][102][106] Hrvatski helsinški odbor (HHO) izvijestio je o ukupno 83 ubijena civila, uključujući 30 ubijenih nedaleko od Nove Varoši, gdje su se srpski civili i vojnici miješali dok su se povlačili na jug prema Republici Srpskoj.[107] Prema HHO, najveći dio ubijenih kod Nove Varoši bili su žrtve napada HV, dok su dio ubili srpski vojnici da bi ubrzali povlačenje.[108]

Odgovor[uredi | uredi izvor]

Human Rights Watch (HRW) je kritikovao Akašija zbog navoda da je HV vršio „masovna” kršenja ljudskih prava, uprkos nedostatku dokaza koji bi podržali takve tvrdnje.[101] Organizacija je takođe kritikovala Akašijevu izjavu od 6. maja, u kojoj se tvrdi da je kancelarija UNHCR u Banjoj Luci intervjuisala 100 izbjeglica iz zapadne Slavonije i utvrdila da je HV vršila artiljerijske i snajperske napade na izbjegličku kolonu. HRW je zaključila da je malo vjerovatno da će tri službenika HRW koja je govore srpski jezik obaviti odgovarajući intervju sa 100 ljudi za samo četiri dana, ocjenjujući okolnosti intervjua kao veoma sumnjive.[109] Za razliku od Akašija, HRW je smatrao da je ponašanje HV bilo profesionalno.[101] Nakon toga, izvjestilac Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija Tadeuš Mazovjecki posjetio je to područje i zaključio da su obje strane počinile ozbiljne povrjede humanitarnog prava i ljudskih prava u sukobu, iako ne u masovnim razmjerama.[110]

Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) izdao je dvije izjave, 1. i 4. maja 1995, u toku i neposredno nakon operacije. U prvoj izjavi zahtijevalo se da Hrvatska prekine napad na to područje, i da se Hrvatska i Srpska Krajina pridržavaju postojećih ekonomskih sporazuma i sporazuma o prekidu vatre.[111] U drugoj izjavi ponovljeni su zahtjevi upućeni tri dana ranije, uz dodatak da je SB UN osuđuje napade Srpske Krajine na Zagreb i druga naselja, poziva na hitan prekid vatre uz Akašijevo posredovanje, osuđuje upade HV u zone razdvajanja na Baniji, Kordunu, Lici i sjevernoj Dalmaciji, blizu Kinin (sektori sjever i jug Unkroa), kao i upade HV i SVK u istočnu Slavoniju (Sektor istok Unkroa). U izjavi se poziva na povlačenje snaga iz zona razdvajanja u sektorima sjever, jug i istok, ali nije zatraženo povlačenje iz sektora zapad — području u kojem se vodila operacija Bljesak.[112] Izjave su podržane Rezolucijom SV UN 994. U avgustu 1995, nakon operacije Oluja, Unkro se povukao u istočnu Slavoniju.[52]

Poraz Srpske Krajine je pogoršao tamošnju političku konfrontaciju i doveo do međusobnog optuživanja političara u Srbiji i Srpskoj Krajini,[113] a uspjeh HV je izazvao veliki psihološki podsticaj za Hrvatsku.[114] Hrvatska je ustanovila spomen-medalju koja će se dodjeljivati hrvatskim trupama koje su učestvovale u operaciji[115] i obilježavanje operacije Bljesak godišnjim zvaničnim ceremonijama u Okučanima, dok Srbi obilježavaju crkvenim službama za poginule.[103]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, uspostavljen na osnovu Rezolucije SB UN 827 1993. godine,[116] optužio je predsjednika Srpske Krajine Milana Martića i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića za razne ratne zločine za vrijeme operacije Bljesak, uključujući i granatiranje Zagreba. Martić je osuđen 12. juna 2007. na 35 godina zatvora,[2] a Perišić je 6. septembra 2011. osuđen na 27 godina zatvora.[117] Martićevu kaznu je Žalbeno vijeće MKSJ potvrdilo 8. oktobra 2008,[118] dok je Perišićeva osuđujuća presuda ukinuta 28. februara 2013. godine.[119] Od aprila 2012, hrvatske vlasti sprovode istragu o ubistvu 23 osobe u Medarima kod Nove Gradiške,[120] a podignute su i prijave za zlostavljanje ratnih zarobljenika u Varaždinu.[121]

Na kraju rata, Srpsko narodno vijeće je obezbjedilo djelimičan povratak Srba na području na kojem je sprovedena operacija Bljesak, kroz borbu za njihova osnovna ljudska prava.[122] HRW je 1999. izvijestio da Srbi ne uživaju svoja građanska prava kao hrvatski državljani, kao posljedica diskriminatorskih zakona i prakse, naročito za Srbe koji žive u četiri bivša zaštićena područja Ujedinjenih nacija, uključujući zapadnu Slavoniju.[123] U izvještaju iz 2017, Amnesty International је изразио забринутост због сталних препрјека на које су Срби наилазили при повратку своје имовине. Извијестили су да су Срби и даље били изложени дискриминацији при запошљавању у јавном сектору и враћању станарских права на државне станове напуштене током рата. Такође, указали су на то да је говор мржње, „евоцирање фашистичке идеологије” и право на употребу мањинских језика и писма и даље политизовано и неспроводиво у неким градовима. Међутим, хрватски судови су редовно процесуирали случајеве клевете и увреде части и угледа појединаца. Према кривичном законику, ова дјела су класификована као тешка кривична дјела.[124]

Референце[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Roads Sealed as Yugoslav Unrest Mounts”. The New York Times. 19. 8. 1990. Приступљено 30. 5. 2024. 
  2. ^ а б в „Milan Martić osuđen na 35 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine | Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju”. icty.org (на језику: српскохрватски). 12. 6. 2007. Приступљено 30. 5. 2024. 
  3. ^ а б Brigović 2009, стр. 40–41.
  4. ^ Никифоров 2011, стр. 781.
  5. ^ Sudetic, Chuck (2. 4. 1991). „Rebel Serbs Complicate Rift on Yugoslav Unity”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  6. ^ Engelberg, Stephen (3. 3. 1991). „Belgrade Sends Troops to Croatia Town”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  7. ^ Sudetic, Chuck (26. 6. 1991). „2 YUGOSLAV STATES VOTE INDEPENDENCE TO PRESS DEMANDS”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  8. ^ „Odluka”. Narodne novine (на језику: хрватски). 8. 10. 1991. ISSN 1333-9273. Приступљено 30. 5. 2024. 
  9. ^ Sudetic, Chuck (29. 6. 1991). „Conflict in Yugoslavia; 2 YUGOSLAV STATES AGREE TO SUSPEND SECESSION PROCESS”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  10. ^ Hoare 2010, стр. 123.
  11. ^ Никифоров 2011, стр. 785.
  12. ^ Hedges, Chris (5. 9. 1997). „Croatian's Confession Describes Torture and Killing on Vast Scale”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  13. ^ ECOSOC 1993, Section J, points 147 & 150.
  14. ^ Ramet 2010, стр. 263.
  15. ^ EECIS 1999, стр. 272–278.
  16. ^ Bellamy, Christopher (9. 10. 1992). „Croatia built 'web of contacts' to evade weapons embargo | The Independent”. The Independent (на језику: енглески). Приступљено 30. 5. 2024. 
  17. ^ Cowell, Alan (24. 9. 1991). „Serbs and Croats: Seeing War in Different Prisms”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  18. ^ Bjelajac & Žunec 2009, стр. 249–250.
  19. ^ Sudetic, Chuck (18. 11. 1991). „Croats Concede Danube Town's Loss”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  20. ^ а б Sudetic, Chuck (3. 1. 1992). „YUGOSLAV FACTIONS AGREE TO U.N. PLAN TO HALT CIVIL WAR”. The New York Times. 
  21. ^ Williams, Carol J. (29. 1. 1992). „Roadblock Stalls U.N.'s Yugoslavia Deployment : Balkans: The leader of Serbian enclave within Croatia balks at plans for the peacekeeping force.”. Los Angeles Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  22. ^ Thompson 2012, стр. 417.
  23. ^ Sudetic, Chuck (24. 1. 1993). „Croats Battle Serbs for a Key Bridge Near the Adriatic”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  24. ^ Kaufman, Michael T. (15. 7. 1992). „The Walls and the Will of Dubrovnik”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  25. ^ ECOSOC 1993, Section K, point 161.
  26. ^ „Rebel Serbs List 50 Croatia Sites They May Raid”. The New York Times. 13. 9. 1993. Приступљено 30. 5. 2024. 
  27. ^ Никифоров 2011, стр. 790–791.
  28. ^ Maass, Peter (16. 7. 1992). „Serb Artillery Hits Refugees -- At Least 8 Die As Shells Hit Packed Stadium | The Seattle Times”. archive.seattletimes.com. Приступљено 30. 5. 2024. 
  29. ^ Bonner, Raymond (17. 8. 1995). „Dubrovnik Finds Hint of Deja Vu in Serbian Artillery”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  30. ^ Bjelajac & Žunec 2009, стр. 254.
  31. ^ Ramet 2006, стр. 465.
  32. ^ „Krešimir Ćosić: Amerikanci nam nisu dali da branimo Bihać”. Jutarnji list (на језику: хрватски). 9. 12. 2007. Приступљено 30. 5. 2024. 
  33. ^ Dunigan 2011, стр. 92–93.
  34. ^ Dunigan 2011, стр. 92.
  35. ^ Dunigan 2011, стр. 93.
  36. ^ Dunigan 2011, стр. 93–95.
  37. ^ Avant 2005, стр. 104.
  38. ^ Barbir-Mladinović, Ankica (20. 8. 2010). „Izmišljeno da je MPRI pomagao pripremu 'Oluje'”. Radio Slobodna Evropa (на језику: српскохрватски). Приступљено 30. 5. 2024. 
  39. ^ Bono 2003, стр. 107.
  40. ^ Ramet 2006, стр. 439.
  41. ^ Andreas 2008, стр. 112.
  42. ^ Woodward 2010, стр. 432.
  43. ^ а б Armatta 2010, стр. 201–204.
  44. ^ Ahrens 2007, стр. 160–166.
  45. ^ Galbraith 2006, стр. 126.
  46. ^ Bideleux & Jeffries 2007, стр. 205.
  47. ^ Štefančić 2011, стр. 440.
  48. ^ Cohen, Roger (2. 5. 1995). „CROATIA HITS AREA REBEL SERBS HOLD, CROSSING U.N. LINES”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  49. ^ Brigović 2009, стр. 43.
  50. ^ Balkan Battlegrounds 2002, стр. 296.
  51. ^ Jones, Ramsbotham & Woodhouse 1995, стр. 246–251.
  52. ^ а б „UNCRO”. peacekeeping.un.org. Приступљено 30. 5. 2024. 
  53. ^ Brigović 2009, стр. 43–44.
  54. ^ Balkan Battlegrounds 2002, стр. 296–297.
  55. ^ Štefančić 2011, стр. 451.
  56. ^ Brigović 2009, стр. 44.
  57. ^ Štefančić 2011, стр. 452.
  58. ^ Brigović 2009, стр. 48.
  59. ^ „ICTY Trial of Slobodan Milošević – Transcript”. www.icty.org (на језику: енглески). 22. 1. 2004. Приступљено 30. 5. 2024. 
  60. ^ а б в г д ђ е ж Balkan Battlegrounds 2002, стр. 297.
  61. ^ Balkan Battlegrounds 2002, стр. 276.
  62. ^ Balkan Battlegrounds 2002, note 72/VII.
  63. ^ а б „Vojno redarstvena operacija Bljesak”. MORH (на језику: хрватски). 28. 4. 2010. Приступљено 30. 5. 2024. 
  64. ^ Brigović 2009, стр. 63.
  65. ^ Brigović 2009, стр. 47.
  66. ^ Brigović 2009, стр. 45.
  67. ^ а б в г д Ramet 2006, стр. 456.
  68. ^ Brigović 2009, note 32.
  69. ^ Brigović 2009, стр. 46–47.
  70. ^ Brigović 2009, стр. 65.
  71. ^ Balkan Battlegrounds 2002, notes 73-75/VII.
  72. ^ „Predsjednik Josipović odlikovao 15. križevačku protuoklopnu topničko-raketnu brigadu”. Križevci.info (на језику: хрватски). 16. 12. 2012. Приступљено 30. 5. 2024. 
  73. ^ Brigović 2009, стр. 51.
  74. ^ а б в г Brigović 2009, стр. 53.
  75. ^ Brigović 2009, note 49.
  76. ^ Balkan Battlegrounds 2002, note 81/VII.
  77. ^ Sekulić 2000, стр. 105.
  78. ^ а б Balkan Battlegrounds 2002, note 82/VIII.
  79. ^ Sekulić 2000, стр. 105–106.
  80. ^ Brigović 2009, стр. 50.
  81. ^ „U Novskoj obilježena 10. obljetnica "Bljeska"”. www.index.hr (на језику: хрватски). 29. 4. 2005. Приступљено 30. 5. 2024. 
  82. ^ а б Brigović 2009, стр. 52.
  83. ^ а б в Sekulić 2000, стр. 106.
  84. ^ а б Balkan Battlegrounds 2002, note 83/VII.
  85. ^ „Janko Bobetko: 'Greške generala Džanka u akciji 'Bljesak' može potvrditi moj tadašnji pomoćnik general Stipetić' – Nacional.hr”. arhiva.nacional.hr. 24. 4. 2002. Приступљено 30. 5. 2024. 
  86. ^ Brigović 2009, стр. 54.
  87. ^ Brigović 2009, стр. 51–52.
  88. ^ Sekulić 2000, стр. 110.
  89. ^ Brigović 2009, стр. 57–58.
  90. ^ а б „Serbs Attack Zagreb With Cluster Bombs / Step toward full-scale war”. SFGATE (на језику: енглески). 3. 5. 1995. Приступљено 30. 5. 2024. 
  91. ^ а б в г Balkan Battlegrounds 2002, стр. 298.
  92. ^ „VIDEO Centar Zagreba prije 17 godina raketiran u odmazdi za 'Bljesak': Poginulo je šestero, a ranjeno 205 ljudi”. www.jutarnji.hr (на језику: хрватски). 2. 5. 2012. Приступљено 30. 5. 2024. 
  93. ^ Brigović 2009, стр. 60.
  94. ^ „Heroj domovinskog rata”. Slobodna Dalmacija (на језику: хрватски). 18. 9. 2004. Архивирано из оригинала 25. 10. 2014. г. Приступљено 30. 5. 2024. 
  95. ^ Brigović 2009, note 54.
  96. ^ Sekulić 2000, стр. 80.
  97. ^ Štefančić 2011, стр. 436.
  98. ^ Brigović 2009, стр. 64.
  99. ^ а б HRW 1995, стр. 2.
  100. ^ Brigović 2009, стр. 61.
  101. ^ а б в г HRW 1995, стр. 6.
  102. ^ а б Штрбац 2005, стр. 225.
  103. ^ а б „Godišnjica operacije "Bljesak"”. B92.net (на језику: српски). 1. 5. 2024. Приступљено 30. 5. 2024. 
  104. ^ Sekulić 2000, стр. 81.
  105. ^ Гуськова 2001, стр. 493.
  106. ^ Никифоров 2011, стр. 795.
  107. ^ Brigović 2009, note 105.
  108. ^ „HHO iznio imena 83 srpska civila koje je navodno ubila HV tijekom "Bljeska"”. index.hr (на језику: хрватски). 24. 7. 2003. Приступљено 30. 5. 2024. 
  109. ^ HRW 1995, стр. 17.
  110. ^ Ahrens 2007, стр. 169.
  111. ^ „Statement by the President of the Security Council (S/PRST/1995/23)” (PDF). United Nations Security Council. 1. 5. 1995. Приступљено 30. 5. 2024. 
  112. ^ „Statement by the President of the Security Council (S/PRST/1995/26)” (PDF). United Nations Security Council. 4. 5. 1995. Приступљено 30. 5. 2024. 
  113. ^ Sekulić 2000, стр. 119.
  114. ^ Cohen, Roger (4. 5. 1995). „Rebel Serbs Pound Zagreb for Second Day”. The New York Times. Приступљено 30. 5. 2024. 
  115. ^ „Odluka o ustanovljenju medalja za sudjelovanje u vojno-redarstvenim operacijama i u iznimnim pothvatima – pročišćeni tekst - Zakon.hr”. zakon.hr. 7. 8. 1995. Приступљено 30. 5. 2024. 
  116. ^ Schabas 2006, стр. 3–4.
  117. ^ „Međunarodni sud Momčila Perišića proglasio krivim za zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj | Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju”. www.icty.org (на језику: српскохрватски). 6. 9. 2011. Приступљено 30. 5. 2024. 
  118. ^ „Podaci o predmetu "RSK" (IT-95-11) - Milan Martić” (PDF). Приступљено 30. 5. 2024. 
  119. ^ „Žalbeno veće Momčila Perišića oslobodilo krivice i naložilo njegovo puštanje na slobodu | Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju”. www.icty.org. 28. 2. 2013. Приступљено 30. 5. 2024. 
  120. ^ „Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku U emisiji "In medias res" objavljene netočne tvrdnje”. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. 2. 5. 2012. Приступљено 30. 5. 2024. 
  121. ^ „Stipetić: Nakon Bljeska nije bilo mučenja ratnih zarobljenika”. Glas Slavonije. 4. 5. 2012. Приступљено 30. 5. 2024. 
  122. ^ Škiljan 2016, стр. 110.
  123. ^ „Second Class Citizens”. Human Rights Watch (на језику: енглески). 1. 3. 1999. Приступљено 30. 5. 2024. 
  124. ^ „Amnesty International Report 2016/17: The state of the world's human rights”. Amnesty International (на језику: енглески). 22. 2. 2017. стр. 131—133. Приступљено 30. 5. 2024. 

Литература[uredi | uredi izvor]

Књиге
Чланци научних часописа

Додатна литература[uredi | uredi izvor]

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Операција_Бљесак&oldid=27825329”