Hrvatska vojna krajina
Hrvatska vojna krajina (njem. Kroatische Militärgrenze, mađ. Horvát határőrvidék) ili samo Hrvatska krajina, odosno Hrvatska vojna granica, bila je sastavni deo Vojne krajine, posebne pogranične oblasti u okviru Habzburške monarhije, a kasnije Austrijskog carstva i Austrougarske monarhije. Uspostavljena je tokom 16. veka, u obliku Karlovačkog generalata. Pojam Hrvatska krajina naknadno se tokom 18. veka proširio na Bansku krajinu i Varaždinski generalat, čime je nastala proširena Hrvatska krajina, koja je sredinom 19. veka spojena sa novom Slavonskom vojnom krajinom, čime je stvorena objedinjena Hrvatsko-slavonska vojna krajina, koja je ukinuta i razvojačena u periodu od 1871. do 1873. godine.[1][2][3]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Hrvatska vojna krajina osnovana je krajem 16. vijeka od dijela teritorije habzburške Kraljevine Hrvatske. Prvobitno je bila nominalni dio Hrvatske, ali je 1627. godine prebačena pod neposrednu carsku upravu kao dio Vojne krajine. Krajina se nalazila na granici sa Osmanskim carstvom. Na području Krajine, kraljevi i carevi su obećavali slobodno zemljište i slobodu religije ljudima koji dođu na tom područje sa većinskim srpskim i hrvatskim stanovništvom. U zamjenu, ljudi koji su živjeli na tom području imali su obavezu da se bore na strani Carstva i da štite zemlju.
Osnivanje[uredi | uredi izvor]
U odgovor na učestale Osmanlijske pljačkaške pohode, Hrvatski sabor, koji se 15. maja 1574. sastao u Zagrebu, stvorio je zaključak, da se imaju sagraditi 2 nove tvrđave: jedna kod Topuskoga na rijeci Glini, a druga kod Bresta, gde Turci običavaju prelaziti rijeku Kupu. Još će u južnoj Hrvatskoj popraviti tvrđave: Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a u sjevernoj Hrvatskoj tvrđave: Rasinju, Gradec i Vrbovec. Na trošak čitave Hrvatske izdržavaće se odsada nova vojska: 240 haramija. Pod zapovjedništvom podbana branit će 200 haramija tvrđe i prijelaze kod rijeke Kupe, gde se tako razvila pokupska ili banska Krajina. Drugih 40 haramija služit će kao prvi oružnici, da Hrvatsku brane od Vlaha, koji su kao turski »martolozi« hvatali djecu u Zagorju. Zato će 20 haramija čuvati prijelaze na Zagrebačkoj gori, a drugih 20 na Očuri. Za izdržavanje haramija plaćat će se u Hrvatskoj daća »dimnica«, i to forint od svakoga dimnjaka.[4]
Car Rudolf je 25. februara 1578. svome stricu Karlu povjerio potpunu upravu vojne Krajine u Hrvatskoj i Slavoniji. U to ime kralj prepušta njemu sve poreze, što ih je do sada dobijao iz Kranjske, Štajerske i Koruške. Ove prihode neka Karlo upotrijebi za izdržavanje vojske, koja će Krajinu i spomenute zemlje braniti od Turaka. Kralj još obećava, da će u tu svrhu doprinositi i Njemačka. Karlo dobija pravo, da u štajerskom Gracu uredi »ratno vijeće«, u koje će Kranjska i Koruška birati po 2, a Štajerska 3 člana. Sve generale, kapetane i druge oficire na Krajini može Karlo imenovati sam, nakon što je o tomu obavijestio kralja. »U pogledu vojnih poslova ima se nadvojvodi Karlu u naše ime pokoravati također ban Hrvatske i Slavonije sa čitavom njemu podređenom vojskom, zatim staleži istih zemalja, te pučki ustanak u Hrvatskoj i Slavoniji.«[5]
Ove kraljeve odluke uslijediše prije, negoli je svoje vijećanje završio sabor Karlovih nasljednih zemalja, koji se od 1. januara do 1. marta 1578. sastao u Bruku na Muri. Tamo je 45 zastupnika iz Štajerske, Koruške i Kranjske (kojoj se pribrajahu Gorica, Trst, Istra i Rijeka) preko 2 mjeseca raspravljalo o tome, kako da se turska sila zaustavi na Krajini; jer propadne li Krajina, Turci će provaljivati u Kranjsku, Štajersku i Korušku. Sabor je odlučio, da će spomenute zemlje doprinositi znatne žrtve za opstanak Krajine. Južno od Kupe i Save (u tzv. hrvatskoj Krajini) uzdržavat će se troškom od 160.848 forinti godišnje 2.435 vojnika, i to: 500 husara, 300 arkebuzira (konjanika s puškom), 320 njemačkih pješaka, te 1315 haramija, tj. pješaka obučenih u hrvatsko seljačko odijelo. U sjevernoj ili slavonskoj Krajini trošit će se godišnje 152.496 forinti za izdržavanje 2.700 vojnika, od toga: 400 husara, 200 arkebuzira, 350 njemačkih pješaka i 1750 haramija. Još je spomenuti sabor odredio 420.000 forinti u tu svrhu, da se u hrvatskoj Krajini poprave neke tvrđave i da se sagradi nova jaka tvrđava, koja će moći suzbijati navale turske. Gradnja je započela 13. jula 1579, kada su u temelj stavili 900 turskih glava. (Ovi Turci poginuše početkom aprila g. 1578. prigodom jurišanja na Dubovac.) Hrvatski su kmetovi po odluci hrvatskog Sabora radili besplatno (kulukom), o svojoj hrani, i gradnja je brzo napredovala. Već 2. septembra bijaše veći deo bedema izgrađen, a 4. oktobra uselio se vrhovni kapetan (potpukovnik) Ivan Ferenberger u gotovu tvrđavu, koja je po nadv. Karlu dobila ime Karlovac (njemački »Karlstadt«).[5]
Prvobitna Hrvatska krajina[uredi | uredi izvor]
Zapovjednikom hrvatske Krajine postao je krajem oktobra 1579. baron Vajkard Auersperg, koji bijaše dosada zemaljski kapetan Kranjske. Zapovjednik Krajine morao je stalno boraviti u Karlovcu, gde je bila posada od 800 vojnika, od toga 400 husara. Pod komandom pukovnika u Karlovcu bili su krajiški kapetani u Ogulinu, Hrastovici, Slunju, Bihaću i Senju s 2.485 vojnika. Ogulinskoj kapetaniji pripadaju tvrđe: Ogulin, Modruše i Svetica (kod Josipdola) sa 62 haramije; hrastovičkoj kapetaniji tvrđe: Hrastovica i Srednji Gradac (na potoku Bručini) sa 150 haramija i 62 njemačke sluge; slunjskoj kapetaniji tvrđe: Slunj, Cetin, Tržac, Dabar i Jesenica sa 420 haramija i Uskoka (žumberačkih); bihaćkoj kapetaniji tvrđe: Bihać, Izačić i Ripač sa 50 husara, 150 haramija i 202 njem. sluge; senjskoj kapetaniji tvrđe: Senj, Karlobag, Ledenice, Trsat, Brlog, Otočac i Brinje sa 248 haramija i 33 njem. sluge. Neposredno pod nadzorom zapovjednika hrv. Krajine stoje tvrđe: Budački, Hresno, Petrova gora (bivši samostan pavlinski), Smrčković, Donja Kladuša i Blagajski toranj (na Korani) sa 280 haramija. Povrh toga može on zaposjesti tvrđe: Blinju i Vinodol kod Hrastovice, Bojnu, Vranograč i Gornju Kladušu pod Petrovom Gorom, Ključ na Korani, Sokol kod Bihaća, Plaški kod Ogulina, Prozor kod Otočca, te Perušić u Lici.[5]
Vojnici su morali da vrše punu vojnu službu od 16. do 66. godine. Krajem 17. vijeka, Habzburška monarhija proširila je svoje granice te je i teritorija Hrvatske vojne krajine takođe proširena na istok, na račun nekadašnjih osmanskih pokrajina.
Vlaški statuti[uredi | uredi izvor]
Car Ferdinand II je u novembru 1630. godine proglasio Vlaški statut (lat. Statuta Valachorum), dekret kojim su definisana prava „Vlaha” (termin je korišten za zajednice pravoslavnih izbjeglica, prvenstveno Srbe[a]) vezana za vojnu komandu, obaveze i unutrašnju samoupravu.
Proširivanje i ukidanje[uredi | uredi izvor]
.jpg)
Značajne promene nastupile su krajem 18. veka, kada je pojam "Hrvatska vojna krajina" proširen na susedne krajiške oblasti. Prethodno je 1783. godine izvršeno spajanje Banske krajine i Varaždinskog generalata u objedinjenu Bansko-varaždinsku krajinu, kojoj je 1786. godine pridružen i Karlovački generalat, čime je stvorena objedinjena Bansko-varaždinsko-karlovačka krajina, iz koje je već 1790. godine izdvojena Banska krajina, čime je ostatak sveden na Karlovačko-varaždinsku krajinu, sa sedištem u Zagrebu. Nova reorganizacija izvršena je 1823. godine, kada je Banska krajina ponovo i konačno spojena sa Karlovačko-varaždinskim generalatom, čime je stvorena proširena Hrvatska vojna krajina. Takvo stanje je ostalo do reformi koje su sprovedene u periodu između 1848. i 1850. godine, kada su dve susedne krajine, proširena Hrvatska i nova Slavonska, objedinjene u jedinstvenu Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu sa sedištem u Zagrebu.[11]
Tokom 1869. godine, otpočeo je proces etapnog razvojačenja vojno-krajiških oblasti. Prvo je 1871. godine ukinuta vojna uprava na području starog Varaždinskog generalata, čije su regimente razvojačene, nakon čega je njihova teritorija priključena Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Potom je 1873. godine izvršeno razvojačenje preostalog dela hrvatske i slavonske vojne krajine, ali te oblasti nisu odmah priključene Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, već su dobile posebnu zemaljsku upravu, koja se delila na šest krajiških okružja, od kojih su tri bila na preostalom području hrvatske krajine (okružja: ogulinsko-slunjsko, ličko-otočko, banijsko). Tek 1881. godine, sva krajiška okružja priključena su Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koja je time dobila granicu na rekama Uni i Savi. U okvirima proširene Kraljevine, priključena okružja nastavila su da postoje sve do 1886. godinne, kada je županijsko uređenje protegnuto i na te prostore, čime je bio okončan proces integracije nekadašnjih krajiških oblasti.[12][13]
Geografija[uredi | uredi izvor]
Ovaj dio Vojne krajine uključivao Liku, Kordun i Baniju, a na istoku se graničio sa habzburškom Kraljevinom Slavonijom, na jugoistoku sa Osmanskim carstvom, na jugu sa Mletačkom republikom, na zapadu je izlazio na Jadransko more, na sjeverozapadu se graničio sa habzburškom Kraljevinom Hrvatskom i na sjeveru sa habzburškom Kraljevinom Ugarskom.
Slavonska vojna krajina se nastavljala na Hrvatsku krajinu na ušću rijeke Une u rijeku Savu. Kao i ostatak Vojne krajine.
Podjela[uredi | uredi izvor]
Od kraja 18. veka, proširena Hrvatska vojna krajina uključivala je tri vojne oblasti koje su se dalje dijelile na regimente:
Demografija[uredi | uredi izvor]
Prema procjeni stanovništva iz 1802. godine, na području proširene Hrvatske krajine živjelo je::[14]
- 195.380 rimokatolika
- 180.800 pravoslavaca
Prema procjeni stanovništva iz 1820. godine, na području proširene Hrvatske krajine živjelo je:[15]
- 207.747 rimokatolika
- 198.728 pravoslavaca
Prema mađarskom statističaru Fenješu Eleku, u proširenoj Hrvatskoj krajini 1840. godine živjelo je 498.947 stanovnika čija je etnička struktura bila sljedeća:[16]
- 258.454 Hrvata
- 240.493 Srbina
Na prvom modernom popisu stanovništva 1857. godine zabilježena je sljedeća vjerska struktura Hrvatske vojne krajine:[17]
- 285.344 rimokatolika
- 253.429 pravoslavaca
- 5.433 grkokatolika
74,8% stanovništva Hrvatske vojne krajine bavilo je se poljoprivredom, 18,63% bili su neaktivni vojnici, dok je 3,11% radilo u industriji.[18]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Termin „Vlasi” je korišten za Slovene koji su dijelili način života (kao stočari) sa romanskim narodima (Vlasi); korišten je za Srbe koji su se naselili u Vojnoj krajini.[6][7][8][9] Hrvatska nacionalistička istoriografija (uključujući ustašku propagandu[10]) tvrdi da doseljenici nisu bili Srbi nego Vlasi; da Srbi iz Hrvatske nisu Srbi.[9] Sve južnoslovenske etničke grupe imaju romansku komponentu, iako nema dokaza da su svi ili većina Srba u Hrvatskoj bili vlaškog porijekla.[10] „Raci” je bio još jedan termin koji se koristio za Srbe.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Dabić 1984.
- ^ Krestić 1991.
- ^ Dabić 2000.
- ^ „Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Juraj Drasković – Wikizvor”. hr.wikisource.org. Pristupljeno 16. 1. 2019.
- ^ a b v „Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Krsto Ungnad – Wikizvor”. hr.wikisource.org. Pristupljeno 16. 1. 2019.
- ^ Fowkes 2002, str. 12.
- ^ Lampe & Jackson 1982, str. 62.
- ^ Király & Rothenberg 1979, str. 301.
- ^ a b Trbovich 2008, str. 190.
- ^ a b Djilas 1991, str. 210.
- ^ Rothenberg 1966.
- ^ Valentić 1981.
- ^ Planinić 1992, str. 173-183.
- ^ Mladen Lorković, Narod i zemlja Hrvata, page 86
- ^ Dr Tomislav Bogavac, Nestajanje Srba, Niš, 1994, page 196.
- ^ Elek Fényes, Magyarország statistikája, Trattner-Károlyi, Pest 1842, page 50
- ^ Statistische übersichten über die bevölkerung und den viehstand von Österreich nach der zählung vom 31. october 1857, page 172
- ^ Mariann Nagy - Croatia in the Economic Structure of the Habsburg Empire in the Light of the 1857 Census, p. 88
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Valentić, Mirko (1981). Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881. Zagreb: Centar za povijesne znanosti; Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
- Dabić, Vojin S. (1975). „Prilog proučavanju ratne privrede u Hrvatskoj, Slavoniji i Banskoj krajini od polovine XVI do kraja XVII veka”. Istorijski časopis. 22: 91—102.
- Dabić, Vojin S. (1984). Banska krajina (1688-1751): Prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji. Beograd-Zagreb: Istorijski institut & Prosvjeta.
- Dabić, Vojin S. (1988). „Zapisnici krajiških sudova u Karlovačkom generalatu 1668-1738. godine”. Mešovita građa (Miscellanea). 16 (1987): 7—48.
- Dabić, Vojin S. (1989). „Uputstvo za regimentskog auditora Karlovačkog generalata”. Mešovita građa (Miscellanea). 19: 34—43.
- Dabić, Vojin S. (1992). „Wanderungen der Serben nach Kroatien und Slawonien vom Anfang des XVI bis Ende des XVII Jahrhunderts”. Istorijski časopis. 38 (1991): 43—76.
- Dabić, Vojin S. (1992). „Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju od početka XVI do kraja XVII veka”. Catena mundi. 1. Beograd: Matica Srba i iseljenika Srbije. str. 265—281.
- Dabić, Vojin S. (2000). Vojna krajina: Karlovački generalat (1530-1746). Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve.
- Dabić, Vojin S. (2007). „Knezovi u Vojnoj krajini u Hrvatskoj i Slavoniji do polovine XVIII veka”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 6: 7—123.
- Dubravica, Branko (2001). „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871.-1886”. Politička misao. 38 (3): 159—172.
- Krestić, Vasilije (1991). Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914. Beograd: Politika.
- Planinić, Silvana (1992). „Krajiško okružno upraviteljstvo (distrikti) i krajiške imovne općine u Hrvatsko-slavonskoj krajini”. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992): 173—183.
- Rothenberg, Gunther E. (1960). „The Origins of the Austrian Military Frontier in Croatia and the Alleged Treaty of 22 December 1522”. The Slavonic and East European Review. 38 (91): 493—498.
- Rothenberg, Gunther E. (1964). „The Struggle over the Dissolution of the Croatian Military Border, 1850–1871”. Slavic Review. 23 (1): 63—78.
- Rothenberg, Gunther E. (1966). The Military Border in Croatia, 1740-1881: A Study of an Imperial Institution. Chicago: University of Chicago Press.