Teorije zavjere o atentatu na Džona Kenedija

Predsjednik SAD — Džon Kenedi, Džeklin Kenedi, Neli Konali i guverner Teksasa — Džon Konali, nekoliko minuta prije atentata.

Teorije zavjere o atentatu na Džona Kenedija nastale su nedugo nakon atentata na Džona Kenedija 22. novembra 1963. kao i nakon ubistva Lija Harvija Osvalda, koga je ubio vlasnik noćnog kluba — Džek Rubi. U njima se navode umiješanost CIA, mafije, potpredsjednika SAD — Lindona Džonsona, premijera Kube — Fidela Kastra, KGB-a ili neke kombinacije ovih pojedinaca i entiteta. Originalna istraga FBI i izvještaj Vorenove komisije, kao i navodno „benigno zataškavanje CIA“, doveli su do tvrdnje da je savezna vlada namjerno prikrila ključne informacije nakon atentata. Bivši okružni tužilac Los Anđelesa — Vinsent Bugliozi, procijenio je da su ukupno 42 grupe, 82 ubice i 214 ljudi optuženi u nekom trenutku u različitim scenarijima zavjere.

Godine 1964. Vorenova komisija je zaključila da je Osvald djelovao sam u ubistvu Kenedija. Godine 1979. Odabrana komisija za ubistva Predstavničkog doma Sjedinjenih Država (HSCA), zaključila je da je Kenedi vjerovatno ubijen u zavjeri i da Osvald nije djelovao sam. HSCA je zaključila da je drugi naoružani napadač takođe pucao na Kenedija, na osnovu akustičnih dokaza koji su kasnije diskreditovani. Srpski književnik i prevodilac Josipa Broza Tita — Ivan Ivanji, izjavio je da su jugoslovenski bezbjednjaci rekonstruisali događaj godinu dana nakon atentata, kada se Tito spremao za posjetu Istočnom Berlinu. Oni su vozili kola sa lutkom, a najbolji snajperisti su pucali sa iste visine sa koje je objavljeno da je ubica pucao i nisu mogli da pogode, zbog čega su zaključili da je bilo nemoguće da ga pogodi sa tri metka sa te visine.

Pozadina

Glavni članak: Atentat na Džona Kenedija

Letak je kružio 21. novembra 1963. godine, dan prije atentata.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država — Džon Kenedi, ubijen je iz vatrenog oružja dok je putovao u koloni automobila u limuzini sa otvorenim krovom u Dalasu, u petak 22. novembra 1963. godine. Li Harvi Osvald je uhapšen zbog ubistva policajca iz Dalasa istog dana — Džefersona Dejvisa Tipita i optužen je za oba ubistva. U nedelju, 24. novembra, vlasnik noćnog kluba — Džek Rubi, ubio je Osvalda.

Neposredno nakon što je predsjednik Kenedi ubijen, počele su da se razvijaju razne teorije zavjere, a emiteri su naveli da su možda umiješani desničari iz Dalasa. Rubijevo ubistvo Osvalda pojačalo je početne sumnje. Među teoretičarima zavjere, za autora Marka Lejna je napisano da je „ispalio prvi književni hitac“ sa svojim člankom „Odbrambeni podnesak za Osvalda“, u izdanju časopisa National Guardian od 19. decembra 1963. godine. Knjiga Tomasa Bjukenana „Ko je ubio Kenedija?“ objavljena u maju 1964. godine, smatra se prvom knjigom u kojoj se navodi zavjera.

Godine 1964. Vorenova komisija je zaključila da je Osvald djelovao sam i da nijedan vjerodostojan dokaz ne podržava tvrdnju da je bio umiješan u zavjeru za atentat na predsjednika. Komisija je takođe navela da su državni sekretar — Din Rask, sekretar odbrane — Robert Maknamara, ministar finansija — Klarens Daglas Dilon, generalni tužilac — Robert F. Kenedi, direktor FBI — Džon Edgar Huver, direktor CIA — Džon Makoun i šef tajne službe — Džejms Rouli, vršili svoje istrage i da je svaki pojedinačno došao do istog zaključka na osnovu informacija koje su im dostupne. Istraga FBI i izvještaj komisije, doveli su do tvrdnje da je vlada namjerno prikrila informacije nakon atentata. Tokom suđenja Kleju Šou 1969. godine, okružni tužilac Nju Orleansa — Džim Garison, osporio je teoriju o jednom metku, tvrdeći da Zapruderov film, nijemi film koji je snimio Abraham Zapruder, a prilikom kojeg je snimljen atentat, ukazuje na to da je smrtonosni hitac u Kenedijevu glavu ispaljen sa „travnatog brežuljka“, malog brda koje je istaknuto u kasnijim teorijama zavjere.

Godine 1979. Odabrana komisija za ubistva Predstavničkog doma Sjedinjenih Američkih Država (HSCA), složila se sa izvještajem Vorenove komisije da je Osvald ubio Kenedija, ali je zaključila da su izvještaj komisije i originalna istraga FBI imali ozbiljne nedostatke. HSCA je zaključila da su ispaljena najmanje četiri hica, sa „velikom vjerovatnoćom“ da su dva naoružana muškarca pucala na predsjednika i da je vjerovatno u pitanju zavjera. HSCA je navela da Vorenova komisija „nije uspjela da adekvatno istraži mogućnost zavjere za atentat na predsjednika“.

Dokumenti u skladu sa članom 5 Zakona o prikupljanju dokumenata o ubistvu predsjednika Džona Kenedija iz 1992. morali su da budu objavljeni u roku od 25 godina od stupanja zakona na snagu 26. oktobra 1992. godine. Većina dokumenata je objavljena 26. oktobra 2017. godine. Primjenjujući odredbu zakona iz 1992. koja dozvoljava predsjedniku da produži rok, predsjednik SAD — Donald Tramp, odredio je novi rok do 26. oktobra 2021. za objavljivanje preostalih dokumenata. U oktobru 2021. predsjednik Džo Bajden je dodatno produžio rok do 15. decembra 2022. godine, navodeći kašnjenje zbog pandemije kovida 19.

Mišljenje javnosti

Autor Džon Mekadams izjavio je da je „teorija zavjere o Kenedijevom atentatu najčuvenija i najveća od svih teorija zavjere“, dok su je drugi često nazivali „majkom svih zavjera“. Broj knjiga napisanih o atentatu na Kenedija se procjenjuje na između 1.000 i 2.000. Prema Vinsentu Buglioziju, 95% tih knjiga je „za zavjeru i protiv Vorenove komisije“. Bugliozi je takođe procijenio da su ukupno 42 grupe, 82 ubice i 214 ljudi optuženi u nekom trenutku u različitim scenarijima zavjere.

Autor Dejvid Krajiček opisao je entuzijaste oko Kenedijevog atentata kao ljude koji pripadaju „teoretičarima zavjere“ s jedne strane i „razotkrivačima“ s druge strane. Velika količina kontroverzi oko atentata rezultirala je ogorčenim sporovima između onih koji podržavaju zaključak Vorenove komisije i onih koji ga ili odbacuju ili su kritični prema zvaničnom objašnjenju, pri čemu je svaka strana upućivala optužbe na drugu stranu za „naivnost, cinizam i selektivno tumačenje dokaza“.

Istraživanja javnog mnjenja su dosljedno pokazala da većina Amerikanaca vjeruje da je postojala zavjera da se ubije predsjednik Kenedi. Iste ankete takođe pokazuju da nema saglasnosti o tome ko je još mogao biti umiješan u pucnjavu. Anketa organizacije Gallup, Inc iz 2003. objavila je da 75% Amerikanaca ne vjeruje da je Li Harvi Osvald djelovao sam. Iste godine, anketa mreže ABC News, pokazala je da 70% ispitanika sumnja da je u atentatu učestvovalo više od jedne osobe. Godine 2009. 76% ljudi anketiranih za mrežu CBS News, izjavilo je da vjeruje da je predsjednik ubijen kao rezultat zavjere. U anketi organizacije Gallup, Inc iz 2013. 61% Amerikanaca izjavilo je da vjeruje da su umiješani i drugi ljudi osim Osvalda, što je najniža cifra u skoro 50 godina.

Guverner Teksasa za vrijeme atentata Džon Konali, koji je i sam bio ranjen tom prilikom, u intervjuu datom oko 3 godina nakon atentata je javno podržao nalaze i zaključke Vorenove komisije. U intervjuu datom 15. juna 1991. godine za C-SPAN je izjavio da ima dosta čudnih stvari vezanih za atentat, i da ne zna da li je bilo neke zavjere oko atentata na predsjednika. Rekao je da, ako je bilo drugih počinilaca atentata sem Osvalda, da nisu pronađeni, ni identifikovani. Naveo je da se dosta neobičnih stvari desilo prilikom atentata, i da je to dovelo do razvoja velikog broja teorija zavjera. Na pitanje o svom ličnom mišljenju o tome, rekao je da misli da su članovi Komisije odradili dobar posao. Dodao je da ima svoje zamjerke na rad Komisije i na medicinske analize izvršene nad Kenedijem, ali i da je znao svakog od članova Vorenove komisije lično, da vjeruje da su oni uradili sve što su mogli na najbolji način, i da ne može ni da zamisli da su ljudi poput budućeg predsjednika Džeralda Forda, glavnog sudije Vrhovnog suda Erla Vorena, i mnogih drugih istaknutih ljudi koji su bili članovi te komisije, učestvovali u zataškavanju takvog slučaja. Međutim novinar Dag Tompson je tvrdio da mu je Konali u privatnom razgovoru 1982. godine izneo sasvim suprotan stav. Na Tompsonovo pitanje o tome da li on misli da je Li Harvi Osvald pucao iz oružja kojim je Kenedi ubijen, Konali je odgovorio: "Apsolutno ne. Ni za sekundu ne vjerujem nalazima Vorenove komisije." Na Tompsonovo potpitanje o tome zašto javno nije pričao o svom mišljenju, dobio je odgovor: "Zato što volim ovu državu, i u to vreme je svima nama trebalo okončanje ove priče. Nikada javno neću govoriti o tome šta mislim."

Jugoslovenski bezbjednjaci su, u svojoj rekonstrukciji događaja, utvrdili da Osvald nije djelovao sam.

Mišljenja ljudi bliskih Kenediju

Kenedijev bratanić — Robert F. Kenedi mlađi, vjeruje da je njegov stric ubijen u zavjeri, i podržao je knjigu JFK and the Unspeakable, Džejmsa Daglasa. Takođe je rekao da je njegov otac — Robert F. Kenedi, koji je javno podržao Vorenovu komisiju, privatno nazvao to „lošim komadom izrade“ i bio je „prilično ubijeđen“ da su i drugi osim Osvalda umiješani u ubistvo njegovog brata.

Dokazi o zataškavanju

Pozadina

Edgar Huver, direktor FBI u vrijeme atentata.

Nakon Osvaldove smrti, direktor FBI — Džon Edgar Huver, napisao je dopis u kojem je detaljno naveo da policija Dalasa ne bi imala dovoljno dokaza protiv Osvalda bez informacija iz agencije FBI, a zatim je napisao: „Ono oko čega sam zabrinut, kao i [zamjenik državnog tužioca] gospodin Kacenbah, ima nešto izdato kako bismo mogli da ubijedimo javnost da je Osvald pravi ubica.“ Najviši vladini i obavještajni zvaničnici su takođe otkrili da je, prema presretnutim informacijama CIA, neko glumio Osvalda u telefonskim pozivima i posjetama sovjetskim i kubanskim ambasadama u Meksiko Sitiju, nekoliko nedelja prije ubistva. Tokom narednih 40 godina, to je postalo jedna od najstrože čuvanih tajni CIA o slučaju Osvald. Službenica agencije za karijeru u CIA — Ana Gudpastur, priznala je pod zakletvom da je sama širila snimke ovih telefonskih poziva. Ona je prvobitno 1970. godine negirala kongresnim istražiteljima da je imala bilo kakva saznanja o snimcima Osvaldovih telefonskih poziva.

Dana 23. novembra 1963. godine, dan nakon atentata, direktor FBI — Džon Edgar Huver, iznio je preliminarnu analizu atentata, u kojoj je navedeno:

Centralna obavještajna agencija je obavijestila da je 1. oktobra 1963. izuzetno osjetljiv izvor izvijestio da je osoba koja se predstavlja kao Li Osvald kontaktirala sovjetsku ambasadu u Meksiko Sitiju i raspitivala se za bilo kakvu poruku. Specijalni agenti ovog Biroa, koji su razgovarali sa Osvaldom u Dalasu u Teksasu, posmatrali su fotografije gore pomenute osobe i slušali snimak njegovog glasa. Ovi specijalni agenti smatraju da pomenuta osoba nije Li Harvi Osvald.

Istog dana, Huver je telefonom razgovarao sa predsjednikom Džonsonom o slučaju:

Džonson: „Da li ste utvrdili nešto više o [Osvaldovoj] posjeti sovjetskoj ambasadi u Meksiku u septembru?“

Huver: „Ne, postoji jedan ugao koji je veoma zbunjujući iz ovog razloga. Ovdje gore imamo traku i fotografiju čovjeka u sovjetskoj ambasadi, koji koristi Osvaldovo ime. Ta slika i traka ne odgovaraju glasu ovog čovjeka niti njegovom izgledu. Drugim riječima, čini se da je postojala druga osoba koja je bila u sovjetskoj ambasadi.“

Predsjednik Džonson je izrazio zabrinutost da bi javnost mogla da povjeruje da su sovjetski lider — Nikita Hruščov i kubanski lider — Fidel Kastro, umiješani u atentat, što je situacija za koju je Džonson rekao da bi mogla da dovede do rata „koji bi mogao da ubije 40 miliona Amerikanaca za sat vremena“. Džonson je prenio svoju zabrinutost i glavnom sudiji — Erlu Vorenu, kao i senatoru Ričardu Raselu, rekavši im da bi mogli da „služe Americi“ tako što će se pridružiti komisiji koju je Džonson osnovao da istraži atentat, a koja će kasnije postati nezvanično poznata kao Vorenova komisija. Zauzvrat, Kacenbah je napisao memorandum pomoćniku Lindona Džonsona — Bilu Mojersu, u kojem je, između ostalog, rekao da rezultati istrage FBI treba da budu objavljeni. Kacenbah je takođe predložio da se formira komisija, sastavljena od ljudi sa „besprekornim integritetom“, koja bi sprovela potpunu istragu o atentatu. Kacenbah je napisao: „spekulacije o Osvaldovoj motivaciji bi trebalo da budu prekinute i trebalo bi da imamo neku osnovu za pobijanje misli da je ovo bila komunistička zavjera ili (kako kaže štampa gvozdene zavjese) zavjera desnice da se za to okrive komunisti." Takođe je napisao: „javnost mora da bude zadovoljna time da je Osvald bio atentator; da nije imao saveznike koji su još uvijek na slobodi i da su dokazi bili takvi da bi on bio osuđen na suđenju.“ Četiri dana nakon Kacenbahovog memoranduma, Džonson je formirao Vorenovu komisiju sa Erlom Vorenom kao predsjedavajućim i senatorom Ričardom Raselom kao članom.

Navodne nedosljednosti

Brojni istraživači, uključujući autore Marka Lejna, Henrija Harta, Majkla Kurca, Džeralda Meknajta, Entonija Samersa i Harolda Vajsberga, pozivali su se na ono što oni vide kao nedosljednosti, propuste, isključenje dokaza, greške, promjenu priča ili promjene u svjedočenju svjedoka u zvaničnoj istrazi Vorenove komisije, za koje kažu da bi moglo da sugeriše zataškavanje.

Mark Lejn, napisao je nekoliko knjiga o teorijama zavjere za ubistvo Kenedija.

Majkl Benson je napisao da je Vorenova komisija primila samo informacije koje joj je dostavio FBI i da je njena svrha bila da potvrdi teoriju o usamljenom naoružanom čovjeku.

Volter Kronkajt, voditelj mreže CBS News, izjavio je: „iako je Vorenova komisija imala punu moć da sprovede sopstvenu nezavisnu istragu, dozvolila je FBI i CIA da sami sebe istraže i tako je bacila trajnu sjenku na odgovore.“

Senator Sjedinjenih Država i član Odabranog odbora za obavještajne poslove Senata SAD — Ričard Švajker, izjavio je: „fatalna greška koju je Vorenova komisija napravila bila je što nije koristila sopstvene istražitelje, već se oslanjala na osoblje CIA i FBI, što je direktno išlo na ruku višim članovima obavještajne službe koji su rukovodili zataškavanjem.“ Švajker je takođe rekao piscu Entoniju Samersu 1978. da vjeruje da je Vorenova komisija osnovana u to vrijeme da hrani pablum američkoj javnosti iz još nepoznatih razloga, kao i „da se u to vrijeme dogodilo jedno od najvećih zataškavanja u istoriji naše zemlje“.

Godine 1966. Rosko Dramond je izrazio skepticizam u vezi sa zataškavanjem u svojoj kolumni sa sindikatima, izjavivši, „ako je postojala zavjera da se prikrije istina o atentatu, ona bi morala da uključuje glavnog sudiju, republikanske, demokratske i nepartijske članove komisije, FBI, CIA, tajnu službu, ugledne doktore oružanih snaga i Bijelu kuću, što je zavjera toliko višestruka i složena da bi pala od same sebe.”

Navodi o petljanju sa svjedocima, zastrašivanju i prljavoj igri

Navodno zastrašivanje svjedoka

Ričard Bajer je napisao da su mnogi svjedoci čije izjave upućuju na zavjeru bili ignorisani ili zastrašeni od strane Vorenove komisije. U biografiji o Džin Hil iz 1992. godine — JFK: The Last Dissenting Witness, Bil Sloan je napisao da je pomoćnik advokata Vorenove komisije — Arlen Spekter, pokušao da ponizi, diskredituje i zastraši Hil da bi promijenio njenu priču. Hil je takođe rekla Sloun da su je zlostavljali agenti Tajne službe, da je maltretirao FBI i da je dobijala prijetnje smrću.

U svojoj narednoj knjizi, pod naslovom JFK: Breaking the Silence, Sloun je napisao navode nekoliko očevidaca atentata, koji su rekli da su anketari Vorenove komisije više puta prekidali ili gušili bilo kakve komentare dovodeći u sumnju zaključak da je Osvald djelovao sam.

U svojoj knjizi Crossfire, Džim Mars je napisao izvještaje o nekoliko ljudi koji su rekli da su ih zastrašili ili agenti FBI ili anonimni pojedinci da izmijene ili potisnu ono što su znali u vezi sa atentatom. Neki od tih pojedinaca su Ričard Ker, Akvila Klemons, Sendi Spiker i Ej Džej Milikan. Mars je takođe napisao da je radnik Teksaškog skladišta školskih knjiga — Džo Molina, bio „zaplašen od strane vlasti i izgubio je posao ubrzo nakon atentata“, a da je svjedok Ed Hofman bio upozoren od strane agenta FBI da bi „mogao da pogine“ ako otkrije šta je posmatrao u Dila plazi na dan atentata.

Voren Rejnolds, koji je tvrdio da je vidio ubicu policajca Tipita i jurio ga, upucan je u glavu u januaru 1964, dva dana nakon prvog razgovora sa FBI i preživio je. Rejnolds je kasnije svjedočio Vorenovoj komisiji da je u februaru 1964. neko pokušao da kidnapuje njegovu desetogodišnju ćerku. Vorenova komisija nikada nije pitala Rejnoldsa šta je čovjek koga je vidio nosio, uprkos tome što je Rejnolds rekao da je kasnije saznao da je čovjek ostavio svoj „kaput“ na parkingu, a tamo je pronađena jakna sa patent zatvaračem.

Smrt svjedoka

Optužbe o misterioznim ili sumnjivim smrtima svjedoka povezanih sa atentatom na Kenedija potekle su od novinara Pena Džonsa mlađeg, a objavljene su u časopisu Ramparts u oktobru 1966. U članku u časopisu Ramparts navodi se deset ljudi koji su umrli u roku od tri godine od atentata:

• Džim Kete, jedan od dvojice reportera koji su otišli u Rubijev stan noć nakon što je Rubi upucao Osvalda, odlučio je da napiše knjigu o atentatu na Kenedija. Međutim, preminuo je 21. septembra 1964. Uljez je provalio u njegov stan u Dalasu i ubio ga karate udarcem u vrat.

• Bil Hanter, drugi od dvojice novinara koji su otišli u Rubijev stan noć nakon što je Rubi upucao Osvalda. Vratio se u Dalas da bi sledeće godine pratio suđenje Rubiju za časopis Long Beach Press-Telegram. Šest nedelja kasnije, 23. aprila 1964. umro je u Long Biču, gdje ga ubio policajac pucnjem u policijskoj stanici. Oko 2 sata ujutru, Hanter je sjedio za svojim stolom u prostoriji za štampu policijske stanice u Long Biču i čitao roman pod nazivom Zaustavite ovog čovjeka, kada su dva detektiva ušla u sobu. Prvobitno, jedan detektiv je izjavio da je ispustio pištolj, zbog čega je opalio kada je udario u pod. Kasnije, na suđenju, promijenio je svoju priču i rekao je da su se on i drugi detektiv „igrali“ sa svojim napunjenim oružjem kada je pištolj opalio. Pucanj je ocijenjen kao slučajan i obojica su osuđeni na tri godine uslovno.

• Vilijam Vejli, taksista koji je odveo Osvalda sa mjesta atentata, poginuo je u saobraćajnoj nesreći u decembru 1965. pored vozača automobila koji se zabio u njegovu kabinu. Džons mlađi napisao je za njega da je „prvi taksista u Dalasu koji je umro na dužnosti od 1937. godine“.

• Erlajn Roberts (ili Erlin Roberts), Osvaldova gazdarica (vlasnica stambene kuće u kojoj je Osvald živio), umrla je od srčanog udara u januaru 1966, u 60 godini, a obdukcija nije obavljena. Roberts je svjedočila pred Vorenovom komisijom da je Osvald stigao kući oko 13.00 časova. 22. novembra 1963. a dok je bio u kući, ispred kuće se parkirao automobil policije Dalasa, u kojem su bila dva uniformisana policajca. Ona je izjavila da je vozač dvaput zatrubio prije nego što je krenuo, a ubrzo nakon toga Osvald je napustio kuću.

• Tom Hauard, koji je bio jedan od Rubijevih advokata, takođe je otišao u Rubijev stan sa Keteom i Hanterom noć nakon što je Rubi upucao Osvalda. Umro je od srčanog udara u martu 1965. u 48 godini, nakon što se nekoliko dana prije toga čudno ponašao i nije prepoznavao svoje prijatelje; obdukcija nije obavljena.

• Li Bauers, svjedok koji je bio u željezničkom tornju koji je gledao na Dila plazu u vrijeme atentata, poginuo je u avgustu 1966. nakon što je njegov automobil udario u oslonac mosta, a svjedoci su izjavili da ga je crni automobil izgurao sa puta.

• Henk Kilam, čija je žena bila „djevojka za cigarete“ (ili plesačica) u Rubijevom klubu, nakon atentata, preselio se na Floridu. Umro je u martu 1964. godine; primio je telefonski poziv u 4 sata ujutru, nakon čega je otišao u zgradu u centru Pensakole, gdje je „skočio ili pao“ kroz prozor na prvom spratu i iskrvario od posjekotina na grlu, među komadima razbijenog stakla.

• Edvard Benavides, brat Dominga Benavidesa, ključnog svjedoka u pucnjavi Džefersona Dejvisa Tipita (Domingo Benavides je vidio strijelca i ušao je u Tipitov auto kako bi preko radija pozvao pomoć), umro je u februaru 1965. od pucnja u glavu u baru, a niko drugi nije ubijen u pucnjavi u baru. Džons mlađi je nagovijestio da je riječ o pogrešnom identitetu i da je Domingo Benavides bio meta. Domingo Benavides je izjavio da Tipitov ubica nije ličio na Osvalda, zbog čega je dobijao prijetnje smrću, a nakon što je Edvard Benavides ubijen, promijenio je priču i rekao je da je ubica ličio na Osvalda.

• Nensi Džejn Muni, zvana Beti Makdonald, bila je striptizeta u klubu Džeka Rubija. Muni je uhapšena zbog tuče sa svojom cimerkom i navodno se objesila u zatvorskoj ćeliji u Dalasu. Muni je dala alibi osumnjičenom ubici Vorena Rejnoldsa, nakon što je Rejnolds, koji je rekao da je vidio ubicu Tipita i prijavio to FBI, upucan u glavu u januaru 1964. godine.

• Doroti Kilgalen, bila je novinarka i Kenedijeva bliska prijateljica. Pronađena je mrtva u svojoj kući u novembru 1965. U članku u časopisu Ramparts, takođe se navodi da su se Osvald i Rubi poznavali od ranije. kao i da je Rubi imao poznanstva u kriminalnim grupama.

Godine 1973, slične tvrdnje o sumnjivim smrtima svjedoka privukle su nacionalnu pažnju filmom Executive Action, koji je bio objavljen u bioskopima. Godine 1989. Džim Mars je objavio spisak od 103 osobe za koje je vjerovao da su umrle „prikladnom smrću“ pod sumnjivim okolnostima. On je napomenuo da su smrti grupisane oko istraga koje je vodila Vorenova komisija, okružni tužilac Nju Orleansa — Džim Garison, Senatski odbor za obavještajne poslove i Odabrana komisija Predstavničkog doma za atentate. Mars je istakao da bi te smrti bile zgodne za svakoga ko ne želi da istina o ubistvu Kenedija postane javna. Ričard Belzer je 2013. objavio knjigu Lista za odstrel: Detaljna istraga o misterioznim smrtima svjedoka atentata na DžFK, koja ispituje smrt 50 ljudi povezanih sa atentatom i tvrdi da je većina njih ubijena kao dio zataškavanja.

Vinsent Bugliozi, pisao je o Doroti Kilgalen i sumnjivim smrtima svjedoka atentata.

Vinsent Bugliozi je posvetio dvije stranice svoje knjige Vraćanje istorije: Ubistvo predsjednika Džona F. Kenedija novinarki Doroti Kilgalen, koja je bila javno skeptična prema zvaničnoj verziji ubistva predsjednika Kenedija i pucanja Džeka Rubija na Lija Osvalda. Tokom 1964. i 1965. napisala je nekoliko novinskih članaka na tu temu i mnoge relevantne kratke priloge u svojoj dnevnoj kolumni. Dana 23. februara 1964, njujorške novine New York Journal-American, u kojima je Kilgalen radila od osnivanja 1937, objavile su njen članak o razgovoru koji je vodila sa Džekom Rubijem, kada je on sjedio za stolom odbrane tokom pauza u njegovom suđenju za ubistvo.

Da li su Kilgalen i Rubi imali drugi razgovor u privatnoj prostoriji u zgradi suda u okrugu Dalas u Teksasu nekoliko dana kasnije je sporno. Ako jesu, nikada nije pisala o tome za objavljivanje. Jedan od biografa Kilgalen — Mark Šo, tvrdio je da čak i da Rubi nije otkrio Kilgalen osjetljive informacije o atentatu, ipak je mogla da sazna osjetljive informacije tokom putovanja u Nju Orleans nekoliko nedelja prije nego što je umrla.

Kilgalenina poslednja kratka stavka o atentatu na Kenedija, objavljena 3. septembra 1965. godine, završila se riječima: „Ta priča neće umrijeti sve dok je živ pravi reporter – a ima ih mnogo živih.“ Dva mjeseca kasnije, 8. novembra 1965, Kilgalen je pronađena mrtva u svojoj gradskoj kući na Menhetnu. Utvrđeno je da je njena smrt uzrokovana kombinacijom alkohola i barbiturata. Bugliozi je nazvao Kilgaleninu smrt 1965. godine kao „možda najistaknutijom misterioznom smrću“ koju navode istraživači atentata. Dodao je da prisustvo Kilgaleninog muža i sina u njihovoj petospratnici tokom noći kada je umrla dokazuje da ona nije mogla da bude ubijena. Bugliozi je istakao da bi uljez probudio njenog muža ili njenog jedanaestogodišnjeg sina, a zatim bi njen muž pozvao policiju.

Prema autoru Džeromu Krotu, mafijaške ličnosti, kao što su Sem Đankana, Džon Roseli, Karlos Prio, Džimi Hofa, Čarls Nikoleti, Leo Močeri, Ričard Kejn, Salvatore Granelo i Dejv Jaras, vjerovatno su ubijeni da bi ih spriječili da otkriju svoja saznanja. Prema autoru Metjuu Smitu, drugi koji su u nekoj vezi sa slučajem, a koji su umrli sumnjivom smrću su Li Bauers, Geri Anderhil, Vilijam Salivan, Dejvid Feri, Klej Šo, Džordž de Morenšild, četiri glumice koje su radile za Džeka Rubija, kao i Rubi.

Odabrana komisija za atentate Predstavničkog doma istraživala je još jednu navodnu misterioznu smrt — Rouz Čerami, čije je pravo ime bilo Melba Kristin Merkades. Komitet je izvijestio da je poručnik državne policije Luizijane — Frensis Frudž, otputovao u Junis 20. novembra 1963. godine, dva dana prije atentata, da pokupi Čerami, koja je zadobila lakše povrede kada ju je udario automobil. Frudž je odvezao Čerami u bolnicu i rekao da mu je na putu do tamo ispričala da dolazi sa Floride u Dalas sa dvojicom muškaraca koji su bili Italijani ili su ličili na Italijane. Frudž ju je pitao šta planira da uradi u Dalasu, na šta je ona odgovorila: „... broj jedan pokupi nešto novca, pokupi [moju] bebu i ... ubij Kenedija.“ Liječena je u državnoj bolnici u Džeksonu u Luizijani od alkoholizma i zavisnosti od heroina. Nakon atentata, poručnik Frudž je kontaktirao kapetana policije Dalasa — Vila Frica, u vezi sa onim što je saznao od Čerami, ali mu je Fric rekao da „nije zainteresovan“.

Sem Đankana, jedan od članova kriminalnih grupa koji se u nekim teorijama zavjere spominje kao atentator.

Tokom 1970-ih, doktor u državnoj bolnici — Viktor Vajs, rekao je istražitelju Komisije za atentate Predstavničkog doma da mu je 25. novembra, tri dana nakon atentata, jedan od njegovih kolega doktora rekao da je Čerami „prije atentata izjavila da će predsjednik Kenedi da bude ubijen“. Doktor Vajs je takođe izjavio da mu je Čerami posle atentata rekla da je radila za Džeka Rubija i da njeno saznanje o atentatu potiče iz „riječi iz podzemlja“. Čerami je pronađena mrtva blizu autoputa u blizini Big Sendija u Teksasu, 4. septembra 1965. godine; pregazio ju je automobil.

Za ubistvo Tipita, Vorenova komisija je imenovala 12 svjedoka pucnjave i njenih posljedica. Jedan od svjedoka — Voren Rejnolds, upucan je u glavu dva mjeseca nakon pucnjave u Tipita, ali je preživio. Drugi svjedok — Domingo Benavides, koji je bio blizu pucnjave i video Tipita kako pada nakon što je upucan, izgubio je brata 15 mjeseci nakon ubistva Tipita; Benavidesov brat je pogođen u glavu u baru i umro je.

Odabrana komisija za atentate Predstavničkog doma istražila je tvrdnje „da je statistički nevjerovatan broj pojedinaca sa nekom direktnom ili perifernom povezanošću sa Kenedijevim atentatom umro kao rezultat tog atentata, podižući na taj način bauk zavjere“. Šef istraživanja komiteta je izjavio: „naš konačni zaključak o ovom pitanju je da raspoloživi dokazi ne utvrđuju ništa o prirodi ovih smrti što bi ukazivalo da su smrti na neki način, bilo direktno ili periferno, uzrokovane ubistvom predsjednika Kenedija ili bilo kojim aspektom naknadne istrage.“

Autor Džerald Pozner rekao je da je Marsova lista uzeta iz grupe od oko 10.000 ljudi koji su čak i na najslabiji način povezani sa atentatom, uključujući osobe identifikovane u zvaničnim istragama, kao i istraživanjima teoretičara zavere. Pozner je rekao i da bi bilo iznenađujuće da stotinu ljudi od deset hiljada nije umrlo na „neprirodne načine”. On je takođe istakao da više od polovine ljudi na Marsovoj listi nije umrlo misteriozno, već prirodnim putem, kao što je agent Tajne službe Roj Kelerman, koji je umro od srčane insuficijencije u 69. godini 1984. godine, dugo nakon Kenedijevog atentata, ali je na Marsovoj listi kao neko čiji je uzrok smrti „nepoznat“. Pozner je takođe istakao da mnogi istaknuti svjedoci i istraživači zavjere nastavljaju da žive i dugo nakon atentata.

Navodi o prikrivanju dokaza, petljanju i falsifikovanju

Mnogi od onih koji vjeruju u zavjeru za atentat na Kenedija, takođe vjeruju da su dokazi protiv Osvalda podmetnuti, falsifikovani ili manipulisani.

Potiskivanje dokaza

Ignorisana svjedočenja

Neki istraživači tvrde da je Vorenova komisija ignorisala izjave svjedoka koje ukazuju na zavjeru. Džozaja Tompson je naveo da je Komisija ignorisala svjedočenje sedam očevidaca koji su rekli da su vidjeli dim u blizini travnatog brežuljka u vrijeme atentata, kao i osmog svjedoka koji je rekao da je osjetio miris baruta. Džim Mars je napisao da Komisija nije tražila svjedočenje očevidaca na trostrukom podvožnjaku čije izjave upućuju na strijelca na travnatom brežuljku.

Zaplijenjeni filmovi i fotografije

Drugi istraživači su izvijestili da su svjedocima koji su snimili atentat putem fotografija ili filma, zaplijenjene kamere od strane policije ili drugih vlasti. Pisac Džim Mars i producent dokumentarnih filmova — Najdžel Tarner, predstavili su priču Gordona Arnolda koji je rekao da su njegov film o koloni uzela dva policajca ubrzo nakon atentata. Drugi svjedok, identifikovana kao Beverli Oliver, javila se 1970. godine i rekla da je ona „gospođa Babuška“ koja se vidi u Zapruderovom filmu kako snima kolonu. Ona je takođe rekla da su je nakon atentata na poslu kontaktirala dva muškarca za koje je mislila da su ili agenti FBI ili Tajne službe. Prema riječima Beverli Oliver, muškarci su joj rekli da žele da joj uzmu film, da ga razviju i da joj ga vrate u roku od deset dana. Agenti su uzeli njen film, ali ga nikada nisu vratili.

Zadržana dokumenta

Ričard Bajer i drugi su se žalili da su mnoga dokumenta koja se odnose na atentat bili skrivena tokom godina, uključujući dokumente iz istraga koje su vodili Vorenova komisija, Odabrana komisija Predstavničkog doma za atentate i Crkveni komitet. Ovi dokumenti su pojedinačno uključivali obdukciju predsjednika, a neki dokumenti nisu planirani za objavljivanje do 2029. Mnoge dokumente je tokom i krajem 1990-ih objavio Odbor za reviziju dokumenata o ubistvima (ARRB) u skladu sa Zakonom o prikupljanju dokumenata o atentatu na predsjednika Džona Kenedija iz 1992. godine, ali neki od objavljenog materijala sadrži redigovane dijelove. Informacije o poreskim prijavama, koje su identifikovale poslodavce i izvore prihoda, još nisu objavljene.

Postojanje nekoliko tajnih dokumenata vezanih za atentat, kao i dug period tajnosti, nekima sugeriše mogućnost zataškavanja. Jedan istoričar je napisao: „postoji široko rasprostranjena sumnja u to da Vlada raspolaže zapisima o ubistvu Kenedija, a proističe iz uvjerenja da savezni zvaničnici (1) nisu stavili na raspolaganje sve vladine zapise o ubistvima (čak i Vorenovoj komisiji, Crkvenom odboru, Komitetu za atentate) i (2) u velikoj mjeri su redigovali zapise objavljene u skladu sa FOIA kako bi prikrili zlokobne zavjere.“ Prema ARRB, „svi zapisi Vorenove komisije, osim onih koji sadrže informacije o poreskim prijavama, (sada) su dostupni javnosti sa samo manjim redakcijama.“ U odgovoru na zahtjev Zakona o slobodi informacija koji je podnio novinar Džeferson Morli, CIA je 2010. godine navela da ima preko 1.100 dokumenata u vezi sa atentatom, ukupno oko 2.000 stranica, a da nisu pušteni u javnosti zbog zabrinutosti vezanih za nacionalnu bezbjednost.

Petljanje sa dokazima

Neki istraživači su tvrdili da su različiti materijalni dokazi manipulisani, uključujući „jedan metak“ (koji neki kritičari zvaničnih objašnjenja nazivaju „magični metak“), razne patrone i fragmente metaka, šoferšajbnu predsjedničke limuzine, papirnu kesu u kojoj je Vorenova komisija rekla da je Osvald sakrio pušku, takozvane fotografije iz „zadnjeg dvorišta“ koje prikazuju Osvalda kako drži pušku, Zapruderov film, fotografije i rendgenske snimke dobijene na Kenedijevoj autopsiji, kao i samo predsjednikovo mrtvo tijelo.

Fotografije

Osvald nosi pušku u svom dvorištu.

Među dokazima protiv Osvalda su fotografije na kojima u svom dvorištu drži pušku karkano, oružje koje je Vorenova komisija identifikovala kao oružje ubistva. Odabrana komisija Predstavničkog doma za atentate zaključila je da su fotografije Osvalda originalne, a Osvaldova supruga — Marina Osvald Porter, izjavila je da ih je ona snimila. Godine 2009. časopis Perception objavio je nalaze Hanija Farida, profesora na Odsjeku za kompjuterske nauke na koledžu Dartmut, koji je koristio softver za 3D modeliranje da analizira jednu od fotografija. On je pokazao da jedan izvor svjetlosti može da stvori naizgled neskladne sjenke i zaključio je da fotografija ne otkriva nikakve dokaze neovlašćenog pristupa. Istraživač Robert Groden tvrdi da su te fotografije lažne.

Groden je 1979. godine izjavio da su četiri autopsijske fotografije koje pokazuju Kenedijev potiljak bile krivotvorene da bi se sakrila rana ispaljena od drugog naoružanog napadača. Prema Grodenu, preko druge je umetnuta fotografija glave leša koja prikazuje veliku izlaznu ranu na potiljku predsjednika. Glavni advokat HSCA — Robert Blejki, izjavio je da je „sugestija da bi komisija učestvovala u zataškavanju apsurdna“, kao i da Groden „nije kompetentan da donese presudu o tome da li je fotografija izmijenjena“. Blejki je naveo da je panel za fotografsku analizu Komiteta pregledao fotografije i da su „razmotrili sve“ što je Groden imao da kaže „i odbacili su to“.

Zapruderov film

dio Zapruderovog filma, koji je opisan kao najbolji fotografski dokaz atentata.

Odabrana komisija Predstavničkog doma za atentate opisala je Zapruderov film kao „najbolji dostupni fotografski dokaz o broju i vremenu pucanja koji su pogodili putnike u predsjedničkoj limuzini“. Odbor za razmatranje atentata rekao je da je to „možda najvažniji zapis o atentatu“. Prema Vinsentu Buglioziju, film je „prvobitno reklamirala velika većina teoretičara zavjere kao nepobitni dokaz zavjere“, ali sada za njega mnogi teoretičari zavjere vjeruju da je „sofisticirani falsifikat“. Džek Vajt, fotografski konsultant u Komisiji za ubistva Predstavničkog doma, tvrdio je da ima anomalija u Zapruderovom filmu, uključujući „neprirodna nagla kretanja ili promjene fokusa… u određenim sekvencama kadrova“. Godine 1996. Odbor za reviziju atentata zatražio je od inžinjera proizvoda kodak — Rolanda Zavade, da preduzme temeljnu tehničku studiju Zapruderovog filma. Zavada je zaključio da na originalnoj verziji filma nema vidljivih dokaza o manipulaciji ili izmjeni slike.

Bivši visoki zvaničnik Nacionalnog centra za tumačenje fotografija u CIA — Dino Bruđioni, rekao je da su on i njegov tim pregledali Zapruderov film od osam minuta o atentatu na Džona Kenedija uveče u subotu 23. novembra 1963. i ujutru u nedelju 24. novembra 1963. godine. U intervjuu iz 2011. sa Daglasom Hornom iz Odbora za reviziju atentata, Bruđioni je rekao da je Zapruderov film koji se danas nalazi u Nacionalnom arhivu, gdje je dostupan javnosti, izmijenjen u odnosu na verziju filma koju je vidio i sa kojom je radio 23. i 24. novembra. Bruđioni je izjavio da je vidio „bijeli oblak“ moždane materije, tri ili četiri stope iznad Kenedijeve glave i kaže da je taj „sprej“ trajao više od jednog kadra filma. Verzija Zapruderovog filma dostupna javnosti prikazuje fatalnu glavu snimljenu samo na jednom kadru filma, kadru 313. Bruđioni je takođe izjavio da skup tabla za brifing koji su dostupni javnosti u Nacionalnom arhivu nije set koji su on i njegov tim producirali 23. i 24. novembra 1963. godine.

Kenedijevo tijelo

U svojoj knjizi Najbolji dokaz iz 1981. godine, autor Dejvid Lifton je napisao da je mrtvo tijelo predsjednika Kenedija izmijenjeno između bolnice u Dalasu i mjesta autopsije u Bešedi u svrhu stvaranja pogrešnih zaključaka o broju i pravcu hitaca.

Falsifikovanje dokaza

Oružje ubistva

Puška manliher M1891 Karkano koju je posjedovao Osvald i iz koje se smatra da je ubio Kenedija.

Vorenova komisija je utvrdila da su hici koji su ubili Kenedija i ranili Konalija ispaljeni iz italijanske puške manliher M1891 Karkano, kalibra 6,5 mm, u vlasništvu Osvalda. Zamjenik šerifa — Evgen Bun i zamjenik prvog policajca — Sejmur Vajcman, prvobitno su identifikovali pušku pronađenu u skladištu knjiga kao njemački mauzer kalibra 7,65. Vajcman je narednog dana potpisao izjavu pod zakletvom u kojoj je oružje opisivao kao „mauzerov mlaz 7,65 sa opcijom 4/18, na kojoj je debela kožna braonkasto-crna remena“. Zamjenik šerifa — Rodžer Krejg, izjavio je da je vidio natpis „7,65 Mauzer“ utisnut na cijevi oružja. Kada ga je 1968. godine intervjuisao istraživač Beri Ernest, Krejg je rekao: „osjećao sam tada i još uvijek osjećam da je oružje bilo njemački mauzer kalibra 7,65... Bio sam tamo. Vidio sam ga kada je prvi put izvučen iz svog skrovišta, i nisam jedini koji ga opisuje kao mauzer.“

Okružni tužilac Dalasa — Henri Vejd, rekao je novinarima da je oružje pronađeno u skladištu knjiga mauzer kalibra 7,65, što su mediji prenijeli, a istražitelji su kasnije identifikovali pušku kao 6,5 mm karkano. U knjizi Matrix for Assassination, autor Ričard Gilbrajd je sugerisao da su oba oružja bila umiješana u atentat i da su kapetan policije Dalasa — Vil Fric i poručnik Karl Daj mogli da budu zavjerenici.

Baveći se „spekulacijama i glasinama“, Vorenova komisija je identifikovala Vajcmana kao „prvobitni izvor spekulacija da je puška bila mauzer“ i navela je da su „policijski laboratorijski tehničari naknadno stigli i ispravno identifikovali oružje ubistva kao italijansku pušku 6,5.“

Meci i patrone

Metak za koji se smatra da je korišćen u atentatu i predstavljen u teoriji jednog metka.

Vorenova komisija je utvrdila da su u predsjedničku kolonu ispaljena tri metka. Jedan od tri metka je u potpunosti promašio vozilo; drugi metak je pogodio predsjednika Kenedija i prošao kroz njegovo tijelo prije nego što je pogodio guvernera Konalija, dok je treći metak bio smrtonosni hitac u glavu predsjednika. Neki tvrde da je metku koji je prošao kroz tijelo predsjednika Kenedija i pogodio guvernera Konalija, koji su neki kritičari Komisije nazvali „magičnim metkom“, nedostajala premala masa da bi se objasnila ukupna težina fragmenata metka koje su kasnije pronašli doktori koji su operisali Konalija u bolnici Parkland. Oni koji su iznijeli tu tvrdnju su bili guvernerov glavni hirurg — Robert Šo, kao i dva Kenedijeva hirurga autopsije — komandant Džejms Hjums i potpukovnik Pjer Fink. U svojoj knjizi Šest sekundi u Dalasu, autor Džozaja Tompson je osporio tu tvrdnju. Tompson je sabrao težinu fragmenata metka navedenih u izvještajima doktora i zaključio da je njihova ukupna težina „mogla“ da bude manja od mase koja je nedostajala metku.

Nakon Konalijeve smrti 1993. godine, forenzički patolog Siril Veht, Arhiva atentata i Istraživački centar, zatražili su od državnog tužioca — Dženet Reno, da povrati preostale fragmente metka iz Konalijevog tijela, tvrdeći da će ti fragmenti demantovati Vorenovu komisiju i njihovu teoriju jednog metka i jednog oružja. Ministarstvo pravosuđa je odgovorilo da „ne bi imalo zakonska ovlašćenja da povrati fragmente osim ako mu Konalijeva porodica ne da dozvolu da to učini.“ Konalijeva porodica je odbila da da dozvolu.

Optužbe za više naoružanih napadača

Vorenova komisija je zaključila da su „tri hica ispaljena iz skladišta knjiga u vremenskom periodu u rasponu od približno 4,8 do više od 7 sekundi.“

Neki istraživači atentata, uključujući Džozaju Tompsona i Entonija Samersa, osporili su nalaze Komisije, tako što su ukazali na dokaze koji dovode u pitanje broj ispaljenih hitaca, porijeklo hitaca i Osvaldovu sposobnost da precizno ispali tri metka za tako kratko vrijeme iz takve puške. Oni su na osnovu toga sugerisali da je umiješano više naoružanih ljudi.

Broj hitaca

Dila plaza 2003.

Na osnovu „konsenzusa među svjedocima sa lica mjesta“ i s obzirom na tri istrošene patrone pronađene blizu otvorenog prozora na šestom spratu skladišta knjiga, Vorenova komisija je utvrdila da „prevlast dokaza ukazuje da su ispaljena tri hica”. Godine 1979. Komisija za ubistva Predstavničkog doma zaključila je da su ispaljena četiri hica, od kojih jedan sa travnatog brežuljka.

Vorenova komisija, a kasnije i Komisija za atentate Predstavničkog doma, zaključili su da je jedan od hitaca pogodio predsjednika Kenedija u „zadnji dio njegovog vrata“, izašao iz njegovog grla i pogodio guvernera Konalija u leđa, izašao kroz njegove grudi, razbio mu desni zglob, i zabio mu se u lijevu butinu. Ovaj zaključak je postao poznat kao „teorija jednog metka“.

Meri Murman je u televizijskom intervjuu odmah nakon atentata rekla da je bilo tri ili četiri hica blizu jedan drugog, da se i dalje pucalo nakon smrtonosnog metka i da je bila na liniji vatre. Godine 1967. Džozaja Tompson je zaključio na osnovu detaljnog proučavanja Zapruderovog filma i drugih forenzičkih dokaza, koje su potvrdili očevici, da su četiri hica ispaljena u Dila plazi, pri čemu je jedan ranio Konalija, a tri su pogodila Kenedija.

Na dan atentata, Neli Konali je sjedjela u predsjedničkom automobilu pored svog supruga — Džona Konalija. U svojoj knjizi From Love Field: Our Final Hours, rekla je da vjeruje da je njen muž ranjen metkom odvojenim od dva koja su pogodila Kenedija.

Porijeklo hitaca

Renovirana zgrada Teksaškog skladišta knjiga, sa koje se smatra da je Osvald pucao.

Vorenova komisija je zaključila da su svi hici ispaljeni na predsjednika Kenedija došli sa prozora na šestom spratu u jugoistočnom uglu skladišta školskih knjiga u Teksasu. Komisija je svoj zaključak zasnovala na „kumulativnim dokazima očevidaca, stručnjaka za vatreno oružje i balistiku i medicinskih vlasti“, uključujući testiranje na licu mjesta, kao i analizu filmova i fotografija koju su sproveli FBI i Tajna služba SAD.

Godine 1979. Komisija za atentate Predstavničkog doma pristala je da objavi izvještaj kritičara Vorenove komisije — Roberta Grodena, u kojem je on imenovao „skoro dvije desetine sumnjivih vatrenih tačaka u Dila plazi“. Ove lokacije su uključivale više lokacija u ili na krovu skladišta knjiga: zgrada Dal teks, Zgrada registra okruga Dalas, trostruki nadvožnjak, odvod za oluje koji se nalazi duž sjevernog ivičnjaka ulice Elm, kao i travnati brežuljak. Džozaja Tompson je zaključio da su hici ispaljeni na kolonu došli sa tri lokacije: iz skladišta školskih knjiga, travnatog brežuljka i zgrade Dal teks.

Svjedočenja očevidaca

Drvena ograda na travnatom brežuljku, gdje mnogi teoretičari zavjere i očevici vjeruju da je stajao još jedan napadač.

Prema nekim istraživačima, većina svjedoka je identifikovala travnati brežuljak kao područje odakle je pucano. U martu 1965. Harold Feldman je napisao da je u izvještaju Vorenove komisije naveden 121 svjedok atentata, od kojih je 51 rekao da su hici koji su ubili Kenedija došli sa travnatog brežuljka, dok je 32 reklo da su hici došli iz skladišta knjiga. Džozaja Tomson je 1967. godine ispitao izjave 64 svjedoka i zaključio da je njih 33 mislilo da su pucnji došli sa travnatog brežuljka.

Godine 1966, časopis Esquire je Feldmanu pripisao zasluge za „napredovanje teorije da je postojalo dvoje ubica: jedan na travnatom brežuljku i jedan u skladištu knjiga“, dok je Džim Mars takođe napisao da je težina dokaza sugerisala da su pucnji dolazili sa obje lokacije.

Li Bauers je upravljao željezničkom kulom koja je gledala na parking na sjevernoj strani travnatog brežuljka. Kada ga je Vorenova komisija intervjuisala 1964. godine, on je izjavio da je vidio dvojicu muškaraca iza ograde travnatog brežuljka prije pucnjave. Činilo se da muškarci nisu djelovali zajedno ili radili bilo šta sumnjivo. Nakon pucnjave, Bauers je rekao da je jedan od muškaraca ostao iza ograde, ali da je izgubio trag drugoga, čija se odjeća uklopila u lišće. Kada su ga 1966. intervjuisali Mark Lejn i Emil de Antonio za njihov dokumentarni film Rush to Judgment, Bauers je izjavio da je vidio nešto što je privuklo njegovu pažnju, bilo bljesak svjetlosti ili dim sa brda, što mu je omogućilo da vjeruje da se „nešto neobično“ dogodilo tamo. Bauers je rekao Lejnu da je čuo tri pucnja, poslednja dva odmah jedan za drugim.

Džesi Prajs je bio građevinski inžinjer za zgradu terminalnog aneksa, koja se nalazi preko puta Teksaškog skladišta knjiga na suprotnoj strani Dila plaze i posmatrao je predsjedničku kolonu sa krova aneksa terminala. U intervjuu sa Markom Lejnom, Prajs je rekao da vjeruje da su pucnji došli „odmah iza ograde gdje se ona spaja sa [trostrukim] podvožnjakom“.

Materijalni dokazi

Bil i Džin Njumen padaju na travu i pokrivaju svoju djecu. Njumanovi su izjavili da su mislili da je smrtonosni hitac došao iz „bašte“ iza njih.

U nekoliko teorija zavjere, pretpostavlja se da se najmanje jedan strijelac nalazio u zgradi Dal teks, koja se nalazi preko puta skladišta knjiga. Prema Flečeru Prautiju, fizička lokacija Džejmsa Tejga kada je povrijeđen fragmentom metka, nije u skladu sa putanjom promašenog hica iz skladišta knjiga, što je navelo Prautija da vjeruje da je Tejgo umjesto toga ranjen promašenim hicem sa drugog sprata zgrade Dal teks.

Neki istraživači tvrde da fotografije predsjedničke limuzine od strane FBI, pokazuju rupu od metka na njenom vjetrobranu iznad retrovizora i pukotinu na samom vjetrobranskom staklu. Kada je Robert Groden, autor knjige Ubistvo predsjednika, zatražio objašnjenje, FBI je odgovorio da se ono što je Groden mislio da je rupa od metka „dogodilo prije Dalasa“.

Godine 1993, Džordž Vitaker, menadžer u postrojenju fabrike Ford Motor Company na rijeci Ruž u Detroitu, rekao je advokatu i profesoru krivičnog pravosuđa — Dagu Veldonu, da je nakon što je došao na posao 25. novembra 1963. vidio predsjedničku limuzinu u zgradi B postrojenja, sa uklonjenim vjetrobranskim staklom. Vitaker je rekao da je uklonjeno vjetrobransko staklo limuzine imalo rupu od metka sa prednje strane. Rekao je da ga je jedan od Fordovih potpredsjednika uputio da koristi šoferšajbnu kao šablon za izradu novog vjetrobranskog stakla za ugradnju u limuzinu. Vitaker je takođe rekao da mu je rečeno da uništi staro staklo.

Filmski i fotografski dokazi

Vozač Vilijam Grir se u nekim teorijama zavjere sumnjiči da je ubica.

Filmski i fotografski dokazi o atentatu doveli su gledaoce do različitih zaključaka o porijeklu hitaca. Kada ga je pogodio smrtonosni hitac, predsjednikova glava i gornji dio trupa su se brzo pomjerili unazad, što je mnogim posmatračima pokazalo hitac sa prednje desne strane. Šeri Gutijerez, sertifikovana analitičarka mjesta zločina i uzoraka krvavih mrlja, zaključila je da je „povreda glave predsjednika Kenedija bila rezultat jednog hica ispaljenog sa predsjednikove prednje desne strane“. Pol Čejmbers smatra da je smrtonosni hitac u glavu bio u skladu sa puškom velike brzine (približno 1.200 m/s) prije nego sa puškom srednje brzine (600 m/s) manliker karkano.

Zapruderov film (okviri 312 i 313) pokazuje da se Kenedijeva glava okreće nadolje neposredno prije nego što se brzo pomjeri unazad. Entoni Marš je istakao da smatra da je ovo kretanje nadolje izazvano usporavanjem automobila od strane vozača Vilijama Grira. Drugi, uključujući Džozaju Tompsona, Roberta Grodena i Sirila Vehta, smatraju da su ovo kretanje nadolje pa nazad izazvala dva skoro istovremena metka: jedan sa zadnje strane, a drugi sa prednje desne strane.

Godine 1975. Rokfelerova komisija je imenovala panel stručnjaka da pregleda kretanje Kenedijeve glave i tijela nakon smrtonosnog hica u glavu. Vijeće je napisalo: „nasilno pomjeranje predsjednikovog gornjeg dijela tijela unazad i ulijevo nakon hica u glavu nije bilo izazvano udarom metka koji je dolazio sa prednje ili desne prednje strane, već je bio izazvan nasilnim ispravljanjem i ukočenjem cijelog tijela kao rezultat neuromuskularne reakcije na velika oštećenja nanesena nervnim centrima u mozgu.“

Akustični dokazi

Luis Alvarez, bio je jedan od članova komisije koji su potvrdili da su akustični nalazi HSCA problematični.

Godine 1979. Komisija za atentate Predstavničkog doma analizirala je diktabelt snimak radio obavještenja policijske uprave u Dalasu od dana atentata kako bi „riješio pitanja u vezi sa brojem, vremenom i porijeklom hitaca ispaljenih u Dila plazi“. Komitet je zaključio da je izvor snimka sa otvorenog mikrofona na motociklu policajca Dalasa H. B. Meklejna, koji je pratio kolonu, kao i da su „naučni akustični dokazi utvrdili veliku vjerovatnoću da su dvojica naoružanih ljudi pucala na predsjednika Kenedija“.

Ipak, akustička analiza koju je HSCA predstavila kao dokaz za dvojicu naoružanih napadača je od tada diskreditovana. Stručnjaci za akustiku u HSCA, izjavili su da je dokaz o diktabeltu došao od policajca Meklejna, ali je Meklejn izjavio da još nije bio u Dila plazi kada se atentat dogodio. Meklejn je postavio pitanje Komitetu: „ako je to bio moj radio na mom motociklu, zašto nije snimio ubrzanje pri velikoj brzini i moju sirenu kada smo odmah krenuli u bolnicu Parkland?“

Takođe, 1982. godine, komisija od 12 naučnika koje je imenovala Nacionalna akademija nauka, uključujući nobelovce Normana Remzija i Luisa Alvareza, jednoglasno je zaključila da akustični dokazi HSCA imaju ozbiljne nedostatke. Zaključili su da je snimak napravljen nakon što je predsjednik već upucan i da ne ukazuje na dodatne pucnje. Njihovi zaključci su kasnije objavljeni u časopisu Science.

U članku iz 2001. godine, objavljenom u časopisu Science & Justice, publikaciji britanskog Forenzičkog naučnog društva, D. B. Tomas je napisao da je i sama istraga komisije Nacionalne akademije nauka bila pogrešna. Tomas je analizirao audio snimke napravljene tokom atentata i sa sigurnošću od 96% zaključio da je pucano sa travnatog brežuljka ispred i desno od predsjednikove limuzine. Godine 2005. Tomasovi zaključci su opovrgnuti u istom časopisu. Ralf Linsker i nekoliko članova prvobitne komisije, ponovo su analizirali snimke i potvrdili raniji zaključak da su navodni zvuci pucnjave snimljeni otprilike jedan minut nakon atentata. U knjizi iz 2010. Tomas je ponovo osporio nalaze članova komisije iz 2005. godine i ponovio svoj zaključak da su zapravo postojala dva naoružana napadača.

Medicinski dokazi

Bolnica Parkland, u koju je dovezen Kenedi nakon atentata.

Neki istraživači su ukazali na veliki broj doktora i medicinskih sestara u Memorijalnoj bolnici Parkland koji su izvijestili da je veći dio potiljka predsjednikove glave bio izduvan. Godine 1979. HSCA je objavila: „različiti prikazi prirode rana predsjednika, kako ih opisuje osoblje u Memorijalnoj bolnici Parkland, razlikuju se od onih u izvještaju o autopsiji iz bolnice Bešede, kao i od onoga što se pojavljuje u fotografijama sa autopsije i rendgenskih snimaka.“ HSCA je zaključila da je najvjerovatnije objašnjenje za neslaganje između svjedočenja doktora Parklanda i svjedoka autopsije iz bolnice Bešede, taj da su zapažanja doktora iz Parklanda bila netačna.

Neki kritičari koji su skeptični prema zvaničnoj „teoriji jednog metka“, izjavili su da bi putanja metka koji je pogodio Kenedija iznad desne lopatice i prošao kroz njegov vrat (prema obdukciji), morala da promijeni kurs da bi metak prošao kroz Konalijev grudni koš i razbio mu zglob. U Kenedijevoj smrtovnici, koju je potpisao njegov lični doktor — Džordž Berkli, piše da je metak bio približno na nivou trećeg torakalnog pršljena, za koji neki tvrde da nije bio dovoljno visok da izađe iz njegovog grla, a pošto je strijelac bio na prozoru šestog sprata zgrade skladišta knjiga, metak je krenuo naniže. Na obdukcijskom opisnom listu prikazan je dijagram Kenedijevog tijela sa istim niskim položajem na trećem torakalnom pršljenu.

Postoji kontradiktorno svjedočenje u vezi sa obdukcijom koja je obavljena na Kenedijevom tijelu, posebno tokom pregleda njegovog mozga, kao i da li su fotografije podnesene kao dokaz iste kao one koje su snimljene tokom pregleda. U Pomorskoj bolnici Bešeda, komandant Hjums, glavni patolog autopsije, istakao je da je Kenedijev mozak težio 1.500 grama nakon fiksacije formalinom. U avgustu 1977, Pol O’Konor, laboratorijski tehnolog koji je pomagao u obdukciji predsjednika, rekao je istražiteljima HSCA da u lobanji nije ostalo ništa osim prskane moždane materije, izjavivši: „nema svrhe da otvaram lobanju jer tamo nisu bili mozgovi." Daglas Horn, glavni analitičar za vojnu evidenciju Odbora za pregled evidencije o atentatima, rekao je da je „90 do 95% siguran“ da fotografije u Nacionalnom arhivu zapravo nisu fotografije Kenedijevog mozga. Neki teoretičari zavjere smatraju da je Kenedijev mozak ukraden kako bi se prikrili dokazi da je upucan s prednje strane.

u svojoj knjizi JFK and the Unspeakable, Džejms Daglas navodi svjedočenje doktora autopsije Pjera Finka na suđenju Kleju Šou kao dokaz da je Fink bio „nevoljni svjedok vojne kontrole nad ljekarskim pregledom predsjednikovog tijela“.

Forenzičko patološko vijeće HSCA objavilo je da je fragment kosti pronađen u Dila plazi od strane Vilijama Harpera dan nakon atentata, iz Kenedijeve lobanje, dio njegove tjemene kosti. Neki kritičari teorije o jednom strijelcu, uključujući Džejmsa Daglasa, Dejvida Liftona i Dejvida Mantika, tvrde da fragment kosti koji je Harper pronašao nije tjemena kost, već je zapravo komad Kenedijeve potiljačne kosti koja je izbačena iz izlazne rane na pozadini glave. Oni navode da je ovaj nalaz dokaz zataškavanja, jer dokazuje da rendgenski snimci lobanje napravljeni tokom obdukcije, koji ne pokazuju značajan gubitak kostiju u potiljačnom predjelu, nisu autentični.

Osvaldovo gađanje

Vorenova komisija je ispitala mogućnosti puške i municije Karkano, kao i Osvaldovu vojnu obuku i iskustvo posle vojnog roka i utvrdila je da je Osvald imao sposobnost da ispali tri metka u vremenskom rasponu od 4,8 do 5,6 sekundi. Prema njihovom izvještaju, vojni specijalista koji je koristio Osvaldovu pušku uspio je da ponovi taj podvig i čak poboljšao vrijeme. U izvještaju se takođe navodi da je u okviru testa ogranka za procjenu vojnog pješadijskog oružja, ispaljeno iz Osvaldove puške 47 puta i utvrđeno je da je „prilično precizna“, upoređujući je sa preciznošću puške M14. Izvještaj Komisije takođe sadrži svjedočenje majora marinaca — Judžina Andersona, koji je potvrdio da Osvaldova vojna evidencija pokazuje da se kvalifikovao kao „strijelac“ 1956. godine.

Prema zvaničnoj evidenciji mornaričkog korpusa, Osvald je testiran u gađanju u decembru 1956. sa 212 poena (dva poena iznad minimuma za kvalifikaciju strijelca – srednja kategorija), ali je u maju 1959. postigao 191 poen, čime je dobio nižu oznaku strijelca. Najviša kategorija gađanja u mornarici je „ekspert“, za koji je potrebno postići 220 poena.

Uprkos tome što je Osvald bio potvrđen kao strijelac u mornarici, teoretičari zavjere, kao što je Volt Braun i pisci kao što je Ričard Popkin, tvrde da je Osvald bio notorno loš strijelac, da je njegova puška bila neprecizna i da nijedna rekonstrukcija događaja nikada nije mogla da duplira njegov sposobnost da ispali tri metka u vremenskom okviru koji je dala Vorenova komisija.

Osvaldova uloga

Džesi Keri, šef odeljenja policije Dalasa u vrijeme atentata, istakao je da sumnja da je Osvald pucao.

Vorenova komisija je zaključila da nema dokaza da je Osvald bio umiješan u bilo kakvu zavjeru usmjerenu na ubistvo predsjednika. Komisija je došla do tog zaključka nakon ispitivanja Osvaldovog marksističkog i prokomunističkog porijekla, uključujući i njegov prebjeg u Rusiju, ogranak Komiteta za fer plej za Kubu koji je organizovao u Nju Orleansu, kao i razne javne i privatne izjave koje je dao zagovarajući marksizam.

Neki teoretičari zavjere su tvrdili da je Osvaldovo prokomunističko ponašanje u stvari bila pažljivo planirana prevara i dio napora američkih obavještajnih agencija da se infiltriraju u ljevičarske grupe i sprovedu kontraobavještajne operacije u komunističkim zemljama. Drugi smatraju da je Osvald bio ili agent ili doušnik američke vlade i da je možda pokušavao da razotkrije zavjeru iza atentata.

Sam Osvald je negirao da je bilo koga upucao i izjavio je da je on samo „žrtva“. Šef policijske uprave u Dalasu — Džesi Kari, rekao je da sumnja da je Osvald ubio Kenedija, izjavivši: „nisam siguran u to. Niko nikada nije uspio da ga stavi u Teksaško skladište školskih knjiga sa puškom u ruci.“ O trenutku atentata, Osvald je tvrdio da je izašao napolje da gleda Predsjedničku paradu, gdje je bio zajedno sa Vilijamom Šelijem, predradnikom u skladištu, kao i da je bio na „prednjem ulazu na prvi sprat“ kada je naišao na policajca. Prvobitno, nadzornik skladišta školskih knjiga — Roj Truli i Okus Kembel, potpredsjednik skladišta, rekli su da su vidjeli Osvalda u ostavi na prvom spratu u vrijeme pucnjave. Neki istraživači, uključujući Stena Dejna, smatraju da je čovjek koji je snimljen kako stoji na prednjim stepenicama skladišta tokom atentata, a koji je nazvan „molitvenim čovjekom“, zapravo Osvald.

Senator Ričard Švajker, smatrao je da je Osvald bio žrtva i proizvod CIA programa.

Osvaldovu ulogu kao doušnika FBI istraživali su Li Rankin i drugi iz Vorenove komisije, ali njihovi nalazi su bili neuvjerljivi. Nekoliko zaposlenih u FBI dalo je izjave u kojima je navelo da je Osvald zaista bio plaćeni doušnik, ali Komisija ipak nije bila u mogućnosti da potvrdi istinitost tih tvrdnji. Agent FBI — Džejms Hosti, izjavio je da su interakcije njegove kancelarije sa Osvaldom bile ograničene na rješavanje njegovih pritužbi da ga Biro uznemirava zbog toga što je simpatizer komunista. U nedeljama prije atentata, Osvald je lično posjetio filijalu FBI u Dalasu, sa ručno dostavljenim pismom koje je navodno sadržalo neku vrstu prijetnje, ali je Hosti uništio pismo po naređenju njegovog supervizora — Gordona Sanklina.

Neki istraživači smatraju da je Osvald služio kao aktivni agent Centralne obavještajne agencije, često kao dokaz za to navodeći kako je pokušao da prebjegne u Rusiju, ali je, mogao da se vrati bez poteškoća, čak i primajući zajam za repatrijaciju od Stejt departmenta. Bivši Osvaldov cimer — Džejms Boteljo, koji je kasnije postao kalifornijski sudija, izjavio je u intervjuu sa Markom Lejnom da vjeruje da je Osvald bio umiješan u obavještajni zadatak u Rusiji, iako tu sumnju nije spomenuo u svom svjedočenju Vorenovoj komisiji nekoliko godina ranije. Osvaldova majka — Margerita, često je isticala da je njenog sina regrutovala agencija vlade SAD i poslala u Rusiju. Okružni tužilac Nju Orleansa, a kasnije i sudija — Džim Garison, koji je 1967. izveo Kleja Šoa na suđenje za ubistvo predsjednika Kenedija, takođe je smatrao da je Osvald najvjerovatnije bio agent CIA uvučen u zavjeru da bi se iskoristio kao žrtveni jarac, izjavivši da je Osvald „vjerovatno bio heroj“. Senator Ričard Švajker, član Odabranog komiteta Senata za obavještajne poslove SAD, izjavio je: „gdje god pogledate za Osvaldom, postoje otisci prstiju inteligencije“. Švajker je takođe rekao piscu Dejvidu Talbotu da je Osvald „bio proizvod lažnog programa za prebjeg koji je vodila CIA“. Ričard Sprag, privremeni direktor osoblja i glavni savjetnik Komisije za atentate u Predstavničkom domu SAD, izjavio je da kada bi morao da to uradi ponovo, on bi istražio ubistvo Kenedija tako što bi ispitao Osvaldove veze sa CIA.

Godine 1978, Džejms Vilkot, bivši finansijski službenik CIA, rekao je u svom svjedočenju pred HSCA da su ga ubrzo nakon ubistva predsjednika Kenedija kolege zaposlene na jednom mjestu CIA u inostranstvu obavijestili da je Osvald agent CIA koji je primao finansijske isplate pod dodijeljenim kriptonimom. Vilkot nije mogao da identifikuje konkretnog službenika za slučaj koji ga je prvobitno obavijestio o Osvaldovom agencijskom odnosu, niti je mogao da se sjeti imena kriptonima, ali je imenovao nekoliko službenika pošte u inostranstvu sa kojima je vjerovao da je kasnije razgovarao o optužbama. Kasnije te godine, Vilkot i njegova supruga Elsi (takođe bivša službenica CIA), ponovili su te tvrdnje za članak koji je objavljen u časopisu San Francisco Chronicle. HSCA je istražila Vilkotove tvrdnje, uključujući intervjue sa šefom i zamjenikom šefa stanice, kao i službenicima finansija, registra, sovjetskog ogranka i kontraobavještajne službe, a na osnovu svega, u svom izvještaju iz 1979. zaključili su da „nisu vrijedni vjerovanja“.

Uprkos svojoj zvaničnoj politici da ne potvrđuju ni da negiraju statuse agenata, sama CIA, kao i mnogi oficiri koji su u to vrijeme radili u regionu (uključujući Dejvida Atli Filipsa) „nezvanično“ su odbacili vjerodostojnost bilo kakvih mogućih veza Osvalda sa agencijom. Robert Blejki, direktor osoblja i glavni savjetnik Odabrane komisije američkog Doma za ubistva, takođe je podržao tu procjenu u svojim zaključcima.

Alternativni naoružani ljudi

Pored Osvalda, Džerom Krot je imenovao 26 ljudi kao „moguće ubice u Dila plazi“. Među njima su bili: Orlando Boš, Džejms Fajls, Dezmond Ficdžerald, Čarls Harelson, Geri Heming, Čonsi Holt, Hauard Hant, Čarls Nikoleti, Čarls Rodžers, Džoni Rozeli, Lusijen Sarti, kao i Frenk Sturgis.

Tri skitnice

Tri skitnice.

Vinsent Bugliozi je u svojoj knjizi Reclaiming History, objavio „djelimičan spisak ubica, koje su jedan ili više teoretičara zavjere zapravo imenovali i identifikovali kao da su pucali na Kenedija“. On takođe u knjizi pominje tri skitnice, muškarce koje je fotografisalo nekoliko novina iz oblasti Dalasa pod policijskom pratnjom u blizini skladišta knjiga ubrzo nakon atentata. Od sredine 1960-ih, izneseni su različiti navodi o identitetima muškaraca i njihovoj umiješanosti u zavjeru za ubistvo Kenedija, uključujući i neke koji navode da su njih trojica poznati agenti CIA. Neki teoretičari tvrde da je Hauard Hant najstariji skitnica. Hant je bio šef CIA stanice u Meksiko Sitiju i bio je umiješan u invaziju na Zaliv svinja, a kasnije je radio kao jedan od vodoinstalatera u Bijeloj kući predsjednika Ričarda Niksona. Drugi smatraju da je najstariji skitnica Čensi Holt, koji je tvrdio da je bio dvostruki agent za CIA i mafiju, kao i da je njegov zadatak u Dalasu bio da obezbijedi lažne akreditive Tajne službe ljudima u blizini. Izvještaji svjedoka navode da je u tom području bilo jedan ili više neidentifikovanih muškaraca koji su tvrdili da su agenti Tajne službe. Policajac iz Dalasa — Džo Smit, kao i vojni veteran — Gordon Arnold, tvrdili su da sreli čovjeka na travnatom brdu ili blizu njega, koji im je pokazao akreditive koji ga identifikuju kao agenta Tajne službe.

Neki smatraju da je Frank Stiržis visoki skitnica. Kao i Hant, Stiržis je bio umiješan i u invaziju na Zaliv svinja i u provalu u Votergejt. Godine 1959. Stiržis se povezao sa Maritom Lorenc, koja je kasnije tvrdila da joj je Stiržis rekao da je učestvovao u zavjeri za ubistvo Kenedija. Stiržis je to negirao. U intervjuu sa Stivom Danlivijem iz časopisa New York Post, Stiržis je izjavio da vjeruje da su komunistički agenti izvršili pritisak na Lorenc da iznese optužbe protiv njega.

Odabrana komisija Predstavničkog doma za atentate, naredila je forenzičkim antropolozima da prouče fotografske dokaze, nakon čega su ih uporedili a fotografijama Hauarda Hanta, Frenka Stiržisa, Dena Karsvela, Freda Li Krismana i drugih osumnjičenih. Zaključili su da jedino Krisman podsjeća na nekog od tri skitnice, ali su takođe objavili da on nije bio u Dila plazi na dan atentata. Rokfelerova komisija je zaključila da ni Hant ni Frenk Sturgis nisu bili u Dalasu na dan atentata. Zapisi koje je izdala policija Dalasa 1989. identifikovali su muškarce kao Gas Abrams, Harold Dojl i Džon Gedni.

Navodi o drugim zavjerenicima

Hauard Hant

Hauard Hant, u svojoj ispovijesti, objavio je da je bio saučesnik u atentatu.

Teorija da je bivši agent CIA i provalnik u Votergejtu — Hauard Hant, bio učesnik u atentatu na Kenedija izazvala je veliki publicitet od 1978. do 2000. godine. Godine 1981. Hant je dobio presudu za klevetu u iznosu od 650.000 dolara, protiv časopisa Liberti lobija — The Spotlight, koji je 1978. objavio izjavu Viktora Marketija u kojem se navodi da je Hant bio u Dalasu na dan atentata i sugeriše da je Hant bio umiješan u zavjeru; u žalbenom postupku, presuda je preinačena, a novine je uspješno branio Mark Lejn. Nakon Hantove smrti 2007. godine, njegov sin — Džon Hant, objavio je audio zapis „ispovijest na samrtnoj postelji“, u kojem je Hant tvrdio da je znao iz prve ruke o zavjeri, kao saučesnik. U priznanju, Hant je tvrdio da je bio u pripravnosti, kao „grijač klupe“ u Dalasu tokom događaja, a takođe je naveo nekoliko visokih operativaca CIA kao one koji su vjerovatno izvršili logistiku atentata. Hant je imenovao potpredsjednika Lindona Džonsona kao najvjerovatniju figuru koja stoji iza glavnog pokretača zavjere. Autentičnost priznanja je osporena jer je dio uklonjen zbog toga što je Hant pod zakletvom svjedočio da nije znao ništa o zavjeri, a istraživači smatraju da on nikada tokom karijere nije „grijao klupu“. Takođe, objavljen je cenzurisani razgovor između Džonsona i Ričarda Niksona tokom afere Votergejt, u kojem Nikson traži od Džonsona da „opozove svoje pse“ ili će objaviti da mu je prisluškivao telefon tokom izbora 1968. a Džonson je odgovorio „ako ti kažeš to, ja ću reći..“ za šta teoretičari smatraju da ima veze sa ubistvom Kenedija.

Džeferson Dejvis Tipit

Policajac Dalasa — Džeferson Dejvis Tipit, u nekim teorijama zavjere označen je kao odmetnuti operativac CIA poslat da ućutka Osvalda, kao i „čovjek sa značkom“ na travnatom brežuljku, za koga teoretičari smatraju da je ubica. Prema nekim kritičarima Vorenove komisije, Osvalda je trebalo da ubije Tipit, a Tipita je Osvald ubio u samoodbrani. Drugi kritičari sumnjaju da je Tipita ubio Osvald i tvrde da su ga ubili drugi zavjerenici. Neki kritičari su tvrdili da je Tipit bio povezan sa organizovanim kriminalom ili desničarskom politikom.

Bernard Vajzman

Reklama u časopisu Dallas Morning News od 22. novembra 1963. koji su postavili Bernard Vajzman i još trojica.

Prema Vorenovoj komisiji, objavljivanje cijele plaćene reklame koja kritikuje Kenedija u časopisu Dallas Morning News od 22. novembra 1963. godine, koju je potpisao „Američki komitet za utvrđivanje činjenica“, čiji je predsjedavajući bio Bernard Vajzman, istraženo je da bi se utvrdilo da li su neki članovi grupe koji su preuzeli odgovornost za to bili povezani sa Osvaldom ili sa atentatom. Komisija je navela da je „Američki komitet za utvrđivanje činjenica“ bio fiktivna sponzorska organizacija i da nema dokaza koji povezuju četvoricu muškaraca odgovornih za nastanak reklame sa Osvaldom, Rubijem ili sa zavjerom.

Mark Lejn je svjedočio tokom saslušanja Vorenove komisije da mu je doušnik koga je odbio da imenuje rekao da se Vajzman sastao sa Tipitom i Rubijem osam dana prije ubistva, u Rubijevom klubu. Komisija je saopštila da nisu našli nikakve dokaze da je takav sastanak održan bilo gdje i bilo kada, kao i da nema vjerodostojnih dokaza da se bilo ko od trojice muškaraca poznavao.

Lejn je kasnije izjavio da je prvobitno saznao za sastanak preko reportera časopisa Fort Worth Star-Telegram — Tajera Valda. Prema Lejnu, „istaknuta figura iz Dalasa“, koja je posjećivala Rubijev klub, rekla je Valdu, a kasnije i Lejnu, da je posmatrao sastanak trojice muškaraca u klubu. Rekao je: „obećao sam čovjeku da neće biti umiješan; on je bio vodeći građanin Dalasa; bio je oženjen, a striptizeta sa kojom je išao ostala je trudna.“ Uprkos tome što nije otkrio Vorenovoj komisiji da je Valdo bio njegov originalni izvor navodnog sastanka, Lejn je osporio njihove nalaze i žalio se da nisu uspjeli da pitaju Valda o tome. Prema Hjuu Ejnsvortu, izvor optužbi čiji identitet je Lejn obećao da neće otkriti bio je Kerol Džarnagin, advokat iz Dalasa koji je takođe tvrdio da je slučajno čuo sastanak između Osvalda i Rubija. Ejnsvort je napisao: „nekoliko ljudi u Dalasu je dobro znalo za Džarnaginovu priču i da je kasnije priznao da je sve to izmislio.“

Neimenovani saučesnik(ci) u ubistvu Tipita

Policajac Džeferson Dejvis Tipit, ubijen je istog dana kada i Kenedi.

Vorenova komisija je zaključila da je Osvald ubio predsjednika Kenedija, a zatim je ubio policajca Tipita u pokušaju bjekstva. Komisija je u pisanom saopštenju objavila dokaze da je Osvald pucao na Tipita, navodeći: „(1) dva očevica koji su čuli pucnje i vidjeli pucnjavu na policajca policije Dalasa — Dž. D. Tipita i sedam očevidaca koji su vidjeli revolveraša kako bježi sa revolverom u ruci, pozitivno su identifikovali Li Harvija Osvalda kao čovjeka koga su vidjeli da puca ili bježi sa lica mjesta; (2) čaure pronađene u blizini mjesta pucnjave ispaljene su iz revolvera koji je posjedovao Osvald u vrijeme njegovog hapšenja, što isključuje sve drugo oružje; (3) revolver koji je Osvald posjedovao u vrijeme hapšenja je bio onaj koji je kupio Osvald i pripadao je njemu; (4) Osvaldova jakna je pronađena duž puta bjekstva kojim je krenuo naoružani napadač dok je bježao sa mjesta ubistva.“

Neki istraživači su tvrdili da je ubistvo policajca Tipita bilo dio zavjere da se ubije Kenedi. Džim Mars je izjavio: „ubistvo policajca Dž. D. Tipita možda je igralo neku ulogu u šemi da se Osvald ubije, možda da bi se eliminisao saučesnik Tipit ili jednostavno da bi se naljutila policija Dalasa i izazvali svrab prstiju na okidaču.“ Istraživač Džejms Daglas je rekao da je „ubistvo Tipita pomoglo da se policija Dalasa motiviše da ubije naoružanog Osvalda u Teksaškom pozorištu, kako bi se riješili žrtvenog jarca prije nego što je mogao da protestuje da mu je namješteno.„ Harold Vajzberg je istakao drugačije objašnjenje, izjavivši: „odmah je slab policijski slučaj [protiv Osvalda] zahtijevao spremnost da se vjeruje. To je dokazano davanjem Osvaldu sramotnog epiteta ‚ubica policajaca'.“ Džim Garison je izjavio da su dokazi izmijenjeni da bi se smjestilo Osvaldu, navodeći: „ako je Osvald bio nevin za ubistvo Tipita, osnova vladinog slučaja protiv njega je propala.“

Neki kritičari sumnjaju da je Tipita ubio Osvald i tvrde da su ga ubili drugi zavjerenici. Oni navode neslaganja u iskazima svjedoka i fizičkim dokazima za koje smatraju da dovode u pitanje zaključke Komisije u vezi sa ubistvom Tipita. Prema Džimu Marsu, Osvaldova krivica za ubistvo Kenedija je dovedena u pitanje prisustvom „sve većeg broja dokaza koji sugerišu da on nije ubio Tipita“. Drugi kažu da je više muškaraca bilo direktno uključeno u Tipitovo ubistvo. Istraživač zavjere — Ken Tomas, naveo je da je Vorenova komisija izostavila svjedočenje i dokaze da su dva muškarca pucala u Tipita i da je jedan napustio lice mjesta u kolima.

Vilijam Aleksander, pomoćnik okružnog tužioca Dalasa, koji je predložio da Osvald bude optužen za ubistva Kenedija i Tipita, kasnije je postao skeptičan prema verziji Vorenove komisije o ubistvu Tipita. On je naveo da se zaključci Komisije o Osvaldovom kretanju „ne slažu“ i da je možda imao saučesnike.

Prema recenziji Brajana Mekene o knjizi Henrija Harta — Razumna sumnja, Hart je naveo da je „Tipit možda ubijen zato što je oplodio ženu drugog čovjeka“ i da su policajci Dalasa lagali i mijenjali dokaze kako bi smjestili Osvaldu da spasu Tipitovu reputaciju.

U dokumentarcu DžFK do 11. septembra, Frensis Konoli tvrdi da je Tipit upucan zato što je izgledom podsjećao na Kenedija. Konoli smatra da zavjera za ubistvo nije išla kako je planirano i da je zavjerenicima bilo potrebno drugo tijelo i istakao je teoriju da su Tipitovo i Kenedijevo tijelo zamijenjeni uz pomoć kontrole letenja Air Force Two.

Navodi o svjedočenju svjedoka i materijalnim dokazima

Ričard Belzer, jedan od teoretičara zavjere koji je kritikovao Vorenovu komisiju zbog svjedoka.

Vorenova komisija je identifikovala Helen Markam i Dominga Benavidesa kao dva svjedoka koji su zapravo vidjeli pucanje na policajca Tipita. Teoretičar zavjere — Ričard Belzer, kritikovao je Komisiju zbog toga što se „oslanjala“ na svjedočenje Markam, koju je on opisao kao „maštovitu“. Džim Mars je takođe osporio svjedočenje Markam, navodeći da je njen „kredibilitet bio napet do tačke loma“. Džozef Bol, viši savjetnik Komisije, nazvao je svjedočenje Markam „punim grešaka“, okarakterisavši ga kao „potpunu budalaštinu“. Vorenova komisija se pozabavila zabrinutošću u vezi sa pouzdanošću Markam kao svjedoka i zaključila: „međutim, čak i u odsustvu svjedočenja gospođe Markam, postoji dovoljno dokaza da se Osvald identifikuje kao Tipitov ubica.“

Domingo Benavides je prvobitno rekao da nije mislio da može da identifikuje Tipitovog napadača i da nikada nije zamoljen da vidi policijsku postavu, iako je on bio osoba najbliža ubistvu. Benavides je kasnije svjedočio da je ubica ličio na slike Osvalda koje je vidio. Ostali svjedoci su privedeni u policijska postrojenja. Međutim, kritičari su doveli u pitanje ove sastave jer su se sastojali od ljudi koji su izgledali veoma različito od Osvalda.

Svjedoci koji se nisu pojavili pred Komisijom identifikovali su napadača koji nije bio Osvald. Akvila klemons je rekla da je vidjela dva muškarca blizu Tipitovog automobila neposredno prije pucnjave. Ona je rekla da je nakon pucnjave istrčala van svoje kuće i vidjela čovjeka sa pištoljem kojeg je opisala kao „nekako teškog“. Rekla je da je mahnuo drugom čovjeku, pozivajući ga da „nastavi“. Frenk Rajt je rekao da je izašao iz svog doma i posmatrao scenu nekoliko sekundi nakon pucnjave. On je opisao čovjeka koji je stajao pored Tipitovog tijela, a koji je nosio dugačak kaput i rekao je da je čovjek otrčao do parkiranog automobila i odvezao se.

Kritičari su doveli u pitanje da li su čaure pronađene sa lica mjesta iste kao one koje su naknadno unesene u dokaze. Dva predmeta je pronašao svjedok Domingo Benavides i predao policajcu Dž. M. Pou. Po je rekao FBI da je granate označio sopstvenim inicijalima, „Dž. M. P.“ da ih identifikuju. Narednik Džerald Hil je kasnije svjedočio pred Vorenovom komisijom da je on naredio policajcu Pou da obilježi granate. Međutim, Poovi inicijali nisu pronađeni na granatama koje je predstavio FBI šest mjeseci kasnije. Svjedočeći pred Vorenom komisijom, Po je rekao da, iako se sjeća obilježavanja predmeta, „ne može da se zakune u to“. Identifikacija predmeta na mjestu zločina navela je teoretičare da postave više pitanja u vezi oružja. Narednik Džerald Hil je pregledao jednu od granata i preko radija je rekao policijskom dispečeru: „granata na mjestu događaja ukazuje da je osumnjičeni naoružan automatskim kalibrom .38, a ne pištoljem.“ Međutim, Osvald je navodno uhapšen dok je nosio pištolj. neautomatski specijalni revolver .38.

Navodi o vremenskoj liniji

Pozorište u Teksasu, u kojem je uhapšen Osvald.

Vorenova komisija je istražila Osvaldovo kretanje između vremena atentata i pucanja u Tipita, kako bi utvrdila da li je Osvald možda imao saučesnika koji mu je pomogao da pobjegne iz skladišta knjiga. Komisija je zaključila kroz svjedočenja sedam svjedoka, da je Osvald uvijek bio sam. Prema njihovom konačnom izvještaju, Osvalda je vidjela njegova stanodavka — Erlin Roberts, kako napušta svoju stambenu kuću nešto posle 13.00 sati i imao je dovoljno vremena da otputuje oko 1,4 km do mjesta gdje je Tipit ubijen u 13.16. Prema Vorenovoj komisiji, nakon što je Erlin Roberts vidjela Osvalda kako stoji blizu autobuske stanice ispred njegove stambene kuće, sledeći put je viđen oko 1,4 km dalje na jugoistočnom uglu 10. ulice i avenije Paton, nekoliko trenutaka prije pucanja u Tipita.

Svjedok Helen Markam je u svom iskazu odjeljenju šerifa Dalasa, izjavila pod zakletvom da je Tipit ubijen otprilike u 13.06. Kasnije je potvrdila vrijeme ubistva u svjedočenju pred Vorenovom komisijom, izjavivši: „ne bih se plašila da se kladim da je bilo 6 ili 7 minuta posle 13.“ Ona je prvobitno rekla FBI da se pucnjava dogodila vjerovatno oko 13.30. U neobjavljenom rukopisu pod naslovom Kada ubiju predsjednika, zamjenik šerifa — Rodžer Krejg, izjavio je da je, kada je čuo vijest da je Tipit upucan, primijetio da je vrijeme bilo 13.06. Međutim, u kasnijoj izjavi za medije, Krejg je djelovao zbunjeno oko vremena pucnjave.

Voren Barouz, koji je vodio koncesioni štand u Teksaškom pozorištu gdje je Osvald uhapšen, rekao je da je Osvald ušao u pozorište između 13.00 i 13.07; takođe je tvrdio da je prodao kokice Osvaldu u 13.15, što je zvanično vrijeme ubistva policajca Tipita. Pozorišni pokrovitelj — Džek Dejvis, takođe je potvrdio Barouzovo vrijeme, tvrdeći da je vidio Osvalda u pozorištu prije 13.20.

Neidentifikovani svjedoci

Neke teorije zavjere oko ubistva Kenedija fokusirale su se na svjedoke atentata koji nisu identifikovani ili se nisu identifikovali, uprkos medijskoj pažnji koju je atentat na Kenedija dobio.

Čovjek sa kišobranom

Nakon ubistva predsjednika Kenedija, „čovjek sa kišobranom“ može da se vidi kako sjedi na trotoaru pored „mračno kompletiranog čovjeka“ na desnoj strani fotografije.

Takozvani „čovjek sa kišobranom“ bio je jedan od najbližih posmatrača predsjedniku kada ga je prvi put pogodio metak. On je postao je predmet teorija zavjere nakon što se na snimcima atentata vidi kako drži otvoren kišobran dok je Kenedijeva povorka prolazila, uprkos činjenici da u to vrijeme nije padala kiša. Jedna teorija zavjere, koju je istakao istraživač atentata Robert Katler, sugeriše da je strelica sa paralizujućim agensom mogla da bude ispaljena iz kišobrana, onesposobivši Kenedija i učinivši ga lakom metom za atentat. Godine 1975. programer oružja u CIA — Čarls Senseni, rekao je Komitetu za obavještajne poslove Senata da je takvo oružje sa kišobranom bilo u rukama CIA 1963. godine. Preovlađujuća teorija zavjere smatra da je kišobran mogao da se koristi za pružanje vizuelnih signala skrivenim naoružanim ljudima.

Godine 1978. Lui Stiven Vit je izjavio da je on „čovjek sa kišobranom“. Svjedočeći pred Odabranim komitetom Predstavničkog doma Sjedinjenih Država za atentate, Vit je izjavio da je nosio kišobran kako bi zafrkavao Kenedija i protestovao protiv politike pomirenja njegovog oca — Džozefa Kenedija. Izjavio je: „mislim da kada bi Ginisova knjiga svjetskih rekorda imala kategoriju za ljude koji su bili na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, radeći pogrešnu stvar, ja bih bio broj 1 na toj poziciji, čak i bez drugoplasiranih koji bi mi bili blizu.“ Neki istraživači su istakli da postoje brojne nedosljednosti u Vitovoj priči i smatraju da on nije „čovjek sa kišobranom“.

Mračno kompletirani čovjek

Neidentifikovana osoba koju neki teoretičari zavjere nazivaju „mračno kompletiranim čovjekom”, može da se vidi na nekoliko fotografija, snimljenih nekoliko sekundi nakon atentata, kako sjedi na trotoaru pored „čovjeka sa kišobranom” na sjevernoj strani Ulice brestova. Lui Stiven Vit, koji se predstavio kao „čovjek sa kišobranom”, rekao je da nije u stanju da identifikuje drugu osobu, čiji je taman ten naveo neke teoretičare zavjere da govore o umiješanosti kubanske vlade ili umiješanosti kubanskih izgnanika u ubistvo Kenedija.

Čovjek sa značkom

Neki teoretičari zavjere vjeruju da je „čovjek sa značkom“ mogao da ispali smrtonosni hitac koji je ubio predsjednika Kenedija.

„Čovjek sa značkom“ i „čovjek sa limenim šeširom“ su figure na travnatom brežuljku za koje se tvrdi da se mogu vidjeti na fotografiji Meri Murman, snimljenoj otprilike jednu šestinu sekunde nakon što je predsjednik Kenedi pogođen smrtonosnim hicem u glavu. Te figure su prvi otkrili istraživači Džek Vajt i Geri Mek i o njima se govori u dokumentarcu iz 1988. pod nazivom Muškarci koji su ubili Kenedija, gdje se navodno može vidjeti i treća figura na travnatom brežuljku, vjerovatno očevidac Gordon Arnold. Figura „čovjeka sa značkom“ je tako nazvana jer izgleda da nosi uniformu sličnu onoj koju nosi policajac, sa istaknutom značkom, što je pomoglo da se podstaknu teorije zavjere koje povezuju policajce Dalasa ili nekoga ko imitira policajce sa atentatom.

Čovjek sa crnim psom

„Čovjek sa crnim psom“.

Druga „figura“ je takozvani lik „čovjeka sa crnim psom“, koji se može vidjeti na uglu potpornog zida na fotografiji Vilisa i Betznera. U jednom intervjuu, Merilin Sicman je rekla Džozaji Tompsonu da je vidjela mladi crni par koji je ručao i pio koka-kolu na klupi iza potpornog zida i da je moguće da je figura „čovjeka sa crnim psom“ zapravo crna žena i njeno dijete, ali ona nikad nije izašla da se identifikuje.

U knjizi „Ubistvo predsjednika“, Robert Groden ističe da se figura može vidjeti u žbunju pirakante u kadru 413 u Zapruderovom filmu. Komisija za atentate Predstavničkog doma Kongresa Sjedinjenih Država zaključila je da se može vidjeti glava pojedinca, ali da se ta osoba nalazi ispred, a ne iza žbunja. Bil Miler tvrdi da je ova osoba zapravo očevidac Emet Hadson.

Teorije zavjere

Teoretičari zavjere smatraju da su četiri ili pet grupa, same ili u kombinaciji, glavni osumnjičeni za atentat na Kenedija su: CIA, vojno-industrijski kompleks, organizovani kriminal, Vlada Kube koju je vodio Fidel Kastro, kao i kubanski izgnanici. Drugi domaći pojedinci, grupe ili organizacije umiješani u različite teorije zavjere su Lindon Džonson, Džordž H. V. Buš, Sem Đankana, Karlos Marčelo, Džon Edgar Huver, Erl Voren, Federalni istražni biro, Tajna služba Sjedinjenih Država, Društvo Džona Birča, kao i krajnje desničarski bogati Teksašani. U pojedinim teorijama zavjera uključeni su i drugi navodni strani zavjerenici, kao što su KGB i Nikita Hruščov, Aristotel Onazis, Vlada Južnog Vijetnama i međunarodni narko bosovi, uključujući francuski heroinski sindikat.

Zavjera u Nju Orleansu

Džim Garison, okružni tužilac, koji je smatrao da je zavjera nastala u Nju Orleansu.

Okružni tužilac Nju Orleansa — Džim Garison, zaslužan je za razvoj teorije da je zavjera za ubistvo Kenedija nastala u njegovoj jurisdikciji sa grupom stanovnika Nju Orleansa. Garisonova knjiga iz 1988. — Na tragu ubica, govori o njegovom krivičnom gonjenju Kleja Šoa za atentat, a Oliver Stoun ju je djelimično adaptirao za svoj film DžFK iz 1991. godine. U konačnom izvještaju Odbora za reviziju atentata (ARRB) navodi se da je film „popularizirao verziju ubistva predsjednika Kenedija u kojoj su bili agenti američke vlade iz Federalnog istražnog biroa (FBI), Centralne obavještajne agencije (CIA) i vojske kao zavjerenici.“ Novinarka Rozmeri Džejms, čiji je članak sa Džekom Dempsijem i Dejvidom Snajderom u časopisu New Orleans States-Item doveo do vijesti o Garisonovoj istrazi, izjavila je da je zbog toga što se Garisonova teorija često razvijala, podrugljivo nazvana „teorija dana“ od strane medija. Pamela Kolof i Majkl Hol, za časopis Texas Monthly izjavili su o teoriji: „postoji tajna vlada unutar naše vlade, zavjera koja je 1963. naredila ubistvo popularnog predsjednika, postavila pse, postavila sopstvenu marionetu, i organizovala razrađeno zataškavanje koje je uključivalo petljanje sa lešom, uništavanje i prikrivanje dokaza i ubijanje svjedoka. Na čelu frakcije bili su neki od najmoćnijih ljudi svijeta: bogati i korumpirani industrijalci, generali i desničarski političari. Ispod su bili eklektična grupa mafijaša, aveti, bijednika i ekstremista protiv Kastra, od kojih su mnogi bili sa sjedištem u ulici Kamp 544 u Nju Orleansu, uključujući Osvalda, bivšeg agenta FBI — Gaja Banistera, najamnika — Dejvida Ferija i osumnjičenog doušnika CIA — Kleja Šoa. Zajedno su u ljeto 1963. planirali Kenedijevu smrt.“

Ubrzo nakon atentata na predsjednika Kenedija, Osvaldove aktivnosti u Nju Orleansu, tokom proljeća i ljeta 1963. počele su da se istražuju. Tri dana nakon atentata — 25. novembra 1963, advokat iz Nju Orleansa — Din Endruz, rekao je FBI da je primio telefonski poziv od čovjeka po imenu Klej Bertrand, na dan atentata, koji je tražio od njega da brani Osvalda. Endruz je kasnije ponovio ovu tvrdnju u svjedočenju pred Vorenovom komisijom.

Dejvid Feri (drugi sa lijeve strane) sa Osvaldom (daleko desno) u civilnoj vazdušnoj patroli u Nju Orleansu 1955.

Krajem novembra 1963. zaposleni kod privatnog istražitelja iz Nju Orleansa — Gaja Banistera, po imenu Džek Martin, počeo je da iznosi optužbe da je njegov kolega Dejvid Feri umiješan u atentat. Martin je rekao policiji da je Feri „trebao da bude pilot za bjekstvo u atentatu.“ Takođe je rekao da je Feri iznio planove da ubije Kenedija i da je možda on naučio Osvalda kako da koristi pušku sa teleskopskim nišanom. Martin je tvrdio da je Feri poznavao Osvalda iz njihovih dana u Civilnoj vazdušnoj patroli Nju Orleansa i da je u Ferijevoj kući vidio fotografiju Osvalda u grupi Civilne vazdušne patrole. Feri je negirao bilo kakvu povezanost sa Osvaldom.

Kasnije je otkriveno da je Feri prisustvovao sastancima Civilne vazdušne patrole u Nju Orleansu tokom 1950-ih, kojima je prisustvovao i tinejdžer Li Harvi Osvald. Godine 1993. televizijski program mreže PBS — Frontline, dobio je fotografiju snimljenu 1955. (osam godina prije atentata), na kojoj se vide Osvald i Feri na kuvanju sa ostalim novajlijama Civilne vazdušne patrole. Da li je Osvaldovo i Ferijevo druženje u Civilnoj vazdušnoj patroli 1955. bilo relevantno za njihovo kasnije moguće povezivanje 1963. godine, predmet je brojnih debata.

Prema izjavama nekoliko svjedoka, 1963. godine i Feri i Banister su radili za advokata Reja Gila u ime Gilovog klijenta, šefa mafije u Nju Orleansu — Karlosa Marčela, u pokušaju da blokiraju Marčelovu deportaciju u Gvatemalu. Poslije podne 22. novembra 1963. godine, na dan kada je Kenedi ubijen i na dan kada je Marčelo oslobođen optužbi u slučaju deportacije, privatni istražitelj iz Nju Orleansa — Gaj Banister i njegov radnik — Džek Martin zajedno su pili u lokalnom baru. Po povratku u Banisterovu kancelariju, njih dvojica su se žestoko posvađali. Prema Martinu, Banister je rekao nešto na šta je Martin odgovorio: „Šta ćeš da uradiš, ubićeš me me kao što ste svi ubili Kenedija?“. Banister je izvukao svoj revolver .357 magnum i nekoliko puta udario Martina njime. Martin, koji je bio teško povrijeđen, otišao je kolima hitne pomoći u Dobrotvornu bolnicu u Nju Orleansu.

Ranije, u proljeće 1963. Osvald je pisao njujorškom sjedištu Komiteta za fer plej za Kubu, predlažući da iznajmi malu kancelariju o svom trošku u svrhu formiranja ogranka komiteta u Nju Orleansu. Kao jedini član Komiteta za fer plej za Kubu u Nju Orleansu, Osvald je naručio 1.000 letaka sa naslovom „Ruke dalje od Kube“ od lokalnog štampara. On je 16. avgusta 1963. podijelio letke ispred Međunarodnog trgovačkog centra u Nju Orleansu.

Klej Šo, jedini je pored Osvalda bio optužen za atentat.

Na jednom od Osvaldovih letaka ručno je utisnuta adresa „Kamp ulica 544“, vjerovatno od strane samog Osvalda. Adresa je bila u „Njumen zgradi“, u kojoj je od oktobra 1961. do februara 1962. bio smješten Kubanski revolucionarni savjet, vojna grupa usmjerena protiv Kastra. Iza ugla, smještena u istoj zgradi, sa drugačijim ulazom, bila je adresa Ulica Lafajet 531, što je bila adresa privatne detektivske agencije Gaja Banistera, koja je bila uključena u protiv Kastrove i privatne istražne aktivnosti u oblasti Nju Orleansa. U dosijeu CIA, navedeno je da je u septembru 1960. CIA razmišljala o „korišćenju kancelarije Gaja Banistera za prikupljanje stranih obavještajnih podataka, ali se na kraju odlučila protiv toga“.

Krajem 1970-ih, Odabrana komisija Predstavničkog doma za ubistva (HSCA), istražila je moguću vezu Osvalda sa Banisterovom kancelarijom. Dok komisija nije bila u mogućnosti da intervjuiše Gaja Banistera (koji je umro 1964), intervjuisala je njegovog brata Rosa Banistera, koji je rekao komisiji da je njegov brat pomenuo da je jednom prilikom vidio Osvalda kako dijeli literaturu za Komitet fer plej za literaturu. Ros je smatrao da je Osvald koristio adresu u ulici Kamp 544 u svojoj literaturi da osramoti Gaja.“

Sekretarica Gaja Banistera — Delfin Roberts, kasnije je rekla autoru Entoniju Samersu da je vidjela Osvalda u Banisterovoj kancelariji i da je on ispunio jedan od Banisterovih formulara za prijavu „agenta“. Izjavila je: „Osvald se vraćao nekoliko puta. Činilo se da je bio u dobrom odnosu sa Banisterom i sa kancelarijom.“ Komisija za atentate Predstavničkog doma istražila je tvrdnje Roberts i objavila saopštenje da je „zbog kontradiktornosti u izjavama Roberts datim Komisiji, kao i zbog nedostatka nezavisne potkrepe mnogih njenih izjava, ne može se utvrditi pouzdanost njenih izjava.“

Okružni tužilac Nju Orleansa — Džim Garison, započeo je istragu o ubistvu Kenedija 1966. godine. Njegova istraga ga je dovela do zaključka da je grupa desničarskih ekstremista, uključujući Dejvida Ferija i Gaja Banistera, bila umiješana u zavjeru za atentat, zajedno sa elementima CIA. On je kasnije tvrdio da je motiv za atentat bio bijes zbog Kenedijevih pokušaja da postigne mirovno rješenje i na Kubi i u Vijetnamu. Garison je takođe vjerovao da je biznismen iz Nju Orleansa — Klej Šo, bio dio zavjere i da je koristio pseudonim „Klej Bertran“. Garison je smatrao da su Šo, Banister i Feri skovali zavjeru da postave Osvalda kao „ovcu“ u atentatu. Na dan 1. marta 1967. Garison je uhapsio i optužio Šoa za zavjeru za ubistvo predsjednika Kenedija. Na dan 29. januara 1969. Klej Šo je izveden pred sud po ovim optužbama, a porota ga je proglasila nevinim.

Zavjera CIA

Džejms Englton, šef kontraobavještajne službe u vrijeme atentata, za koga mnogi teoretičari smatraju da je bio umiješan u zavjeru.

Osvrćući se na navode da je Osvald bio agent CIA ili da je imao neke veze sa Agencijom, Vorenova komisija je 1964. godine izjavila da njihova istraga „nije otkrila nikakve dokaze da je Osvald ikada bio zaposlen u CIA u bilo kom svojstvu.“ HSCA je takođe objavila 1979. da u Osvaldovom dosijeu u CIA nije bilo naznaka da je on ikada imao kontakt sa Agencijom i zaključili su da CIA nije bila umiješana u atentat na Kenedija.

Geton Fonzi, istražitelj Komiteta Predstavničkog doma za atentate, napisao je da su istražitelji bili pod pritiskom da ne ispituju odnos između Li Harvija Osvalda i CIA. On je naveo da je agent CIA — Dejvid Atli Filips, koristeći pseudonim „Moris Bišop“, bio povezan sa Osvaldom prije Kenedijevog ubistva, u vezi sa kubanskim grupama protiv Kastra.

Alen Dules, bivši direktor CIA, za koga neki teoretičari smatraju da je upravljao zavjerom.

Godine 1995. bivši obavještajni oficir američke vojske i izvršni pomoćnik Nacionalne sigurnosne agencije — Džon Njuman, objavio je dokaze da su i CIA i FBI namjerno mijenjali svoje dosijee o Liju Harviju Osvaldu i prije i poslije atentata. On je istakao da su obje agencije zatajile informacije koje bi mogle da upozore vlasti u Dalasu da Osvald predstavlja potencijalnu prijetnju za predsjednika. Njuman je u svojoj knjizi istakao da smatra da je šef kontraobavještajne službe CIA — Džejms Englton, vjerovatno bio ključna figura u atentatu, napisavši: „po mom mišljenju, postoji samo jedna osoba čije ruke staju u ove rukavice: Džejms Džes Engleton, šef kontraobavještajnog štaba CIA. … Niko drugi u Agenciji nije imao pristup, ovlašćenje i đavolski genijalan um da upravlja ovom sofisticiranom zavjerom. Niko drugi nije imao potrebna sredstva da ubaci virus iz Drugog svjetskog rata u Osvaldove dosijee i zadrži ga u stanju mirovanja šest nedelja do predsjednikovog ubistva. … Jedina osoba koja je mogla da osigura da nacionalna bezbjednost prikriva očiglednu kontraobavještajnu noćnu moru bio je šef kontraobavještajne službe.“ Njuman je ipak rekao da smatra da tajna operacija nije bila pod vođstvom Džejmsa Engltona, već Alena Dalesa, bivšeg direktor CIA, koga je Kenedi otpustio nakon neuspjele invazije u Zalivu svinja, a koji je kasnije postao član Vorenove komisije.

Godine 1977, FBI je objavio 40.000 dosijea koji se odnose na atentat na Kenedija, uključujući memorandum od 3. aprila 1967. zamjenika direktora FBI — Karta Deluča pomoćniku direktora — Klajdu Tolsonu, koji je napisan manje od mjesec dana nakon što je predsjednik Džonson saznao od Edgara Huvera da CIA planira da ubije Fidela Kastra. Memorandum glasi: „Marvin Votson [savjetnik predsjednika Džonsona] nazvao me je kasno sinoć i izjavio da mu je predsjednik odmah rekao da je sada uvjeren da postoji zavjera u vezi sa atentatom.“ Votson je izjavio da je predsjednik smatrao da je CIA imala neke veze sa zavjerom." Kasnije je Kart Deluč svjedočio pred Crkvenim komitetom da je „osjećao da je to čista spekulacija“.

Zavjera vlade u sjenci

Jedna teorija zavjere sugeriše da je tajna vlada ili vlada u sjenci, koja uključuje bogate industrijalce i desničarske političare, naredila atentat na Kenedija. Piter Dejl Skot je izjavio da je Kenedijeva smrt omogućila preokret politike koju je željela tajna vlada kako bi eskalirala vojno učešće Sjedinjenih Država u Vijetnamu.

Sukarno sa Džonom Kenedijem 1961.

U filmu DžFK protiv Alena Dalesa, Greg Palgrejn opisuje pokušaj američke porodice Rokfeler da stekne kontrolu nad rudnicima zlata u Zapadnom Iriju u Indoneziji. Palgrejn ističe da je blizak odnos predsjednika Kenedija sa predsjednikom Indonezije — Sukarnom, mogao da dovede do toga da Indonezija dodijeli nezavisnost Zapadnom Irijanu, što bi otežalo da kompanija Freeport Sulphur, koja je bila u vlasništvu Rokfelera, preuzme kontrolu nad rudnicima. Palgrejn smatra da je to bio glavni razlog za ubistvo Kenedija.

U biografskoj knjizi Đavolska šahovska tabla: Alen Dales, CIA i uspon Američke tajne vlade, Dejvid Talbot piše o karijeri direktora CIA — Alena Dalesa. Talbot tvrdi da je Alen Dales organizovao ubistvo Kenedija po naređenju korporativnih lidera koji su Kenedija doživljavali kao prijetnju nacionalnoj bezbjednosti. Prema Talbotu, Dales je lobirao kod novog predsjednika — Lindona Džonsona, da on bude imenovan u Vorenovu komisiju. Talbot smatra da je Dales takođe dogovorio da Li Harvi Osvald preuzme isključivu odgovornost za atentat. U knjizi se navodi da su zavjerenici koji stoje iza smrti Džona Kenedija, takođe ubili i njegovog brata Roberta Kenedija, za koga su smatrali da je „nekontrolisana prijetnja“ koja bi otkrila zavjeru.

Vojno-industrijski kompleks

Bivši senator Teksasa— Ralf Jarboro, istakao je da je vojno industrijski kompleks odgovoran za atentat.

U oproštajnom govoru koji je održao američki predsjednik — Dvajt D. Ajzenhauer, prije nego što je napustio funkciju 17. januara 1961. godine, upozorio je naciju na moć vojne ustanove i industrije oružja, izjavivši: „u savjetima vlade moramo da se čuvamo od sticanja neopravdanog uticaja, bilo traženog ili nepoželjnog, od strane vojno-industrijskog kompleksa. Potencijal za katastrofalan porast deplasirane moći postoji i nastaviće se.“ Neki teoretičari zavjere su tvrdili da je Kenedi planirao da okonča umiješanost Sjedinjenih Država u Vijetnam i da je zbog toga bio na meti onih koji su bili zainteresovani za trajni vojni sukob, uključujući Pentagon i odbrambene izvođače.

Bivši senator Teksasa — Ralf Jarboro, izjavio je 1991: „da je Kenedi živio, mislim da ne bismo imali Vijetnamski rat, sa svim njegovim traumatičnim uticajima i podjelama u Americi. Mislim da bismo to izbjegli.“

Prema piscu Džejmsu Daglasu, Kenedi je ubijen jer se okretao od Hladnog rata i tražio mir sa Sovjetskim Savezom putem pregovora. Daglas je tvrdio da to „nije bila vrsta rukovodstva koju su CIA, Zajednički štabovi i vojno-industrijski kompleks tražili u Bijeloj kući.“

Film Olivera Stouna — DžFK, istražuje mogućnost da je Kenedi ubijen zavjerom koja je uključivala vojno-industrijski kompleks. Liroj Flečer Prauti, šef specijalnih operacija Združenih načelnika štabova pod Kenedijem i osoba koja je inspirisala lik „Gospodin Iks“ u Stounovom filmu, napisao je da je Kenedijevo ubistvo zapravo državni udar.

Zavjera Tajne službe

Odabrana komisija za atentate Predstavničkog doma objavila je da je istražila „navodno saučesništvo Tajne službe u atentatu“ i zaključila da tajna služba nije umiješana, ali je dodala da je „Tajna služba bila manjkava u obavljanju svojih dužnosti.“ Među svojim nalazima, HSCA je objavila: (1) da predsjednik Kenedi nije dobio adekvatnu zaštitu u Dalasu, (2) da je Tajna služba posjedovala informacije koje nije propisno analizirala, istražila ili koristila u vezi sa predsjednikovim putovanjem u Dalas, (3) da su agenti Tajne službe u koloni automobila bili neadekvatno pripremljeni da zaštite predsjednika od snajpera. Komisija je posebno objavila:

Agent na prednjem desnom sjedištu predsjedničke limuzine — Roj Kelerman, nije preduzeo nikakve radnje da pokrije predsjednika njegovim tijelom, iako bi bilo u skladu sa procedurom Tajne službe da je to učinio. Primarna funkcija agenta bila je da uvijek bude u neposrednoj blizini predsjednika u slučaju takvih hitnih slučajeva.

Neki tvrde da je nedostatak zaštite Tajne službe nastao zato što je lično Kenedi tražio da Tajna služba bude diskretna tokom posjete Dalasu, ali Vins Palamara, koji je intervjuisao nekoliko agenata Tajne službe zaduženih za detalje u vezi Kenedija, to osporava. On je izjavio da mu je vozač Tajne službe — Sem Kini, rekao da zahtjeve, kao što je uklanjanje krova sa limuzine u Dalasu, da se agenti ne smiju postavljati pored zadnjeg branika limuzine i da se smanji broj motociklista u Dalasu blizu zadnjeg branika limuzine, nije naredio Kenedi.

U knjizi The Echo from Dealey Plaza, Abraham Bolden, prvi Afroamerikanac koji je radio na detaljima Tajne službe Bijele kuće, izjavio je da je slučajno čuo agente kako kažu da neće zaštititi Kenedija od potencijalnih ubica.

Pitanja u vezi sa iskrenošću Tajne službe porasla su 1990-ih kada je Odbor za reviziju atentata, koji je stvoren kada je Kongres usvojio Zakon o evidenciji dokumenata o atentatu na Kenedija, zatražio pristup evidenciji Tajne službe. Tajna služba je rekla Odboru za reviziju da je u januaru 1995. godine, kršeći Zakon o evidenciji dokumenata, Tajna služba uništila izvještaje o zaštitnim istraživanjima koji su pokrivali putovanja Kenedija od 24. septembra do 8. novembra 1963. godine.

Kubanski izgnanici

Odabrana komisija za atentate Predstavničkog doma je napisala: „Komisija vjeruje, na osnovu dokaza koji su im dostupni, da antikastrove kubanske grupe, kao grupe, nisu bile umiješane u ubistvo Kenedija, ali da dostupni dokazi ne isključuju mogućnost da su pojedini članovi možda bili umiješani“.

Sa Kubanskom revolucijom 1959. koja je dovela Fidela Kastra na vlast, mnogi Kubanci su napustili Kubu da bi živjeli u Sjedinjenim Država, a mnogi od njih su se nadali da će zbaciti Kastra i vratiti se na Kubu. Njihove nade su srušene nakon neuspjele invazije u Zalivu svinja 1961. godine, a mnogi su za neuspjeh krivili predsjednika Kenedija.

Izborna komisija Predstavničkog doma za atentate zaključila je da su neki militantni kubanski izgnanici možda učestvovali u Kenedijevom ubistvu. Ovi izgnanici su blisko sarađivali sa operativcima CIA u nasilnim aktivnostima protiv Kastra. Komisija je 1979. godine u saopštenju objavila:

Popularnost predsjednika Kenedija među kubanskim izgnanicima je duboko pala do 1963. Njihova gorčina je ilustrovana na snimku sastanka Kubanaca koji su protiv Kastra i desničarskih Amerikanaca u gradu u okrugu Dalasa — Farmers Branču, 1. oktobra 1963. godine.

Autorka Džoan Didion, istraživala je teoriju o Kubancima koji su protiv Kastra u svojoj knjizi Majami iz 1987. godine. Ona je pisala o svjedočenju Marite Lorenc u vezi sa Giljermom Novoom, kubanskim izgnanikom koji je 1964. godine učestvovao u pucanju iz bazuke u sjedištu zgrade Ujedinjenih nacija sa Ist Rivera tokom govora Če Gevare. Navodno, Novo je bio povezan sa Lijem Harvijem Osvaldom i Frankom Sturžisom. Lorenc je tvrdila da su ona, Osvald i sedam Kubanaca koji su bili u pokretu protiv Kastra, prevezli oružje iz Majamija u Dalas u dva automobila neposredno prije ubistva. Ove tvrdnje, iako ih je Lorenc iznijela Komisiji za atentate, nikada nisu potkrijepljene. Don Delilo je takođe pisao o teoriji o kubanskim izgnanicima u svom romanu Libra iz 1988.

Zavjera organizovanog kriminala

Karlos Marčelo, jedan od šefova kriminalnih organizacija, za koga se smatra da je učestvovao u zavjeri.

Godine 1964. Vorenova komisija nije našla dokaze koji povezuju Rubijevo ubistvo Osvalda sa nekom širom zavjerom za ubistvo Kenedija. Povodom toga, Komisija je u saopštenju objavila: „na osnovu svoje procjene zapisnika, Komisija vjeruje da dokazi ne utvrđuju značajnu vezu između Rubija i organizovanog kriminala. I državni i savezni zvaničnici su ukazali da Rubi nije bio povezan sa aktivnostima organizovanog kriminala.“

Godine 1979. Odabrana komisija za atentate Predstavničkog doma je u svom saopštenju napisala: „Komisija vjeruje, na osnovu dokaza koji su joj dostupni, da nacionalni sindikat organizovanog kriminala, kao grupa, nije bio umiješan u ubistvo predsjednika Kenedija, ali da raspoloživi dokazi ne isključuju mogućnost da su pojedini članovi možda bili umiješani“. Robert Blejki, koji je bio glavni savjetnik Komisije za atentate, kasnije je, u svojoj knjizi Zavjera za ubistvo predsjednika, napisao da je šef mafije u Nju Orleansu — Karlos Marčelo, vjerovatno bio dio mafijaške zavjere koja stoji iza atentata, kao i da je Mafija imala sredstva i priliku potrebne da to izvede.

U članku u časopisu Washington Post iz 1993. Blejki je napisao: „teško je osporiti pedigre Džeka Rubija iz podzemlja, iako je Vorenova komisija to uradila 1964. Autor Džerald Pozner na sličan način ignoriše Rubijeve veze sa Džozefom Sivelom, šefom organizovanog kriminala u Dalasu. Još je teže ignorisati njegov odnos sa Džozefom Kampisijem, čovjekom broj dva u mafiji u Dalasu. U stvari, Kampisi i Rubi su bili bliski prijatelji; večerali su zajedno u Kampisijevom restoranu — Egyptian Lounge, veče prije atentata. Nakon što je Rubi bio u zatvoru zbog ubistva Osvalda, Kampisi ga je redovno posjećivao. Odabrani komitet je mislio da Kampisijeva veza sa Marčelom govori; rekao nam je, na primjer, da svake godine na Božić šalje 260 funti italijanske kobasice Marčelu, što je neka vrsta mafije. Takođe smo saznali da je zvao Nju Orleans i do 20 puta dnevno.“

Vladini dokumenti otkrivaju da su neki članovi mafije sarađivali sa CIA na pokušajima atentata na kubanskog lidera Fidela Kastra. Na ljeto 1960. CIA je regrutovala bivšeg agenta FBI — Roberta Mahua da pristupi predstavniku čikaške mafije na Zapadnoj obali — Džoniju Roseliju. Kada je kontaktirao Roselija, Mahu je sakrio činjenicu da ga je poslala CIA, predstavljajući sebe umjesto toga kao advokata međunarodnih korporacija. Ponudio je da plati 150.000 dolara za Kastrovo ubistvo, ali je Roseli odbio bilo kakvu isplatu i prihvatio da to uradi besplatno. Roseli je Mahua upoznao sa dvojicom muškaraca koje je zvao „Sem Gold“ i „Džo“. „Sem Gold“ je bio Sem Đankana; „Džo“ je bio Santo Trafikante mlađi, šef podzemlja u Tampi i jedan od najmoćnijih mafijaša na Kubi prije revolucije. Glen Kesler iz časopisa Washington Post je napisao: „nakon što je Fidel Kastro predvodio revoluciju koja je srušila prijateljsku vladu 1959. godine, CIA je očajnički željela da ga eliminiše. Tako da je agencija tražila partnera podjednako zabrinutog za Kastra — mafiju, koja je imala unosne investicije u kubanskim kockarnicama.“

U svojim memoarima — Bound by Honor, Bil Bonano, sin šefa njujorške mafije Džozefa Bonana, otkrio je da je nekoliko mafijaških porodica imalo dugogodišnje veze sa Kubancima protiv Kastra preko kazina u Havani kojima je upravljala mafija prije Kubanske revolucije. Mnogi kubanski izgnanici i šefovi mafije nisu voljeli predsjednika Kenedija, okrivljujući ga za neuspjelu invaziju na Zaliv svinja. Takođe nisu voljeli ni njegovog brata, tadašnjeg državnog tužioca Sjedinjenih Država — Roberta F. Kenedija, koji je izvršio pravni napad bez presedana na organizovani kriminal. To je bilo posebno provokativno jer je nekoliko mafijaških „porodica“ navodno radilo sa Kenedijevim ocem — Džozefom Kenedijem, da bi Džon Kenedi bio izabran za predsjednika. I mafija i Kubanci protiv Kastra bili su stručnjaci za atentate, a Kubance je obučavala CIA. Bonano je napisao da je prepoznao visok stepen umiješanosti drugih mafijaških porodica kada je Džek Rubi ubio Osvalda, pošto je Bonano bio svjestan da je Rubi bio saradnik čikaškog mafijaša Sema Đankane.

Neki istraživači zavjere su naveli zavjeru koja uključuje elemente mafije, CIA ili Kubanaca protiv Kastra, uključujući Entonija Samersa, koji je izjavio: „ljudi se ponekad čude oko ideje da su mafija, američka obavještajna služba i aktivisti protiv Kastra zajedno učestvovali u atentatu na predsjednika Kenedija. U stvari, tu nema nikakve kontradikcije. Te tri grupe su u to vrijeme bile zajedno u krevetu i nekoliko godina su se borile za rušenje Fidela Kastra.“ Izvještač vijesti — Ruben Kastaneda, napisao je 2012: „na osnovu dokaza, vjerovatno je da je Kenedi ubijen od strane koalicije antikastrovih Kubanaca, mafije i elemenata CIA.“ U svojoj knjizi Oni su ubili našeg predsjednika, bivši guverner Minesote — Džesi Ventura, napisao je: „Džon F. Kenedi je ubijen zavjerom u kojoj su učestvovali nezadovoljni agenti CIA, Kubanci protiv Kastra i članovi mafije, koji su svi bili izuzetno ljuti na ono što su smatrali Kenedijevom politikom smirivanja prema komunističkoj Kubi i Sovjetskom Savezu.“

Robert F. Kenedi, brat Džona Kenedija i državni tužilac u vrijeme atentata. Neki teoretičari smatraju da je Džon Kenedi ubijen kako bi mafija zaustavila Roberta Kenedija.

Karlos Marčelo je navodno prijetio atentatom na predsjednika da bi kratko zaustavio njegovog mlađeg brata, državnog tužioca Roberta Kenedija, koji je vodio administrativni krstaški rat protiv mafije. Informacije koje je FBI objavio 2006. navele su neke da zaključe da je Karlos Marčelo priznao svom cimeru iz ćelije u Teksasu — Džeku Van Laningemu, doušniku FBI, koristeći tranzistorski radio koji je FBI prisluškivao, da je organizovao Kenedijevo ubistvo i da je FBI prikrio ove informacije koje je imao u svom posjedu.

U svojoj knjizi Ugovor o Americi, Dejvid Šajm je napisao da su vođe mafije — Karlos Marčelo, Santo Trafikante mlađi i Džimi Hofa, naredili atentat na Kenedija. Šejm je posebno naveo 25-struko povećanje broja telefonskih poziva Džeka Rubija van države saradnicima šefova kriminalnih organizacija u mjesecima prije ubistva, kao i pokušaj priznanja Džeka Rubija dok je bio u zatvoru. Dejvid Kajzer je takođe istakao da smatra da je mafija umiješana, u svojoj knjizi Put u Dalas.

Istraživački izvještač Džek Anderson, istakao je da je Fidel Kastro sarađivao sa ljudima iz organizovanog kriminala na organizovanju atentata na Kenedija. U svojoj knjizi Mir, rat i politika, Anderson je tvrdio da mu je član mafije — Džoni Rozeli, koji je radio sa CIA na pokušajima atentata na Kastra, dao opširne detalje zavjere. Anderson je rekao da iako nikada nije mogao nezavisno da potvrdi cijelu Roselijevu priču, mnogi detalji iz priče su provjereni. Anderson je rekao da je Osvald možda imao ulogu u atentatu, ali da je više od jednog naoružanog napadača bilo umiješano.

U programu Ljudi koji su ubili Kenedija, na kanalu History, iznesene su dodatne tvrdnje o umiješanosti organizovanog kriminala. Kristijan Dejvid je bio član korzikanske mafije intervjuisan u zatvoru. Rekao je da mu je nuđen ugovor o atentatu na Kenedija, ali da ga nije prihvatio. On je rekao da poznaje ljude koji su prihvatili ugovor. Prema Dejvidovim riječima, bila su tri strijelca, a on je naveo ime jednog kao Lusijen Sarti. Dejvid je rekao da bi, pošto su druga dva strijelca još živa, prekršio kodeks ponašanja da ih identifikuje. Kada su ga pitali šta su strijelci nosili, Dejvid je istakao da su se oblačili u kostime poput službenih uniformi. Veći dio svjedočenja Kristijana Dejvida, potvrdila je bivša članica korzikanske mafije — Mišel Nikol, koja je bila dio programa zaštite svjedoka DEA.

U knjizi Krajnja žrtva, Lamara Voldrona i Toma Hartmana, sintetisane su te teorije sa novim dokazima. Autori su tvrdili da su se vladini zvaničnici osjećali obaveznim da pomognu atentatorima da prikriju istinu jer je zavjera o atentatu imala direktne veze sa zavjerama američke vlade za ubistvo Kastra. Ogorčeni napadom Roberta Kenedija na organizovani kriminal, vođe mafije su ubili predsjednika Kenedija da bi uklonili Roberta sa vlasti. Autori smatraju da je državna istraga zavjere osujećena, jer bi otkrila sramotne dokaze o umiješanosti američke vlade sa organizovanim kriminalom u zavjere za ubistvo Kastra.

Zavjera Lindona Džonsona

Džonson je položio zakletvu u Air Force One.

Galupova anketa iz 2003. godine pokazala je da je skoro 20% Amerikanaca sumnjalo da je Lindon Džonson umiješan u ubistvo Kenedija. Kritičari Vorenove komisije optužili su Džonsona da je planirao atentat jer mu se „ne sviđaju“ Kenedijevi i plašio se da će biti izbačen sa liste demokrata za izbore 1964.

Prema riječima novinara Maksa Holanda, prva objavljena tvrdnja da je Džonson počinio atentat na Kenedija, pojavila se u knjizi Pena Džonsa mlađeg Oprosti mi tugu, koju je samostalno izdao u maju 1966. godine. U knjizi, Džons je napisao odlomke iz pisma za koje tvrdi da ga je napisao Džek Rubi, a u kome se Džonson optužuje za ubistvo Kenedija. Bugliozi smatra da je Joakim Džosten sa svojom knjigom iz 1968. Mračna strana Lindona Bejnsa Džonsona, prvi autor zavjere koji je optužio Džonsona da je imao ulogu u atentatu. Prema Džostenu, Džonson je „igrao vodeću ulogu“ u zavjeri koja je uključivala „oligarhiju Dalasa, kao i lokalne ogranke CIA, FBI i Tajne službe“. Drugi koji su ukazali na Džonsonovu ulogu u zavjeri su Džim Mars, Ralf Tomas, Džej Geri Šo, Leri Haris, Volt Braun, Noel Tvajmen, Bar Meklelan, Kreg Zirbel, Filip Nelson, i Medlin Braun.

Kao mogući motiv za Džonsonovo saučesništvo u atentatu navodi se činjenica da je Kenedi ozbiljno razmišljao da ga izbaci sa liste u korist guvernera Sjeverne Karoline — Terija Sanforda, ukoliko bi se Kenedi kandidovao za predsjednika na izborima 1964. Godine 1968. Kenedijeva lična sekretarica — Evelin Linkoln, napisala je u svojoj knjizi Kenedi i Džonson, da joj je predsjednik Kenedi rekao da će Lindon Džonson biti zamijenjen na mjestu potpredsjednika Sjedinjenih Država. Taj razgovor je vođen 19. novembra 1963. godine, samo tri dana prije ubistva Kenedija, a ona je u svom dnevniku napisala:

Dok je gospodin Kenedi sjedio u klackalici u mojoj kancelariji, sa glavom naslonjenom na leđa, stavio je lijevu nogu preko desnog koljena. Lagano se ljuljao dok je govorio. Sporim zamišljenim glasom rekao mi je: „znaš, ako budem ponovo izabran sa šezdeset četiri godine, sve više vremena ću da trošim na to da državnu službu učinim časnom karijerom. Želio bih da prilagodim izvršnu i zakonodavnu vlast tako da mogu da idu u korak sa ogromnim iskoracima i napretkom koji se postiže u drugim oblastima. Zalagaću se za promjenu nekih zastarjelih pravila i propisa u Kongresu, kao što je pravilo o stažu. Da bih to uradio, trebaće mi kao potpredsjednik u šezdeset četvrtoj čovjek koji vjeruje kao ja.“ Bila sam fascinirana ovim razgovorom i zapisala sam to doslovce u svoj dnevnik. Sada sam pitala: „Ko je tvoj izbor za kandidata?“ Pogledao je pravo ispred sebe i bez oklijevanja je odgovorio: „U ovom trenutku razmišljam o guverneru Teriju Sanfordu iz Sjeverne Karoline. Ali to neće biti Lindon.“

Godine 2003. istraživač Bar Meklelan objavio je knjigu Krv, novac i moć, u kojoj je istakao da je Džonson, podstaknut strahom da će biti izbačen sa Kenedijeve liste za izbore 1964. godine i potrebom da se zataškaju razni skandali, organizovao Kenedijevo ubistvo uz pomoć svog prijatelja, advokata iz Ostina — Edvarda Klarka. U knjizi se sugeriše da je zamrljani djelimični otisak prsta iz snajperskog skrovišta, vjerovatno pripadao Džonsonovom saradniku — Malkolmu „Maku“ Valasu, te da je Mak Valas bio na šestom spratu skladišta u vrijeme pucnjave. Takođe, navodi se da su ubistvo Kenedija platili naftni magnati, uključujući Klinta Marčisona i Haroldsona Lafajeta Hanta. Meklelan navodi da je atentat na Kenedija omogućio da se dodatak za iscrpljivanje nafte zadrži na 27,5 odsto, što je ostalo nepromijenjeno tokom perioda kada je Džonson bio predsjednik, a to je rezultiralo uštedom od preko 100 miliona dolara američkoj naftnoj industriji. Meklelanova knjiga je kasnije postala tema epizode „Krivi ljudi“, dokumentarne televizijske serije Najdžela Tarnera — Ljudi koji su ubili Kenedija. Epizoda je izazvala osudu porodice Džonson, Džonsonovih bivših saradnika, kao i bivših predsjednika SAD — Džeralda Forda (koji je bio član Vorenove komisije) i Džimija Kartera, nakon emitovanja na kanalu History. Čelni ljudi kanala History, okupili su komisiju istoričara koji su zaključili da su optužbe u dokumentarcu neosnovane, nakon čega se History izvinio porodici Džonson i pristao da ne emituje seriju u budućnosti.

Madelin Braun, koja je tvrdila da je bila Džonsonova ljubavnica, takođe je istakla da je Džonson bio umiješan u zavjeru da se ubije Kenedi. Godine 1997. Braun je rekla da je Džonson, zajedno sa Hantom, počeo da planira Kenedijevu smrt još 1960. Braun je tvrdila da je u zavjeru 1963. godine učestvovalo na desetine ljudi, uključujući rukovodstvo FBI i mafije, kao i istaknuti političari i novinari. U dokumentarnoj seriji Ljudi koji su ubili Kenedija, Madelin Braun i Mej Njuman (zaposlenica teksaškog naftaša Klinta Marčisona), istakli su da je direktor FBI — Edgar Huver, bio na društveno okupljanje u Marčisonovoj vili noć prije ubistva. Braun je istakla da su okupljanju takođe prisustvovali, Džon Mekloj, Ričard Nikson, Džordž Braun, Robert Tornton i Haroldson Hant. Madelin Braun je tvrdila da je Džonson stigao na skup kasno uveče i „hrapavim šapatom“ joj rekao: „Kenedijevi me više nikada neće osramotiti, to nije prijetnja, to je obećanje.“ Pored toga, ona je rekla da je u novogodišnjoj noći 1963. srela Džonsona u hotelu Driskil u Ostinu i da je on potvrdio zavjeru da se ubije Kenedi, insistirajući da su „debele mačke Teksasa i obavještajna služba“ bile odgovorne. Braun je ponovila svoje navode protiv Džonsona u dokumentarnom filmu Evidence of Revision iz 2006. u kojem je i nekoliko drugih Džonsonovih saradnika takođe izrazilo sumnje u Džonsona.

Doktor Čarls Krenšo, zajedno sa teoretičarima zavjere — Jensom Hansenom i Džejem Gerijem Šoom, napisao je knjigu DžFK: Zavjera tišine 1992. godine. Krenšo je bio hirurški specijalizant u trećoj godini u timu za traumatologiju u bolnici Parkland i prisustvovao je liječenju predsjednika Kenedija. Takođe je liječio Osvalda nakon što ga je upucao Džek Rubi. Dok je bio kod Osvalda, Krenšo je rekao da je odgovorio na telefonski poziv Lindona Džonsona, koji se raspitivao o Osvaldovom statusu i da je zahtijevao „priznanje na samrtnoj postelji od optuženog ubice“. Krenšo je rekao da je prenio Džonsonovu poruku doktoru Širsu, ali da Osvald nije bio u stanju da da bilo kakvu izjavu. Kritičari Krenšove izjave navode da je Džonson bio u svojoj limuzini u trenutku kada je poziv bio upućen, da niko u njegovom automobilu nije potvrdio da je poziv upućen i da ne postoji evidencija o tome da je takav poziv upućen preko centrale Bijele kuće.

Bivši agent CIA i ličnost iz Votergejta — Hauard Hant, optužio je Džonsona (zajedno sa nekoliko agenata CIA koje je imenovao) za saučesništvo u atentatu u svojoj posthumno objavljenoj autobiografiji — Američki špijun: Moja tajna istorija u CIA, Votergejtu i dalje. Pozivajući se na taj dio knjige, Tim Vajner iz časopisa The New York Times, doveo je u pitanje iskrenost optužbi, a Vilijam F. Bakli mlađi, koji je napisao predgovor, rekao je da je materijal „očito napisan duhom“. Ubrzo nakon toga, njegovi sinovi su objavili audio snimljenu „ispovijest na samrtnoj postelji“ u kojoj je Hant tvrdio da je znao iz prve ruke o zavjeri, kao saučesnik. autentičnost priznanja je takođe dovedena u pitanje od strane mnogih.

Godine 1984, osuđeni prevarant — Bili Sol Estes, pred Velikom porotom u Teksasu, izjavio je da je imao „unutrašnje znanje“ da je Džonson umiješan u smrt Kenedija i drugih.

Istoričar Majkl L. Kurc, napisao je da nema dokaza koji ukazuju na to da je Džonson naredio atentat na Kenedija. Prema Kurcovim riječima, Džonson je vjerovao da je Fidel Kastro odgovoran za ubistvo i da je on zataškao istinu jer se plašio mogućnosti da bi uzvratne mjere protiv Kube mogle da eskaliraju u nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom. Godine 2012, biograf Robert Kero, objavio je svoj četvrti tom o Džonsonovoj karijeri — Prolazak moći, u kojoj je zabilježena Džonsonova komunikacija i postupci kao potpredsjednika, a takođe opisuje događaje koji su doveli do ubistva. Kero je napisao: „ništa što sam pronašao u svom istraživanju ne ukazuje na Džonsonovu umiješanost.“

Politički konsultant i osuđeni zločinac — Rodžer Stoun, izjavio je da vjeruje da je Džonson organizovao Kenedijevo ubistvo. On takođe tvrdi da je Rafael Kruz, otac teksaškog senatora i republikanskog predsjedničkog kandidata za izbore 2016. — Teda Kruza, povezan sa Lijem Harvijem Osvaldom.

Zavjera Džordža H. V. Buša

Neki teoretičari smatraju da je Džordž H. V. Buš učestvovao u zavjeri.

Neki kritičari zvaničnih nalaza su istakli teoriju da je Džordž H. V. Buš bio umiješan u atentat kao operativac CIA u Dila plazi. U svojoj knjizi iz 1991. Uvjerljivo poricanje: Da li je CIA umiješana u atentat na DžFK?, američki advokat — Mark Lejn, ističe da je Buš bio agent CIA sa sjedištem u njihovoj kancelariji u Hjustonu u vrijeme kancelarije za atentate, mnogo prije nego što je postao direktor CIA. U knjizi Rasa Bejkera iz 2008. — Porodica tajni, on ističe da je Buš postao obavještajni agent u svojim tinejdžerskim godinama i da je kasnije bio u centru zavjere za ubistvo Kenedija, koja je uključivala njegovog oca — Preskota Buša, potpredsjednika Lindona Džonsona, direktora CIA Alena Dalesa, Kubanske i ruske izgnanike i emigrante, kao i razne teksaške naftaše. Prema Bejkeru, Buš je bio u Dalasu noć prije i na jutro atentata.

Na dan 29. novembra 1963. godine, tačno nedelju dana nakon atentata, jedan službenik FBI je napisao u memorandumu da je „gospodin Džordž Buš iz Centralne obavještajne agencije“ dobio brifing o reakciji na atentat od strane kubanskih izgnanika koji žive u Majamiju. Neki su tvrdili da je „Džordž Buš“ koji se pominje u tom memorandumu, budući predsjednik SAD — Džordž H. V. Buš, koga je predsjednik Džerald Ford imenovao za šefa CIA 1976. godine, 13 godina nakon atentata. Tokom Bušove predsjedničke kampanje 1988. godine, memorandum se ponovo pojavio, što je navelo CIA da tvrdi da se memorandum odnosi na zaposlenog po imenu Džordž Vilijam Buš. Međutim, Džordž Vilijam Buš je osporio ovu sugestiju, izjavljujući pod zakletvom: „ja nisam Džordž Buš iz Centralne obavještajne agencije koji se pominje u memorandumu.“ Nakon što je ARRB 1998. godine dao instrukcije CIA da pregleda lične dosijee CIA bivšeg predsjednika Buša i dajući konačnu izjavu o tome da li je on osoba o kojoj se govori u memorandumu, CIA je odgovorila da nisu imali evidenciju o bilo kakvoj vezi sa Bušom tokom perioda 1963. godine. Na veb stranici JFK Facts, autor Džeferson Morli piše da bilo kakva Bušova komunikacija sa FBI ili CIA u novembru 1963. ne mora nužno da dokaže krivicu za atentat, kao i da je nejasno da li je Buš imao ikakvu vezu sa CIA prije njegovog imenovanja na čelo agencije 1976. godine.

Zavjera kubanske vlade

Fidel Kastro, predsjednik Kube u vrijeme atentata, koga pojedini teoretičari sumnjiče da je organizovao zavjeru.

U svom izvještaju, Vorenova komisija je navela da je istražila „desetine navoda o zavjereničkom kontaktu između Osvalda i agenata kubanske vlade“ i da nije našla nikakve dokaze o umiješanosti Kube u ubistvo Kenedija. Komisija za ubistva Predstavničkog doma takođe je napisala: „Komitet vjeruje, na osnovu dokaza koji su mu dostupni, da kubanska vlada nije bila umiješana u ubistvo predsjednika Kenedija“. Uprkos tome, neki teoretičari zavjere tvrde da je Fidel Kastro naredio atentat na Kenedija kao odmazdu za prethodne pokušaje CIA da ga ubije.

Početkom 1960-ih, Kler But Lus, supruga izdavača izdavačke kuće Time Life — Henrija Lusa, bila je jedna od brojnih istaknutih Amerikanaca koji su sponzorisali grupe protiv Kastra. Ta podrška je uključivala finansiranje izgnanika u napadima komandosa gliserima na Kubu. Godine 1975. Kler Lus je rekla da je u noći atentata dobila poziv od člana grupe komandosa koju je sponzorisala. Ona ističe da je ime pozivaoca bilo „nešto kao“ Hulio Fernandez i on je tvrdio da ju je zvao iz Nju Orleansa.

Prema Lus, Fernandez joj je rekao da je Osvald prišao njegovoj grupi sa ponudom da pomogne u ubistvu Kastra. Fernandez je takođe tvrdio da su on i njegovi saradnici na kraju saznali da je Osvald bio komunista i pristalica Kastra. Rekao je da je sa ovim novootkrivenim saznanjima njegova grupa pažljivo pratila Osvalda sve dok on nije iznenada došao do novca i otišao u Meksiko Siti, a zatim u Dalas. Lus je takođe istakla da joj je Fernandez rekao: „postoji kubanski komunistički tim za ubistvo i Osvald je bio njihov unajmljeni pištolj.“

Lus je izjavila da je pozivaocu rekla da svoje podatke da FBI, a ona je zatim otkrila detalje incidenta i Crkvenom odboru i HSCA. Oba komiteta su istražila incident, ali nisu uspjeli da otkriju nikakve dokaze koji bi potkrijepili navode.

U maju 1967. direktor CIA — Ričard Helms, rekao je predsjedniku Lindonu Džonsonu da je CIA pokušala da ubije Kastra. Helms je dalje naveo da je CIA angažovala pripadnike mafije u ovim naporima, kao i „da su zavjere CIA za ubistvo Fidela Kastra datirale još od avgusta 1960. godine, do Ajzenhauerove administracije“. Helms je takođe rekao da su se zavjere protiv Kastra nastavile i u Kenedijevoj administraciji i da je državni tužilac Robert Kenedi znao i za zavjere i za umiješanost mafije.

U različitim situacijama, Džonson je rekao dvojici istaknutih televizijskih novinara da vjeruje da je Kastro organizovao atentat na Kenedija kao odmazdu za napore CIA da ubije Kastra. U oktobru 1968. Džonson je rekao novinaru veteranu — Hauardu K. Smitu iz mreže ABC: „Kenedi je pokušavao da dođe do Kastra, ali je Kastro stigao do njega prvi“. U septembru 1969, u intervjuu sa Volterom Kronkajtom sa mreže CBS, Džonson je rekao u vezi sa atentatom: „ne bih mogao iskreno da kažem da sam ikada bio potpuno oslobođen činjenice da su možda postojale međunarodne veze“, i referencirani neimenovani „drugi“. Godine 1971. Džonson je rekao svom bivšem piscu govora — Leu Janošu iz časopisa Time da nikada nije vjerovao da je Osvald djelovao sam“.

Godine 1977. Kastra je intervjuisao novinar Bil Mojers, prilikom čega je Kastro negirao bilo kakvu umiješanost u Kenedijevu smrt, izjavivši:

To bi bilo potpuno ludilo od Kube. To bi bila provokacija. Nepotrebno je reći da bi to predstavljalo rizik da našu zemlju unište Sjedinjene Države. Niko ko nije lud nije mogao da pomisli na ubistvo Kenedija u znak odmazde.

Kada je kasnije 2013. godine Kastra intervjuisao urednik časopisa The Atlantic — Džefri Goldberg, Kastro je izjavio:

Bilo je ljudi u američkoj vladi koji su mislili da je Kenedi izdajnik jer nije napao Kubu kada je imao priliku, kada su ga pitali. To mu nikada nije oprošteno.

Zavjera sovjetske vlade

general-potpukovnik — Jon Mihaj Pačepa, istakao je da su sovjetska vlada i KGB organizovali atentat.

Vorenova komisija je u svom izvještaju objavila da nije našla nikakve dokaze da je Sovjetski Savez bio umiješan u ubistvo Kenedija. Odabrana komisija za atentate Predstavničkog doma takođe je napisala: „Komitet vjeruje, na osnovu dokaza koji su mu dostupni, da sovjetska vlada nije bila umiješana u ubistvo predsjednika Kenedija“.

Prema nekim teoretičarima zavjere, Sovjetski Savez, pod vođstvom Nikite Hruščova, bio je odgovoran za atentat, motivisan poniženjem što je morao da odstupi tokom Kubanske raketne krize.

Prema dokumentu FBI iz 1966. godine, pukovnik Boris Ivanov — šef rezidencije KGB-a u Njujorku u vrijeme atentata, izjavio je da je njegovo lično mišljenje da je atentat planirala organizovana grupa, a ne usamljena osoba. U istom dokumentu je navedeno: „zvaničnici Komunističke partije Sovjetskog Saveza vjerovali su da postoji neka dobro organizovana zavjera od strane ultradesnice u Sjedinjenim Državama da se izvrši „puč“.

Nekoliko godina kasnije, visokorangirani general-potpukovnik — Jon Mihaj Pačepa, koji je prebjegao u obavještajne službe Sovjetskog bloka, rekao je da je razgovarao sa Nikolajem Čaušeskuom, koji mu je pričao o „deset međunarodnih lidera koje je Kremlj ubio ili pokušao da ubije“, uključujući Kenedija. On je istakao da je među liderima moskovskih satelitskih obavještajnih službi postojao jednoglasni dogovor da je KGB umiješan u ubistvo Kenedija. Pačepa je 2007. objavio knjigu Programiran da ubije: Li Harvi Osvald, sovjetski KGB i atentat na Kenedija. Slične stavove o ubistvu Kenedija iznio je Robert Holms, bivši prvi sekretar britanske ambasade u Moskvi, u svojoj knjizi iz 2013. — Špijun kao nijedan drugi.

Mamac, pogrebna kola i zamjena rana

Dejvid Lifton je iznio scenario prema kojem su zavjerenici na Air Force One izvadili Kenedijevo tijelo iz originalnog bronzanog kovčega i stavili ga u kovčeg za transport, dok su bili na putu iz Dalasa za Vašington. Kada je predsjednički avion stigao u vazduhoplovnu bazu Endruz, kovčeg sa predsjednikovim tijelom u njemu, krišom je prebačen u helikopter sa strane aviona, koja je bila van vidokruga televizijske kamere. Kenedijevo tijelo je zatim odneseno na nepoznatu lokaciju, najvjerovatnije u Medicinski centar Volter Rid, da bi se hirurški promijenilo tijelo kako bi izgledalo da je upucan samo sa zadnje strane.

Dio Liftonove teorije potiče iz izvještaja Komisije za ubistva izabranog Predstavničkog doma o intervjuu sa poručnikom Ričardom Lipsijem 18. januara 1978. koji su dali članovi osoblja odbora — Donald Purdi i Mark Flanagan. Prema izvještaju, poručnik Ričard Lipsi rekao je da su on i general Vele dočekali tijelo predsjednika Kenedija u vazduhoplovnoj bazi Endruz. Lifton je napisao: „Lipsi je stavio kovčeg u mrtvačka kola da se prevezu u Pomorsku bolnicu Bešeda. On je pomenuo da su on i Vele zatim helikopterom odletjeli u bolnicu i odnijeli tijelo DžFK-a u zadnji dio Bešede.“ Lipsi je takođe rekao da su mamac pogrebna kola odvezena na prednji dio bolnice. Sa Lipsijevim pominjanjem „mamac pogrebnih kola“ u bolnici, Lifton je napisao da je kovčeg koji je Lipsi uklonio iz Air Force One, sa strane aviona izložene televiziji, vjerovatno takođe mamac i vjerovatno prazan.

Laboratorijski tehnolog — Pol O‘Konor, bio je jedan od glavnih svjedoka koji je podržavao drugi dio teorije Dejvida Liftona, da je negdje između Parklanda i Bešede tijelo predsjednika izgledalo kao da je upucano samo sa zadnje strane. O’Konor je rekao da je Kenedijevo tijelo stiglo u bolnicu u vreći za tijelo u „jeftinom sanduku za transport“, što se razlikovalo od opisa ukrasnog bronzanog kovčega i čaršava u koji je tijelo bilo umotano u bolnici Parkland. O’Konor je rekao da je mozak već bio uklonjen kada je stigao u Bešedu, kao i da su u lobanji ostali „samo mali komadići“ moždane materije.

Istraživač Dejvid Vron, odbacio je teoriju da je Kenedijevo tijelo tajno izvađeno iz predsjedničkog aviona, navodeći da su, kao što se radi sa svim teretom u avionima iz bezbjednosnih mjera, kovčeg i poklopac držali čeličnim kablovima za omotavanje kako bi se spriječilo pomjeranje tokom poletanja i sletanja, kao i u slučaju vazdušnih smetnji u letu. Prema Vronu, strana aviona udaljena od televizijske kamere bila je okupana jakom svjetlošću lampe, a hiljade ljudi je gledalo duž ograde koja se savijala unazad duž te strane, pružajući, u stvari, dobro osvijetljenu i veoma javnu pozornicu za bilo koje potencijalne otimače tijela.

Zavjera Federalnih rezervi

Džim Mars je u svojoj knjizi Unakrsna vatra iznio teoriju da je Kenedi pokušavao da obuzda moć Federalnih rezervi i da su snage koje su se protivile takvoj akciji možda igrale bar neku ulogu u atentatu. Prema Marsu, izdavanje izvršne naredbe 11110 bio je Kenedijev napor da prenese vlast sa Federalnih rezervi na Ministarstvo finansija Sjedinjenih Država, tako što je zamijenio novčanice Federalnih rezervi srebrnim sertifikatima. Glumac i pisac — Ričard Belzer, naveo je da su u toj teoriji odgovorni američki milijarderi, moćni brokeri i bankari koji rade u tandemu sa CIA i drugim „simpatičnim agentima vlade“.

Članak iz 2010. u časopisu Research u kojem se raspravlja o raznim kontroverzama oko Federalnih rezervi, navodi da je „najluđa optužba protiv rezervi ta da su umiješani u Kenedijevo ubistvo“. Kritičari teorije kažu da je Kenedi pozvao i potpisao zakon kojim se postupno ukida srebrni sertifikat u korist novčanica Federalnih rezervi, čime se povećava moć Federalnih rezervi, kao i da je Izvršna naredba 11110 bila tehnička stvar koja je samo delegirala postojeća predsjednička ovlašćenja Sekretaru trezora radi administrativne pogodnosti tokom perioda tranzicije.

Zavjera izraelske vlade

Neposredno nakon Kenedijeve smrti, spekulacije da je on ubijen od strane „cionističke zavjere“ preovladale su u većem dijelu muslimanskog svijeta. Zagovornici teorije smatrali su da su cionisti bili motivisani da ubiju Kenedija zbog njegovog protivljenja izraelskom nuklearnom programu, da je Lindon Džonson dobio naređenja od cionista da ubije Kenedija i da je atentator bio cionistički agent.

U knjizi Konačna presuda: karika koja nedostaje u kontroverzi o ubistvu DžFK-a, Majkl Kolins Pajper je napisao da je izraelski premijer — David Ben-Gurion, organizovao atentat nakon što je saznao da je Kenedi planirao da spriječi Izrael da dobije nuklearno oružje. Pajper je rekla da je atentat bio zajednički poduhvat sproveden na najvišim nivoima američke agencije CIA, u saradnji sa organizovanim kriminalom, uz direktnu i duboku umiješanost izraelske obavještajne službe — Mosada. U teoriji se takođe navodi umiješanost Mejera Lanskog i Lige za borbu protiv klevete. Mordekaj Vanunu je 2004. godine izjavio da je atentat bio odgovor Izraela na pritisak Kenedija na Ben-Guriona, da „rasvijetli Dimonin nuklearni reaktor u Izraelu“. U govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija 2009. godine, libijski lider — Muamer el Gadafi, takođe je naveo da je Kenedi ubijen jer je želio da istraži Dimonu.

Ostale objavljene teorije

Agent tajne službe — Džordž Hiki, drži pušku kolt -{AR-15}+.

• Osnovana sumnja (1985) Henrija Harta, koji piše o svojim sumnjama u Vorenovu komisiju. Hart vezuje zaplet za profesionalnog prevaranta Roberta Isterlinga, zajedno sa teksaškim naftašima i navodnim savezom Feri/Šo.
• Gle, blijedi konj (1991) Vilijama Kupera, u kojoj se navodi da je Kenedija upucao vozač predsjedničke limuzine, agent Tajne službe — Vilijam Grir. U Zapruderovom filmu, Grir se vidi kako se okreće udesno i gleda unazad neposredno prije nego što se ubrzano udaljio od Dila plaze. Ta teorija je naišla na oštre kritike drugih u istraživačkoj zajednici.
• Eho sa Dila plaze (2008) bivšeg agenta Tajne službe Abrahama Boldena i Smrt izlazećeg sunca (2017) Kevina Džejmsa Šeja, obrađuju detaljne zaplete koji su se desili neposredno prije Kenedijevog puta u Dalas 1963. godine, u Čikagu i Floridi. Bolden je napisao da su tokom tih mjeseci, unutar Tajne službe kružile glasine o kubanskim disidentima i desničarskim južnjacima koji su progonili Kenedija u potrazi za šansom da ga ubiju. Bezbjednosna prijetnja u Čikagu početkom novembra 1963. uključivala je bivšeg marinca — Tomasa Artura Valija, koji je uhapšen nakon što je policija u njegovom vozilu pronašla pušku M-1, pištolj i 3.000 komada municije. Bolden je napisao takođe da je puška velike snage zaplijenjena od drugog osumnjičenog zavjerenika u Čikagu neposredno prije nego što je Kenedijev put tamo otkazan. Vlasti su takođe navele slične prijetnje u Tampi, Floridi i Majamiju oko nedelju dana kasnije.
• Akt o izdaji: Uloga Dž. Edgara Huvera u ubistvu predsjednika Kenedija (1991) Marka Norta, uključuje direktora FBI. Nort ističe da je Huver bio svjestan prijetnji organizovanog kriminala Kenediju prije 1963. i sugeriše da nije preduzeo odgovarajuće mjere da spriječi atentat. On takođe optužuje Huvera da nije radio na adekvatan način da otkrije istinu iza Kenedijevog ubistva.
• Smrtna greška: Pucanj koji je ubio DžFK (1992) Bonara Meningera, navodi da, iako je Osvald pokušao da ubije Kenedija i uspio da ga rani, smrtonosni hitac je slučajno ispalio agent Tajne službe — Džordž Hiki, koji se vozio u pratećem automobilu Tajne službe direktno iza predsjedničke limuzine. Prema teoriji, nakon prva dva hica, povorka vozila je ubrzala dok je Hiki pokušavao da odgovori na Osvaldove pucnje, prilikom čega je izgubio ravnotežu i slučajno povukao obarač svoje puške i pogodio Kenedija. Hiki je na svjedočenju izjavio: „na kraju poslednjeg pucnja posegnuo sam do dna automobila i podigao pušku AR 15, napeo je, napunio i okrenuo se unazad.“ Džordž Hiki je tužio Meningera i izdavačku kuću St. Martin's Press u aprilu 1995. godine, ali je slučaj odbačen 1997. zbog zastarjelosti, jer je Hiki čekao predugo nakon objavljivanja knjige. Teorija je privukla pažnju javnosti 2013. godine kada je podržana knjigom i dokumentarcem Kolina Maklarena pod nazivom DžFK: Pištolj koji se dimi.
• Ko je ubio DžFK-a?: Vodič kroz glavne teorije zavjere (1993) Boba Kalahana i Marka Zingarelija istražuje neke od opskurnijih teorija u vezi sa ubistvom Kenedija, kao što je „Teorija Koka-kole“. Prema toj teoriji, koju je predložio urednik časopisa za organsko baštovanstvo, Osvald je ubio Kenedija zbog mentalnog oštećenja uzrokovanog zavisnošću od rafinisanog šećera, o čemu svjedoči njegova potreba za koka-kolom odmah nakon atentata.
• Pasoš za atentat (1993) Olega M. Nečiporenka, sovjetskog konzularnog zvaničnika i visoko pozicioniranog oficira KGB koji se sastao sa Osvaldom u Meksiko Sitiju 1963. Njemu je pružena prilika da intervjuiše Osvalda o svojim ciljevima, uključujući njegovu istinsku želju za kubanskom vizom, a njegovi zaključci su bili: (1) da je Osvald ubio Kenedija zbog ekstremnog osjećanja neadekvatnosti u odnosu na iskazano divljenje njegove supruge; (2) da KGB nikada nije tražio obavještajne informacije od Osvalda tokom njegovog vremena u SSSR-u jer nisu vjerovali njegovoj motivaciji.
• Osvaldova priča: Američka misterija (1995) Normana Mejlera, zaključuje da je Osvald kriv, ali smatra da dokazi mogu da ukazuju na drugog revolveraša na travnatom brežuljku, koji je, slučajno, pokušavao da ubije Kenedija u isto vrijeme kada i Osvald. Mejler je napisao: „ako je zaista postojao još jedan hitac, nije ga nužno ispalio Osvaldov zavjerenik. Takav pištolj je mogao da pripada drugom ubici ili zavjereniku koji je radio za neku drugu grupu.“
• Pobuna Kenedija (2002) Vila Frica, navodi da je zavjeru za atentat organizovao general Edvin Voker i da je on podmetnuo Osvaldu za zločin.
• DžFK: Druga zavjera (2002) Metjua Smita istražuje čudan slučaj Roskoa Vajta. Roskoov sin Riki je 1990. godine objavio tvrdnju da je njegov otac, koji je 1963. bio policajac u Dalasu, umiješan u ubistvo Kenedija. Roskoova udovica Ženeva, takođe je tvrdila da je prije smrti 1971. njen muž ostavio dnevnik u kojem tvrdi da je bio jedan od strijelaca koji su pucali u Kenedija, kao i da je ubio policajca Džeja Tipita.
• U Zapruderovom filmu (2003) Dejvida Vrona, profesora istorije na univerzitetu Viskonsin-Stivens Pojnt, zaključeno je da je hitac koji je ubio Kenedija, kao i njegove rane koje su nastale u grlu i leđima, izazvane hicima koji potiču sa travnatog brežuljka. Smatra se da su tri hica ispaljena iz tri različita ugla, a da nijedan od njih nije sa prozora na šestom spratu Teksaškog skladišta školskih knjiga.
• Dosije dragi kamen: autobiografija (2006) Stefani Karuane, navodi da je Osvald bio dio tima za ubistvo od 28 ljudi koji je uključivao trojicu ubica američke mafije: Džimija Fratijana, Džona Rozelija i Judžina Brejdinga, a Osvaldova uloga je bila da puca na Džona Konalija. Brus Roberts, autor radova Dosije dragi kamen, tvrdio je da je scenario atentata na Kenedija napravljen po uzoru na navodni pokušaj ubistva predsjednika Frenklina D. Ruzvelta. Ruzvelt se vozio u otvorenom automobilu sa gradonačelnikom Čikaga — Antonom Čermakom, koga je je pucao i ubio Đuzepe Zangara. U Dalasu je Kenedi bio prava meta, a Konali sporedna. Ubistvo Kenedija je samo mali dio izvještaja Dosijea dragi kamen.
• LBDž i zavjera za ubistvo Kenedija (2011) Džozefa P. Farela, ističe da su mnogi imali višestruke interese za smjenu predsjednika Kenedija: vojska, CIA, NASA, anti-Kastrove frakcije, Huverov FBI i drugi. Farel je napisao da je osoba koja je omogućila svim ovim grupama da oforme „splet interesa” bio potpredsjednik Lindon Džonson.
• U objavi Navodi PFK Judžina Dinkina, Fondacija Meri Farel rezimira i arhivira dokumenta u vezi sa vojnikom prve klase — Judžinom B. Dinkinom, operaterom kriptografskih kodova stacioniranim u Mecu, koji je dezertirao početkom novembra 1963. godine, a zatim je ušao u Švajcarsku koristeći lažnu ličnu kartu i posjetio je kancelariju za štampu Ujedinjenih nacija i izjavio da zvaničnici u američkoj vladi planiraju da ubiju predsjednika Kenedija, dodajući da bi se „nešto“ moglo dogoditi glavnokomandujućem u Teksasu. Dinkin je uhapšen devet dana prije nego što je Kenedi ubijen, smješten je na psihijatrijsku njegu i pušten je ubrzo nakon atentata. Njegovi navodi su na kraju dospjeli do Vorenove komisije, ali prema izvještaju Fondacije Ferel, Komisija se nije interesovala za ovo pitanje i izostavila jš bilo kakvo pominjanje Dinkina iz svojih enciklopedijskih 26 tomova dokaza.
• Sastanak u Dalasu (1975) Hjua Makdonalda, Associated Press je opisao kao „jednu od najčudnijih teorija“. U knjizi je navedeno da je sovjetska vlada sklopila ugovor sa odmetnutim agentom CIA po imenu „Sol“, da ubije Kenedija. Makdonald je rekao da je radio za CIA „na zadatku za 100 dolara dnevno“ i da je sreo „Sola“ u sjedištu Agencije nakon invazije na Zaliv svinja. Prema Makdonaldu, njegov mentor iz CIA mu je rekao da je „Sol“ najbolji ubica na svijetu. Makdonald je izjavio da je nakon atentata prepoznao fotografiju čovjeka u izvještaju Vorenove komisije i na kraju ga je pratio do hotela u Londonu 1972. godine. Makdonald je izjavio da je „Sol“ pretpostavio da je i on bio agent CIA i povjerio mu se da je pucao na Kenedija iz zgrade na drugoj strani ulice od skladišta knjiga.
• Nomenklatura o frakciji za ubistvo (1970) Vilijama Torbita, u kojoj tvrdi da je advokat sa istražnim vještinama koji radi na jugu. „Torbit“ je bio jedan od prvih pisaca koji je javno kritikovao zvanični izvještaj Vorenove komisije, a u knjizi tvrdi da je izvještaj Vorenove komisije prikrio činjenicu da je američka vlada bila svjesna zavjere da se ubije Kenedi i da nije preduzela mjere protiv nje. Uprkos opskurnosti rada, tvrdnja o svijesti vlade i nemaru u vezi sa zavjerom za ubistvo od tada je postala ključni okvir oko rasprave o ubistvu Kenedija.
• Džudit Vari Bejker tvrdi da je tokom ljeta 1963. imala preljubničku aferu sa Osvaldom u Nju Orleansu dok je sa njim radila na CIA projektu biološkog oružja da ubije Fidela Kastra. Prema Džonu Mekadamsu, Bejker predstavlja „klasičan slučaj pomjeranja granica vjerodostojnosti predaleko“.

Literatura

• L. Jones, Thomas. „Deep in the Heart of Texas”. Carlos Marcello: Big Daddy in the Big Easy. Arhivirano iz originala 9. 5. 2008. g. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Lane, Mark (1993). Rush to Judgment. ISBN 1560250437. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• „Executive Summary” (PDF). Final Report of the Assassination Records Review Board. Assassination Records Review Board. Washington, D.C.: United States Government Printing Office. 30. 9. 1998. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Broderick, James F.; Miller, Darren W. (2008). „Chapter 16: The JFK Assassination”. Web of Conspiracy: A Guide to Conspiracy Theory Sites on the Internet. Medford, New Jersey: Information Today, Inc./CyberAge Books. str. 203. ISBN 978-0-910965-81-1. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Palamara, Vince (1997). The Third Alternative – Survivor's Guilt: The Secret Service and the JFK Murder. Southlake: JFK Lancer Productions & Publications. ISBN 0-9656582-4-4. 
• „Summary of Findings and Recommendations”. Report of the Select Committee on Assassinations of the U.S. House of Representatives. Washington, D.C.: United States Government Printing Office. 1979. str. 3. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Sloan, Bill (1993). JFK: Breaking the Silence. Taylor Publishing Company. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Donovan, Barna William (2011). Conspiracy Films: A Tour of Dark Places in the American Conscious. Jefferson, North Carolina: McFarland & Company. str. 34. ISBN 978-0-7864-3901-0. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Warren Commission (1964). Report of the President's Commission on the Assassination of President John F. Kennedy. Washington, D.C.: United States Government Printing Office — preko National Archives. 
  • „Chapter 1: Summary and Conclusions”. 15. 8. 2016. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
  • „Chapter 3: The Shots from the Texas School Book Depository”. 15. 8. 2016. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
  • „Chapter 4: The Assassin”. 15. 8. 2016. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
  • „Chapter 5: Detention and Death of Oswald”. 15. 8. 2016: 198. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
  • „Chapter 6: Investigation of Possible Conspiracy”. 15. 8. 2016. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
  • „Chapter 7: Lee Harvey Oswald: Background and Possible Motives”. 15. 8. 2016. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
  • „Appendix 12: Speculations and Rumors”. 15. 8. 2016. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
  • „Appendix 16: A Biography of Jack Ruby”. 15. 8. 2016. Pristupljeno 1. 10. 2022 — preko National Archives. 
• Fonzi, Gaeton (1993). The Last Investigation. New York: Thunder's Mouth Press. ISBN 1-56025-052-6. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Lifton, David (1988). Best Evidence: Disguise and Deception in the Assassination of John F. Kennedy. New York: Carroll & Graf Publishers. ISBN 0-88184-438-1. 
• Becker, Don (2010). The Jfk Assassination: A Researcher’S Guide. New York: AuthorHouse. ISBN 1-45207-582-4. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Lincoln, Evelyn (1968). Kennedy and Johnson (1 izd.). Holt, Rinehart and Winston. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Bugliosi, Vincent (2007). Reclaiming History: The Assassination of President John F. Kennedy. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-04525-3. 
• Knight, Peter (2007). The Kennedy Assassination. New York: University Press of Mississippi. ISBN 978-0-393-04525-3. 
• Summers, Anthony (1998). Not in Your Lifetime. New York: Marlowe & Company. ISBN 1-56924-739-0. 
• Summers, Anthony (2013). „Six Options for History”. Not in Your Lifetime. New York: Open Road. str. 238. ISBN 978-1-4804-3548-3. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Marrs, Jim (1989). Crossfire: The Plot that Killed Kennedy. New York: Carroll & Graf Publishers, Inc. ISBN 978-0-88184-648-5. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Israel, Lee (1979). Kilgallen. New York: Dell. ISBN 978-0-88184-648-5. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Groden, Robert J. (1995). The Search for Lee Harvey Oswald: A Comprehensive Photographic Record. New York: Penguin Books. ISBN 978-0-670-85867-5. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Groden, Robert (1993). The Killing of a President. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Chambers, G Paul (2012). Head Shot. The Science Behind the JFK Assassination. New York: Prometheus Books. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Trask, Richard B. (1994). Pictures of the Pain: Photography and the Assassination of President Kennedy. Yeoman: Danvers, Mass. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Newton, Michael; French, John L. (2007). „Magic Bullet Theory”. The Encyclopedia of Crime Scene Investigation. Infobase Publishing. ISBN 978-1438129839. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Douglass, James W. (2010). JFK and the Unspeakable: Why He Died and why it Matters. 2. Orbis Books. ISBN 978-1438129839. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Broderick, James F.; Miller, Darren W. (2008). „16: The JFK Assassination"”. Web of Conspiracy: A Guide to Conspiracy Theory Sites on the Internet. Medford, New Jersey: Information Today, Inc./CyberAge Books. ISBN 978-0-910965-81-1. 
• Dane, Stan (2015). Prayer Man: The Exoneration of Lee Harvey Oswald. Martian Publishing. ISBN 1944205012. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Talbot, David (2007). Brothers: The Hidden History of the Kennedy Years. New York: Free Press. ISBN 978-0743269186. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Carrier, Jerry (2015). Hard Right Turn: The History and the Assassination of the American Left. Algora Publishing. ISBN 1-62894-177-4. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Perry, James D. (2003). Peter, Knight, ur. Conspiracy Theories in American History: An Encyclopedia. Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc. ISBN 1-57607-812-4. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• La Fontaine, Ray; La Fontaine, Mary (1996). Oswald Talked. Pelican. ISBN 978-1-56554-029-3. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Fishel, Chris (2005) [1977]. „Chapter 10: Crime – 11 Possible Alternative Gunmen in the Assassination of John F. Kennedy”. Ur.: Wallechinsky, David; Wallace, Amy. The New Book of Lists: The Original Compendium of Curious Information. New York: Canongate. ISBN 1-84195-719-4. 
• Benson, Michael (2003) [1993]. Who's Who in the JFK Assassination: An A-to-Z Encyclopedia. New York: Citadel Press Books. ISBN 0-8065-1444-2. Pristupljeno 1. 10. 2022. </ref>
• Kurtz, Michael L. (1993) [1982]. Crime of the Century: The Kennedy Assassination from a Historian's Perspective (2 izd.). Knoxville, Tennessee: University of Tennessee Press. ISBN 978-0-87049-824-4. Pristupljeno 1. 10. 2022. 
• Garrison, Jim L. (1988). On the Trail of the Assassins: My Investigation and Prosecution of the Murder of President Kennedy. Sheridan Square Press. ISBN 978-0-941781-02-2. Pristupljeno 1. 10. 2022. 

Spoljašnje veze

• JFK Lancer Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. maj 2011)
• Linija fronta: ko je bio Li Harvi Osvald Arhivirano 2011-05-15 na sajtu Wayback Machine — dokumentarni film o životu Osvalda
• PBS vijesti 2003 Arhivirano 2013-11-19 na sajtu Wayback Machine — Vjerovanje javnosti da je zavjera postojala
• „Osvaldov duh“ Arhivirano 2017-02-20 na sajtu Wayback Machine — epizoda serije Američko iskustvo, koja je prikazana 14. januara 2008.
• Tehnologija odlaže teorije zavjere o ubistvu Kenedija — članak mreže Discovery o simulaciji koja djelimično diskredituje neke teorije zavjere